Nedjeljne obavijesti (8-15.11.2020)
Nedjelja 8. 11. 2020 je 32 nedjelja kroz godinu.
U utorak 10. 11. 2020 od 18.00 do 18.50 sati prigoda za sakramenat ispovjedi u prostorijama naše zajednice. (1. Kat)
U 19.00 sati je sveta misa u kapelici naše misije.
U četvrtak 12. 11. 2020 u 18.00 sati je vjeronauk za krizmanike u crkvi sv. Antuna u Haushamu.
U petak 13. 11. 2020 u 16.00 sati je vjeronauk za krizmanike u župnim prostorijama župe sv. Jakob u centru grada.
U petak 13. 11. 2020 u 18.00 sati je ispovjed u prostorijama naše misjie (1. Kat)
U 19.00 sati je sveta misa.
U subotu 14. 11. 2020 u 11.00 sati je vjeronauk za krizmanike u Rosenheimu.
U subotu 14. 11. 2020 u 17.30 sati je ispovjed u crkvi sv. Brata Konrada u Wasserburgu. (Bruder-Konrad-Straße)
U 18.00 sati je sveta misa.
U nedjelju su svete mise u 9.00 sati u Haushamu
u 12.30 i u 14.30 sati u Rosenheimu.
KORONSKE NEPRILIKE
Prijave za mise u Wasserburgu i Haushamu nisu potrebne ali je potrebno držati se higijenskih propisa.
PRIJAVA ZA MISU U ROSENHEIMU je i dalje obavezna. Prijava je moguća samo preko misijskog broja telefona (08031 34181) i to od ponedjeljka do četvrtka od 10.00 do 12.00 i od 14.00 do 16.00 sati te petkom od 10.00 do 12.00 sati.
Higijenski propisi nalažu da prilikom ulaska na misu dezinficiramo ruke i nosimo zaštitne maske preko nosa i usana. Maske skidamo kada sjednemo na naša mjesta i ponovno ih stavljamo kada idemo na pričest te a kraju mise. Dužni smo držati odstojanje ne samo u crkvi nego i ispred crkve.
Oni koji su prehlađeni, gripozni ili imaju problema sa disanjem neka ne idu u crkvu nego neka se pomole kod kuće sa svojom obitelji.
NEDJELJNO EVANĐELJE
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju (Mt 25, 1-13)
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima ovu prispodobu:
"Kraljevstvo će nebesko biti kao kad deset djevica uzeše svoje svjetiljke i iziđoše u susret zaručniku.
Pet ih bijaše ludih, a pet mudrih.
Lude uzeše svjetiljke, ali ne uzeše sa sobom ulja.
Mudre pak zajedno sa svjetiljkama uzeše u posudama ulja.
Budući da je zaručnik okasnio, sve one zadrijemaše i pozaspaše.
O ponoći nasta vika: ’Evo zaručnika! Iziđite mu u susret!’
Tada ustadoše sve one djevice i urediše svoje svjetiljke.
Lude tada rekoše mudrima:
’Dajte nam od svoga ulja, gase nam se svjetiljke!’
Mudre im odgovore: ’Nipošto! Ne bi doteklo nama i vama.
Pođite radije k prodavačima i kupite!’
Dok one odoše kupiti, dođe zaručnik: koje bijahu pripravne,
uđoše s njim na svadbu i zatvore se vrata.
Poslije dođu i ostale djevice pa stanu dozivati: ’Gospodine! Gospodine!
Otvori nam!’ A on im odgovori: ’Zaista kažem vam, ne poznam vas!’
Bdijte dakle jer ne znate dana ni časa!"
Riječ Gospodnja.
Slika je preuzeta s portala: ofm.hr
DUŠNI DAN (2.11.)
Spomen svih vjernih mrtvih ili Dušni dan slavi se u Katoličkoj Crkvi 2. studenoga, a kako se o njemu vrlo malo može naći zapisa u teološkoj znanstvenoj literaturi, nekako proistječe da je gotovo opravdano što se njegovo značenje premalo poznaje, ili još češće, da se u svijesti vjernika iskrivljuje i poistovjećuje sa značenjem svetkovine Svih svetih, koja se slavi dan prije. S obzirom na povijesni razvoj, oba su blagdana imala svoj razvojni put, pa ih ne bi ni zbog toga trebalo poistovjećivati, nego bi uvijek valjalo isticati njihovu međusobnu značenjsku različitost.
Svi sveti su se tako na Istoku slavili još od 4. st., i to u prvu nedjelju poslije Duhova, a na Zapadu nakon što je papa Bonifacije IV. posvetio poganski hram Panteon u Rimu Presvetoj Bogorodici Mariji i svim svetim mučenicima, te odredio da se kosti mučenika prenesu iz katakombi u taj dotadašnji Hram svih bogova. Ta je posveta bila 13. svibnja 609. god., a obilježavanje njezine obljetnice postalo je slavlje blagdana Svih svetih. Naime, u prvim su stoljećima Crkve samo mučenici bili čašćeni kao svetci, jer su zbog svoje smrti posebno smatrani dostojnima nebeske slave, ali nakon što je car Konstantin kršćanima dao slobodu 313. god., nestalo je i progona, a time i izravne prilike podnositi mučeništvo za Boga i Crkvu. No, upravo su te nove okolnosti pridonijele da se razvija i razumijevanje kako se svetost života može postići i na drukčije načine osim mučeništva, a ponajviše svjedočkim krjeposnim životom, kao i da, osim onih javno crkveno priznatih svetaca, ima i mnoštvo onih koji su živjeli svoju blizinu s Bogom samozatajno, ali možda jednako sveto kao i oni prvi.
Zato je razumljivo što je papa Grgur III. 741. god. u bazilici Svetoga Petra dao sagraditi kapelicu koja je bila posvećena svima svetima, te da je upravo to pridonijelo sadržajnom proširenju shvaćanja blagdana Svih svetih, a za koji je papa Grgur IV. 835. god. odredio da se slavi 1. studenoga, kako je to i danas.
Teološki gledano, na Sve svete se prisjećamo svih znanih i neznanih, kanonizaranih i nekanoniziranih svetaca, utječemo se njihovu zagovoru i zahvaljujemo Bogu što im je dao milost svjedočkoga života po kojem su nam postali životni uzori i poticaj u nasljedovanju, ali još više tada posebno nastojimo razumjeti otajstvenost povezanosti zemaljske i nebeske Crkve, kao onoga vrela koje nam nudi nadu i vjeru u dar vječnoga života i smisao općinstva svetih.
Stoga je razumljivo da taj blagdan nije usko vezan uz sjećanje na pokojnike i obilaženje grobova, kako je to uvriježeno u razmišljanju prosječnoga vjernika, nego su mu naglasci na liturgijskoj proslavi nebeskoga Jeruzalema.
I Dušni dan po svom značenju nadilazi emocionalno prisjećanje na pokojne i izražavanje svojevrsne zahvalnosti donošenjem cvijeća i paljenjem svijeća na grobovima, nego nas daleko više upućuje na važnost molitve za pokojne, posebno za duše u čistilištu, te na takav način pokazuje izravniju povezanost putujuće, trpeće i slavne Crkve.
Povijesno gledano, nastanku Dušnog dana vrata je otvorio sveti Odilo (Odilon) ili Clunya, peti po redu opat toga francuskoga benediktinskoga samostana koji je u svoje vrijeme pridonio snažnoj duhovnoj i liturgijskoj obnovi Crkve. Sveti Odilo je, naime, htijući naglasiti važnost molitve za pokojne, napose za duše u čistilištu, 998. god. uveo u svoju opatiju slavlje Dušnog dana, a važnost toga uvidio je i papa Klement V., koji je 1311. god. proširio blagdan na cijelu Katoličku Crkvu.
Temeljni je, dakle, smisao Dušnoga dana takvo prisjećanje na pokojnike koje uključuje supatnju sa svima onima koji su umrli, ali još nisu postigli potpunu nebesku slavu, nego prolaze kroz čistilišnu vatru, te se u tom smislu mnoštvo molitava putujuće Crkve uzdiže kao kad pred Lice Božje, a da bi isprosilo milost vječne nebeske radosti za sve one koji čine trpeću Crkvu. Iako se, naime, Crkva u svojim misnim molitvama svakodnevno prisjeća pokojnika i moli za njih, a slično čine i mnogi vjernici u svojim privatnim molitvama, ipak je važno da se jedan dan u godini te sve molitve na poseban način združe i vidljivo posvjedoče otajstvenost značenja općinstva svetih, bliske i neodvojive povezanosti zemaljske i nebeske Crkve.
U tom svjetlu onda svoje značenje zadobiva i paljenje svijeća, kao i drugi obredi i običaji koji su vidljivi na taj blagdan.[1]
Prije svega, da bi se razumjela simbolika paljenja svijeće na grobovima pokojnika, dobro je imati na umu općenitu simboliku svijeća u Crkvi. Načelno, svijeća označuje Krista uskrsloga i nadu u vječni život, ali nije naodmet ni poznavati kada se i koliko svijeća pali, jer je sva ta simbolika svjetla na određen način prisutna i u svijeći za pokojnika.
Tako će se npr. na oltarima u crkvi koji put vidjeti različiti broj zapaljenih svijeća, a najčešće je riječ o jednoj, dvjema ili trima. Jedna označava vjeru u jednoga Boga, dvije u Kristovo božanstvo i čovještvo, a tri u Presveto Trojstvo. Šest pak svijeća označava neprekidnu molitvu Crkve, sedam simbolizira sedam svetih sakramenata, itd. Osim toga, valja razlikovati uskrsnu svijeću, koja nas upućuje na vjeru da je Krist Alfa i Omega svega postojanja, zatim krsnu svijeću, kao onu koja na svoj način otvara vrata vjeri i milosti posvećenja, te svijeću koja se stavlja umirućemu u ruke da mu u tim zadnjim trenutcima života bude istinski putokaz prema uskrslomu Kristu i nebeskoj radosti, a jednako tako i potvrda ustrajnosti u vjeri po kojoj se simbolički krsna svijeća i svijeća u rukama umirućega združuju u jedan prinos Bogu.
Sva ta simbolika može biti sadržana kod onih koji s dubokom sviješću o važnosti molitve za pokojnike dolaze pohoditi grobove i zapaliti svijeću, pa je dobro i važno u svemu se tome truditi uvijek nadilaziti folklorni obilazak koji daleko više stavlja naglasak na formu, nego na sadržaj. Pogotovo je važno, kako s obzirom na svijeće (koje uglavnom više nisu voštane, one koje po svom prirodnom sastavu i prirodnom dogorijevanju imaju uvriježenu simboliku), tako i s obzirom na cvijeće, da se u svemu tome bude umjeren i da se budno pazi kako ono izvanjsko ne bi zamračilo ono, daleko važnije, unutarnje.
Zato za Crkvu i nisu toliko važni običaji obilaska grobova, nego je daleko važnije misno slavlje, no praksa ipak pokazuje kako to, nažalost, mnogi ne razumiju dovoljno. Ovdje nije naodmet ni napomenuti kako se do Drugog vatikanskog sabora na Dušni dan u crkvi slavila misa zadušnica s mrtvačkim praznim lijesom, tzv. tabutom, koji je na mrtvačkim nosilima-kolicima stajao u dnu kora, a tada bi se izvezao do sredine crkve i prekrio crnim plaštem. Po završetku zadušnice, svećenik bi došao do tabuta i izmolio propisane molitve za pokojnike, a onda bi svi u ophodu krenuli na groblje, gdje su se blagoslivljali grobovi i molilo. I taj nam obred svraća u pamet ne samo važnost privatne, nego i zajedničke molitve, napose u misnom slavlju, a koja je, čini nam se, danas ipak osjetno zasjenjena.
Također, u ranijim su vremenima na Dušni dan i crkvena zvona imala značajnu ulogu, a koliko im se pridavala važnost svjedoči podatak da je ponegdje bio običaj da zvone cijelu noć s blagdana Svih svetih na Dušni dan. Tako bi se okupilo kojih desetak i više muškaraca i naizmjence bi zvonjavom cijelo selo upozoravali na važnost molitve za pokojne, za sve one koji su još uvijek u čistilišnim patnjama, kao i na važnost promišljanja o vlastitom životu i nužnosti umiranja, te time taj dan činili ozbiljnim ispitom savjesti i svojevrsnom daljnjom pripravom za vlastitu smrt.
Sve nas to opominje da i mi danas razabiremo što u običajima i obredima Dušnoga dana pripada onome što je bitno, a što onome što je nebitno. U tom svjetlu može se i napomenuti kako ni sam naziv Spomen svih vjernih mrtvih, ili pak Dan mrtvih, Mrtvi dan ili Mrtvo spomenuće, kako se sve naziva, i nije baš u skladu s kršćanskom vjerom, jer samim nazivima kao da se zatvara u zemaljsku materijalnost, nasuprot vjeri ne samo u besmrtnu dušu, nego i u uskrsnuće tijela. Stoga neki vjerojatno imaju pravo kada izbjegavaju te nazive i radije govore o Spomenu svih vjernika pokojnika.
Također, dobro je imati i na pameti kako je Dušni dan nekada imao barem još dva naglaska, a oni su se s jedne strane ticali običaja da se na taj dan posebno pomagalo sirotinji, a s druge strane da se ne samo molilo za pokojnike, nego se išlo i na ispovijed, kako bi se sa svom ozbiljnošću ne samo mislilo na duše u čistilištu, nego i na svoj životni kraj.
Imajući sve u vidu, može se zaključiti kako je Dušni dan vrlo nabijen dubokom simbolikom i doista nas poziva kako na preispitivanje svoga životnoga puta, tako i na važnost bratskog suosjećanja kako prema živima, tako i prema mrtvima.
mr. sc. Snježana Majdandžić-Gladić (vjeraidjela.com)
NEDJELJNE OBAVIJESTI (1-8.11.2020)
Nedjelja 1. 11 2020 - Svetkovina Svih Svetih
Ponedjeljak 2. 11. 2020 - Dušni dan ili Spomen svih vjernih mrtvih. Sveta misa u crkvi Krista Kralja u 12.30 sati
U utorak 3. 11. 2020 od 18.00 do 18.50 sati prigoda za sakramenat ispovjedi u prostorijama naše zajednice. (I. Kat)
U 19.00 sati sveta misa u kapelici naše misije.
U petak 6. 11. 2020 u 16.00 sati je od 18.00 do 18.50 sati prigoda za sakramenat ispovjedi u prostorijama naše zajednice. (I. Kat)
U 19.00 sati sveta misa u kapelici naše misije.
U subotu 7. 11. 2020 u 17.30 sati je ispovjed u crkvi sv. Brata Konrada u Wasserburgu. (Bruder-Konrad-Straße)
U 18.00 sati je sveta misa.
U nedjelju su svete mise u 9.00 sati u Hausham te u 12.30 i u 14.30 sati u Rosenheimu.
KORONSKE NEPRILIKE
Prijave za mise u Wasserburgu i Haushamu nisu potrebne ali je potrebno držati se higijenskih propisa.
PRIJAVA ZA MISU U ROSENHEIMU je i dalje obavezna. Prijava je moguća samo preko misijskog broja telefona (08031 34181) i to od ponedjeljka do četvrtka od 10.00 do 12.00 i od 14.00 do 16.00 sati te petkom od 10.00 do 12.00 sati.
Higijenski propisi nalažu da prilikom ulaska na misu dezinficiramo ruke i nosimo zaštitne maske preko nosa i usana. Maske skidamo kada sjednemo na naša mjesta i ponovno je stavljamo kada idemo na pričest te a kraju mise. Dužni smo držati odstojanje ne samo u crkvi nego i ispred crkve.
Oni koji su prehlađeni, gripozni ili imaju problema sa disanjem neka ne idu u crkvu nego neka se pomole kod kuće sa svojom obitelji.
DOBRO NAM DOŠLA
Zovem se Martina Bočkaj -Geißler.
Rođena sam u Hrvatskoj. Odrasla sam u Belcu, selu nedaleko od Marije Bistrice. Imam 39 godina, udana sam. Po zanimanju sam profesorica hrvatskog jezika i književnosti i studentica izvanredne teologije u Münchenu.
Od svoje rane mladosti vezana sam uz Crkvu i svoje župne zajednice u kojima sam često svirala na misama, vodila dječji zbor i volontirala u raznim projektima.
Moj životni put obilježen je odgojnim i obrazovnim radom sa djecom i mladima. Kroz dugogodišnji rad u školi uvidjela sam da učitelj osim prenošenja općeg znanja, prenosi još nešto jednako važno, a to su općeljudske vrijednosti. Ljubav prema bližnjemu, nada, radost i vjera moraju biti utkane u srce svakog učitelja, ako on poučava za život. Moj životni uzor je najveći učitelj svih vremena, Isus Krist.
Osjećam veliku zahvalnost i odgovornost pred Gospodinom jer sam kao vjernik laik pozvana služiti svojoj zajednici i prenositi radosnu vijest Evanđelja.
Od 1. listopada stupila sam u službu pastoralne suradnice u našoj župi. Nadam se da će moje iskustvo i obrazovanje koje sam do sada stekla biti na korist čitavoj zajednici. Neka naša buduća suradnja i prije svega naše zajedništvo budu na Slavu Božju.
----------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Neka ti bude sretan početak pastoralog rada u našoj zajednicu. Bog neka blagoslovi tvoj rad u našoj zajednici. Sretno!
Sretno Mirko
Hvala ti na 38,5 godina predanoga rada u našoj zajednici. Bog te poživio u zdravlju i radosti. Sretno!
LUDA SREĆA
|
Prvi dan u Rosenheimu bez odijela i kravate… (Foto: + Đorđe Corba) |
Toga drugog dana u svibnju osamdeset i druge, nakon godine seljakanja po jugu Njemačke, došao sam na misu u Rosenheim, gdje me župnik predstavio zajednici. Nakon mise pristupi mi lagano iz pozadine pod hladom mladić i pita: 'A di ti radiš?' Moj sugovornik mu kao iz topa: 'Pa, nisi čuo šta kaže fratar?' 'Znači, samo sviraš u crkvi?' Ja opet bez riječi, a sugovornik mi tiho: 'Kako su ljudi zavidni…' a mladić promirsi kroz zube: 'Koju taj ludu sreću ima! 'Eto, do danas mi je ostao taj kratki dijalog u sjećanju, a kako da ne. Češće mi je vlaćala ta scena kroz moj pastoralni rad tokom gotovo četiri desetljeća. Kako su se redali razni događaji i okolnosti, tako mi se lagano gubila riječ zavist lagano prevladavala (luda) sreća.
Imao sam lijepu podršku većine župnika, a to je bilo važno i da mi roditelji povjere mlade i djecu, a rad zasja u očima cijele župe. Sreća.
Kad to ne išlo idealno, Bog je pomogao da uvijek ima onih koji će me bodriti pa tako spoticanja nisu izlazila na vidjelo. Koja sreća…
Kateheze, vjeronauk, posjete obiteljima i bolesnima, probe zbora i benda nisu doskora jenjavale, a misna slavlja bila su mi vrhunac: u njima sam osjećao snagu i blagoslov zajedništva. Borba da 'ne izgubim nikoga od onih koji su mi povjereni'(usp. Iv 18, 8) bila mi je duboko usječena u duši i vodit će me do kraja. Za mene je to istinska sreća: 'jer ti ljudi su Božje blago, (usp. Iv 17, 9) kako oni koji ga ne poznaju tako i oni koji mu vjeruju. Biti uz njih, s njima i za njih danomice, što je nego sreća.
Krajem osamdesetih morao sam misliti o sebi. Zanesenost pastoralom lagano je crpila 'rezerve' i došlo je vrijeme da unesem u život novo: sasvim drugu ljubav. Pridružila mi se dušom i tijelom moja Manda, skromna djevojka, ali velika u ljubavi prema meni i mom poslu. Uz suprugu dobio sam 'pastoralnu suradnicu' koju župa nije primjećivala, a ona se brinula za naš dom, odrekla se nesebično blagdana i vikenda, da dočeka župnika i mene s večerom, mnoge svećenike i biskupe… rekao bi sv. Pavao, koja je prala noge svetima (1 Tim 5,10) Brinula se potpuno za našeg Ivana i zamjenjivala mu oca, zauzetog pastoralnim radom, što drugo reći, nego sreća!
Ratno vrijeme bilo je zahtjevno i teško, ali svakodnevne pomoći izbjeglicama, pod krovom novog zdanja, dar biskupije koja je suosjećala s naim narodom, bilo je vrelo utočlišta duhovnog, kulturnog i nacionalnog djelovanja, štoviše, obogaćivanja izgnaničkog života. Dvorane pune vjeroučenika, do četrdesetak ministranata i šest grupa, crkveni zbor, kao i zbor djece i mladih, dvije grupe folklora, vlastiti tamburaši, kazališna grupa a najvažnije, otvorena srca svih za svakoga… a biti jedna od karika tog lanca ljubavi, što, nego sreća.
Zajednica koja je puno toga preživjela i danas živi i budućnost je pred njom, ozračje je u kom se gubi svako negativno sjećanje, a uspomene ne daju nazad, čine me u ovom trenutku podosta sretnim: imati vremena trenuke dvojbe i nesklada popratiti molitvom i pomirenjem, a opet blagoslivljati svaku iskricu zajedništva ove župe i napora župnika i suradnika, župskog vijeća, duša suživljenim sa svojom Crkvom…
Da se vratim na početak momku ispod kestena: dragi Buljane, možemo li tu ludu sreću ipak nazvati velikim blagoslovom.
Mirko Kapetanović
Dragi naš Mirko, dobri naš Mirko,
Vrijeme brzo leti, i evo došao nam je dan da ti kažemo zbogom i hvala.
Jedno veliko HVALA za sve ove godine tvog nesebičnog davanja svima nama, bilo to kroz zvukove orgulja i gitare kojima si nam obogaćivao
Sv. Misu, ili dolaskom iz Rosenheima na satove pjevanja, vjeronauka i druženja sa svojom zajednicom Haushama.
Bure, snijegovi, kiše… pa čak niti ova aktualna situacija Korone nije te mogla zaustaviti da nam dođeš. Posebno ćemo pamtiti tvoju veselu narav. Žalost i tugu nikad od tebe nismo osjetili, naprotiv, pričao si nam viceve i kad je bilo najteže i time si izmamljivao osmjeh na našem licu.
Kao jedan mali znak pažnje, a i sjećanja na nas, poklanjamo ti toplu deku, kao simbol osjećaja topline koju si ti nama poklanjao sve ove godine. Uz to jedan jastuk na koji smo dali ugravirati
"Lieblingsmensch Mirko", jer ti si tu titulu, taj naziv zaslužio.
Kad upališ svijeću koju ti poklanjamo, sjeti se… i nek te ispune onim što i simboliziraju: nadom, vjerom, mirom, ljubavlju, radosti, jednom riječju - Isusom Kristom, koji nas sve povezuje, kako na ovom svijetu, tako i u vječnosti. Još jedamput veliko HVALA od tvojih braće i sestara
zajednice Hausham.
Neka te dragi Bog blagoslovi i čuva!!!
(Hausham 25,10.2020.
Tekst: Anđelka Čirko)