Dragi i poštovani vjernici!
Vrijeme u kojemu živimo je vrijeme neizvjesnosti. Jedino izvjesno je da će Božić i ove godine biti 25. prosinca kao i svake godine do sada. Sve ostalo je neizvjesno. Neizvjesno je pod kakvim uvjetima ćemo moći ići na misu. Hoće li se uvesti potpuni lockdown kao u vrijeme korizme i uskrsnih dana? Hoćemo li Božić moći slaviti u najužem krugu obitelji ili ćemo pozvati i dati se pozvati kod rodbine i dragih prijatelja. Današnja nedjelja Gaudete-radujte se, poziva na radost, jer Gospodin je blizu. Sva liturgijska čitanja ove nedjelje odjekuju radošću.
U propovijedi proroka Izaije napaćenome narodu koji se nalazi u neizvjesnosti odjekuje sva radost njegovoga srca: “Radošću se u Gospodinu, radujem, duša moja kliče u Bogu mojemu, jer me odjenu haljinom spasenja, zaogrnu me plaštem pravednosti, kao ženik kad sebi vijenac stavi i nevjesta kad se uresi nakitom”. Izaija vidi svu bijedu i siromaštvo naroda, vidi društvenu nepravdu i beznađe koje je zamijenilo početni entuzijazam nakon vremena egzila.
Što je to što Izaiju čini ovako optimističnim u tim teškim vremenima? On vjeruje svome Bogu. On vjeruje da će Bog izvršiti svoje obećanje i poslati pomazanika koji će donijeti spasenje svome narodu. Isus će kasnije u svome nastupnom govoru izreći upravo ove Izaijine riječi: “Duh Gospodnji na meni je, jer me Gospodin pomaza, posla me blagovjesnikom biti siromasima, iscijeliti srca slomljena; zarobljenicima proglasiti slobodu, sužnjima oslobođenje; proglasiti godinu milosti Gospodnje”. Nakon tih riječi Isus će reći da je on taj u kojemu se ispunilo proročanstvo proroka Izaije.
I Marija kliče, pjesmom veliča Gospodina. Duša joj je puna radosti jer Gospodin pogleda na neznatnost, nje službenice svoje. Svevišnji čini velika djela, nahranjuje gladne, a bogate otpušta prazne. Marija veliča Gospodina jer je ispunjena beskrajnom vjerom.
Sveti Pavao u poslanici Solunjanima potiče na radost: “Uvijek se radujte!” Kako se bez prestanka radovati? Radujemo se, naravno, kada doživimo nešto lijepo. Raduju nas lijepi događaji, mali znakovi pažnje, ljepota sunčanog dana. No, to se ne događa neprestano. Postoje trenutci kada nam nije do radosti, kada smo u sjeni žalosnih događanja, neuspjeha i padova, bolesti i smrti. Biti radostan ne znači ignorirati patnju i poteškoće s kojima se suočavamo. Sam Pavao je ovu poslanicu pisao iz neizvjesne situacije u kojoj se nalazio, iz zatvora. On je i u ovoj teškoj situaciji svjestan Božje blizine. Svjestan je da ga Gospodin nije ostavio. Gospodin je obećao svojim učenicima da će biti s njma sve dane do svršetka svijeta. Pavao vjeruje i zbog toga je njegova radost čak i u zatvoru nepomućena.
Pavao nas u poslanici poziva i da molimo. Bez prestanka se molite! Naravno da ne možemo neprestano moliti. Ne mogu to ni redovnice i redovnici koji žive u zatvorenim samostanima. Mora se spavati, raditi, jesti i toliko toga. Vjernik treba tražiti vremena za molitvu i najstojati čitav život i rad pretvoriti u čin molitve, predanja. Istinska molitva je susret s Gospodinom, susret u povjerenju i ljubavi. U tom susretu možemo sami sebe promatrati u ogledalu njegove ljubavi i rasti u Duhu. Molitva nam daje sigurnost Božje prisutnosti u našemu životu. Kada iskreno i s vjerom molimo svjesni smo da je Bog s nama. I kada nam je najteže, svjesni njegove blizine, podnosimo najteže životne poteškoće. Molitva i radost idu zajedno. Čovjek molitve je ujedno i čovjek radosti, a radost rađa zahvalnost.
I Ivan se raduje. Raduje se jer se ispunilo vrijeme. Mesija, kojega narod sa čežnjom iščekuje je već tu. Ivan pokazuje na njega.
Učimo u ovim neizvjesnim vremenima biti radosni, moliti i neprestano zahvaljivati. Božić je. Emanuel-Bog s nama je uistinu s nama. On je s nama u radosti, on je naša utjeha u žalosti, snaga u nemoći, sigurnost u neizvjesnosti. Zato, glavu gore na putu prema Božiću!
“Uvijek se radujte! Bez prestanka se molite! U svemu zahvaljujte”(1Sol 5,16).