Zupnik

Vrline iz ispovjedaonice | Sveti Leopold Bogdan Mandić

Veličina kršćanskoga života je da se bude svjedokom i u «stranim» okolnostima i među ljudima koji nisu moje krvi, moga jezika, nisu «moji» ni po mojoj volji, ali jesu Božja djeca, potrebiti Božje dobrote i ljudskog razumijevanja

Kao i s drugim svecima, slično je i s Leopoldom Bogdanom Mandićem: uvijek iznova, s novim vremenom i novim generacijama, valja pristupiti njegovu značenju. Pitamo se što bi nam danas mogao poručiti ovaj uzorni franjevac kapucin. Znamo da je rođen 1866. u Herceg Novom, da je sa 16 godina otišao u kapucine, u Venecijansku provinciju koja je imala samostan u njegovom rodnom gradu, i da je uz nekoliko kraćih boravaka, najveći dio života, 40 godina, proveo u samostanu u Padovi, sve do smrti 1942. – u gradu poznatog franjevca, sv. Ante. I dok je fra Anto bio javni propovjednik, fra Leopold je čitav život proveo u «skrovitosti» ispovjedaonice. Razlike, ali i sličnosti: sve što su god radili, radili su posvećeno: za proslavu i zahvalu Bogu i za dobro ljudi.

U čemu bi nam mogao biti uzorom sv. Leopold, pitamo se na njegov dan? O njegovu podrijetlu, starinom iz Omiša, a onda još daljnjom starinom, negdje iz Bosne, o tome da su mu bogati predšasnici osiromašili uslijed nove tehnologije brodarstva, o nekim drugim biografskim podacima, dosta je znano. Mogli bismo govoriti o njegovoj poniznosti, ili da je bio izrazito niska rasta, da je pobolijevao, da je imao prijeku, žestoku narav koju je susprezao tišinom, posebno slušanjem drugih.

Iz spisa se razabire da je Leopold živio u nekom smislu «razapet». Volio je vratiti se svojoj rodnoj zemlji, među svoje ljude, ali ostao je čitav život u Italiji, u tuđini. Iako je dakle živio u čežnji za zavičajem, ostao je vjeran svome poslanju ondje gdje se našao, pomiren s onim što on nije mogao promijeniti: poziv i poslanje ispunjaju se i ondje gdje se već jest. Svjedočio je evanđelje cjelinom svoga bića, ne polovično, ne duhovno rascijepljen, ne preko volje i bez ljubavi. Leopold je slijedio Isusa i onda kada mu nisu bile ispunjene želje i očekivanja. Boga se svjedoči u uvjetima s kojima se ne možemo dokraja sprijateljiti. Veličina kršćanskoga života je da se bude svjedokom i u «stranim» okolnostima i među ljudima koji nisu moje krvi, moga jezika, nisu «moji» ni po mojoj volji, ali jesu Božja djeca, potrebiti Božje dobrote i ljudskog razumijevanja.

Na pomirenost sa stvarnošću koju je hranila nada, nikada slomljeno očekivanja da će se kad-tad vratiti u svoj kraj, uz zdušno prihvaćanje okolnosti, dolazi odgovorni pastoralni rad – Leopoldovo neumorno ispovijedanje. Ako se za njega kaže da je bio «apostol ispovjedaonice», onda je on naravno najprije primjer i model za svećenike, ispovjednike, ali i za sve vjernike. Zato vrijedi ugledati se na Leopoldove vrline iz ispovjedaonice.

Prva vrlina ispovjedaonice, Leopoldova i svevremena vrlina je darivanje, žrtvovanje ako hoćemo, iako se pravi život ne razumijeva kao žrtvovanje nego darivanje. Smatramo i govorimo da su dobri oni ljudi koji su nesebični, koji darivaju, koji se darivaju. A najbolji među nama su oni koji darivaju ono što nemaju. Najuzvišenije je darivati ono što se nema ili čega se nema u izobilju. A to je osim života najprije vrijeme. Ispovijedanjem Leopold je darivao vrijeme za drugoga. Svi smo zahvalni onima koji nam poklanjaju svoje vrijeme, koji ne bježe od nas, koji se susreću s nama, koji nam odgovaraju na naše potrebe. Ovo je danas posebno važno, jer se svi žalimo da smo u nedostatku vremena, a ustvari u nedostatku smo darivanja sebe svojim bližnjima i ljudima. Leopold je bio nasljedovatelj svoga Učitelja Isusa, svjedok Boga koji je imao vremena za ljude.

Na darivanje vremena nadovezuju se druge Leopoldove vrline iz ispovjedaonice: slušanje, priznanje grešnosti, milosrđe i povjerenje. Slušati druge, osobito slušati druge u njihovoj nevolji, čuti i razumjeti drugoga i kada je on zamršen, složen, grešan, dosadan, lažljiv, prepoznati ga u njegovoj potrebi, u njegovom maskiranju i uljepšavanju, ali biti kadar popravljati se pred veličinom onoga tko se ispovijeda, povjerava, odlika je velikih. Leopold je danima i godinama slušao ljude, bio pozoran na njih, pomagao im, savjetovao, opominjao, bio samilostan, prije svega slušao, ali i sam se mijenjao kroz slušanje. Bio je svjedok Boga koji čuje čovjeka i blago razgovara s njime.

Kroz slušanje, kao u svakom pozornom razgovoru, a posebno u ispovijedi i molitvi pred Bogom – ispovijed je najuzvišenija molitva – dolazi se do priznanja svoje grešnosti, malenosti, slabosti, krhkosti, do priznanja da nam je potreban netko viši i veći, drukčiji i bolji, jer nismo sebi dostatni. Leopold je sam bio vjernik ponizna priznanja svoje bijede, čovjek koje ga je resila sposobnost kajanja. Pomagao je drugima da i sami priznaju da su slabi i grešni. Danas i uvijek nasušna je potreba priznati svoje grijehe; biti sposoban pokajati se, pojedinačno i kao obitelj i kao zajednica, i kao župna zajednica i kao Crkva i narod. I učiniti pokoru, zadovoljštinu, uspostaviti pravdu žrtvama i unesrećenima. U vrijeme bezgrešnih i nevinih, Leoplold je bio svjedok Boga koji se ne sablažnjava niti kažnjava nego uslišava ljudsko priznanje grešnosti i sposobnost kajanja.

Leopoldova sljedeće vrlina ispovjedaonice je milosrđe, ne njegovo nego Božje milosrđe. To je ona osobina koja pokreće sve. Za nju Isus kaže u Lukinu evanđelju da je najveća oznaka Božjega, Očeva savršenstva koju trebamo nasljedovati. (Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan.) Onaj tko je osjetio Božje milosrđe u ponoru svoje grešne tame, ne može ne biti milosrdan. Leopoldu su dolazili ljudi na ispovijed jer je pozorno slušao jer je bio božanski milosrdan, jer su ljudi osjetili da preko njega Bog oprašta neoprostivo što i jest temeljna oznaka Božjeg milosrđa a time i sakramenta ispovijedi. Leopold je svjedočio ljudima Boga koji oprašta ono što ne bismo nikada drugima a ni sebi oprostili, Boga neizmjernoga milosrđa.

I još jedna važna vrlina ispovjedaonice jest povjerenje u ljude, vjera u čovjeka. Ona dolazi iz Leopoldova izravnog iskustva Božjega praštanja. I Leopold se mijenjao uz one koje je ispovijedao, jer je među njima prepoznavao svjedoke Božje bezgranične dobrote. I u njima je prepoznao da Bog neizmjerno vjeruje ljudima, da i onaj koji je pao na najnižu točku grešnosti, u ponor neljudskosti, da i onaj koji se našao u marku zla, ovisnosti, nasilja, zločina, krađe, kocke, laži, pretvaranja, prijevara, spletki, nevjerstva, ubojstva, da, i najgori se mogu promijeniti, obratiti. Zato Leopoldu nije dodijalo ispovijedati, zato je primao i one «dosadne» koji su mu dodijavali stalnim ispovijedanjem, i one koji su se umorili od rada na sebi, i one polovične, baš jer su dolazili i oni najokorjeliji, od mafijaša do opakih duhovnika, onih iskvarenih u svetinji, svećenika i biskupa, koji su se popravljali. Velika je vrlina i tako potrebna svima da ne posumnjamo u ljude, da ne izgubimo povjerenje u sebe, u ljude uopće, kako god skrenuli s puta, kako god bili zasićeni radom na sebi. Leopold je bio svjedok Boga koji je vjerovao u ljude, u Božje dobro u čovjeku.

Sveti Leopold Bogdan Mandić, zaključimo, bio je svetac ispovjednih vrlina: pažljiva slušanja, istinoljubiva razgovaranja, priznanja grešnosti i sposobnosti kajanja, svjedok Božjega milosrđa i neizmjernoga povjerenja u čovjeka. Naziva ga se i «ljudima prijatelj» jer je, ne samo katolicima nego svim kršćanima, posebno pravoslavnima, htio biti brat. Odrastao je s pravoslavnima. Čitava života, i daleko od zavičaja, u uskoj ispovjedaonici, duhovno je sabirao sav Božji svijet i radio je na jedinstva kršćana. Smatrao je da se bez ljubavi kršćana ne može u religijski i svjetonazorski pluralnom svijetu svjedočiti Božju ljubav u Isusa. Ne može se biti ratoboran i isključiv, i biti čovjek i kršćanin. Bez jedinstva kršćana vjera je puko varanje i sebe i drugih. Leopold, taj krštenjem Bogdan, Bogom dani brat svjedoči i u naše vrijeme Boga Oca svih ljudi.

Fra Ivan Šarčević (www.polis.ba)

by Zupnik