SAKRAMENAT POTVRDE (KRIZME)
Riječ Potvrda dolazi od latinske riječi confirmatio ili od temeljnog glagola firmare što znači učvrstiti, ojačati. Zato taj sakrament sv. Potvde još nazivamo Firma. Zovemo ga također i Krizma što dolazi od krizme tj. svetog ulja što ga biskup posvećuje na Veliki četvrtak, a njime se pomazuju krizmanici. Oni koji primaju ovaj sakrament nazivamo potvrđenici, krizmanici ili firmanici. Trajni učinci ovog sakramenta jesu rast u Duhu i svjedočenje i branjenje vjere.
Potvrda, kao što i samo ime govori, je sakrament kojim osoba potvrđuje svoju vjeru i svoju pripadnost Crkvi. Krizmu obično dodjeljuje biskup, dok svećenik krizmu može podijeliti osobama kojima je zdravlje ugroženo, a nisu se krizmale, bez pitanja biskupa.
Važno je imati na umu da vrijeme nakon Krizme nije vrijeme napuštanja Crkve, nego vrijeme istinskog svjedočenja i življenja vjere i opredijeljenosti za Isusa.
Uvjeti krizmanja:
da bi osoba mogla primiti krizmu, treba biti krštena,
u prijateljstvu s Bogom i ljudima (ne smije imati grijeha, mora se ispovjediti)
prethodno prikladno poučen o vjeri i kadar svojevoljno i svjesno obnoviti svoja obećanja koje je sklopio s Bogom prilikom krštenja. Budući potvrđenici koji su bili kršteni nesvjesno, tj. kao mala djeca moraju obnoviti svoja krsna obećanja koja su kao djeca primila pristankom svojih roditelja, kumova i kršćanske zajednice. Tada se svjesno odriču sotone i ispovijedaju krsnu vjeru. Osoba mora biti u dobi rasuđivanja, tj. mora biti svjesna svojih postupaka da bi mogla biti potvrđena. Iznimka je smrtna pogibelj kada se i smiju krizmati i djeca koja nisu dostigla dob rasuđivanja.
Obred krizmanja
Osoba prima Duha Svetoga u trenutku kada mu biskup kaže: „Primi pečat dara Duha Svetoga“, nakon toga mu biskup na čelu posvećenim uljem utiskuje duhovni pečat, a sada već potvrđenik odgovara s „Amen“.
Važan je i sam značaj katekumenskog ulja koji se još naziva i krizma. Od tuda dolazi i taj drugi popularan naziv za ovaj sakrament. Prema biblijskom i starodrevnom simbolizmu, pomazanje uljem obiluje brojnim značajkama. Ulje je znak obilja i radosti – osoba prima Duha Svetoga i potvrđuje vjeru te je to radostan trenutak. Isto tako pomazanik zrači ljepotom, zdravljem i snagom. Sva ta značenja možemo otkriti u sakramentalnom životu. Tim pomazanjem uljem potvrđenik postaje zauvijek obilježen Božjom ljubavlju i svojim obećanjem da će živjeti po Božjem zakonu.
Potvrđenika biskupu predstavlja kum/ -a. Poželjno je da to bude isti kum koji je prisustvovao i krštenju. Kum postaje pomoćnik, vodilja i uzor u kršćanskom životu potvrđenka. Osim što će ta osoba krizmaniku biti osobni prijatelj na kojeg će se uvijek moći osloniti, mora se isticati uzornim kršćanskim životom i pomagati krizmaniku da uđe u svijet i društvo naučen što znači biti vjernik u konkretnim životnim prilikama i mora zadovoljavati određene uvjete.
Uvjeti koje kum/ -a mora ispunjavati:
– mora biti dovoljno zreo i svjestan primitka te vrlo važne zadaće,
– mora biti kršten, potvrđen i pričešćen te pripadati Katoličkoj Crkvi,
– crkveni zakoni ne smiju zabranjivati vršenje službe kumovanja.
Kum/ -a ne smije biti:
– onaj koji je rastavljen i ponovno civilno oženjen,
– koji živi u izvanbračnoj zajednici odnosno koji živi nevjenčano, sve dok ne sklopi sakrament ženidbe.
- Oni koji nisu u zajedništvu s Crkvom.
Na krizmi katolici primaju na sebe Duha Svetoga kojeg je Isus obećao. Da bi se jasnije označio dar Duha Svetoga, vrlo je rano uz polaganje ruku dodano i mazanje mirisnim uljem (krizmom). To mazanje tumači i sam naziv kršćanin što znači pomazanik, izvedeno iz samoga imena Krista kojega je Bog pomazao Duhom Svetim. Tako i danas ljudi prilikom sakramenta Svete potvrde primaju na sebe Duha Svetoga koji će im dati dodatnu snagu, ispuniti ih svjetlom za bolji kršćanski život, da bi što bolje mogli razumjeti ono što im je Bog objavio.
Katoličko je vjerovanje da obred u kršćanima usavršuje i dopunjuje unutarnju sličnost s Isusom Kristom što im je darovana na krštenju, te ih ispunjuje ljubavlju da bi u događajima i ljudima koje susreću mogli prepoznati Božju prisutnost i Božji poziv da se neprestano što dosljednije uključuju u izgradnju novoga, Božjega svijeta. Priopćuje im osobitu snagu Duha Svetoga da kao pravi svjedoci Kristovi, riječju i djelom, šire i brane vjeru, da hrabro ispovijedaju ime Kristovo i nikada se ne stide njegova križa.
U prvim stoljećima početka kršćanstva, ovaj se obred obavljao odmah nakon krštenja tvoreći s njime dvostruki sakrament. Na Zapadu se zato uvela praksa privremenog odvajanja ovih dvaju sakramenata, dok se na Istoku sačuvalo jedinstvo ovih dvaju sakramenata. U Rimu se ustalio običaj da poslije krštenja bude dvojako mazanje krizmom. Prvo mazanje bi vršio svećenik odmah nakon izlaska novoga krštenika iz krsne kupelji, a drugim mazanjem bi kasnije biskup kada stigne dovršio potvrđenje. Kada bi se krstila odrasla osoba onda bi se vršilo samo jedno pomazanje i to odmah nakon krštenja. Danas se obred u Katoličkoj crkvi obavlja kada dijete postane malo starije i zrelije da osobnije i svjesno prihvati kršćanski život, s navršenih četrnaest ili petnaest godina starosti. Krizma je obred inicijacije, ulaska djeteta u svijet odraslih, dijete postaje odraslim članom Crkve.
Otajstveni darovi Duha Svetoga koje u nama izvodi po sakramentu potvrde:
Duh Sveti usavršuje i dopunjuje u nama unutarnju sličnost Kristu (“suobličenje” Kristu) što nam je darovana na krštenju;
potvrdom se krštenik potpunije i na osobniji način uključuje u Crkvu (potpunije se “ucjepljuje” u otajstveno Kristovo Tijelo i na potpuniji način postaje članom Božjega naroda). Time potvrđenik postaje sposobniji i obvezatniji sudjelovati u poslanju Crkve i preuzimati u njoj službe i odgovornosti. Zato kažemo da sakramentom potvrde postajemo odrasli, zreli, punoljetni članovi Crkve;
Duh Sveti nas ispunja svojim svjetlom da bismo što bolje mogli razumjeti ono što nam je Bog objavio, osobito po svom Sinu Isusu Kristu (Duh Sveti nas “uvodi u svu istinu”);
Duh Sveti nas ispunja svjetlom i ljubavlju da bismo u događajima i ljudima koje susrećemo mogli prepoznati Božju prisutnost i Božji poziv da se neprestano što dosljednije uključujemo u izgradnju novoga, Božjega svijeta;
Duh Sveti nas ispunja snagom i slobodom da bismo hrabro, kao punoljetni i odrasli kršćani, mogli živjeti po vjeri i za nju svjedočiti.
Sakramenti krštenja i potvrde zajedno sa sakramentom Euharistije čine jednu cjelinu sakramente kršćanske inicijacije. Time je ovaj sakrament nužan za primanje Kristove milosti. Ti su sakramenti dijelovi istog puta kojim svatko treba proći tko se želi potpuno pridružiti Isusu Kristu i njegovoj Crkvi. Također ove sakramente nazivamo i sakramentima uvođenja u vjeru i život kršćanske zajednice jer se za njihovo slavljenje i primanje traži poznavanje kršćanske vjere i života po vjeri. Primanjem sakramenta potvrde primamo puninu Duha Svetoga.
U Svetom Pismu Duh Sveti javlja se u obliku plamena na Duhove, u obliku goluba na Isusovu krštenju, u obliku oblaka kod Isusovog preobraženja. On neumorno nastoji preobraziti nas dijeleći nam darove: mudrosti, razuma, znanja, savjeta, jakosti, pobožnosti i straha Božjega.
Mudrost – Božjim svjetlom gledati i prosuđivati svijet i život.
Razum – razumjeti različite Božje znakove i poruke.
Znanje – imati temeljno znanje o vjerskim istinama i znati ih primijeniti u životu.
Savjet – moći savjetovati i usmjeriti druge ljude na put vjere i dobra.
Jakost – biti čvrst u vjeri u svakom trenutku (i lakom i teškom).
Pobožnost – živjeti svoj život u povezanosti s Bogom.
Strah Božji – imati strahopoštovanje prema Bogu (nastojati da ga ne uvrijedim).
Potvrda je sakramenat Duha Svetoga. Isus Krist je začet i rođen po Duhu Svetom od Marije Djevice. Kod krštenja na Jordanu vidljivo mu je darovan Duh Sveti koji ga je pomazao za Mesiju. Sam je za se posvjedočio: “Na meni je Duh Gospodnji… On me posla blagovjesnikom biti siromasima; proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima: na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje” (Lk 4.18). Evanđelje bilježi da je u svemu svom javnom životu govorio i radio ispunjen Duhom Svetim.
Isus je i svojim učenicima obećao Duha Svetoga kao Duha istine koji će ih uvesti u svu istinu, Duha snage kojim će svjedočiti za njega. kao Duha Tješitelja i Branitelja. Obećani dar Duha primili su učenici na prve Duhove i odmah su polaganjem ruku taj dar prenosili na sve krštene. Time se događaj Duhova u Crkvi kroz sve vjekove obnavlja: Duh Sveti utvrđuje srca Isusovih učenika u vjeri, u nadi, u Ljubavi i svjedočenju.
Preuzeto s zupa-tijela-kristova.hr/potvrda/
Svetkovina Božjega milosrđa
DRUGA USKRSNA ILI BIJELA NEDJELJA JE SVETKOVINA BOŽJEGA MILOSRĐA – DAN KADA JE ISUS SV. FAUSTINI OBEĆAO MORE MILOSTI ZA DUŠE.
Svetkovina Božjega milosrđa - sam je Isus rekao sv. Faustini: „Ja želim da blagdan Milosrđa postane utočište i zaklon svim dušama, posebno jadnim grešnicima.“ S. Rachela Waszkiewicz/Veritas
U jubilarnoj 2000. godini papa Ivan Pavao II. kanonizirao je sv. Faustinu Kowalsku, poljsku redovnicu Družbe Sestara Majke Božjeg Milosrđa, i istodobno je proglasio u Katoličkoj Crkvi blagdan Božjega Milosrđa, koji je sam Isus zahtijevao u objavama spomenute svetice. Na taj dan svaka osoba može primiti potpuni oprost pod redovitim uvjetima (sakrament ispovijedi, sv. pričest, molitva na nakanu za Svetoga oca).
Zašto u Crkvi blagdan Božjega Milosrđa?
Bl. Mihael Sopoćko, ispovjednik sv. Faustine i ostvaritelj svih Isusovih molbi izrečenih redovnici, obrazlaže nužnost slavljenja Božjega Milosrđa u liturgiji na prvu nedjelju iza Uskrsa. Smatra da se danas u svijetu niječe postojanje Boga i zato pada moral, osjećaj pravednosti i odgovornost za počinjena djela. U stvarnosti gomilanja grijeha čovjeku je nužno približiti Boga u njegovu najvećem primatu, a to je njegovo neizrecivo milosrđe, jer ta istina raspršuje ljudsko nepovjerenje prema svom Stvoritelju. Sam je Isus rekao sv. Faustini: “Ja želim da blagdan Milosrđa postane utočište i zaklon svim dušama, posebno jadnim grešnicima.” “Usprkos mojoj gorkoj muci, propadaju duše. Dajem im posljednje sidro spasa. To je svetkovina moga milosrđa.”
Zašto blagdan na Bijelu nedjelju?
Blaženik smatra da je slavljenje blagdana Božjega Milosrđa u liturgiji odgovor na duhovne potrebe vjernika Katoličke Crkve, koja je uvijek crpila istinu iz Božje Objave, koju je stavljala pred oči vjernika kao uzor za nasljedovanje i u službi opravdanja i posvećenja. Isus je inzistirao da se ovaj blagdan slavi na prvu nedjelju iza Uskrsa. Bl. M. Sopoćko vidi u tome tijesnu povezanost vazmenih otajstava s ovim blagdanom.
Kaže da na završetku vazmene osmine trebamo gledati na ova otajstva kroz prizmu milosrđa. Taj je dan za nas prilika da na osobit način zahvalimo za mogućnost spasenja po Kristovoj muci i uskrsnuću. Do dan-danas prvu nedjelju iza Uskrsa zovemo Bijelom nedjeljom. Razlog je taj što su u prvim stoljećima Crkve novokrštenici nosili bijelu odjeću od dana svog krštenja (Velika subota) do prve nedjelje iza Uskrsa, a s njom je završavala uskrsna osmina. Zato je liturgija Bijele nedjelje ukazivala na sakrament krštenja, a liturgija Riječi na sakrament ispovijedi. Po njima Krist uprisutnjuje pashu prema svakom čovjeku, i zato su sakramenti razlog slavljenja Božjeg Milosrđa koje je objavljeno o otkupljenju čovjeka. Čin Kristova otkupljenja nikako se ne može odvojiti od djela milosrđa. Duhovnik sv. Faustine tvrdi da je Crkva na Veliki petak zauzeta razmatranjem Kristove muke i smrti, a na sam Uskrs raduje se Gospodinovoj pobjedi nad svakim zlom te nema ovih dana dovoljno prostora za izražavanje veličine Božjeg Milosrđa kao glavnog motiva Otkupljenja. Nema ovdje također mjesta da možemo dostatno zahvaliti Milosrdnom Isusu za ustanovljenje svetih sakramenata po kojima se događa naše otkupljenje.
Koji su plodovi slavljenja blagdana?
Isus je rekao tajnici svoga milosrđa: “Tog dana otvorena je nutrina mojeg milosrđa, izlijevam cijelo more milosti na duše koje se približe k izvoru moga milosrđa. (…) Neka se nijedna duša ne boji približiti k meni, pa makar njezini grijesi bili crveni kao skrlet. Moje milosrđe je tako veliko da ga u cijeloj vječnosti ne može proniknuti nijedan razum, ni ljudski niti anđeoski.”
Bl. M. Sopoćko kaže da će slavljenje blagdana Božanskog Milosrđa donositi sljedeće plodove kod osoba koje ga budu slavile: vlastito posvećenje (spoznaja Boga Milosrđa vodi do kršćanske savršenosti), obraćenje grešnika (napose onih koje sumnjaju o svom spasenju), pobuđuje pouzdanje u Božje Milosrđe i njegovo nasljedovanje, potiče na zahvaljivanje za obilje primljenih Božjih milosti.
Kako svečano proslaviti blagdan?
Milosrdni Isus je molio da se pripremamo za taj blagdan devetnicom – moleći krunicu Božanskog Milosrđa, koja počinje na Velik petak. Sam je Isus izdiktirao nakane: za grešnike, svećenike i Bogu posvećene osobe, pobožne i vjerne duše, pogane i one koje ga još ne znaju, heretike i odijeljenu braću, djecu i ponizne duše, štovatelje Božjeg Milosrđa, duše u čistilištu i ohladnjele duše. Bl. M. Sopoćko vidi složenost tih nakana s molitvama liturgije Velikog petka. Isus želi da uronimo cijelo čovječanstvo u “more njegova milosrđa”.
Bilo bi poželjno, po Isusovim riječima upućenim sv. Faustini, da se na taj dan izloži za javno štovanje slika Milosrdnog Isusa, a svećenici propovijedaju o njegovu velikom i nedokučivom milosrđu. Osobno sam uvjerena da niti sam sv. Antun Padovanski ne bi odolio Isusovim molbama kad se radi o naviještanju neizmjerne Božje ljubavi čovječanstvu koje gubi nadu i smisao svoga života.
Krunica Božjega milosrđa
Ovu je krunicu Isus dao s. Faustini u Vilniusu, 13. i 14. rujna 1935. godine, kao molitvu zadovoljštine za grijehe i za ublažavanje Božjeg gnjeva (usp. Dn 474 – 476).
Po molitvi ove krunice prikazuju se Bogu Ocu Tijelo i Krv, Duša i Božanstvo Isusa Krista kao zadovoljština za grijehe svoje, bližnjih i cijeloga svijeta, sjedinjujući se sa žrtvom Isusovom, pozivajući se na ljubav kojom Otac Nebeski daruje svoga Sina, a po njemu i sve ljude.
Preuzeto s portala: www.bitno.net
Alojzije Stepinac, nadbiskup, kardinal, mučenik, blaženik, svetac
Na današnji dan, 10. veljače 1960. god. u 14 sati i 15 minuta, nakon dugogodišnjeg zatvora i tortura komunističkog režima, koje su nakon preduge šutnje većini ljudi danas poznate, Gospodinu se preselio nadbiskup zagrebački, kardinal, mučenik, blaženik a uskoro, ako Bog da i kanonizirani svetac Alojzije Stepinac. Prigoda je, stoga, da o 60. obljetnici blaženikove smrti osvijetlimo još jednom njegov plemeniti lik, ne samo zbog, nažalost, njegovih osporavatelja i u našem narodu, već zbog nas samih: da znamo bolje cijeniti njegovu žrtvu i zalagati se za vrijednosti za koje se on zalagao sve do mučeničke smrti.
Kard. Stepinac je bio savjest jednog teškog vremena, i ne samo savjest jednog vremena i jednog naroda nego, istaknuo bih, i savjest mnogih naroda. On je primjer hrabrosti i odanosti Božjim zakonima u onim olovnim, ratnim vremenima kad su se rijetki usuđivali to biti. Bio je glas onima koji glasa nisu imali, točnije onima kojima je glas bio nasilno oduzet; bio je odvjetnik optuženih i obespravljenih, zaštitnik progonjenih.
Toliko je svjedočanstava u kojima je dokazano da se brinuo za sve ljude podjednako neovisno o njihovoj vjeri, naciji, rasi ili socijalnom statusu. Dovoljno je, preskačući pritom mnoge druge izvore samo neke spomenuti koji navedeno potvrđuju kao npr. američku povjesničarku židovskog podrijetla dr. Esther Gitman. Ona je desetak godina provela istražujući državne i privatne arhive obrađujući držanje kard. Stepinca u onim teškim vremenima i o njegovu doista herojskom držanju i zauzimanju za sve ugrožene napisala dvije knjige (When Courage Prevailed: The Rescue and Survival of Jews in the Independent State of Croatia 1941-1945; Kad hrabrost prevlada: Spašavanje i opstanak židova u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 1941.-1945. i Alojzije Stepinac-Pillar of Human Rights, Alojzije Stepinac – stup ljudskih prava, koje vam od srca preporučamo da ih pročitate.
Esther Gitman, u jednom intervjuu prigodom predstavljanja svoje prve knjige u Hrvatskoj, ističe: „Uz pisane dokaze o spašavanju Židova i toplim ljudskim pričama koje sam pronašla, najveće iznenađenje za mene je bio nadbiskup Alojzije Stepinac, za kojeg prije nisam nikada čula. Imala sam krivu percepciju, kao mnogi Židovi, da su katolički svećenici služili ustaškom režimu i onda sam pronašla Stepinčeva pisma i znala sam da držim svjetlo u rukama. Zamislite, Stepinac je još 1938. godine na jednom predavanju rekao da Hrvati žele državu i da je mogu dobiti, ali nikako ne smiju biti neljudi i osvećivati se drugima nego je graditi na temeljima pravde i jednakosti.“
U navedenom razgovoru gospođa Gitman citira Stepinca i iznosi njegovo poimanje domoljublja. Ono i za nas danas može biti poučno. Naime, na jednom susretu sa studentima 1938. godine kard. Stepinac je istaknuo:
"Ljubav čovjeka prema svome narodu ne smije ga učiniti divljom životinjom koja sve ruši i izaziva osvete, nego ga oplemenjivati tako da svomu narodu pribavi poštovanje i ljubav od strane drugih naroda".
Ljubav prema svom narodu, dakle, i poštovanje prema drugima bilo je njegovo životno načelo. Da je tomu tako svjedoče i sljedeće kardinalove riječi: "Moramo svuda upozoravati i učiti, da sveti zanos i plemenito oduševljenje u izgrađivanju temelja mlade Države Hrvatske bude nadahnut strahom Božjim i ljubavlju za Božji zakon i njegove zapovijedi, jer će samo na Božjem zakon, a ne na lažnim načelima ovoga svijeta Država Hrvatska moći biti izgrađena na čvrstom temelju."
U vremenima pomućenog uma i triumfa bezbožnih ideologija kard. Stepinac je hrabro i ustrajno razlikovao dobro od zla, istinu od laži, vječnost od prolaznosti. Bio je poput svjetionika koji je mnogima pokazivao pravi put. Zato, sjećajući se Stepinca, pariški kardinal Marty, za njega svjedoči: „Ovaj branitelj ljudskih prava u ime Evanđelja sve do smrti, zaslužio je da se nikada ne zaboravi ova povijesna stranica Crkve.“ A poznati filozof Francois Mauriac povodom smrti kardinala Stepinca 1960. donosi njegove riječi: ,,Katolička Crkva nema straha pred ni kojom zemaljskom silom i ne smije se bojati kada su u pitanju ljudska prava i dostojanstvo osobe'', otvoreno se diveći Stepinčevoj odvažnosti.
Da je Stepinac bio putokaz i savjest ne samo hrvatskom nego i mnogim drugim narodima u vremenu totalitarnih režima svjedoče i zaključne riječi gospođe Gitman s predavanja u Zagrebu. Naime, kraj predavanja o Stepincu zaključila je riječima poznatog povjesničara holokausta Raula Hilberga: "Crkve nekoć moćne nazočnosti u Europi tijekom II. svjetskog rata dotakle su najnižu točku svog utjecaja nesposobne da svoju neovisnost zadrže spram sekularnih režima. Unatoč tomu, tijekom godina rata Stepinac je slijedio samo jednu maksimu, a to je: 'postoji samo jedna rasa, a to je Božja rasa'". (https://ika.hr)
O relevantnosti kard. Stepinca u širem smislu govorila je i Višnja Starešina, redateljica i scenaristica dokumentarnog filma “Stepinac: Kardinal i njegova savjest”, na nedavnoj premijeri u HNK u Zagrebu. U toj prigodi istaknula je kako je Stepinac značajna osoba još od „trenutka kada je izabran za najmlađeg biskupa na svijetu, preko njegovih antirasnih propovijedi koje su dopirale iz pokorene Europe, iz NDH do slobodnog svijeta kao raritet, preko suđenja koje ga je učinilo globalno poznatim i čija je osuda izazvala velike prosvjede od New Yorka do Chicaga i Dublina koji su tražili njegovo puštanje na slobodu“.
Navest ćemo nekoliko blaženikovih misli iz tog vremena iz kojih se zrcali sva njegova odanost Kristu, poštivanju iznad svega neprolaznih Božjih zapovijedi te, naravno, ljubavi prema svom hrvatskom narodu ali i poštivanju drugih i brizi za svakog čovjeka. Tako u jednoj homiliji blaženi Alojzije poziva vjernike da se odupru zavodljivim nehumanim ideologijama:
«Pravi muževi ne sagiblju koljena pred lažnim duhom vremena, jer to zahtijeva konačno i prava ljubav prema samome sebi i domovini. Ako je Bog, kao što jest, apsolutni gospodar svega, može li On, koji je vječna pravda, pustiti da se trajno a nekažnjeno gazi njegov sveti Zakon?
Nije zato bez razloga zavapio prorok: 'Jao vama, koji zlo zovete dobro, a dobro zlo. Koji tminu zovete svjetlo, a svjetlo tminu, koji gorko zovete slatko, a slatko nazivate gorkim!' (Iz 5,20) Kakovu nadu, pitamo vas, kakovu nadu mogu još imati oni, koji su ostavili izvor života – Boga i priklonili se laži prolaznoga vremena, koje je sve istinske vrednote života zanijekalo?»
Stepinac 1943. godine u vremenu velikog nasilja kad je ljudski život zbog „viših ciljeva“ bezbožnih ideologija jako malo vrijedio jasno iznosi katolički nauk. Pita se: "Kakav poredak zastupa Katolička crkva, kad se danas cijeli svijet bori za novi poredak? - i odgovara: - Mi, osuđujući sve nepravde, sva ubijanja nevinih, sve paleže mirnih sela, sva zatiranja sirotinjskih žuljeva... odgovaramo ovako: Crkva je za onaj poredak, koji je toliko star, koliko i deset zapovijedi Božjih. Mi smo za poredak, koji je napisan ne na raspadljivom papiru, nego u savjesti ljudskoj prstom Boga živoga".
Kard. Alojzije Stepinac je zagovarao kršćanske, univerzalne vrijednosti, po kojima je najveće blago čovjek kao stvorenje Božje, čiju slobodu treba zaštiti i kao pojedinca i kao cjeline, uz poštovanje svake vjere, rase i nacionalnosti, privatnog vlasništva i slobodu prava svakog naroda na njegov puni razvoj i neovisnost. Za njega je postojala „samo jedna rasa, Božja rasa“. Kard. Stepinac u propovijedi na blagdan Krista Kralja 31. listopada 1943. u zagrebačkoj katedrali žestoko i otvoreno je osudio progone protiv Hrvata, Srba, Židova, Roma, muslimana, te je napomenuo da je dužnost Crkve braniti osnovna ljudska i narodna prava. Iz navedene propovijedi, koja se širila svijetom i doživjela pohvale ali i osude od Nijemaca, izdvajamo jedan dio:
„Odgovorit ćemo konačno i onima koji nas optužuju da smo pristaše rasizma, jer kako vidite, Katolička Crkva je u nekim glavama za sve kriva. Mi smo svoje stanovište prema rasizmu definirali otkad rasizam postoji, a ne možda danas. A stanovište je kratko i jasno. Katolička Crkva ne pozna rasa koje gospoduju i rasa koje robuju. Katolička Crkva pozna samo rase i narode kao tvorevine Božje, a ako koga više cijeni, to je onaj koji ima plemenito srce, a ne jaču pesnicu. Za nju je čovjek jednako crnac iz centralne Afrike, kao i europejac. Za nju je kralj kao čovjek u kraljevskoj palači upravo tako čovjek kao i zadnji siromah i ciganin pod šatorom. Nema među njima bitne razlike kao čovjeka. Jedan i drugi imaju neumrlu dušu, jedan i drugi su istog kraljevskog podrijetla, vukući svoju lozu od Boga Stvoritelja“.
Nadalje, pastoralni savjet koji je kardinal Stepinac uputio svojim svećenicima najbolje oslikava njegov odnos prema nacističkoj ideologiji i brigu za spasenje svakog čovjeka. Tako Stepinac kao nadbiskup kaže: "Kada dođu k vama osobe židovske ili pravoslavne vjeroispovijesti, koje se nalaze u smrtnoj opasnosti, pa zažele konvertirati na katolicizam, primite ih, da spasite ljudske živote. Ne zahtijevajte od njih nikakvo specijalno vjersko znanje, jer pravoslavni su kršćani kao i mi, a židovska je vjera ona, iz koje kršćanstvo vuče svoje korijenje. Uloga je i zadaća kršćana u prvom redu spasiti ljude.
Kada prođe ovo vrijeme ludila i divljaštva, ostat će u našoj Crkvi oni, koji budu konvertirali zbog uvjerenja, dok će se ostali, kada opasnost prijeđe, vratiti u svoju".
Da, treba reći i to kard. Stepinac se odano borio za svoj narod i za hrvatsku državu. I pred komunističkim montiranim sudom posvjedočio je: "Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu, ja bih bio ništarija, kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji!" Da, zalagao se Hrvatsku državu ali utemeljenu na Božjim zakonima, a ne nikako na ideologijama koje Boga isključuju a na njegovo mjesto stavljaju naciju ili klasu. Od njega, koji je bio i ostao svjetionik u onim olovnim vremenima kad se nalazio između, možemo to tako reći, čekića i nakovnja, dakle ideologija nacizma i komunizma, koje su obje, mada na različite načine, isključivale Boga i njegov zakon možemo i danas učiti.
Kao vjernici u kard. Stepincu, u njegovu životu i djelu, prepoznajemo gorostasa katoličke vjere, prave duhovnosti, gorostasa iskrenog domoljublja i čovjekoljublja. Cijenimo njegovu moralnu i ljudsku uspravnost kroz pet godina zatvora u Lepoglavi kao i kroz više od osam godina zatočeništva u rodnom Krašiću. Sve je to pretrpio od komunističkih vlasti zbog svoje odanosti Bogu, Katoličkoj Crkvi i hrvatskom narodu. Izvore snage za otpor totalitarističkim ideologijama nalazio je u molitvi, u osobnom odnosu s Bogom, koji čovjeku daje snagu da podnosi ono što inače po svojim ljudskim snagama ne bi mogao.
O kako nam nedostaje Stepinčeve hrabrosti i dosljednosti! Pa i jasnoće i odrješitosti u nazivanju stvari pravim imenom. U jednom govoru kard. Stepinac je upozorio: "Ili smo katolici, ili nismo. Ako jesmo, tada se naša vjera mora očitovati na svim područjima našega života. Ne možemo biti katolici u crkvi, a na ulici živjeti po instinktu osobnog raspoloženja". Mi bi smo danas dodali da ne smijemo biti katolici samo na misi a u politici, ekonomiji, kulturi... se ponašati protukršćanski.
Iz odnosa Stepinca prema totalitarističkim sustavima možemo naučiti i da se društvo ne mijenja toliko zakonima koji mu se nameću od $trane nevidljive elite odozgor (i vidljivih poslušnika), koliko uvjerljivim svjedočanstvom života ljudi koji nadahnjuju i čija prisutnost oplemenjuje i angažira. Ako je to ikada vrijedilo onda to zacijelo vrijedi danas u vremenu povećanih mogućnosti izbora, ali i sve veće osjetljivosti na (ne)dosljednost. Jedino autentične osobe zadržavaju utjecaj i ljudi ih cijene. Ne treba, valjda, nabrajati takve i u našem društvu? Ta svi ih znamo. Ili možda imamo oči a ne vidimo ili pak vidimo samo one slične sebi pa jadikujemo kako pravih kršćana nedostaje?
Bilo kako bilo nikomu nije zabranjeno biti Božji, dobro odgajati svoju djecu i svojim primjerom utjecati na druge. Umjesto inzistiranja na moći, zakonima, ukratko, prisili odozgor svakako bi trebalo sjetiti se nezamjenjivosti vlastitog primjera života i utjecaja koji svaki čovjek ima. Crkva će potvrditi svoju relevantnost i podariti svijetu svoju ozdraviteljsku prisutnost samo ako prethodno uvjeri svoje vjernike u njihovo pravo poslanje za svijet (briga za bližnjega tj. za svakog čovjeka i sve narode a ne samo za vlastiti i briga za izgradnju Božjeg a ne samo nacionalnih i lokalnih kraljevstava) te im, dakle, uz dobru formaciju osigura i potreban prostor slobode za njihovo djelovanje u Crkvi i društvu.
Bl. Alojzije Stepinac i danas može i treba biti primjer i put kako zastupati i živjeti Božje vrijednosti i pravilno se odrediti prema zamamnim ideologijama koje se ne služe više surovim nasiljem, kao prije, nego mekim, suptilnim, medijskim, kulturnim, pravničkim nasiljem nameću novu antropologiju. Stepinac, čijem se proglašenju svetim iskreno veselimo, poput svjetionika pokazuje put kako i u najtežim okolnostima treba izabrati Božje neprolazne vrijednosti i na njima graditi svoj život. Diviti se našim velikanima iz prošlosti Crkve a ne nasljedovati ih u sadašnjosti i budućnosti značilo bi neozbiljno shvatiti svoje poslanje i nemarno ga vršiti. Dao Gospodin da i mi poput bl. Alojzija Stepinca, svatko na svom području, u obitelji i na poslu, u privatnom i društvenom životu, budemo njegovi svjedoci u svom vremenu.
Dr. Fra Ivica Jurić u www.franjevci-st.com
Položite zahvalno staru godinu u Božje ruke, a onda ga zamolite da blagoslovi novu
Položite prošlu godinu zahvalno u Božje ruke, u uvjerenju kako je sve dobro i da si više ništa ne trebate predbacivati. A onda zamolite Boga da blagoslovi novu godinu.
Božić znači: proslaviti novi početak. Nova je godina osmi dan od Božića. Kroz taj blagdan sve bi u nama trebalo biti obnovljeno kako bismo zaista mogli početi novu godinu.
U tomu pomažu obredi. Zatvarate jedna vrata i otvarate druga. Vrata stare godine moraju se prvo zatvoriti prije nego se vrata nove godine mogu otvoriti.
Za mene je važan doživljaj vremena povezan sa Silvestarskom noći, otkad sam 1979. godine održao prvi silvestarski tečaj za mlade. Dvadeset sam godina Silvestrovo proveo s mladima, u molitvi i tišini. Bogoslužje bi počelo u 21 sat i uvijek bi završilo između 2.30 i tri sata. Nikad nije bilo dosadno. Vrijeme prije i nakon ponoći proveli smo šuteći u mračnoj opatijskoj crkvi. Ja sam uvijek dao kratak uvod u ovu šutnju. Pozvao bih mlade da puste u tišini staro vrijeme da proteče, da puste što je bilo u prošloj godini, kako bi potom u tišini osjetili novo vrijeme, koje je netaknuto, glasnije, čisto i otvoreno za nove mogućnosti Boga za mene i za ovaj svijet. Tu su mladi ljudi osjetili nešto od tajne toga vremena, njegove prolaznosti, ali i netaknutosti i neokrajenosti novoga vremena koje nam je podareno u određenom trenutku. U tišini ponoći vrijeme je postalo dohvatljivo. Potom bi veliko zvono označilo početak nove godine. Duboki zvuk zvona dao je tom još nevinom vremenu nove godine vlastitu kvalitetu.
Osvrnite se na Silvestrovo, sami ili u krugu svoje obitelji, svojih prijatelja. Još jednom uzmite u ruke kalendar kako biste pred Bogom pogledali što je bilo, koje ste termine obavili, gdje su bili vrhunci i najniže točke. I pokušajte sve prihvatiti sa zahvalnošću, ono teško i ono lako, dobro i opterećujuće, svijetlo i tamno. I položite prošlu godinu zahvalno u Božje ruke, u uvjerenju kako je sve dobro i da si više ništa ne trebate predbacivati. A onda zamolite Boga da blagoslovi novu godinu. Mnogi novu godinu započinju odmah s počasnim pucnjima. Za mene je važno da novo pozdravim šutnjom. U šutnji osjećam kako staro vrijeme protječe i kako se nudi novo, netaknuto vrijeme, koje nije potrošeno, koje skriva u sebi sasvim nove mogućnosti, koje i od mene očekuje novo. Molite Boga da to novo bude blagoslovljeno kako ne bi ponovno skliznulo u stare kolotečine, nego kako bi ostalo novo i bacilo novi sjaj na vaš život.
Anselm Grün
Tekst preuzet s portala www.bitno.net
Slika preuzeta s www.expatincroatia.com
SVETI IVAN PAVAO II
Devet zanimljivosti o svetom Ivanu Pavlu II. koje vjerojatno niste znali
Od kamenoloma do teatra, od džamije do Sjevernog pola, od krštenja do preobraćenja mafijaša
- Bio je prvi papa Poljak, prvi koji je dolazio iz komunističke zemlje, prvi koji je ušao u sinagogu, prvi koji je ušao u džamiju, prvi koji je primio službenu delegaciju Grčke pravoslavne Crkve nakon raskola iz 1054. godine i prvi i jedini koji je pogođen metkom i hospitaliziran u javnoj bolnici.
- Kad je bio mlad, osim što je puno radio u kamenolomu, skijao je, planinario i veslao, studirao je glumu i poljsku književnost te je glumio i pisao djela.
- Jedno istraživanje provedeno u SAD-u pokazalo je da je najzavodljiviji dio njegova lika bio njegov osmijeh, marijanska pobožnost, vladanje različitim jezicima i ljubav prema djeci i siromasima. U drugom istraživanju sa studentima iz Portugala, Španjolske i Latinske Amerike bio je označen na prvom mjestu kao najpoštovanija osoba na svijetu.
- Ispovijedao je svakog Velikog petka u bazilici svetog Petra.
- Krstio je u svojoj privatnoj kapelici djecu svojih najsiromašnijih suradnika.
- Molio je za oprost zbog nedostataka i grijeha Katoličke Crkve tijekom rasprave 12. ožujka 2000., Jubilejske godine.
- U svibnju 2002. godine, tijekom jedne opće audijencije sastao se na Trgu svetog Petra sa stotinama žena koje su bile prisiljene na prostituciju.
- Dana 14. studenog 2002. godine, postao je prvi papa u 150 godina koji je posjetio Talijanski parlament. Njegov je govor bio tako rječit da se mafijaš Benedetto Marciante, šef Cosa nostre, predao policiji.
- Jedna je planina na Sjevernom polu dobila ime pape Ivana Pavla II. u čast 25 godina njegove papinske službe.
ŽIVOT IVANA PAVLA II
Ivan Pavao II. 264. je papa, odnosno 263. Petrov nasljednik. Karol Józef Wojtyła, izabran za Papu 16. listopada 1978., rođen je u Wadowicama, gradu 50-ak kilometara udaljenom od Krakowa, 18. svibnja 1920. Bio je drugo od dvoje djece Karola Wojtyłe i Emilie Kaczorowske, koja je umrla 1929. Njegov stariji brat Edmund, liječnik, umro je 1932., a otac, niži vojni časnik, 1941., piše na stranicama Zagrebačke nadbiskupije.
Nakon završetka studija na višoj školi “Marcin Wadowita” u Wadowicama g. 1938. upisuje se na sveučilište Jagiellonian u Krakowu. Kada su nacisti zatvorili sveučilište g. 1939. mladi je Karol (od 1940. do 1944.) radio u kamenolomu, a potom u kemijskoj tvornici “Solvay” kako bi mogao zaraditi za život te izbjegao deportaciju u Njemačku.
Osjetivši poziv na svećeništvo od 1942. pohađa u tajnosti predavanja na Teološkom fakultetu Sveučilišta Jagiellonian kao bogoslov Krakowske nadbiskupije. Istodobno, jedan je od promicatelja “Rapsodijskog kazališta” koje je također djelovalo u tajnosti. Nakon rata nastavlja studij na karkowskoj bogosloviji, koja je ponovno otvorena, i Teološkom fakultetu Sveučilišta Jagiellonian sve do svoga svećeničkog ređenja u Krakowu 1. studenoga 1946. Poznavajući Wojtyłine iznimne sposobnosti i darovitost tadašnji krakowski nadbiskup kardinal Adam Stefan Sapieha Wojtyłu šalje na daljnji studij u Rim, gdje postiže doktorat iz teologije (1948.) s tezom o nauku vjere u djelima sv. Ivana od Križa. Godine 1948. vraća se u Poljsku gdje obavlja službu kapelana u Niegowiću, a potom studentskog kapelana u župi Sv. Florijana u Krakowu. Kasnije postaje profesorom iz moralne i etičke teologije na krakowskoj bogosloviji i Teološkom fakultetu u Lublinu.
U 38-oj godini života, 4. srpnja 1958., Wojtyła postaje najmlađi poljski biskup. Za biskupa je zaređen 28. rujna 1958. u katedrali u Krakowu po rukama nadbiskupa Eugeniusza Baziaka. Šest godina kasnije, tijekom održavanja Drugog vatikanskog koncila, 13. siječnja 1964. papa Pavao VI. imenuje ga krakowskim nadbiskupom. Pavao VI. kreira ga i kardinalom 26. lipnja 1967.
Kao nadbiskup sudjelovao je na Drugome vatikanskom koncilu (1962. – 1965.) pruživši važni prinos u izradi konstitucije “Gaudium et spes”. Kardinal Wojtyła sudjelovao je također na pet skupština Biskupskih sinoda prije svoje papinske službe.
Papa Pavao VI. umire u papinskom ljetnikovcu u Castel Gandolfu 6. kolovoza 1978. Nasljeđuje ga, ali samo na 33 dana, kardinal Albino Luciani koji uzima ime Ivan Pavao I. Ivan Pavao I. umire u noći s 28. na 29. rujna 1978. i već 14. listopada otvara se nova konklava. Dva dana kasnije, 16. listopada, Karol Wojtyła izabran je za Papu. Nakon punih 455 godina izbor je pao na ne-Talijana, prvoga slavenskog papu u povijesti. Karol Wojtyła uzeo je ime dvojice svojih prethodnika – Ivan Pavao II.
Od početka svog pontifikata Ivan Pavao II. bio je na 99 apostolskih putovanja. Treći posjet Hrvatskoj u lipnju bilo je njegovo 100. apostolsko putovanje. Među mnogobrojnim glavnim dokumentima posebno mjesto zauzima 14 enciklika, 13 apostolskih pobudnica, 11 apostolskih konstitucija i 41 apostolsko pismo. Tomu treba pribrojiti i Papine knjige “Prijeći prag nade” iz 1994., “Dar i otajstvo: uz pedesetu obljetnicu mog svećeništva” iz 1996. i “Rimski triptih” iz 2003.
Prema podacima Tiskovnog ureda Svete Stolice, do 21. veljače 2002. Papa je u tijeku svoje papinske službe predvodio 131 svečanosti proglašenja blaženim na kojima je proglasio 1.282 blaženika te 43 svečanosti proglašenja svetima proglasivši 456 svetaca. Održao je 8 konzistorija na kojima je imenovao 201 kardinala. Predsjedao je i na 6 plenarnih skupština kardinalskog zbora. Od 1978. do danas sazvao je 15 skupština biskupske sinode: 6 općih redovitih (1980., 1983., 1987., 1990., 1994. i 2001.), jednu opću izvanrednu (1985.) i 8 posebnih skupština (1980., 1991., 1994., 1995., 1997., 1998. [2] i 1999).
Niti jedan se papa nije susreo s tolikim brojem ljudi: na više od tisuću općih audijencija srijedom sudjelovao je do sada više do 16 milijuna hodočasnika, ne ubrajajući u to posebne audijencije i vjerska slavlja. Samo u tijeku Velikog jubileja 2000. u Rim je hodočastilo više od 8 milijuna hodočasnika. Pored toga Papa se susreo s milijunima ljudi tijekom svojih putovanja diljem cijeloga svijeta. Ukupno, s Papom se u Vatikanu ili na njegovim međunarodnim putovanjima, u kojima je prešao udaljenost koja je gotovo jednaka trostrukoj udaljenosti između Zemlje i Mjeseca, susrelo više od 300 milijuna ljudi. Brojni su također ljudi iz vlasti koje je Papa primio u audijenciju. Dovoljno je podsjetiti na 38 službenih posjeta i drugih 650 audijencija ili susreta s vođama država kao i 212 audijencija i susreta s premijerima raznih država.
Papa Wojtyła je utemeljio institut “Ivan Pavao II.” te institut “Populorum progressio” za domorodačke narode Južne Amerike. Pored toga utemeljio je Papinsku akademiju za život i Papinsku akademiju za društvene znanosti. Ustanovio je Svjetski dan bolesnika (koji se svake godine slavi 11. veljače) te Svjetski dan mladeži. Umro je 2. travnja 2005. godine. Papa Benedikt XVI. proglasio ga je blaženim 2011. godine, a papa Franjo kanonizirao 27. travnja 2014. godine.
Izvor: bitno.net