Iz evanđelja po Luki – Lk 9, 28b-36
U one dane: Povede Isus sa sobom Petra, Ivana i Jakova te uziđe na goru da se pomoli. I dok se molio, izgled mu se lica izmijeni, a odjeća sjajem zablista.
I gle, dva čovjeka razgovarahu s njime. Bijahu to Mojsije i Ilija. Ukazali se u slavi i razgovarali s njime o njegovu Izlasku, što se doskora imao ispuniti u Jeruzalemu. No Petra i njegove drugove bijaše – svladao san. Kad se probudiše, ugledaše njegovu slavu i dva čovjeka koji stajahu uza nj. I dok su oni odlazili od njega, reče Petar Isusu: „Učitelju, dobro nam je ovdje biti. Načinimo tri sjenice: jednu tebi, jednu Mojsiju, jednu Iliji.“ Nije znao što govori.
Dok je on to govorio, pojavi se oblak i zasjeni ih. Ušavši u oblak, oni se prestrašiše. A glas se začu iz oblaka: „Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!“ I upravo kad se začu glas, osta Isus sam. Oni su šutjeli i nikomu onih dana nisu kazivali što su vidjeli.
Riječ Gospodnja.
Dragi i poštovani vjernici,
ako ste nekada planinarili sigurno ste uz sav napor uspinjanja doživjeli ljepotu koju vam daruje vrh planine. Mir i tišinu. Čisti i bistri pogled u daleka prostranstva na doline i vrhove planina. Neopisiva ugodnost topline sunčanih zraka. Neizmjerna radost u srcu koja čovjeka naprosto preobražava i čini da zaboravi svakodnevne brige i probleme. Gore na visini se misli razbistre i poslože. Čovjek odjednom pronađe dugo tražene odgovore na pitanja koja su mu se postavljala i rješenje problema koje je nosio na plećima. Najradije bi ostao u toj ljepoti, u dodiru neba. Ali, vratiti je se nazad. U dolinu, u životnu svakodnevnicu i sve ono što ona sa sobom nosi.
Brdo je oduvijek u kršćanstvu, ali i u drugim religijama bilo posebno mjesto, mjesto susreta čovjeka s Bogom. Mojsije je na brdu Sinaju primio Božje zapovjedi. Ilija na Brdu Horebu sluša Božju riječ. Isus je također uzlazio na brdo u osamu gdje se u molitvi susretao sa svojim nebeskim ocem. Mnogi redovnici i monasi su kroz povijest gradili samostane na vrhovima brda. Sveti Franjo Asiški je primio Kristove rane na brdu La Verna. Sveti Benedikt je već u šestom stoljeću sagradio velebnu opatiju na brdu Montecassino. U visinama čovjek vidi jasnije, sve mu je preglednije i srce mu je otvorenije za ljepotu naravnoga i nadnaravnoga. Za Božju ljepotu.
U današnjem evanđelju čitamo kako Isus vodi trojicu svojih učenika na visoku goru. Na Tabor. Isusovi učenici prate Isusa, svoga učitelja. Već su doživjeli mnoštvo znakova koje je učinio. Vide kako mnoštvo ljudi prati Isusa, moli ga za ozdravljenje, sluša njegovu riječ i divi mu se. Oni vide da je u njemu sam Bog na djelu. Petar je već priznao: „Ti si pomazanik-Krist!“
Sada su na putu u Jeruzalem gdje će Isus biti uhvaćen, osuđen i ubijen. S trojicom učenika Isus čini stanku. Oni će biti svjedoci slave kojom će Isus na brdu Tabor biti obasjan. Isus se pred njihovim očima preobražava. Ukazuju mu se Mojsije i Ilija, dvije najvažnije starozavjetne osobe. Mojsije koji je izveo narod iz egipatskog ropstva u slobodu i Ilija koji je vjeru u Jahvu, jedinoga Boga, očistio od poganskih natruha. Oni su svjedoci Isusove slave. A sam Bog Otac još jednom potvrđuje Isusovo sinovstvo koje je izgovorio za vrijeme njegovoga krštenja na rijeci Jordan i daje mu punomoć: „Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!“
Petar, oduševljen svetošću i svečanošću događaja želi sagraditi kućice i ostati na brdu, uživati ljepotu trenutka i zauvijek izbrisati iz sjećanja životne poteškoće. To ne ide. Mojsije i Ilija odlaze, na njih pada oblak i jedino što od svetosti trenutka ostaje je jeka: „Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!“
Treba se vratiti u dolinu, u životnu svakodnevnicu. Treba se suočiti s poteškoćama, s bolima.
Ovaj događaj hoće Isusove učenike, ali i nas utvrditi u vjeri tako da kada dođu dani „Velikih petaka“ u našemu životu, mislimo na lijepe trenutke i na Božje darove koje smo primili u izobilju. I da prije svega vjerujemo da poslije Velikoga petka dolazi i radost uskrsnuća. Križ Kristov je čudo ljubavi, a ljubav je besmrtna.
Ni u najtežim životnim trenutcima ne smijemo pasti u beznađe. Smijemo vjerovati da smo na pravome putu ako smo na putu s Isusom, ako njemu vjerujemo i slušamo njegovu riječ.
Zato pođimo i mi s njim na visoku goru, jer dobro je biti s Isusom. I to ne samo na gori, nego u svim životnim situacijama. On će nam dati snagu i okrjepu, utjehu i ohrabrenje.
Ako slušamo Isusa čut ćemo i Očeve riječi: „Ti si moja izabrana kći, ti si moj izabrani sin! Tebe sam izabrao i što se god u tvome životu dogodi ja sam s tobom. Neću te nikada ostaviti i prepustiti samome sebi. Moja si. Moj si.“