OD SRCA SRCU (Humanitarna akcija HKM Rosenheim)
U prvim danima nove 2021. godine u Hrvatskoj katoličkoj misiji Rosenheim započela je humanitarna akcija za potresom pogođena područja u Hrvatskoj. Godinu koja je iza nas obilježila je pandemija korona virusa. Već mjesecima živimo u brizi, kako za sebe tako i za naše bližnje. U novu godinu ušli smo tiho i mirno, ali s velikim iščekivanjem i nadom da će vrijeme koje je pred nama biti bolje i radosnije.
Uz sve teške trenutke koji su nas zadesili u 2020. godini u Hrvatskoj se krajem prosinca dogodio i strašan potres koji je teško oštetio gradove Petrinju, Sisak, Glinu i okolna sela na tom području. Osim velike materijalne štete koju su doživjeli, stanovnici tih mjesta bili su svakodnevno izloženi i velikom psihičkom stresu jer su se nastavili nizati manji potresi. Putem interneta, novina i društvenih mreža pratili smo iz sata u sat događaje i situaciju u pogođenim područjima. U svega nekoliko minuta ljudi su ostali bez centra grada, obiteljskih kuća, automobila, nažalost osmero ljudi je izgubilo život. Tama, strah i očaj nadvili su se nad stanovnicima hrvatske Banovine koji su prije samo 30 godina u Domovinskom ratu sve izgubili. Teška situacija na tim područjima potaknula je velik broj ljudi na različite akcije, ma zapravo cijela se zemlja „digla na noge“ i pohrlila u pomoć. Rijeka volontera počela se slijevati u potresom pogođena područja, dirljive slike prikupljanja hrane i odjeće preplavile su internet. Val humanosti prelio se preko granica Hrvatske i pokrenuo različite akcije u zemljama širom Europe.
Hrvatska katolička župa Rosenheim pokrenula je akciju prikupljanja pomoći u hrani, odjeći, novcu, higijenskim potrepštinama. Mala akcija koja je trebala trajati par dana prerasla je u veliku humanitarnu akciju koja je rezultirala tonama prikupljene pomoći. Pomoć se je prikupljala na više mjesta.
Privatne inicijative članova naše zajednice u Wasserburgu i Neubeurnu polučile su isto tako hvalevrijedne rezultate. Na jednom od mjesta prikupljanja, u Centru naše misije danima su se izmjenjivali volonteri koji su prihvaćali velik broj donacija koje su svakodnevno pristizale i još uvijek pristižu. Donacije u hrani, novcu, odjeći, higijenskim artiklima donosili su ljudi iz različitih mjesta i gradova. Ljudi različitih nacionalnosti, vjeroispovijesti, svjetonazora. Svi su dolazili samo s jednom namjerom, a to je pomoći bližnjemu u nevolji. Bilo je dirljivo gledati lica ljudi koji su zajedno sa svojim donacijama donosili i svoje suosjećanje prema Hrvatskoj. Na velikoj hrpi između tona hrane i ostalih doniranih stvari našlo se je i jedno veliko plišano srce koje je naglasilo svu simboliku naše humanitarne akcije.
Darovati, pomoći, biti human znači iskazati ljubav, dati jedan dio sebe ili od sebe drugome. Darovati materijalno, poput naših donatora ili darovati vrijeme poput naših volontera koji su tjednima provodili vrijeme u primanju donacija, znači istinski shvaćati bit čovjekove egzistencije. Osim donatora i volontera značajnu ulogu odigrali su i naši vozači koji su o svom trošku i sa svojim transporterima vozili prikupljenu pomoć u Hrvatsku. Uz blagoslov fra Frane Čugure kretali su na put vikendom u ranim jutarnjim satima, kako bi pomoć stigla na vrijeme i tamo gdje je najpotrebnija.
Ovim putem Hrvatska katolička misija Rosenheim zahvaljuje svim donatorima, volonterima, vozačima, organizatorima i svima onima koji su na bilo koji način pomogli u realizaciji ove humanitarne akcije.
Nastavljamo dalje! Dokle? Dokle god bude trebalo. Ubuduće sakupljamo samo hranu koja može dugo stajati, kozmetiku, higijenske potrepštine, alat, grijalice.. itd.
Ova humanitarna akcija je pokazala veliku solidarnost i zajedništvo članova naše zajednice, ali i svih ljudi dobre volje koji su pomogli i „pružili ruku“ ljudima pogođenim ovom prirodnom katastrofom. Kako li je lijepo kada čovjek u teškim trenucima ne gleda u ono što nas razlikuje ili razdvaja, nego u ono što nas povezuje.
Daj Bože da u srcima svih nas ostane duh ljubavi prema bližnjemu bez obzira tko on bio.
Još jednom,HVALA svima! Vođeni citatom iz evanđelja „Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste“. (Mt25,31-46) nastavljamo dalje.
Martina Bočkaj- Geissler, pastoralna suradnica
Covid-19-Nove odredbe
Hvala Bogu, i dalje smijemo u istome broju slaviti svete mise kao zadnjih nekoliko mjeseci.Do sada smo za vrijeme trajanja svete mise morali nositi običnu masku koja pokriva nos i usne.
Od sada, uz sve dosadašnje propise, vrijedi:
- Djeca do 6 godine života ne moraju nositi nikakvu masku.
- Djeca i mladi do 15-te godine života su obavezni nositi običnu masku.
- Stariji od 15 godina su obavezni nositi FFP 2 masku za vrijeme trajanja svete mise.
Preminuo fra Josip Lucić
U 84. godini života, 66. redovništva i 58. svećeništva okrijepljen svetim sakramentima preminuo je u Splitu u nedjelju 17. siječnja 2021. g. fra Josip Lucić.
Sprovodni obredi održat će se u četvrtak 21. siječnja 2021. u 14.00 sati na gradskom groblju Lovrinac (Split). Sv. misa zadušnica slavit će se nakon sprovoda u crkvi Gospe od Zdravlja u Splitu.
Pokoj vječni daruj mu, Gospodine!
Životopis:
Fra Josip Lucić rođen je 1. veljače 1937. u Pokrovniku (župa Mirlović). Osnovnu školu (4 razreda) završio je u rodnom mjestu (1946. – 1950). Franjevačku klasičnu gimnaziju (8 razreda) pohađao je u Makarskoj, Sinju i Zagrebu (1950. – 1959.), a filozofsko-teološki studij u Makarskoj (1959. – 1963.).
U novicijat je stupio 5. srpnja 1955., a na Visovcu je položio i prve redovničke zavjete godinu dana kasnije 6. srpnja 1956. Svečane zavjete položio je 31. ožujka 1960. u Makarskoj. Za đakona je zaređen 16. prosinca 1962. u Makarskoj, a za svećenika 15. travnja 1963 također u Makarskoj. Mladu misu slavio je 28. travnja 1963. u Pokrovniku.
Službe:
Promina – župni pomoćnik (1963. – 1964.)
Sinj – župni pomoćnik (1964. – 1967.)
Gala – župnik (1967. – 1970.)
Stankovci – župnik (1970. – 1976.)
Zagreb – (1977.)
Düsseldorf – dušobrižnik (1977. – 1979.)
Mettmann – voditelj misije (1979. – 1981.)
Rosenheim – voditelj misije (1981. – 1988.)
Waiblingen – voditelj misije (1988. – 1994.)
Köln – voditelj misije (1994. – 2006.)
Zagreb – ispovjednik (2006. – 2009.)
Zagreb – župni pomoćnik (2009. – 2012.)
Split (Trstenik) – kapelan sestara klarisa (2012. – 2014.)
Split (Dobri) – kapelan sestara klarisa (2014. – 2020.)
Split (Dobri) – ispovjednik (2020.)
Preuzeto s: franjevci-split.hr
Uz nedjeljno evanđelje
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
(Iv 1, 35-42)
U ono vrijeme: Stajaše Ivan s dvojicom svojih učenika. Ugleda Isusa koji je onuda prolazio i reče: »Evo Jaganjca Božjega!« Te njegove riječi čula ona dva njegova učenika pa pođoše za Isusom. Isus se obazre i vidjevši da idu za njim, upita ih: »Što tražite?« Oni mu rekoše: »Rabbi« – što znači: »Učitelju – gdje stanuješ?« Reče im: »Dođite i vidjet ćete.« Pođoše dakle i vidješe gdje stanuje i ostadoše kod njega onaj dan. Bila je otprilike deseta ura.
Jedan od one dvojice koji su čuvši Ivana pošli za Isusom bijaše Andrija, brat Šimuna Petra. On najprije nađe svoga brata Šimuna te će mu: »Našli smo Mesiju!« – što znači »Krist – Pomazanik«. Dovede ga Isusu, a Isus ga pogleda i reče: »Ti si Šimun, sin Ivanov! Zvat ćeš se Kefa!« – što znači »Petar – Stijena«.
Riječ Gospodnja.
Dragi i poštovani vjernici!
Ljubav na prvi pogled? Jeli ona uopće moguća? Jeli moguće da se mladić i djevojka po prvi puta pogledaju, onako oči u oči, i odmah osjete da su jedno za drugo stvoreni? Zauvijek?
U današnjemu evanđelju čitamo o ljubavi na prvi pogled. Ivan Krstitelj je pogledao Isusa, prepoznao ga je i predstavio: „Evo Jaganjca Božjega!“Ivanovi učenici su, odmah, na prvi pogled fascinirani Isusom. Ostavljaju dotadašnjega učitelja Ivana i od toga trenutka slijede Isusa. Bez mnogo riječi. I ti isti učenici pridobivaju još jednoga učenika za Isusa: Šimuna.
Tri stvari su mi važne u ovoj perikopi:
Potreban nam je čovjek poput Ivana Krstitelja, potrebno nam je iskustvo spoznaje, tko je Isus za nas i nužno je da budemo ljudi poput Ivana, da vodimo ljude k Isusu.
Prvo: Potreban nam je svima čovjek poput Ivana. On ne misli na samoga sebe nego na Boga. Ivan je svjestan svoga poslanja. Nije važan on nego Isus Krist. Kada Ivan ugleda Isusa on upućuje na njega. On ne želi svoje učenike ljubomorno vezati na sebe nego ih želi predati „onome kome on nije dostojan niti remenja na obući vezati“. I nama je potreban netko tko će nas povesti Isusu. To su roditelji, bračni drugovi, prijatelji i svi ljudi u kojima se zrcali Božja ljubav. I mi sami smo pozvani biti poput Ivana i privoditi ljude Isusu.
Drugo: važno je spoznati, tko je Isus za mene, za nas. On pozva obojicu učenika koji ga upitaše: „Učitelju, gdje stranuješ?“da dođu k njemu i da vide gdje živi. „Dođite i vidite.“ Pitanje:gdje stanuješ znači: Tko si ti? Kako živiš? Gdje je tvoja duhovna domovina? Što te čini takvim kakav si? Što te vodi na tvome životnome putu? Isus pušta ovu dvojicu da imaju udjela u njegovome životu. Jedna mudrost kaže: „Ako želiš nekoga voditi na putu vjere pusti ga da godinu dana živi s tobom“. Neka vidi gdje stanuješ, gdje je tvoja duhovna domovina, što te oduševljava, tko je onaj komu dozvoljavaš da stanuje s tobom tj. komu dozvoljavaš da ima udjela u tvome duhovnome životu? Onoga, kome govoriš o svojoj vjeri, vjerskome iskustvu, o svojim susretima s Isusom, već vodiš Isusu. Pridobivaš ga za Boga.
Treće: Naše je poslanje ljude voditi Isusu. Jedan od obojice učenika, Andrija, susreće istoga dana svoga brata Šimuna i objavljuje mu: „Našli smo Mesiju!“ Slušajući Ivana i živeći kod Isusa, Andrija je brzo spoznao tko je Isus: „Isus je Mesija“. Srce mu je puno spoznaje o Isusu. On ne može šutjeti i oduševljava svoga brata Šimna za Isusa. Kada čovjeka vodimo k Isusu pa makar to bilo u tišini molitve, možemo biti sigurni da će Isus primiti toga čovjeka. Jedan kršćanin reče nekoć: Nemoj mi mnogo govoriti o teologiji ni teološki. To je previsko za moj razum. Pričaj mi radije o svome iskusvu vjere, o svome iskustvu sureta s Isusom.
Mislim da ipak ide zajedno i teologija i iskustvo vjere. Evanđelje je teologija koja proizlazi iz iskustva: Ovdje je govor o ljudima koji su dovedeni Isusu. Događa se ljubav na prvi pogled. Oni ostaše kod njega i iskusiše dubinu njegovoga božanskoga bića i posvjedočiše o svojim iskustvima. Onaj kojega su svojim svjedočanstvom dobili je Šimun, zamislite, kasnije Petar Stijena, apostolski prvak. Onoga koga poziva, Bog najčešće poziva po ljudima. Ljudi koji su oduševljeni mogu i sami oduševljavati.
Kako bi bilo lijepo, kada bi svatko od nas pronašao Mesiju u svome srcu i to mogao posvjedočiti! I kada bi imali više povjerenja u Mesiju te jedni druge hrabrili: "Isus te treba, on te poziva, dođi i vidi!"
U sozijalnim mrežama razgoljujemo, se kadkada previše sebe pokazujemo. U crkvenoj umreženosti smo često nevidljivi i nečujni. Šteta. A bilo bi tako dobro poslušati vjerska iskustva drugih ljudi, dati se oduševiti, dati se pozvati da bi Isusa uistinu upoznali i objavili drugim ljudima. Poput Ivana. Poput ove dvojice učenika.