NEDJELJNE OBAVIJESTI 15-22.11 2020
PRVA PRIČEST
U ovom neizvjesnom vremenu pandemije smanjene su aktivnosti ne samo u župama nego i u svim udrugama, klubovima, kazalištima, glazbenim školama itd. Nažalost i slavlje sakramenta potvrde moralo je biti prebačeno na drugu sredinu mjeseca travnja a prva pričest će, nadamo se, biti početkom svibnja. Točne datume ćemo odrediti prema epidemiološkim uvjetima. S pripremama za prvu pričest započinjemo početkom prosinca.
Molimo roditelje da do tada prijave svoju djecu. Prijavnice su na našoj internetskoj stranici (rubrika: vjera i život-vjeronauk) ali ih možete dobiti i u crkvama poslije svetih misa. Prilikom predaje upisnica možete ujedno preuzeti i priručnike za vjeronauk kao i dječje molitvenike (cijena je za obje knjižice 10€). Za djecu koja nisu krštena u našoj zajednici nužno je priložiti i krsni list kojega se dobije u župi krštenja djeteta (može i naknadno).
Održavanje vjeronauka je dozvoljeno ali roditeljski sastanci nažalost nisu.
TJEDNE OBAVIJESTI
Nedjelja 15. 111 2020 je 33-ta nedjelja kroz godinu.
U utorak 17.11. 2020 je spomendan svete Elizabete Ugarske. Od 18.00 do 18.50 sati prigoda za sakramenta ispovjedi u prostorijama naše zajednice. (I. Kat)
U 19.00 sati sveta misa u kapelici naše misije.
U četvrtak 19. 11. 2020 u 18.00 sati je vjeronauk za krizmanike u crkvi sv. Antuna u Haushamu.
U petak 20. 11. 2020 u 16.00 sati je vjeronauk za krizmanike u prostorijama župe sv. Jakova u Wasserburgu.
U petak 20.11. 2020 je spomendan (u nadbiskupiji München-Freising svetkovina)
sv. Korbinijana, prvog biskuma i zaštitnika nadbiskupije München - Freising.
U subotu 31. 10. 2020 u 17.30 sati je ispovjed u crkvi sv. Brata Konrada u Wasserburgu. (Bruder-Konrad-Straße)
U 18.00 sati je nedjeljna sveta misa.
U nedjelju je sveta misa u 9.00 sati u Haushamu.
U 12.30 i u 14.30 sati u Rosenheimu
KORONSKE NEPRILIKE
Prijave za mise u Wasserburgu i Haushamu nisu potrebne ali je potrebno držati se higijenskih propisa.
PRIJAVE ZA MISE U ROSENHEIMU su i dalje obavezne. Prijava je moguća samo preko misijskog broja telefona (08031 34181) i to od ponedjeljka do četvrtka od 10.00 do 12.00 i od 14.00 do 16.00 sati te petkom od 10.00 do 12.00 sati.
Higijenski propisi nalažu da prilikom ulaska na misu dezinficiramo ruke i nosimo zaštitne maske preko nosa i usana. Maske skidamo kada sjednemo na naša mjesta i ponovno je stavljamo kada idemo na pričest te a kraju mise. Dužni smo držati odstojanje ne samo u crkvi nego i ispred crkve.
Oni koji su prehlađeni, gripozni ili imaju problema sa disanjem neka ne idu u crkvu nego neka se pomole kod kuće sa svojom obitelji.
Slika je preuzeta iz priručnika za vjeronauk: Ja sam s vam - pripremnica za prvu ispovijed i pričest, Glas Koncila, Zagreb, 2018
Prije 50 godina proglašen svetim-Prvi hrvatski svetac
O životu svetog Nikole Tavilića ne zna se mnogo. Bio je iz ugledne plemićke obitelji. Na temelju poznatih podataka povjesničari zaključuju da se rodio oko 1340. godine. U franjevački red je stupio u rodnom Šibeniku. Po završenom studiju i svećeničkom ređenju poglavari Nikolu šalju u Bosnu gdje je u to vrijeme bilo „mnoštvo raskolnika i krivovjeraca“, kako nam potvrđuju pisma Pape Grgura XI. Pod krivovjercima se misli na bogumile koji su imali jaku obranu u Vukšićima, Hrvatinićima i nekim drugim bosanskim banovima i kraljevima. U Bosni je Nikola djelovao preko 12 godina nakon čega je otputovao Svetu zemlju.
U samostanu na brdu Sionu u Jeruzalemu je boravio „više godina“. Uz Nikolu su bila još trojica njegove braće. Franjevci su u Jeruzalemu bili dušobrižnici za katolike u Svetoj zemlji. K tome su nastojali obraćati i muslimane koji su zemljom vladali. Oni su gotovo jedini vodili brigu o bolesnicima, siromasima i hodočasnicima. Time se bavio i Nikola, a bio je neumoran u propovijedanju vjere. Nikolin zanos i odanost kršćanstvu kao i žar propovijedanja Evanđelja bili su zaista izvanredni i prožimali su sav njegov život i rad.
Jasno i vjerodostojno svjedočanstvo, napisano od jednog očevica i svjedoka njihova mučeništva, govori da su franjevci u Jeruzalemu bili ljudi veoma velike pobožnosti i vodili veoma krepostan život. Pripovijeda se, osim toga, da su bili potpuno vjerni zakonima i odredbama svoga Reda, sa starješinama najspremnijom voljom sjedinjeni i od njih veoma mnogo cijenjeni. A, njihova osobita vjera u Boga i postojanost duha zasjala je u onome času kad su odlučili otvoreno posvjedočiti za Krista, javno propovijedati i tumačiti njegovo Evanđelje.
Vođeni takvom odlukom, tj. da služe dobru nevjernika, savjetovavši se prije dugo s razboritim i mudrim ljudima, da ne bi počinili nešto što se protivi istini i dužnoj ljubavi prema svakome, otišli su k najvećoj muslimanskoj, tzv. Omarovoj džamiji, a zatim do kadije, koji je vršio vjersku upravu u gradu, da u djelo provedu stvorenu odluku. Bio je to dan 11. mjeseca studenoga godine 1391. Slavio se blagdan Qurban Bajram, uz veliko sudjelovanje svijeta. Ušavši u kuću kadije, sasvim slobodno i smjelo su govorili o uzvišenom i spasonosnom Kristovu nauku.
Svojim nastupom razljutili su kadiju, njegove vijećnike i nazočne muslimane, tako da su sva četvorica osuđena na smrt. Najprije su ih isprebijali, zatim bacili u tamnicu te treći dan, 14. studenog 1391. isjekli i tjelesa bacili u vatru. Detaljno izvješće poslao je u Europu fra Gerard Chalvet, gvardijan sionski, koji je bio nazočan izvršenju smrtne presude. On je s fra Martinom Šibenčaninom opisao njihovu mučeničku smrt i izvješća poslao u Vatikan, Leipzig, Šibenik i drugdje.
Ne zna se za njegov grob niti grobove njegove trojice braće iz Francuske i Italije. Grobovi su ostali nepoznati, ali su imena postala slavna. Izgleda da je Nikoli bila najdublja želja srca - umrijeti za Krista. Jednostavno umrijeti za onoga koji je za njega umro. Takav je bio Nikola.
Papa Lav XIII. proglasio ga je blaženim 1889.g., a papa Pavao VI. uzdigao ga je na čast oltara i svečano uvrstio u popis svetaca Katoličke crkve, 21. lipnja 1970. godine. Važan je kao prvi Hrvat kojega, kao sveca, slavi cijela Crkva.
Duhovni vođa hrvatskog narodnog hodočašća u Svetu zemlju, zagrebački nadbiskup-koadjutor, kasnije kardinal, a sada blaženi Alojzije Stepinac svečano je posvetio 25. VII. 1937. u kapeli Apostolske delegature u Jeruzalemu oltar u čast jeruzalemskom mučeniku bl. Nikoli Taviliću.
Sv. Nikolu Tavilića se prikazuje s dugom sijedom bradom, u franjevačkom odijelu. Po tijelu i na čelu su ožiljci od mučenja. Obično je na slici na lomači ili pokraj lomače. Nekad ga se prikazuje s raspelom u ruci, a najčešće kao propovjednika.
Kao relikvije sv. Nikole Tavilića u njegovu svetištu u Šibeniku pri samostanu franjevaca konventualaca sv. Frane čuvaju se njegove sandale.
Suvenir Taviline ili 'Sandale sv. Nikole Tavilića' unikatno su djelo, a izrađene su po uzoru na sačuvane sandale prvog hrvatskog sveca iz 14. stoljeća. Možete ih pronaći u Laudatovom webshopu.
Preuzeto s laudato.hr
Slika: Oltarna slika s oltara sv.Nikole Tavelića u crkvi Gospe Sinjske. Autor: Bruno Bulić
Nedjeljne obavijesti (8-15.11.2020)
Nedjelja 8. 11. 2020 je 32 nedjelja kroz godinu.
U utorak 10. 11. 2020 od 18.00 do 18.50 sati prigoda za sakramenat ispovjedi u prostorijama naše zajednice. (1. Kat)
U 19.00 sati je sveta misa u kapelici naše misije.
U četvrtak 12. 11. 2020 u 18.00 sati je vjeronauk za krizmanike u crkvi sv. Antuna u Haushamu.
U petak 13. 11. 2020 u 16.00 sati je vjeronauk za krizmanike u župnim prostorijama župe sv. Jakob u centru grada.
U petak 13. 11. 2020 u 18.00 sati je ispovjed u prostorijama naše misjie (1. Kat)
U 19.00 sati je sveta misa.
U subotu 14. 11. 2020 u 11.00 sati je vjeronauk za krizmanike u Rosenheimu.
U subotu 14. 11. 2020 u 17.30 sati je ispovjed u crkvi sv. Brata Konrada u Wasserburgu. (Bruder-Konrad-Straße)
U 18.00 sati je sveta misa.
U nedjelju su svete mise u 9.00 sati u Haushamu
u 12.30 i u 14.30 sati u Rosenheimu.
KORONSKE NEPRILIKE
Prijave za mise u Wasserburgu i Haushamu nisu potrebne ali je potrebno držati se higijenskih propisa.
PRIJAVA ZA MISU U ROSENHEIMU je i dalje obavezna. Prijava je moguća samo preko misijskog broja telefona (08031 34181) i to od ponedjeljka do četvrtka od 10.00 do 12.00 i od 14.00 do 16.00 sati te petkom od 10.00 do 12.00 sati.
Higijenski propisi nalažu da prilikom ulaska na misu dezinficiramo ruke i nosimo zaštitne maske preko nosa i usana. Maske skidamo kada sjednemo na naša mjesta i ponovno ih stavljamo kada idemo na pričest te a kraju mise. Dužni smo držati odstojanje ne samo u crkvi nego i ispred crkve.
Oni koji su prehlađeni, gripozni ili imaju problema sa disanjem neka ne idu u crkvu nego neka se pomole kod kuće sa svojom obitelji.
NEDJELJNO EVANĐELJE
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju (Mt 25, 1-13)
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima ovu prispodobu:
"Kraljevstvo će nebesko biti kao kad deset djevica uzeše svoje svjetiljke i iziđoše u susret zaručniku.
Pet ih bijaše ludih, a pet mudrih.
Lude uzeše svjetiljke, ali ne uzeše sa sobom ulja.
Mudre pak zajedno sa svjetiljkama uzeše u posudama ulja.
Budući da je zaručnik okasnio, sve one zadrijemaše i pozaspaše.
O ponoći nasta vika: ’Evo zaručnika! Iziđite mu u susret!’
Tada ustadoše sve one djevice i urediše svoje svjetiljke.
Lude tada rekoše mudrima:
’Dajte nam od svoga ulja, gase nam se svjetiljke!’
Mudre im odgovore: ’Nipošto! Ne bi doteklo nama i vama.
Pođite radije k prodavačima i kupite!’
Dok one odoše kupiti, dođe zaručnik: koje bijahu pripravne,
uđoše s njim na svadbu i zatvore se vrata.
Poslije dođu i ostale djevice pa stanu dozivati: ’Gospodine! Gospodine!
Otvori nam!’ A on im odgovori: ’Zaista kažem vam, ne poznam vas!’
Bdijte dakle jer ne znate dana ni časa!"
Riječ Gospodnja.
Slika je preuzeta s portala: ofm.hr
DUŠNI DAN (2.11.)
Spomen svih vjernih mrtvih ili Dušni dan slavi se u Katoličkoj Crkvi 2. studenoga, a kako se o njemu vrlo malo može naći zapisa u teološkoj znanstvenoj literaturi, nekako proistječe da je gotovo opravdano što se njegovo značenje premalo poznaje, ili još češće, da se u svijesti vjernika iskrivljuje i poistovjećuje sa značenjem svetkovine Svih svetih, koja se slavi dan prije. S obzirom na povijesni razvoj, oba su blagdana imala svoj razvojni put, pa ih ne bi ni zbog toga trebalo poistovjećivati, nego bi uvijek valjalo isticati njihovu međusobnu značenjsku različitost.
Svi sveti su se tako na Istoku slavili još od 4. st., i to u prvu nedjelju poslije Duhova, a na Zapadu nakon što je papa Bonifacije IV. posvetio poganski hram Panteon u Rimu Presvetoj Bogorodici Mariji i svim svetim mučenicima, te odredio da se kosti mučenika prenesu iz katakombi u taj dotadašnji Hram svih bogova. Ta je posveta bila 13. svibnja 609. god., a obilježavanje njezine obljetnice postalo je slavlje blagdana Svih svetih. Naime, u prvim su stoljećima Crkve samo mučenici bili čašćeni kao svetci, jer su zbog svoje smrti posebno smatrani dostojnima nebeske slave, ali nakon što je car Konstantin kršćanima dao slobodu 313. god., nestalo je i progona, a time i izravne prilike podnositi mučeništvo za Boga i Crkvu. No, upravo su te nove okolnosti pridonijele da se razvija i razumijevanje kako se svetost života može postići i na drukčije načine osim mučeništva, a ponajviše svjedočkim krjeposnim životom, kao i da, osim onih javno crkveno priznatih svetaca, ima i mnoštvo onih koji su živjeli svoju blizinu s Bogom samozatajno, ali možda jednako sveto kao i oni prvi.
Zato je razumljivo što je papa Grgur III. 741. god. u bazilici Svetoga Petra dao sagraditi kapelicu koja je bila posvećena svima svetima, te da je upravo to pridonijelo sadržajnom proširenju shvaćanja blagdana Svih svetih, a za koji je papa Grgur IV. 835. god. odredio da se slavi 1. studenoga, kako je to i danas.
Teološki gledano, na Sve svete se prisjećamo svih znanih i neznanih, kanonizaranih i nekanoniziranih svetaca, utječemo se njihovu zagovoru i zahvaljujemo Bogu što im je dao milost svjedočkoga života po kojem su nam postali životni uzori i poticaj u nasljedovanju, ali još više tada posebno nastojimo razumjeti otajstvenost povezanosti zemaljske i nebeske Crkve, kao onoga vrela koje nam nudi nadu i vjeru u dar vječnoga života i smisao općinstva svetih.
Stoga je razumljivo da taj blagdan nije usko vezan uz sjećanje na pokojnike i obilaženje grobova, kako je to uvriježeno u razmišljanju prosječnoga vjernika, nego su mu naglasci na liturgijskoj proslavi nebeskoga Jeruzalema.
I Dušni dan po svom značenju nadilazi emocionalno prisjećanje na pokojne i izražavanje svojevrsne zahvalnosti donošenjem cvijeća i paljenjem svijeća na grobovima, nego nas daleko više upućuje na važnost molitve za pokojne, posebno za duše u čistilištu, te na takav način pokazuje izravniju povezanost putujuće, trpeće i slavne Crkve.
Povijesno gledano, nastanku Dušnog dana vrata je otvorio sveti Odilo (Odilon) ili Clunya, peti po redu opat toga francuskoga benediktinskoga samostana koji je u svoje vrijeme pridonio snažnoj duhovnoj i liturgijskoj obnovi Crkve. Sveti Odilo je, naime, htijući naglasiti važnost molitve za pokojne, napose za duše u čistilištu, 998. god. uveo u svoju opatiju slavlje Dušnog dana, a važnost toga uvidio je i papa Klement V., koji je 1311. god. proširio blagdan na cijelu Katoličku Crkvu.
Temeljni je, dakle, smisao Dušnoga dana takvo prisjećanje na pokojnike koje uključuje supatnju sa svima onima koji su umrli, ali još nisu postigli potpunu nebesku slavu, nego prolaze kroz čistilišnu vatru, te se u tom smislu mnoštvo molitava putujuće Crkve uzdiže kao kad pred Lice Božje, a da bi isprosilo milost vječne nebeske radosti za sve one koji čine trpeću Crkvu. Iako se, naime, Crkva u svojim misnim molitvama svakodnevno prisjeća pokojnika i moli za njih, a slično čine i mnogi vjernici u svojim privatnim molitvama, ipak je važno da se jedan dan u godini te sve molitve na poseban način združe i vidljivo posvjedoče otajstvenost značenja općinstva svetih, bliske i neodvojive povezanosti zemaljske i nebeske Crkve.
U tom svjetlu onda svoje značenje zadobiva i paljenje svijeća, kao i drugi obredi i običaji koji su vidljivi na taj blagdan.[1]
Prije svega, da bi se razumjela simbolika paljenja svijeće na grobovima pokojnika, dobro je imati na umu općenitu simboliku svijeća u Crkvi. Načelno, svijeća označuje Krista uskrsloga i nadu u vječni život, ali nije naodmet ni poznavati kada se i koliko svijeća pali, jer je sva ta simbolika svjetla na određen način prisutna i u svijeći za pokojnika.
Tako će se npr. na oltarima u crkvi koji put vidjeti različiti broj zapaljenih svijeća, a najčešće je riječ o jednoj, dvjema ili trima. Jedna označava vjeru u jednoga Boga, dvije u Kristovo božanstvo i čovještvo, a tri u Presveto Trojstvo. Šest pak svijeća označava neprekidnu molitvu Crkve, sedam simbolizira sedam svetih sakramenata, itd. Osim toga, valja razlikovati uskrsnu svijeću, koja nas upućuje na vjeru da je Krist Alfa i Omega svega postojanja, zatim krsnu svijeću, kao onu koja na svoj način otvara vrata vjeri i milosti posvećenja, te svijeću koja se stavlja umirućemu u ruke da mu u tim zadnjim trenutcima života bude istinski putokaz prema uskrslomu Kristu i nebeskoj radosti, a jednako tako i potvrda ustrajnosti u vjeri po kojoj se simbolički krsna svijeća i svijeća u rukama umirućega združuju u jedan prinos Bogu.
Sva ta simbolika može biti sadržana kod onih koji s dubokom sviješću o važnosti molitve za pokojnike dolaze pohoditi grobove i zapaliti svijeću, pa je dobro i važno u svemu se tome truditi uvijek nadilaziti folklorni obilazak koji daleko više stavlja naglasak na formu, nego na sadržaj. Pogotovo je važno, kako s obzirom na svijeće (koje uglavnom više nisu voštane, one koje po svom prirodnom sastavu i prirodnom dogorijevanju imaju uvriježenu simboliku), tako i s obzirom na cvijeće, da se u svemu tome bude umjeren i da se budno pazi kako ono izvanjsko ne bi zamračilo ono, daleko važnije, unutarnje.
Zato za Crkvu i nisu toliko važni običaji obilaska grobova, nego je daleko važnije misno slavlje, no praksa ipak pokazuje kako to, nažalost, mnogi ne razumiju dovoljno. Ovdje nije naodmet ni napomenuti kako se do Drugog vatikanskog sabora na Dušni dan u crkvi slavila misa zadušnica s mrtvačkim praznim lijesom, tzv. tabutom, koji je na mrtvačkim nosilima-kolicima stajao u dnu kora, a tada bi se izvezao do sredine crkve i prekrio crnim plaštem. Po završetku zadušnice, svećenik bi došao do tabuta i izmolio propisane molitve za pokojnike, a onda bi svi u ophodu krenuli na groblje, gdje su se blagoslivljali grobovi i molilo. I taj nam obred svraća u pamet ne samo važnost privatne, nego i zajedničke molitve, napose u misnom slavlju, a koja je, čini nam se, danas ipak osjetno zasjenjena.
Također, u ranijim su vremenima na Dušni dan i crkvena zvona imala značajnu ulogu, a koliko im se pridavala važnost svjedoči podatak da je ponegdje bio običaj da zvone cijelu noć s blagdana Svih svetih na Dušni dan. Tako bi se okupilo kojih desetak i više muškaraca i naizmjence bi zvonjavom cijelo selo upozoravali na važnost molitve za pokojne, za sve one koji su još uvijek u čistilišnim patnjama, kao i na važnost promišljanja o vlastitom životu i nužnosti umiranja, te time taj dan činili ozbiljnim ispitom savjesti i svojevrsnom daljnjom pripravom za vlastitu smrt.
Sve nas to opominje da i mi danas razabiremo što u običajima i obredima Dušnoga dana pripada onome što je bitno, a što onome što je nebitno. U tom svjetlu može se i napomenuti kako ni sam naziv Spomen svih vjernih mrtvih, ili pak Dan mrtvih, Mrtvi dan ili Mrtvo spomenuće, kako se sve naziva, i nije baš u skladu s kršćanskom vjerom, jer samim nazivima kao da se zatvara u zemaljsku materijalnost, nasuprot vjeri ne samo u besmrtnu dušu, nego i u uskrsnuće tijela. Stoga neki vjerojatno imaju pravo kada izbjegavaju te nazive i radije govore o Spomenu svih vjernika pokojnika.
Također, dobro je imati i na pameti kako je Dušni dan nekada imao barem još dva naglaska, a oni su se s jedne strane ticali običaja da se na taj dan posebno pomagalo sirotinji, a s druge strane da se ne samo molilo za pokojnike, nego se išlo i na ispovijed, kako bi se sa svom ozbiljnošću ne samo mislilo na duše u čistilištu, nego i na svoj životni kraj.
Imajući sve u vidu, može se zaključiti kako je Dušni dan vrlo nabijen dubokom simbolikom i doista nas poziva kako na preispitivanje svoga životnoga puta, tako i na važnost bratskog suosjećanja kako prema živima, tako i prema mrtvima.
mr. sc. Snježana Majdandžić-Gladić (vjeraidjela.com)
NEDJELJNE OBAVIJESTI (1-8.11.2020)
Nedjelja 1. 11 2020 - Svetkovina Svih Svetih
Ponedjeljak 2. 11. 2020 - Dušni dan ili Spomen svih vjernih mrtvih. Sveta misa u crkvi Krista Kralja u 12.30 sati
U utorak 3. 11. 2020 od 18.00 do 18.50 sati prigoda za sakramenat ispovjedi u prostorijama naše zajednice. (I. Kat)
U 19.00 sati sveta misa u kapelici naše misije.
U petak 6. 11. 2020 u 16.00 sati je od 18.00 do 18.50 sati prigoda za sakramenat ispovjedi u prostorijama naše zajednice. (I. Kat)
U 19.00 sati sveta misa u kapelici naše misije.
U subotu 7. 11. 2020 u 17.30 sati je ispovjed u crkvi sv. Brata Konrada u Wasserburgu. (Bruder-Konrad-Straße)
U 18.00 sati je sveta misa.
U nedjelju su svete mise u 9.00 sati u Hausham te u 12.30 i u 14.30 sati u Rosenheimu.
KORONSKE NEPRILIKE
Prijave za mise u Wasserburgu i Haushamu nisu potrebne ali je potrebno držati se higijenskih propisa.
PRIJAVA ZA MISU U ROSENHEIMU je i dalje obavezna. Prijava je moguća samo preko misijskog broja telefona (08031 34181) i to od ponedjeljka do četvrtka od 10.00 do 12.00 i od 14.00 do 16.00 sati te petkom od 10.00 do 12.00 sati.
Higijenski propisi nalažu da prilikom ulaska na misu dezinficiramo ruke i nosimo zaštitne maske preko nosa i usana. Maske skidamo kada sjednemo na naša mjesta i ponovno je stavljamo kada idemo na pričest te a kraju mise. Dužni smo držati odstojanje ne samo u crkvi nego i ispred crkve.
Oni koji su prehlađeni, gripozni ili imaju problema sa disanjem neka ne idu u crkvu nego neka se pomole kod kuće sa svojom obitelji.