POŠAO PRED NAMA U VJEČNOST
Svemogući Bog, darovatelj života, u nedjelju 11. 04. 2021. pozvao je u svoju nebesku radost člana naše zajednice gospodina TOMU KRANJECA.
Tomo Kranjec je rođen 01. 09. 1948 u mjestu Podrute kod Novoga Marofa.
Kao dvadesetogodišnjak je došao u Njemačku. Tu je upoznao svoju buduću suprugu Boženu s kojom je sklopio sakramenat braka. Tomi i Boženi Bog je darovao sinove Roberta (preminuo 2016) i Mihaela.
U žalosti, ali vjerujući uskrslome Kristu i ponovnome susretu u vječnoj radosti, ostaju supruga Božena, sin Mihael, nevjeste Nadica i Ivana te unučad Angelo, Gabriel i Lukas.
Pokoj vječni daruj mu Gospodine. I svjetlost vječna svjetlila njemu. Počivao u miru. Amen.
SVETA MISA ZA POKOJNOGA TOMU JE U UTORAK 13. 04. 2021 U 19.15 SATI U CRKVI
SV. ANTUNA U HAUSHAMU.
Nedjeljne obavijesti
11.04.-18.04. 2021Nedjelja 11. 04. 2021. Bijela nedjelja, nedjelja Božanskoga milosrđa
Utorak 13. 04. 2021. – 18.00 -18.45 sati prigoda za ispovijed u prostorijama
naše zajednice (1. kat)
u 19.00 sati sveta misa i pobožnost
„Trinaest utoraka sv.Ante“
Srijeda 14.04. 2021. – u 11.00 sveta misa u kapelici naše zajednice
Petak 16. 04. 2021. – 18.00 – 18.45 sati prigoda za ispovijed u u prostorijama
naše zajednice (1. kat)
u 19.00 sati sveta misa
Subota 17. 04. 2021. 10.30 sati bogoslužje za naše prvopričesnike u crkvi
Krista Kralja
u 18.30 sati predvečernja nedjeljna misa 3. uskrsne
nedjelje u crkvi hl. Bruder Konrad u
Wasserburgu
Nedjelja 18. 04. 2021. u 9.00 sati sveta misa u crkvi sv. Antuna u Haushamu
u 12.30 i u 14.30 sati sveta misa u crkvi Krista Kralja
u Rosenheimu
Uz nedjeljna čitanja
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu (Iv 20, 19-31)
Uvečer toga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: „Mir vama!“ To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina. Isus im stoga ponovno reče: „Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.“ To rekavši, dahne u njih i kaže im: „Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.“
Ali Toma zvani Blizanac, jedan od dvanaestorice, ne bijaše s njima kad dođe Isus. Govorili su mu dakle drugi učenici: „Vidjeli smo Gospodina!“ On im odvrati: „Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.“
I nakon osam dana bijahu njegovi učenici opet unutra, a s njima i Toma. Vrata bijahu zatvorena, a Isus dođe, stade u sredinu i reče: „Mir vama!“ Zatim će Tomi: „Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran.“ Odgovori mu Toma: „Gospodin moj i Bog moj!“ Reče mu Isus: „Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!“
Isus je pred svojim učenicima učinio i mnoga druga znamenja koja nisu zapisana u ovoj knjizi. A ova su zapisana da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu.
Riječ Gospodnja.
Dragi i poštovani vjernici!
Za raspoloženje iz današnjega evanđelja se ne može reći da pruža veličanstvenu i ohrabrujuću sliku rane crkve. Tu je grupica prestrašenih i preplašenih učenika opterećenih bremenom sumje i nevjerice u Kristovo uskrsnuće te nesigurnosti i straha za vlastiti život. Isus je pogubljen. S njegovom smrću gubi smisao sve ono što su dosada radili i čemu su se nadali. I sam Bog kao da ih je napustio, kao da je daleko, daleko.
Mogu zamisliti da su se učenici, sakriveni iza zaključanih vrata dvorane posljednje večere, sa sjetom sjećali dana življenoga zajedništva s Učiteljem. Sjećali su se kako je Isus s božanskom moći ozdravljao bolesnike, istjerivao zle duhove, tješio i ohrabrivao. Sjećali su se njegovih Riječi i mnoštva koje ga je slijedilo. Mnoštva koje ga je slaveći dočekalo, kada je kao pobjednik ušao u Jeruzalem. Od tih slavnih dana ostala su samo sjećanja. Utučenost, nemoć, neizmjerna žalost i beznađe su ispunjavali srca skupljenih učenika.
Ali onda se odjednom sve mijenja. I to iz temelja. Dok su učenici u strahu od Židova iza zaključanih vrata, ulazi Isus, baš kroz ta zaključana vrata, daruje im mir, isunjava ih svojim Duhom i šalje ih da budu vjerovjesnici njegova uskrsnuća. Štoviše, šalje ih da budu navjestitelji i darovatelji njegovoga milosrđa: „Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im“. (Iv 20,19-23)
Toga dana, prvoga u tjednu, Toma nije bio nazočan u krugu učenika. Kada mu oni svjedoče o susretu s Uskrslim on ne dozvoljava da njihova kipuća radost zbog susreta s živim Kristom prijeđe na njega i obuzme ga. On se ne da zaraziti euforijom svjedoka vjere u Kristovo uskrsnuće. Toma hoće dokaze. Ne bilo kakve, nego opipljive dokaze. Dok ne vidi, opipa i osjeti, on neće vjerovati. Sve drugo je „čula,rekla,kazala!“ Toma postavlja zahtjeve: „Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati“. (Iv 20,25)
Toma je u jeziku naroda ostao zauvijek nevjerni Toma iako je njegova nevjera zapravo vapaj Isusu da pomogne njegovoj nevjeri. Isus pomaže onima koji ga traže. On nikoga ne odbacuje. Nema kod njega osude zbog nevjere ili sumnje. On i onima koji sumnjaju ili ne vjeruju izlazi u susret. Svima koji ga traže iskrena srca.
Toma sumnja. Sumnjičavost i nesigurnost ne znače nešto negativno. Sumnja pomaže u preispitivanju i upozorava na praznovjerje koje se kadkada prodaje kao zdrava vjera. Upozorava na ispraznost samo izvanjskoga življenja vjere. Sumnja upozorava na nestalnost vjere koja se hoće hraniti samo vidljivim takozvanim čudesima i ukazanjima. Bilo bi suludo kada bi vjerovali u sve ono što čujemo. Zato možemo razumjeti Tomu. Zato ga ne smijemo osuđivati niti mu njegovu nevjeru predbacivati. To nisu učinili ni njegova braća i sestre, Isusovi učenici i učenice koji su se i poslije Učiteljeve smrti nastavili sastajati u dvorani posljednje večere. Tamo gdje su s Učiteljem blagovali. Tamo gdje im je on kao spomen darovao samoga sebe pod prilikama kruha i vina u kojima će on biti nazočan, Bog s nama, kroz čitavu povijest sve do kraja svijeta. Kroz sve bure i oluje. U svim strahovima izazvanim pandemijom Covida -19 i drugim raznoraznim uzrocima. U današnjemu evanđelju Isus oba puta na učenike i učenice zaziva mir. Mir koji ujedno znači: „Ne boj se!“ To je duševni mir kojega je prestrašeni čovjek i te kako potreban. Mir koji čovjeka ohrabruje i tješi. Mir koji stvara zdrave odnose u obiteljima, crkvenim zajednicama i općenito u društvu.
Isus je prepoznatljiv u lomljenju kruha onda i danas. Prepoznatljiv je u iskrenom zajedništvu crkve. Ne samo za vrijeme mise nego prije, ispred crkve i poslije, mise u našim druženjima. U našoj spremnosti da jedni druge podržimo i jedni drugima izlazimo u susret.
U današnjemu prvome čitanju prepoznajemo tu Kristovu crkvu. Oni koji su prigrlili vjeru bili su jedno srce i jedna duša, čitamo u Djelima apostolskim. Isusove učenice i učenici su sve dijelili među sobom. Nisu jedni druge ogovarali, nisu se jedni pred drugima nadimali i hvalisali, nisu se laktali i brinuli samo za svoju korist. Bili su jedno srce i jedna duša. Propovijedali su riječju i životom. Oni koji su vidjeli njihovu živu vjeru i ljubav kojom su se uzajamno ljubili htjeli su postati poput njih i biti dijelom toga zajedništva uskrloga Krista. Tako je crkva neprestano rasla i vjera u Uskrsloga se širila.
Takva zajednica ne isključuje Tomu. Ne isključuje grešnike. Ne isključuje one koji drugačije vjeruju. U tome zajedništvu se događa susret: „Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran.“ Evanđelist Ivan ne piše da li je Toma uistinu dodirnuo Isusove rane. Za njega je važna Tomina riječ, izgovorena iz dubine njegovoga bića: „Gospodin moj i Bog moj“!
Molimo Gospodina da i nama otvori oči, srce i dušu da ga prepoznamo i da čvrsto vjerujemo u njega, Uskrloga. Pogotovo onda kada je teško vjerovati i kada Božje planove ne možemo razumjeti. Neka nas on ispuni svojim milosrđem da i mi poput Tome možemo iz dubine svoga srca priznati: „Gospodin moj i Bog moj“!
NEDJELJA BOŽANSKOGA MILOSRĐA
Pobožnost se Božjem milosrđu razvila na temelju poruka koje je u svojim viđenjima primala poljska redovnica sv. Faustina Kowalska (25. 8. 1905. – 5. 10. 1938.), a kao njezin poseban štovalac, sv. papa Ivan Pavao II. proglasio je Nedjelju Božjeg milosrđa svetkovinom za cijelu Crkvu 30. travnja 2000. god. Tog je dana bila 2. vazmena nedjelja, jednako kao i 8. travnja 1993. god., kada ju je proglasio blaženom, a dosljedno Isusovoj poruci koju je svetica primila, određeno je da se Nedjelja Božjeg milosrđa slavi upravo u nedjelju nakon Uskrsa.
Naime, u Dnevniku svete Faustine stoji i ovo:
“Želim da svetkovina milosrđa bude utočište i zaklon svim dušama, osobito bijednim grješnicima. Toga su dana otvorene nutrine milosrđa mojega i ja izlijevam čitavo more milosti na duše koje se približe izvoru mojega milosrđa. Duša koja pristupi ispovijedi i sv. pričesti zadobit će potpuni oprost od grijeha i kazni. Neka se nijedna duša ne boji meni približiti, makar joj grijesi bili crveni kao skerlet. Svetkovina milosrđa izvire iz moje nutrine i želim da se slavi u prvu nedjelju po Uskrsu.“
2. veljače 1931. god. sv. Faustina je doživjela mistično iskustvo u kojem je vidjela Milosrdnoga Isusa iz čijeg srca izlaze dvije zrake – crvena i bijela, i koji joj povjerava zadaću da se naslika i štuje takva slika i na takav način pokrene pobožnost Božjem milosrđu.
Slika Božjeg milosrđa tako prikazuje Isusa s podignutom desnom rukom na blagoslov, a iz lijeve se njegove ruke prelijevaju crvena i bijela zraka, koje simboliziraju krv i vodu koje su potekle iz Isusova probodena srca na križu. Njihovo širenje označava prelijevanje Božjega milosrđa na cijeli svijet. Ispod slike piše “Isuse, ja se uzdam u tebe”.
Riječ je, dakle, o pobožnosti koja ima za cilj po molitvi i drugim oblicima duhovnosti isprositi milost i ljubav Božju za cijeli svijet. Prema obećanjima danima sv. Faustini, Krist je posebno preporučio da se snažno moli svakodnevno u 15 sati, u vrijeme njegove smrti, odnosno u vrijeme velike Božje milosti koja se izlila na svijet.
Poseban oblik te pobožnosti je molitva krunice Božjeg milosrđa, koja se moli na običnoj krunici, ali s posebnim zazivima. U narodu je zaživjelo nekoliko sličnih inačica te molitve, kao i drugih molitava Božjem milosrđu, što je izazivalo zbunjenost kod vjernika, pa je Koordinacija zajednica, pokreta i udruga štovatelja Božjega milosrđa uputila molbu Hrvatskoj biskupskoj konferenciji da se ujednače molitve i štovanje Božjeg milosrđa. Hrvatska biskupska konferencija to je i učinila i 27. siječnja 2014. god. odredila da je službeni oblik molitve krunice Božjega milosrđa ovakav:
Uvodna molitva:
Vječni Oče, prikazujem ti tijelo i krv, dušu i božanstvo preljubljenoga Sina tvojega, Gospodina našega Isusa Krista, kao zadovoljštinu za grijehe naše i cijeloga svijeta.
Deset puta zaziv:
Po njegovoj pregorkoj muci, budi milosrdan nama i cijelomu svijetu.
Završetak krunice:
Sveti Bože, sveti jaki Bože, sveti besmrtni Bože, smiluj se nama i cijelomu svijetu!
Zaključna molitva:
O Krvi i Vodo što potekoste iz Srca Isusova kao izvor milosrđa za nas, uzdam se u tebe!
Marijo, Majko milosrđa, moli za nas!
Isuse, uzdam se u tebe! (triput)
Smiluj se nama i cijelomu svijetu, Gospodine!
Preuzeto s portala: www.bitno.com
SRETAN USKRS
Dragi i poštovani vjernici,
u uskrsnoj noći slavimo vrhunac naše vjere, smrt i uskrsnuće Kristovo. U korizmenome vremenu smo se pripremali za ovo veliko otajstvo naše vjere. Postili smo, odricali se, činili djela milosrđa i intenzivnije molili. Na Cvjetnicu smo pratili Isusa na njegovome ulasku u Jeruzalem, a na Veliki četvrtak smo započeli sveto trodnevlje muke, smrti i uskrsnuća Isusa Krista.
Kada govorimo o vazmenome trodnevlju, tri dana dakle, radi se zapravo o jednome slavlju koje traje tri dana. Zbog toga svećenik na završetku slavlja Posljednje večere na Veliki četvrtak i obreda Kristove muke i smrti na križu ne dijeli blagoslov i ne otpušta vjernike riječima: „Idite u miru!“ Onako kako to čini nakon svakoga misnoga slavlja, nego tek poslije po svršetku uskrsnoga bdijenja. Isto tako obrede Velikoga petka i uskrsne noći ne započinje znakom križa. Slavlja ova tri dana čine jednu cjelinu. Drama u tri čina.
Prvi dio te cjeline slavili smo na Veliki četvrtak. Isus slavi Pashalno slavlje. Onako kako to čine vjerni Židovi, kao spomen na oslobođenje izraelskoga naroda iz egipatskoga ropstva. Bog oslobađa. Isusovo poslanje je osloboditi čovjeka od njegovih grijeha i ovisnosti i darovati mu slobodu. Isus ovome pashalnome slavlju daje novu dimenziju. On daruje samoga sebe pod prilikama kruha i vina. Kruha koji život znači i vina koje razveseljuje srce čovječje. Emanuel-Bog s nama hoće zauvijek ostati s nama pod ovim prilikama. Isto tako, perući noge svojim učenicima, daje nam primjer kako i mi trebamo služiti jedni drugima. Sveta Majka Terezija iz Kalkute je to ovako shvatila i živjela: „Ako istinski shvatimo euharistiju, ako je učinimo središtem svoga života, ako se hranimo euharistijom, nećemo imati nikakvih poteškoća da otkrijemo siromahe i Krista u siromasima, da njih i Njega ljubimo, da njima i Njemu u njima služimo.“
Drugi dio cjeline svetoga ili vazmenoga trodnevlja je Veliki petak. Na veliki petak se ne slavi misa. Spomen muke i smrti Kristove ne započinje znakom križa jer su obredi nastavak jučerašnjega dana. U centru slavlja je križ. Križ koji je nekoć bio sramotni znak smrti i poniženja, a nakon Kristove smrti znak pobjede i uzvišenja. Taj križ krasi naše domove, visi na lančićima oko vrata, nalazimo ga na vrhuncima planina i na križanjima puteva. U znaku križa smo kršteni, započinjemo dan, rad, molitvu i jelo. Tim znakom roditelji blagoslivljaju djecu. Znak križa će jednom na našemu grobu svjedočiti da smo s Kristom živjeli, umrli i da ćemo s njime uskrsnuti.
Sjećam se jedne zgode iz vremena moga župnikovanja u Berlinu. Jedan dječak iz ateističke obitelji je bio na slavlju prve pričesti i promatrao je kako blagoslivljajući malenu djecu na njihovu čelu napravim znak križa. I upita on mene: „Zašto ste djeci stavljali plus na čelo“? Zastao sam na trenutak i kroz glavu mi je prošla misao: Da, križ je plus, uistinu jedan veliki plus u životu vjernika koji vjeruje Isusu Kristu. Kristov križ je znak života i ljubavi. Znak pobjede nad smrću. Kristova krv ne traži krv, krvnu osvetu, nego daruje pomirenje i ljubav. Kristov križ hoće prekinuti sotonski krug neprijateljstva i mržnje. U Kristovoj smrti i uskrsnuću se obistinjuje redak iz Pjesme nad pjesmama: „Ljubav je jaka kao smrt“. Zbog toga je za kršćane nevažno tko je krivac za Kristovu smrt jer Kristova krv ne traži osvetu, nego daruje praštanje, pomirenje i ljubav.
Treći dio svetoga vazmenoga trodnevlja je uskrsno bdijenje. Bdijenje započinje paljenjem i blagoslovom ognja koji rasvjetljava noćnu tamu. Na tome ognju se pali uskrsna svijeća koja se svečano unosi u crkvu i s koje se pale sve ostale svijeće. Toj svijeći, koja označava Isusa Krista, svjetlo svijeta se pjeva „exultet“, hvalospjev. Čitaju se starozavjetna čitanja koja opisuju kako je Bog s ljubavlju stvorio ovaj svijet, kako je oslobodio svoj narod iz egipatskoga ropstva i treće čitanje navještaj dolaska Spasitelja. Nakon trećega starozavjetnoga čitanja uz svečanu pratnju orgulja i zvon zvona pale se sva svjetla u crkvi. Isus je uskrsnuo! Aleluja.
U izvještajima o uskrsnuću čitamo da su oni koji su vidjeli Uskrsloga bili preplašeni, ali isto tako i ispunjeni neizmjernom radošću. Sve je puno pobožne dinamike. Žene vidjevši Isusa žurno potrkaše k apostolima. Isus učenicima otvara oči da bi mogli razumjeti Sveto pismo i šalje ih kao svjedoke njegovoga uskrsnuća. Onaj tko je dirnut susretom s Uskrslim ne može ostati ravnodušan. On mora krenuti, propovijedati i naviještati da je Isus živ. Da je ljubav pobijedila mržnju. Da je dobro pobijedilo zlo. Da je život pobijedio smrt.
Tu radosnu vijest su Isusovi učenici od samih početaka, kroz svu povijest sve do današnjih dana širili po čitavome svijetu. Pustimo da i nas Uskrsli susretne i dodirne. Neka nas njegova smrt i uskrsnuće oslobode od okova strahova i ispune radosnom nadom i pouzdanjem da je on uvijek s nama. „Ne plašite se“: rekao je Isus prestrašenim ženama na grobu. To on i nama danas poručuje.
Zato dopustimo da nas preplavi radost uskrsnuća i učini nas evanđelistima, blagosvijesnicima Kristova uskrsnuća u ovome svijetu.
Sretan i blagoslovljen Uskrs od srca vam žele: vaš župnik fra Frano Čugura, pastoralna suradnica Martina Bočkaj-Geissler, suradnik Mirko Kapetanović, tajnica Karmela Lukanović i Župsko vijeće naše zajednice.