Čitanje Djela apostolskih (Dj 1, 12-14)

Pošto je Isus uzet na nebo, vratiše se apostoli u Jeruzalem s brda zvanoga Maslinsko, koje je blizu Jeruzalema, udaljeno jedan subotnji hod. I pošto uđu u grad, uspnu se u gornju sobu gdje su boravili: Petar i Ivan i Jakov i Andrija, Filip i Toma, Bartolomej i Matej, Jakov Alfejev i Šimun Revnitelj i Juda Jakovljev – svi oni bijahu jednodušno postojani u molitvi sa ženama, i Marijom, majkom Isusovom, i braćom njegovom.

Riječ Gospodnja.

Dragi i poštovani vjernici!

Kurijalni kardinal Robert Sarah je objavio knjigu pod naslovom: „Snaga tišine. Protiv diktature buke“. On u knjizi govori o tišini kao preduvjetu življenja vjere i o obrani od diktature buke. Božja riječ može doprijeti do nas samo onda ako smo u stanju tišine i ako je oko nas mirno. Snaga riječi izrasta iz šutnje ispunjene molitvenom tišinom.

U prvom nedjeljnom čitanju iz Djela apostolskih čitamo da su se, nakon Kristovoga uzašašća na nebo, apostoli i učenici zajedno s Marijom i drugim vjernim ženama povukli u dvoranu posljednje večere. Tamo su bili jednodušni i postojani u molitvi i isčekivali su dolazak Branitelja kojega im je Isus obećao – Duha Svetoga. Iz molitvom ispunjene tišine prvi kršćani su crpili snagu. Njihovo aktivno osluškivanje onoga što im Bog hoće reći osposobljava ih da se istinski posvete svome Gospodinu.   

Prvi kršćani devet dana mole za dolazak Duha Svetoga koji na njih silazi u prilici ognjenih jezika i daška vjetra poput lahora. Duh Sveti ih ispuni vatrom ljubavi i osposobi ih za misionarsko svjedočanstvo koje je bilo tako snažno i uvjerljivo da su se na njihovu riječ obratili mnogi židovi, dali se krstiti i priključili se zajednici prvih kršćana.

Jesmo li mi danas u stanju osjetiti nježni lahor Duha Svetoga? Poznajemo li onu snagu koja proizlazi iz molitvom ispunjene tišine, prostora u koji će se sam Bog moći nastaniti. Ili smo dionici diktature buke medijalono umreženoga svijeta. Mi danas živimo u poplavi riječi i slika. Događa se da izgovaramo mnoge riječi, pišemo i jedni drugima šaljemo mnoštvo slika ali ipak ništa važnoga ne kažemo.

Poznajem ljude koji nisu u stanju izdržati ni najkraći trenutak tišine. Televizor ili radioprijemnik moraju biti uključeni i kada s obitelji jedu ili planiraju pa i onda kada im dođu gosti. Neki moraju po nekoliko radnji istovremeno obavljati. Neki neprestano posežu za mobitelom i pogledavaju ima li što novoga kao da se boje da će im nešto važno promaći.

Poznajem mnoge ljude koji čeznu za nekim tko će ih poslušati. Nerijetko sam kao svećenik zamoljen za razgovor i nerijetko sam doživio da sam u tome razgovoru morao izgovoriti tek poneku riječ. Morao sam samo slušati. Osoba koja je bila na razgovoru je bila željna da je netko sasluša.Trebala je  nekoga kome će se moći povjeriti.

Današnji svijet je potrebit ljudi koji su spremni ali i sposobni znati salušati svoga bližnjega. Koliko je roditelja spremno dočekati dijete nakon škole, vjeronauka ili igre i pustiti ga da ispriča ono o čemu je u školi učio ili ono što je lijepo ali i neugodno doživio?  To je neizmjerno važno za razvoj djeteta. Koliko supružnika ima otvoreno uho i strpljivosti za salušati jedno drugoga? To je i te kako važno za svaki brak.

Važno je znati povući se u mir i tišinu i osluškivati što nam Bog hoće reći. Izići u prirodu i jednostavno se prepustiti ljepoti Božjih stvorenja, stopiti se s pjevom ptica, bojama cvijeća, visinom planina i plaventilom rijeka i jezera. Jedna mlada žena mi je pričala o svome iskustvu molitvene tišine u kapucinskoj crkvi svetog Sebastiana (Klosterweg 22) u Rosenheimu i  to pred Presvetim Oltarskim sakramentom. Nekada, tako ona veli, samo sjedim i šutim pred Presvetim. Nekada deset minuta, nekada pola sata, nekada sat. I uvijek se vraćam ispunjena, odmorena i zadovoljna svojoj obitelji i svojim obavezama. Ili s djecom napravim izlet uz Inn do jedne kapelice koja nam je postala čestim ciljem. Uđemo u kapelicu, pomolimo se, odmorimo i umorni tjelom ali odmorena duha se vraćamo kući u svakodnevne aktivnosti.

Učimo od apostola, Marije i drugih žena okupljenih u dvorani posljednje večere i pokušajmo doživjeti iskustvo snage šutnje ispunjene molitvenom tišinom. Pokušajmo se oduprijeti diktaturi buke koja nas okružuje i koju i mi često stvaramo. Neka nas dotakne nježni lahor Duha Svetoga i neka on u našim srcima rasplamsa oganj ljubavi da i mi možemo biti svjedoci njegove Riječi u svijetu u kojemu živimo.