Svetica dana
22.svibnja – sveta Rita
Danas se u katoličkom kalendaru spominjemo talijanske redovnice, augustinke i mističarke. Sveta Rita rođena je 1381. kao Margarita Lotti u općini Cascia, provincija Peruggia. Kći pobožnih roditelja od djetinjstva je sanjala da će postati redovnica, ali se po roditeljskoj želji udala vrlo mlada. Njezin muž, Paolo Mancini bio je naprasit i grub čovjek, ali ona ga je svojom blagošću i strpljivošću pripitomila, približila Bogu i ostvarila obiteljsku sreću koja nije potrajala. Muž joj je ubijen iz zasjede, a nakon toga izgubila je i oba svoja sina. U dobi od 36 godina počela je opet razmišljati o odlasku u samostan što je na kraju i učinila. Dobrotvorka i mirotvorka u samostanu je puno molila i razmatrala Isusovu muku i molila Isusa da postane sudionicom Njegove muke. Na čelu je zadobila ranu koja ju je podsjećala na Isusovu trnovu krunu. Nakon smrti odmah je štovana kao svetica. Zaštitnica je bespomoćnih i beznadnih slučajeva, bolesnika, ranjenika, žrtava bračnog nasilja, zaboravljenih i izgubljenih.
Kratko razmatranje
Sveta Rita je bila žena koja je puno patila, ali i puno ljubila, kako Boga tako i čovjeka. Njezin život je bio obilježen teškim i vrlo bolnim trenucima. Izgubila je muža i djecu u vrlo kratkom vremenskom razdoblju. Takav životni scenarij čini nam se toliko bolan i težak da nam i sama pomisao na to izaziva bol i nemir. No, događalo se i događa se.
Patnja je u ljudskom životu neizbježna. Ako pogledamo oko sebe možemo zaključiti da u svijetu ima različitih patnji, ali ništa tako ne zaokuplja misli kao što je patnja onih koji su pravedni i nevini. Stoljećima se vode filozofske i teološke rasprave o patnji, traga se za njezinim smislom i uzrokom. Dobro nam je poznata i starozavjetna priča o Jobu, pravedniku koji pati. Čovjeku je patnja, iako bliska i svakodnevna još uvijek misterij. Patnja je ljudskim očima gledano teška, neizvjesna, nepravedna, ponekad i vrlo razorna.
S obzirom da je u našu ljudsku narav utkana čežnja za srećom, ispunjenjem i blagostanjem, patnja se u našim životima čini kao uljez kojeg pod svaku cijenu treba izbjeći, zanemariti, ignorirati. Naše suvremeno društvo nudi vrlo bogate i raznovrsne sadržaje koji nas poučavaju upravo to, kako izbjeći patnju, postati sretan u tri koraka, izliječiti samoga sebe, itd. No čak i ako to sve ostvarimo, jesmo li time postigli cilj? Može li čovjek u ovom nesavršenom i grijehom ranjenom svijetu doista pronaći apsolutnu puninu istine i sreće?
Mi katolici vjerujemo da je apsolutna punina istine i sreće moguća samo u Bogu i s Bogom. Gledajući križ našeg Gospodina Isusa Krista, gledajući Njegovu muku, postajemo svjesni jedne druge dimenzije patnje,one božanske i otkupiteljske koja je ljudskom ograničenom umu i srcu još uvijek teško shvatljiva. Patnja otvara takve dimenzije života za koje postaje svjestan samo onaj koji to proživi. Patnjom pročišćen, u dubini srca rađa se nov čovjek koji postaje svjesniji Božje sveprisutnosti i blizine. Križevi u našim životima nisu za naše uništenje već za našu izgradnju. Naravno, ako u patnji odaberemo put kojim je hodao naš Gospodin.
Sveta Rita svojim je životom posvjedočila kako pouzdanjem u Gospodina i čvrstom vjerom u srcu možemo prevladati i one najteže trenutke. Ma kako teške oluje bile u našem životu, najvažnije je sačuvati mir u srcu i povjerenje u Božju providnost. Samo tako Bog može činiti čudesa u našim životima. Moramo ostati vjerni, čak i onda kada ne razumijemo i ne vidimo smisao.
Rita je sve predavala Gospodinu, ufala se i ljubila. Na kraju svog ovozemaljskog života u svojoj se je patnji suobličila sa Kristom. Poput Krista, nesebično je davala ljubav i onima koji su je progonili i mučili. Samo ljubav koja podrazumijeva sebedarje i žrtvu nalik je Kristovoj ljubavi. Kroz to sebedarje koje često graniči i sa boli, kroz izgaranje za svoje obitelji, svoju zajednicu i svoj dom postajemo dionici božanske ljubavi i milosrđa.
Život svete Rite bio je autentičan kroz njezino mučeništvo sažeto u žrtvi i predanju. Njezin život bio je avantura vjere, nade i ljubavi! I naš je život upravo to.
Na kraju ovozemaljskog puta bit ćemo pitani, koliko smo ljubili, bez obzira na sve i unatoč svemu.
Molimo za mir, čistoću srca i za snagu predanja. Bog sve okreće na dobro onima koji ga ljube!
Sveta Rito, zaštitnice nemogućeg, moli za nas i naše obitelji!
Martina Bočkaj Geißler
Župnikova poruka
Početak Djela apostolskih
Prvu sam knjigu, Teofile, sastavio o svemu što je Isus činio i učio do dana kad je uznesen pošto je dao upute apostolima koje je izabrao po Duhu Svetome. Njima je poslije svoje muke mnogim dokazima pokazao da je živ, četrdeset im se dana ukazivao i govorio o kraljevstvu Božjem. I dok je jednom s njima blagovao, zapovjedi im da ne napuštaju Jeruzalema, nego neka čekaju obećanje Očevo „koje čuste od mene: Ivan je krstio vodom, a vi ćete naskoro nakon ovih dana biti kršteni Duhom Svetim“.
Nato ga sabrani upitaše: „Gospodine, hoćeš li u ovo vrijeme Izraelu opet uspostaviti kraljevstvo?“ On im odgovori: „Nije vaše znati vremena i zgode koje je Otac podredio svojoj vlasti. Nego primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje.“
Kada to reče, bî uzdignut njima naočigled i oblak ga ote njihovim očima. I dok su netremice gledali kako on odlazi na nebo, gle, dva čovjeka stadoše kraj njih u bijeloj odjeći i rekoše im: „Galilejci, što stojite i gledate u nebo? Ovaj Isus koji je od vas uznesen na nebo isto će tako doći kao što ste vidjeli da odlazi na nebo.“
Riječ Gospodnja.
Dragi i poštovani vjernici!
„Hans gleda u nebo“ je priča koja govori o momčiću Hansu koji, hodajući, neprestano gleda u nebo, promatra oblake i očima prati let lastavica. Glave uzdignute prema nebu, ne gledajući na put ispred sebe, često se dogodi da posrne i padne. Ova priča pala mi je na pamet dok sam čitao današnje prvo čitanje, pogotovo zadnji redak: „Galilejci, što stojite i gledate u nebo?“ (Dj 1,11)
Kako li je bio uzbuljiv taj trenutak iz povjesti naše crkve! Isus uzlazi na nebo i nesta u oblaku. Do tada su učenici pratili svoga učitelja, promatrali što radi i slušali kako govori. Sada oni sami, prepušteni samima sebi, moraju biti aktivni i donositi odluke. Dosada su išli Isusovim stopama a sada sami moraju ostavljati tragove da drugi, slijedeći njihove tragove, mogu otkriti i naći Isusa. Sada moraju preuzeti Isusovo mjesto i preuzeti njegovo djelo. Naravno, na tom putu neće biti prepušteni samima sebi. Gospodin im je obećao Branitelja, pomoć odozgo, Duha Svetoga.
Da to poslanje koje su primili od Učitelja nije jednostavno čitali smo prošlih tjedana iz Djela apostolskih. Ne pomaže gledanje u nebo ni isčekivanje što će se dogoditi. Treba donositi odluke i to odmah jer život mlade crkve die dalje.
Čitali smo, bilo je burnih situacija. Na primjer, kada su neki učenici, svjedoci Kristovog uskrsnuća napustili židovski prostor i počeli navještati poganima, pojavilo se ozbiljno pitanje kako postupati s tim poganima koji se žele krstiti. Do tada su članovi mlade crkve bili samo židovi. Moraju li pogani koji se žele krstiti najprije postati židovi – zato što je uvijek tako bilo. Ili ne. I tada je došlo do konfliktne situacije u mladoj crkvi. Ono koji su slijedili Petra bili su uvjereni da se pogani najprije moraju obrezati, preuzeti židovstvo i židovski zakon i propise. Jer tako je oduvjek bilo! To je prava vjera i tu se ne smije ništa mijenjati! Pravovjernost se mora čuvati. Pavao i Barnaba, s onima koji su ih slijedili, bili su protivnoga mišljenja koje je na koncu prevladalo: Nežidovi koji se žele krstiti trebaju biti odmah kršteni! Ta oni ne žele postati židovi nego kršćani. Ne treba im na pleća stavljati breme zakona i propisa nego slobodu koju nudi samo Isus Krist.
Bila je to odluka koja je zahtijevala mnogo hrabrosti – i otvorenosti Duhu Svetome. Mlada crkva se odrekla beživotnih zakona i propisa da bi napravila mjesta vjeri u dobroga i milosrdnoga Boga i u njegovu beskonačnu ljubav.
Ova zgoda me podsjeća na situacije koje crkva uvijek iznova proživljava. Obnove i promjene koje su bile nužne kroz povijest crkve a i danas su nužne. Kroz čitavu povijest su takve promjene nailazile na buran otpor i uzrokovale su razne podjele. Neki vele: „Zašto papa hoće mijenjati ono što je neki papa prije njega uveo? Zašto mijenjeti ono što je „oduvjek“ bilo tako?“ Drugi kažu: „ Ne gledati samo prema gore, na zakone i propise i njihovo ispunjavanje, nego i prema dolje, imati otvorene oči za čovjeka i njegove potrebe i nevolje.“
Isus šalje svoje učenike da idu i da navještaju sve što su čuli, vidjeli i s njime doživjeli. Šalje ih da budu svjedoci evanđelja – Radosne vijesti. Svjedoci, ne bilo čega - nego njegovi svjedoci. Šalje ih, a šalje i nas da svjedočimo ono što je njemu bilo važno. Da svjedočimo kako se odnosio prema grešnicima, s kim se družio, s kim blagovao. Kome je i kako navještao radosnu vijest. Bili su to uvijek maleni koje je postavljao u središte, kao primjer, jer takvima pripada kraljevstvo, grešni kojima je snagom Božjega milosrđa praštao, ostavljeni i ljudi na rubu koje je vraćao u zajedništvo, izgubljeni koje je tražio, bolesni koje je liječio i na koncu razbojnik na križu kojemu obećava da će još danas s njim biti u raju – svejedno što je prije bilo.Svjedoci smo, da Isus koji je sigurno izvanredno poznavao stotine židovskih propisa, zakona i zapovjedi sve ih sažima u dvije: Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojoj i svim umom svojim a bližnjega svoga kao samoga sebe. Ljubav je najvažnija. Bez nje bi sve zapovijedi bile hladne i nemilosrdne.
Oni koji hoće biti svjedoci Isusa Krista, koliko god na tom putu svjedočenja bili izloženi neudobnostima i neugodnostima ne trebaju se bojati jer nisu sami. On je poslao Branitelja, Pomoć odozgo, Duha svetoga. Potrebno je zazvati ga i otvoriti mu se. On će biti snaga i garant da će kršteni pojedinci, zajednica i crkva imati u vidokrugu čitavoga čovjeka s dušom i tijelom i da će moći donositi prave odluke za dobro svakoga čovjeka u svakome vremenu.
Svetac dana
20. Svibnja - sveti Bernardin Sijenski
Na današnji dan 1444. godine umro je sv. Bernardin Sijenski. Šest godina kasnije, na blagdan Duhova, papa Nikola V. proglasio ga je svetim. Bila je to veličanstvena kanonizacija u kojoj je sudjelovalo mnoštvo vjernika, svjedoka života i rada toga sveca. Rođen je 1380. godine u mjestu Massa Maritima kod Siene. Već u 4. godini života umiru njegovi roditelji, a njegov odgoj preuzimaju rođaci. Tu je i kasnije – na Sienskom učilištu – i studirao i sam predavao. Kao nasljednik oca posjednika rudnika, imao je veliko imanje. Kad je u gradu zavladala kuga, njegovao je oboljele i pomagao im svojim sredstvima. I sam se zarazio, što ga je potaknulo na dublje razmišljanje. Ozdravio je i svoje imanje razdijelio siromasima, a 1402. godine priklonio se franjevcima. Dvije godine potom ušao je u samostan franjevaca opservanata.
Nekoliko je godina živio skriveno u samostanu, a 1417. godine, nakon jedne propovijedi koju je održao umjesto bolesnog subrata, počeli su ga zvati iz cijele Italije. Postao je promicatelj pobožnosti Imena Isusova, na što su ga neki tužili crkvenim vlastima. Protiv njega se tri puta vodio postupak. U sva tri slučaja dokazana je njegova pravovjernost, pa su mu kao odštetu svaki put ponudili biskupsku stolicu, što je glatko odbijao, želeći ostati jednostavni redovnik.
Od 1430. godine Bernardin se dao i na pisanje velikih teoloških rasprava. Uz temeljne dogmatske teme i mariologiju, bavio se i proučavanjem sv. Josipa. Pridonio je obnovi svoga franjevačkoga reda, koji se pod njegovim vodstvom kao generalnog vikara od 20 povećao na 200 samostana. Podizao je učilišta na kojima je i sam predavao, a slabije poučenim franjevcima nije dopuštao ispovijedati. Obavljao je i neka poslanstva za koja su ga molili svjetovni vladari. Premda Bernard Sijenski nikad nije službeno proglašen naučiteljem Crkve, njegov je nauk itekako stekao ugled u Crkvi. Papa Pio II. nazvao ga je ‘najboljim naučiteljem teologije i doktorom kanonskoga prava’.
Zaštitnikom od grlobolje i promuklosti postao je zahvaljući događaju iz Cremone, pomagao je nekom seljaku da mu se vrati kuća. Saznavši za to, sretnik je od uzbuđenja nakratko zanijemio, a zatim je, uz Bernardinovu pomoć, ponovno progovorio. Zazivaju ga kod bolesti pluća, poteškoća s disanjem, a zaštitnik je oglašivača, glasnogovornika, odnosa s javnošću, reklama, oglasa, ovisnika o kockanju, Italije, mnogih naselja, učilišta, župa i crkava diljem svijeta.
Molitva sv. Bernardina Sijenskog
O ime Isus, ime slatko Isus, ime ljubljeno. Ime Isus, ime spasonosno. Jer što je Isus nego Spasitelj? Dakle, Isuse radi presvetoga imena svojega budi mi „Isus” i spasi me. O predobrostivi Isuse, ne dopusti da poginem ja, kojega si ni iz čega stvorio i svojom neprocjenjivom krvlju otkupio. O dobri Isuse, neka me ne pogubi moje bezakonje kad me je stvorila tvoja svemoguća dobrota. Amen.
preuzeto sa: www.hkm.hr (Hrvatska katolička mreža)
Nedjeljne obavijesti
Dragi i poštovani vjernici!
Iako je ovo daleko od normalnog stanja, ipak sada možemo barem malo slobodnije disati. Bogu hvala! Bilo mi je neizmjerno drago a i dirljivo ponovno vas susretati na svetim misama iako ste mogli dolaziti u jako ograničenom broju. Imajmo, molim vas, strpljenja i držimo se i ubuduće propisa. Nitko od nas nije vrhunski epidemolog ili virolog i zbog toga se moramo držati preporuka stručnjaka.
EVO NEKOLIKO OBAVIJESTI ZA OVAJ TJEDAN:
U utorak 19.05. 2020 od 16.00 - 18.45 sati je prigoda za sakramenat ispovijedi u našim misijskim prostorijama (Heilig-Geist-Str.46, 83022 Rosenheim). Čekaonica za ispovijed će biti u prizemlju, u velikoj dvorani a ispovijed u maloj dvoranici na 1. katu. Molimo vas da se prije ispovijedi dobro pripremite i promislite što želite ispovjediti. Sama ispovijed nije vrijeme za duga promišljanja.
U 19.00 sat je sveta misa.
U srijedu 20.05. 2020 od 17.00 – 19.00 sati je prigoda za ispovijed u crkvi sv. Antuna u Haushamu (Geißstr. 2, 83734 Hausham)
U četvrtak 21.05. 2020 je svetkovina Uzašašća – Spasovo.
Svete mise su u
9.00 sati u Haushamu
12.30 sati u Rosenheimu
14.30 sati u Rosenheimu
U Wasserburgu, unatoč našemu nastojanju i želji, nažalost do daljnjega neće biti svetih misa. Vjernici iz Wasserburga i okolice imaju prednost pri prijavi za mise u Rosenheimu.
U petak 22. 05. 2020 od 16.30-18-45 sati je prigoda za ispovijed u prostorijama naše misije. Čekaonica za ispovijed će biti u prizemlju, u velikoj dvorani a ispovijed u maloj dvoranici na 1. katu.
U 19.00 sati je sveta misa.
U subotu 23.11. 2020 je u 11.00 sati sveta misa.
U nedjelju 24.05. 2020 su mise u
9.00 sati u Haushamu
12.30 sati u Rosenheimu
14.30 sati u Rosenheimu
Za sve mise izuzev onih u Haushamu je potrebna prethodna telefonska prijava (utorak od 10.00 - 16.00, srijeda od 10.00 - 16.00 i u petak od 10.00 - 16.00 sati) na tel. 08031 / 34 181.
Molimo vas vodite računa i o misama u četvrtak na Spasovo i u slijedeću nedjelju 24. 05. 2020.
Za mise i ispovijedanje vrijedi: dezinfekcija ruku na ulazu, pokrivanje nosa i usana od ulaska do izlaska iz prostorija te održavanje razmaka. Ako ste bolesni ili na bilo koji način zdrastveno ugroženi ostanite doma i pratite sveta slavlja na Laudato TV ili na nekom drugom kanalu.
MOLITVA
Gospodine, sveti Oče, svemogući vječni Bože, Štujući Blaženu Djevicu Mariju, Gospu od Zdravlja, hvalimo te, blagoslivljamo i slavimo.
Znamo da se savršeno i potpuno spasenje ne možemo postići na ovom svijetu: naš je život izložen boli, patnji i smrti. Tvoj lijek za naše zdravlje jest Isus Krist, koga si poslao k nama kao Spasitelja i Liječnika duše i tijela.
Po zagovoru Blažene Djevice Marije, Gospe od Zdravlja, molimo te
da nas Kristove boli iscijele, da ozdravljeni prispijemo u nebesko slavlje.
Zaštiti naš narod i sve narode od zaraze, ozdravi bolesne, zaštiti one koji im služe te nas sve prizovi k obraćenju. Daj da se ne oslanjamo samo na svoje snage i znanje, već prije svega da se pouzdamo u tvoju pomoć i veliko milosrđe, koje imaš prema nama. Po Kristu, Gospodinu našem. Amen.
Župnikova poruka
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu - Iv 14, 15-21
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: „Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati. I ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek: Duha Istine, kojega svijet ne može primiti jer ga ne vidi i ne poznaje. Vi ga poznajete jer kod vas ostaje i u vama je. Neću vas ostaviti kao siročad; doći ću k vama. Još malo i svijet me više neće vidjeti, no vi ćete me vidjeti jer ja živim i vi ćete živjeti. U onaj ćete dan spoznati da sam ja u Ocu svom i vi u meni i ja u vama. Tko ima moje zapovijedi i čuva ih, taj me ljubi; a tko mene ljubi, njega će ljubiti Otac moj, i ja ću ljubiti njega i njemu se očitovati.“ Riječ Gospodnja.
Dragi i poštovani vjernici!
U svim životnim fazama čovjeku je potrebna potpora. Kada majka rađa svoje čedo potrebna je nekoga tko će joj u tim teškim ali sretnim trenutcima pomoći. Novorođeno dijete bez pomoći i brige nema nikakve životne šanse. Pogledamo li kroz sve etape našega života vidjet ćemo da nam je u svima njima bila potrebna potpora drugih ljudi. Potpora je nužna djeci i mladima u odgoju i u školovanju. Dobar savjet je potreban od supružnika i dragih prijatelja. Nužan nam je odvjetnik za ostvarivanje svojih prava. U bolesti nam i te kako trebaju sestre i liječnici a u duhovnome životu duhovnici koji nas duhovno prate, s nama mole te slave liturgiju i sakramente prateći nas od onoga trenutka kada smo kršteni do onoga trenutka kada će se naše tijelo položiti u grob.
Ništa ne možemo sami pa makar koliko nas mentalitet današnjega društva učio da je svaki čovjek dostatan samome sebi i sve može riješiti snagom svoga uma i svojih ruku.Bez blizine i skrbi drugih ljudi naš život bi bio osuđen na tjelesno, duševno i duhovno krepiranje.
U današnjemu evanđelju je govor o jednoj drugoj vrsti potpore koju Isus obećava svojim učenicima, svima nama. Ta potpora će biti Pomoćnik, Tješitelj, Savjetnik, Zagovornik. To je biti Duh Sveti. Neposredno prije svoje smrti, za vrijeme posljednje večere, kada su učenici bili zahvaćeni žalošću i sjetom, na pomalo dirljiv način, Isus najavljuje potporu koji će im poslati. Isus ih ne želi ostaviti same i prepuštenima samim sebi. On im obećava Branitelja, onoga koji će im biti potpora u svim životnim situacijama.
Grčka riječ za branitelja je „paraklet“ i označava onoga koga se „poziva“ u svim potrebama. On je „pozvani“ u trenutcima tuge i žalosti. Paraklet je od suda postavljen da brani okrivljenika. Bio je vještak koji je sa svojim iskustvom i znanjem savjetovao, podizao iz stanja letargije i utučenosti, nadahnjivao, motivirao, ulijevao hrabrost i samouvjerenost. Njemački teolog Fridolin Stier ga naziva Ohrabritelj. Sveto pismo veli da je Duh Sveti onaj koji se zauzima za nas i podiže nas u našoj slabosti.
Ne osjećamo li se i mi kadkada bespomoćni i napušteni? Ne trebamo li i mi uvijek iznova utjehu i ohrabrenje, potporu i nekoga tko će se za nas zauzeti? Ne čeznemo li za nekim tko će uvijek biti s nama, tko nas nikada neće ostaviti i na koga se uvijek i u svakoj situaciji možemo osloniti? Za nekim tko će nas podignuti, dati nam snage i biti nam oslonac?
Lijepo je i zahvalni smo kada uza se imamo ljude koji su nam potpora, koji nas prate u teškim ali i lijepim situacijama, koji nas ohrabruju, tješe i osnažuju.
Svjesni smo također da je čovječja pomoć ograničena i zbog toga je u nama velika čežnja za nekim tko će uvijek biti s nama, razumjeti nas, tko će ispuniti našu čežnju za bezgraničnom sigurnošću, biti nam potpora i oslonac. Ta čežnja, međutim, nikada do kraja ne može biti ispunjena.
Isus u svome oproštajnom govoru kaže da svoje učenike neće ostaviti kao siromahe, izgubljene, beskućnike, lutalice i bez zaštite On obećava poslati Branitelja koji će uvijek biti s njima. To je velika velika utjeha učenicima tada ali nama sada. On je konačno ispunjenje svih naših čežnja. Isus je sa svojim Svetim Duhom s nama. On je u svojoj crkvi i sa svojom crkvom, sa zajednicom svojih vjernika i sa svakim pojedincem.
Po Duhu Svetomu je Isus u našoj sredini:
On nam govori po svetome pismu i lomi kruh s nama.
On je obećao: „Bit ću s vama sve dane do svršetka svijeta!“.
Još više: „Vi ste u meni i ja sam u vama!“
Bez Branitelja, Parakleta, čitav naš život bi bio kao putovanje bez cilja, lutanje kroz pustinju, posrtanje bez oslonca, umiranje bez Boga. S njime nas Isus uzima u svoje zajedništvo, u ljubavni odnos s Bogom koji daje vječnu sigurnost.
Isusove riječi: „Ja sam s vama u sve dane! I „Vi ste u meni i ja u vama!“ su osnažujuće i oslobađajuće, riječi utjehe ali i sigurnost Božje prisutnosti u našemu životu.