1. listopada Crkva slavi spomendan sv. Tereije od Djeteta Isusa.
Život svete Male Terezije, odnosno svete Terezije od Djeteta Isusa, kako joj je bilo redovničko ime, svraća nam pozornost na mnoge “bitne sitnice” čijih važnosti nismo uvijek dovoljno svjesni. Njezin je život tako, između ostaloga, vrlo nadahnjujući po tome što nam u pamet priziva važnost iskrene bračne ljubavi i istinskog roditeljskog odgoja, onih koji svoj temelj imaju u stalnom predavanju Bogu, potom po tome što nam svjedoči ljepotu “obične vjere”, one koja ne stremi za senzacionalnošću, objavama i čudesima, nego naprotiv počiva u dubokoj zahvalnosti u najobičnijim stvarima, skreće nam pozornost na važnost poniznosti u životu svakoga istinskoga kršćanina, i svjedoči nam o snazi i veličini dobrovoljnoga trpljenja i predanja svih životnih nedaća u Božje ruke.
Tako, prije svega, valja istaknuti značajnu, a vjerojatno i presudnu ulogu roditelja svete Terezije od Djeteta Isusa, jer da oni nisu živjeli svoj život stalnog predanja Bogu i odgajanja djece u bogobojaznosti, možda ni sveta Mala Terezija ne bi nikada stigla do vijenca nebeske slave. Njezin otac – sveti Louis Martin, i njezina majka – sveta Zélie, prvi su bračni par koji je proglašen svetim u Katoličkoj Crkvi, a svetim ih je proglasio papa Franjo 18. listopada 2015. god. Louis je bio draguljar, a Zélie čipkarica, oboje spremni živjeti redovničkim životom, ali taj poziv nisu uspjeli ostvariti zbog vrlo krhkog zdravlja. Upoznali su se već u zrelim godinama, odnosno Louisu je bilo 35, a Zélie 27, a svoje su bračne zavjete zapečatili nakon svega tri mjeseca poznanstva.
Naumili su živjeti i u braku djevičanski, no na nagovor ispovjednika od toga su odustali i u narednim godinama blagoslovljeni su s devetero djece, od kojih su sve kćeri – njih pet, postale redovnice, a jedna od njih – Marie-Françoise-Thérèse Martin, odnosno Mala Terezija, postala je i svetica. Njihov nam primjer tako svjedoči iznimnu ljepotu i snagu istinskog bračnog zajedništva, kao i nezamjenjivost roditeljske uloge u dobrom odgoju, napose vjerskom. Vrijednosti su to koje se stavljaju svim katoličkim supružnicima kao poseban uzor.
Sveta Terezija od Djeteta Isusa obično se sama nazivala Isusov cvjetić ili Mali cvijet, htijući time istaknuti svoju posvemašnju podređenost Isusu, nedostatnost, malenost i predanost, osobine koje današnji naraštaji niti cijene niti traže, a one su koje daju snagu osobi, obitelji, župi i društvu, a uz to nas izravno vode u Božji zagrljaj.
Rođena je 2. siječnja 1873. god. u gradu Alansonu (franc. Alençon) na sjeverozapadu Francuske, a nakon što joj je umrla majka 1877. god., kad je imala svega četiri godine, postala je još nježnija i ona koja je i svoje patnje i svoje nade predavala u Isusovo naručje. Naravno, u ljepoti njezina sazrijevanja iznimnu je ulogu imala i starija sestra Paulina, koja je, stjecajem okolnosti, morala preuzeti majčinu ulogu.
Kao djevojčicu od sedam ili osam godina dali su ju na školovanje kod sestara benediktinki u ne tako daleki Lisieux, a redovnički ju je poziv toliko oduševio da je i sama u vrlo mladim danima postala karmelićanka samostana u Lisieuxu, slijedeći tako put svojih četiriju starijih sestara.
Njezin je životni put ostavio bitnog traga, tako da je s jedne strane bila vrlo zahvalna, jednostavna, pobožna, ponizna, ona koja je na poseban način osjećala Isusovu blizinu, ali je istovremeno bila i vrlo osamljena i nezadovoljna svojom duhovnošću, zbog čega je vrlo patila i izrazito teško proživljavala vrijeme duhovne suhoće i vjerske kušnje.
Bila je izrazito krhkoga zdravlja pa joj je poglavarica zbog toga zabranila da posti, a kako je njezino intenzivno življenje iznimne povezanosti s Isusom svima bilo vidljivo, naložila joj je da bilježi svoja sjećanja i svoja razmišljanja. Tako su i nastali njezini poznati autobiografski zapisi – Povijest jedne duše, koji svjedoče o tome da je sveta Mala Terezija samo htjela biti ponizna Isusova službenica, njegov cvjetić koji je nastojao sve što čini činiti tako da bude na korist malim dušama i na njihovo spasenje, kako je voljela nazivati one koji su, poput nje, težili takvoj posebnoj jednostavnosti i poniznosti.
U tom je smislu sveta Terezija od Djeteta Isusa odudarala od dotadašnje duhovnosti, unutar koje su se posebno cijenila čudesa i mističnost, nego je uvijek naglašavala važnost “obične vjere”, one koja se ne će oslanjati na emocije, nego će svoju snagu crpiti iz čiste ljubavi prema Kristu i ljudima. Imala je i sama jedno mistično iskustvo, ali ono joj je pomoglo samo da se još više učvrsti u zacrtanom malom putu, putu kontemplacije i podnošenja žrtve za dobro drugih, a napose za njihovo spasenje.
Te su njezine osobine one koje su u današnjem društvu, pa i Crkvi, bitno zanemarene, tako da nam je sveta Mala Terezija i po tome veliki uzor i poticaj da idemo njezinim stopama, onima koje vode stazama djetinjeg predanja Isusu ravno u njegov zagrljaj.
Umrla je u Lisieuxu 30. rujna 1897. od tuberkuloze, sa svega 24 godine, ali koje je vrlo intenzivno proživjela, bivajući svjesna činjenice da je svaki trenutak koji je protekao onaj koji se ne može nadoknaditi. Papa Pio XI. proglasio ju je blaženom 1923., a svetom dvije godine poslije, dok ju je sveti papa Ivan Pavao II. 1997. god. proglasio crkvenom naučiteljicom. Štuje se kao zaštitnica Francuske, cvjećara, bolesnika, posebno onih koji boluju od tuberkuloze, kao i djece bez roditelja. Spomendan joj se slavi 1. listopada.
Sve što je činila i sve što je proživljavala sveta Mala Terezija svjedoči o posebnoj vezi siromašnih duhom s njihovim najvećim prijateljem – Isusom, a to je ono što bi nam svima trebalo biti na pameti kao snažan poticaj za koji vrijedi sve svoje snage ulagati od jutra kad se budimo do večeri kad liježemo.
Preuzeto s: vjeraidjela.com