Zupnik

Uz nedjeljna čitanja

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu - Iv 10, 11-18

U ono vrijeme: Reče Isus:
"Ja sam pastir dobri. Pastir dobri život svoj polaže za ovce. Najamnik – koji nije pastir i nije vlasnik ovaca – kad vidi vuka gdje dolazi, ostavlja ovce i bježi, a vuk ih grabi i razgoni: najamnik je i nije mu do ovaca.
Ja sam pastir dobri i poznajem svoje i mene poznaju moje, kao što mene poznaje Otac i ja poznajem Oca i život svoj polažem za ovce.
Imam i drugih ovaca, koje nisu iz ovog ovčinjaka. I njih treba da dovedem i glas će moj čuti i bit će jedno stado, jedan pastir. Zbog toga me i ljubi Otac što polažem život svoj da ga opet uzmem. Nitko mi ga ne oduzima, nego ja ga sam od sebe polažem. Vlast imam položiti ga, vlast imam opet uzeti ga. Tu zapovijed primih od Oca svoga.«
Riječ Gospodnja.

Dragi i poštovani vjernici!

Današnja, četvrta uskrsna nedjelja, je nedjelja Dobroga pastira. Diljem svijeta se moli za svećenička, redovnička ali i zvanja pastoralnih suradnica i suradnika, vjeroučitelja i svih onih koji navještaju Isusovu radosnu vijest.

Današnje evanđelje nam opisuje što jednoga pastira čini dobrim. Dobar pastir vodi i voli svoje stado i sve čini za njega. Za razliku od plaćenoga najamnika koji bježi kada se pojavi opasnost on ostaje i svojim životom brani svoje stado. Dobri pastir, za razliku od najamnika, ne misli na vunu i meso koje će dobiti od svojih ovaca. Ne misli na profit i zaradu, nego sve čini da stadu bude dobro. Stado mu je u srcu. On poznaje svoje stado, a stado poznaje njegov glas jer on neprestano komunicira s njim.

Slika dobroga pastira koju nam donosi evanđeoski ulomak pokazuje kako je zahtjevno biti dobar pastir. Isus za sebe kaže da je on dobri pastir, da voli svoje stado i daje život za njega.

Već od najranijih Isusovih prikaza pronađenih u rimskim katakombama slika je Isusa kao dobroga pastira koji na svojim ramenima nosi ovcu. Brižno, s ljubavlju i nježnošću. I na mnogim nadgrobnim spomenicima ranoga kršćanstva pa do danas možemo vidjeti Isusa kao dobroga pastira. On ne dozvoljava da itko propadne od onih koje mu je otac dao.

Čitajući starozavjetne biblijske tekstove vidjet ćemo da se Boga često uspoređuje sa dobrim pastirom. Između svih tih tekstova je zasigurno najljepši psalam 23 koji opjevava Boga kao pastira koji čini sve da stado ne oskudjeva. On ga vodi na vrutke tihane, na vodu gdje je život i to punina života. On daje stadu toliku sigurnost da se ono ne boji ni prolaska kroz dolinu smrti. Njegov štap i palica nisu sredstvo nasilja, nego zaštite i zato  su utjeha stadu. 

Ta slika se često prenosi na biskupe i svećenike. U nekim krajevima vjernici nazivaju svećenika pastorom. Pastor je latinska riječ koja znači pastir. Preneseno bi to značilo da bi svećenici trebali biti pastiri poput onoga pastira o kojemu govori Isus u današnjemu evanđelju. A to je onaj koji će voljeti povjereno mu stado, povjerenu mu župu i njezine vjernike, svim se žarom brinuti za njih ne zanimajući se kako od tih ovaca izvući materijalnu korist, životnu ugodu, nekakav ugled i društvene privilegije. To je dušebrižnik koji imenom poznaje povjerene mu ljude svojega stada, zanima se za njih, za njihove živote, radosti i probleme. „Palicom“ im pokazuje kako pronaći put prema Isusu, „štapom rastjeruje“ ono što će stado dovesti u opasnost. A vjernici s druge strane poznaju glas svoga dušebrižnika jer su u stalnom susretu i to ne samo na nedjeljnim misama, nego u svim životnim prigodama.

Svjesni smo da se slika svećenika kroz povijest mijenjala. Danas je ta slika pomalo zamagljena zbog skandala koji zadnjih godina potresaju crkvu, a koji su izazvani skandaloznim ponašanjima pojedinih svećenika. Hvala Bogu da takvih nije mnogo iako je svaki takav skandal naprosto užasan. Jednom netko reče: „Na nebu je tisuće aviona koji lete prema nekome odredištu. Mi čujemo za one koji padnu.“ Ne vidimo toliko toga dobroga što svećenici čine, nego samo pad pojedinih.

Svjesni smo da zanimanje za svećenička i redovnička zvanja opadaju i to ne samo u zapadnoj Europi, nego i u našoj domovini. Svećenika je sve manje, a župe su  sve veće. Svećeniku je sve teže živjeti intenzivan odnos sa povjerenim mu stadom. Sve teže može doći do svojih vjernika, upoznati ih imenom i sudjelovati u njihovome životu. S druge strane je vjernicima sve teže doći do svojih župnika. Sve je manje bliskosti između pastira i njegovoga stada.

Zato je potrebno moliti za duhovna zvanja. Potrebno je podržavati i ohrabrivati mlade ljude koji u svome srcu osjećaju Božji poziv da mu služe kao svećenici, redovnici i redovnice. To je uzvišen poziv. Uzvišeno je i časno poslanje biti blagovjesnikom Isusa Krista u ovome svijetu. Biti navjestitelj kraljevstva Božjega žalosnima, obeshrabrenima, bolesnima, ostavljenima i osamljenima. Uzvišen je poziv donosti svjetlo Kristovo onima koji žive u tami. Zato crkva treba hrabre. Treba odlučne. Treba one koji su spremni nastaviti Kristovo djelo u ovome svijetu. Takvih sigurno ima. Ima ih i u našoj zajednici. Njih treba ohrabriti da se usude razmišljati o pozivu, da prebiru u srcu što je to, što Gospodin od njih traži. To je proces. Osjetiti da ti srce gori dok razmišljaš o svećeničkom ili redovničkom pozivu i ne dati da se ta vatra ugasi. Sveti Franjo Asiški je neprestano u srcu ponavljao: „Gospodine što hoćeš od mene? Što hoćeš da činim?“ Takvo propitkivanje dovelo ga je do toga da je najprije doživio nerazumijevanje i porugu, a kasnije želju mnogih da mu se pridruže i s njim zajedno slijede Isusa Krista živeći u bratskim ili sestrinskim zajednicama. I danas će mladi ljudi koji krenu slijediti zov svoga srca i odgovore na Kristov poziv doživjeti nerazumijevanje i poruge, ali iznad svega će doživjeti neizmjernu radost u srcu. Papa Benedikt je rekao: „Onaj koji se predaje Gospodinu ne gubi ništa, ali dobija sve.“

Duhovno zvanje je Božji dar. To zvanje počinje ovdje, kod nas. U našim obiteljima, našim zajednicama i prijateljskim druženjima. Zato je važno da molimo za zvanja. Ne samo danas na dan duhovnih zvanja, nego svakodnevno. I ne samo moliti za duhovna zvanja, nego stvarati pozitvno ozračje da oni koji se odluče krenuti putem svećeništva ili redovništva u nama imaju molitvenu i svaku drugu podršku.

Današnja nedjelja nas poziva da molimo i podržavamo i druga pastirska zvanja kao npr. zvanje pastoralnih suradnika i vjeroučitelja u našim zajednicama. Jednako tako nam hoće posvijestiti da smo svi mi po sakramentu krštenja jedni drugima pastiri. Svi nosimo odgovornost jedni za druge. Roditelji za djecu i djeca za roditelje. Odgovornost za svijet u kojemu živimo da taj svijet bude bolji za život i suživot svih stvorenja Božjh.

by Zupnik

Uz nedjeljna čitanja

Čitanje svetog Evanđelja po Luki (Lk 24,35-48)
U ono vrijeme: Učenici su Isusovi pripovijedali što se dogodilo na putu i kako ga prepoznaše u lomljenju kruha. Dok su oni o tom razgovarali, stane Isus posred njih i reče im: „Mir vama!“ Oni, zbunjeni i prestrašeni, pomisliše da vide duha. Reče im Isus: „Zašto se prepadoste? Zašto vam sumnje obuzimaju srce? Pogledajte ruke moje i noge! Ta ja sam! Opipajte me i vidite jer duh tijela ni kostiju nema kao što vidite da ja imam.“
Rekavši to, pokaza im ruke i noge. I dok oni od radosti još nisu vjerovali, nego se čudom čudili, on im reče: „Imate li ovdje što za jelo?“ Oni mu pruže komad pečene ribe. On uzme i pred njima pojede.
Nato im reče: „To je ono što sam vam govorio dok sam još bio s vama: treba da se ispuni sve što je u Mojsijevu Zakonu, u Prorocima i Psalmima o meni napisano.“ Tada im otvori pamet da razumiju Pisma te im reče: „Ovako je pisano: ’Krist će trpjeti i treći dan ustati od mrtvih, i u njegovo će se ime propovijedati obraćenje i otpuštenje grijeha po svim narodima počevši od Jeruzalema.’ Vi ste tomu svjedoci.“
Riječ Gospodnja.

Dragi i poštovani vjernici!
Vjera u uskrsnuće je centralna tema naše vjere. To jasno kaže apostol Pavao u poslanici Korinćanima: „A ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je vjera vaša.“ (1Kor 15,17a). O vjeri u Kristovo uskrsnuće ovisi i naše uskrsnuće.
Centralno pitanje za svakoga kršćanina je kako postići vjeru u uskrsnuće i kako postati svjedokom uskrsnuća. Slušali smo u izvještajima o Isusovu uskrsnuću prošlih tjedana kako je učenicima bilo teško povjerovati da je njihov učitelj uskrsnuo, da nije više među mrtvima nego da je živ. A upravo su apostoli oni na čijem svjedočanstvu se temelji naša vjera. Oni su bili prvi kojima je dana vlast da budu svjedoci. Da bi to mogli biti moraju se sami osvjedočiti i povjerovati da je Isus uskrsnuo. To nije bilo posve jednostavno na početku. Kada su žene učenicima ispričale da je grob prazan i da je Isus živ oni su to smatrali tlapnjom i ženskim brbljanjem. Kada je Petar vidio grob bio je iznenađen, ali nije povjerovao. Čak i onda kada je Isus stupio u njihovu sredinu, oni su se prestrašili pomislivši da vide duha.
Naslov današnjega teksta iz evanđelja bi mogao biti: „Isus osposobljava svoje učenike za vjerodostojne svjedoke“. Da bi učenici mogli povjerovati potrebne su dvije stvari: Isus se mora pokazati kao uskrsli, kao onaj koji je živ i učenicima se moraju otvoriti oči.
Isus se ukazuje učenicima. Uskrsnuo je dušom i tijelom. Pokazuje svoje ruke i noge te učenike poziva da ga dotaknu. „Dodirnite me i vidite. Duh nema meso ni kostiju kao što na meni vidite.“ (Lk 24,39). Kada ni nakon ovoga ne mogu povjerovati - ovaj put od velike radosti, Uskrsli traži da mu dadu nešto za pojesti. I jeo je pred njima. Oni ga prepoznaju u lomljenju kruha.
Da bi mogla nastati vjera u uskrsloga još je nešto potrebno. Potrebno je učenicima otvoriti oči. To vidimo kod učenika na putu za Emaus i u današnjemu evanđelju. Uskrsli Isus otvara učenicima oči tumačeći im pisma koja navješćuju događaj Isusovoga uskrsnuća, kojega postavljaju u središte povijesti spasenja: „To je ono što sam vam govorio dok sam još bio s vama: treba da se ispuni sve što je u Mojsijevu Zakonu, u Prorocima i Psalmima o meni napisano…Ovako je pisano: ’Krist će trpjeti i treći dan ustati od mrtvih.“ (Lk 24, 44-46). Dakle, Isus se apostolima pokazuje kao „živ“, otvara im oči i osposobljuje ih da budu svjedoci njegova uskrsnuća.
I mi smo pozvani ne samo vjerovati u uskrsnuće, nego ujedno biti svjedoci uskrsnuća. Svjedoci da je Isus pobjedio smrt i da je živ i da ćemo i mi s njime živjeti. Kako ćemo se mi osposobiti za svjedoke? Naša vjera u uskrsnuće temelji se na svjedočanstvu apostola i onih koji su doživjeli iskustvo uskrsnuća. Apostol Pavao govori o njima u prvoj poslanici Korinćanima (1 Kor 15, 1-9) kada govori o apostolima koji navještaju uskrsnuće i važnost onoga što propovijedaju, a to je život kojega zadobismo po Kristovome uskrsnuću, ako u uskrsnuće vjerujemo. Ti svjedoci koji svjedoče uskrsnuće i život imaju iskustvo koje mi nemamo.
Iako nemamo iskustvo apostola i mi možemo spoznati da je Isus živ i da je među nama. Da bi mogli prepoznati njegovu nazočnost moraju se i nama otvoriti oči. Moramo otvarati svetu knjigu - bibliju, razmatrati svetopisamske tekstove i pokušati ih razumijevati.
Oči će nam se otvoriti sudjelujući na lomljenju kruha, na slavlju euharistije. Ali ne onako površno, običaja radi, nego svjesni da je Uskrsli s nama i da je misno slavlje njegova trajna žrtva. Nakon pretvorbe u svetoj misi izgovaramo tajnu vjere: „Tvoju smrt Gospodine navještamo. Tvoje uskrsnuće slavimo. Tvoj slavni dolazak iščekujemo.“ Svjedočanstvo Isusovih učenika i učenica i iskustvo vjere neka i nas osposobi da mognemo biti svjedoci uskrsnuća.
Za Uskrs je običaj da se ukrašuju jaja i donose na blagoslov. Jaje je simbol nastanka novoga života. Ljudi su uvijek s divljenjem promatrali kako iz mrtvoga jajeta nastaje život. Znanstvenici su, istražujući fenomen nastaka života jednoga pileta, otkrili da je malome piletu u jaju Stvoritelj dao jedan mali zubić koji se nalazi na njegovome kljunu. Kada pile dovoljno odraste postane mu tijesno u ljuski jajeta te mu ponestaje zraka i hvata ga panični strah. Tim zubićem pile razbija ljusku jaja da bi došlo do zraka i spasilo se. Taj zubić, kao alat, pile upotrebljava samo taj put i nikada više. Zubić, alat za izlazak na slobodu.
Svaki čovjek dođe u situaciju da ga obuzmu panični strahovi, koji stvaraju osjećaj zatvorenosti, paraliziranosti i nemoći. Strahovi nam ne daju disati, hoće nas ugušiti. I nama je Stvoritelj dao alat s kojim se protiv tih osjećaja možemo boriti: dao nam je vjeru u uskrsnuće. Vjeru u život. Svatko tko ima hrabrosti upotrijebiti ovaj alat, tko hoće živjeti vjeru, moći će razbiti ljusku straha i izići u slobodu. Tada ćemo iskusiti kako je oslobađajuća naša vjera i kako nam pomaže da i u najtežim trenutcima možemo disati posve slobodno, punim plućima. Zato pustimo da nas obuzme radost uskrsne vjere koja oslobađa i daruje puninu života, daruje mir.

by Zupnik