Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
Kad bî uvečer onoga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: „Mir vama!“
To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina. Isus im stoga ponovno reče: „Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.“
To rekavši, dahne u njih i kaže im: „Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.“ Ali Toma zvani Blizanac, jedan od dvanaestorice, ne bijaše s njima kad dođe Isus.
Govorili su mu dakle drugi učenici: „Vidjeli smo Gospodina!“ On im odvrati: „Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.“
I nakon osam dana bijahu njegovi učenici opet unutra, a s njima i Toma. Vrata bijahu zatvorena, a Isus dođe, stade u sredinu i reče: „Mir vama!“
Zatim će Tomi: „Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran.“
Odgovori mu Toma: „Gospodin moj i Bog moj!“ Reče mu Isus: „Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!“
Isus je pred svojim učenicima učinio i mnoga druga znamenja koja nisu zapisana u ovoj knjizi. A ova su zapisana da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu.
Riječ Gospodnja.
Dragi i poštovani vjernici!
Isusovi učenici su bili pogođeni njegovom smrću. Pored žalosti kopkala ih je i savjest zbog toga što su Učitelja zanijekali, izdali i ostavili samoga na njegovom križnom putu. Uz to su živjeli u strahu da se i njima ne dogodi ono što se dogodilo Učitelju. Pritisnuti beznađem zaključali su se u dvorani posljednje večere i nisu znali što i kako dalje.
Isus preuzima inicijativu. Unatoč zaključanim vratima on ulazi k njima i želi im mir. „Mir vama!“ Pokazuje im rane – on je uistinu onaj na križ pribijeni!
Učenici ga prepoznaju i silno se obradovaše. Isus im ne prigovara što su ga ostavili samoga, što su pobjegli. Isus se ne obračunava s njima niti ih hoće kazniti zbog njihove malodušnosti, straha i bjega. Isus ohrabruje. Njegova nazočnost oživljuje. On je milosrdan, nije zlopamtilo, on prašta svojim učenicima.
Ponovno im daje svoj mir ali i znak silnog povjerenja: „Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas“. Ne šalje ih u tom stanju jada u kojemu se upravo nalaze nego ih osposobljava svijim Duhom: To rekavši, dahne u njih i kaže im: „Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im“.
Isus dahnu u njih, čitamo u Ivanovom evanđelju. To „puhnuti“ je ista gesta kao kod stvaranja čovjeka kada je Bog puhnuo u nos Adamu i Evi i udahnuo im život. Isus oživljava tim činom svoje učenike iz njihove letargije, osjećaja krivice, srama i straha.
Predstravljeni, zbunjeni i posramljeni učenici dobivaju punomoć da idu i da čine ono što je njihov učitelj činio. Da nastave njegovo djelo spasenja. Da otpuštaju grijehe, omogućuju pomirenje i novi početak svakoga čovjeka.
Za to poslanje Isus ih treba sve. I Tomu koji je bio nenazočan, koji nije mogao vjerovati dok on to sve ne vidi, ispita i sam se uvjeri. Ni njega Isus ne prekorava zbog njegove nevjere nego ga poziva da se uvjeri. Isus ne prekorava nego ulijeva uskrsni Duh, Duh života, radosti i životnog optimizma u živote svojih učenika i šalje ih navještati i darivati mir.
Njemu je važno da svi učenici idu u njegovu misiju s istim znanjem tj. Uskrsnim iskustvom, vjerom i oduševljenjem. I zato još jednom dolazi u dvoranu posljednje večere da bi i Toma doživio ono iskustvo koje su učenici iskusili i da bi primio Duha koji će ga oduševiti da nastavi Isusovu misiju.
Važno je primjetiti da učenici ne odbacuju Tomu zbog njegove nevjere iz svoga zajedništva. Pouka je to i za nas da se nikoga ne smije iz zajednice odbaciti zbog toga što je malovjeran, slabovjeran ili skeptičam. Zajednica je najidealnije mjesto za iskusiti živoga Boga u zajedničkom lomljenju kruha i slušanju Božje riječi.
Isus šalje svoje učenike da idu i odrješuju grijehe. Nisu samo papa, biskupi i svećenici oni koji otpuštaju grijehe. Svakoga od nas Gospodin šalje da otpuštamo grijehe, da jedni drugima praštamo. To i jest smisao ove nedjelje koju je papa Ivan Pavao II proglasio nedjeljom Božanskoga milosrđa. Bog je neizmjerno milosrdan prema nama ljudima. Nemojmo zaboraviti biti zahvalni za tu ljubav i milosrđe. Budimo i mi milosrdni jedni prema drugima.
Netko reče da je praštanje najveći hvalospjev kojega čovjek može ispjevati Isusu. Nemojmo ga nikada prestati pjevati!
Obilje Božjega blagoslova želi vam
Vaš župnik fra Frano