Čitanje svetog Evanđelja po Mateju (Mt 25, 31-46)
U ono vrijeme reče Isus svojim učenicima:
“Kad Sin Čovječji dođe u slavi i svi anđeli njegovi s njime, sjest će na prijestolje slave svoje. I sabrat će se pred njim svi narodi, a on će ih jedne od drugih razlučiti kao što pastir razlučuje ovce od jaraca. Postavit će ovce sebi zdesna, a jarce slijeva.
Tada će kralj reći onima sebi zdesna: ’Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta! Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni.’
Tada će mu pravednici odgovoriti: ’Gospodine, kada te to vidjesmo gladna i nahranismo te; ili žedna i napojismo te? Kada te vidjesmo kao stranca i primismo; ili gola i zaogrnusmo te? Kada te vidjesmo bolesna ili u tamnici i dođosmo k tebi?’
A kralj će im odgovoriti: ’Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!’
Zatim će reći i onima slijeva: ’Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim! Jer ogladnjeh i ne dadoste mi jesti; ožednjeh i ne dadoste mi piti; stranac bijah i ne primiste me; gol i ne zaogrnuste me; bolestan i u tamnici i ne pohodiste me!’
Tada će mu i oni odgovoriti: ’Gospodine, a kada te to vidjesmo gladna, ili žedna, ili stranca, ili gola, ili bolesna, ili u tamnici, i ne poslužismo te?’
Tada će im on odgovoriti: ’Zaista, kažem vam, što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste.’ I otići će ovi u muku vječnu, a pravednici u život vječni.«
Riječ Gospodnja.

Dragi i poštovani vjernici!
Kako bi se samo učenik obradovao kada bi prije ispita znao pitanja koja će mu biti postavljena! Mogao bi ciljano naučiti odgovore na ta pitanja i bez ikakve muke riješiti zadatke.
U današnjem evanđelju Isus nam unaprijed otkriva pitanja koja će nam jednoga dana, kada završimo ovozemni hod, postaviti. Znamo dakle, što će nas pitati, koja su pitanja najvažnija. I zaista, mi smo sretnici jer već sada možemo spremati odgovore za taj odlučujući ispit.
Na kraju našega života bit ćemo pitani: “Što si napravio u životu?” To nas neće ispitivati nikakva komisija koja će zbrajati i oduzimati bodove našega života. To će nas pitati onaj koji je svojim utjelovljenjem postao jedim od nas, naš brat. Onaj koji je s nama dijelio život, koji je s nama dijelio iskustvo radosti, žalosti i boli. To će nas pitati prijatelj siromaha i bolesnika, prijatelj onih koji su izgurani na rub društva, prijatelj slabih i onih u vrtlogu grijeha. To će nas pitati onaj koji hoće da se ljubimo kao što je on nas ljubio. To će pitati onaj koji nam je pranjem nogu pokazao primjer uzajamnog služenja i predanosti jedni drugima.
Kada nas bude pitao što smo učinili u životu neće ga zanimati što smo stekli, kamo smo putovali, kakvo obrazovenje stekli i karijeru napravili.
Sudac svijeta će pitati sasvim druge stvari. Pitat će jesmo li gladnome dali koricu kruha, žednome pružili čašu vode. Pitat će nas jesmo li komadićem odjeće ogrijali siromaha koji se smrzavao i jesmo li posjetom ojačili bolesnika i osnažili uznika. Pitat će što je bilo s prijateljskim i utješnim riječima ohrabrenja. Pitat će nas o dobroti i ljubavi koje smo jedni drugima u teškim trenutcima darivali.
Sve su to male i jednostavne stvarčice koje smo činili. Učinili ih i odmah zaboravili. Nije vrijedno spomena, kažemo.
Ali za onoga koj će nas na kraju dana pitati “što smo napravili u životu”, za njega je to i te kako vrijedno spomena.
Jedna legenda govori o čovjeku koji je umro i dolazi pred Sudca svijeta. Dok je isčekivao da dođe na red u njemu je rasla tjeskoba. Znao je da bilanca njegovoga života i nije bila baš nešto posebno ohrabrujuća. Pred njim je bio dugačak red. On je čekao i osluškivao. Prvome u redu reče Gospodin nakon što je pregledao dugačku listu njegovoga života: kada sam bio gladan nahranio si me. Idi u raj! Drugome: Bijah žedan i dao si mi piti. Trećemu: Bio sam uznik i posjetio si me. I tako dalje. Dok je taj čovjek promatrao i osluškivao čekajući u redu bivao je sve tjeskobniji. On nije nikada posjetio ni bolesnika ni zatvorenika. Došašvši pred Gospodina pogleda sa velikim strahom. Gospodin ga pogleda i reče: “Ne stoji baš mnogo o tebi zapisano, ali ipak si nešto dobroga napravio, bio sam tužan, utučen i bezvoljan, a ti si me nasmijao, obradovao i ohrabrio. Idi u raj!”
Sveta Elizabeta Ugarska, čiji smo blagdan prošlog tjedna slavili, nije samo hranila gladne i njegovala bolesne. Njoj je bilo važno ljude činiti sretnim.
Mnogo je ljudi koji bi rado pomagali drugima, ali ne mogu. Poznajem mnogo naših dragih majki i baka, starica, očeva i djedova, bolesnika koji su dugo vremena u kolicima ili krevetima. Oni su stari, bolesni, tjelesno nemoćni. Ali njihove ruke su sklopljene, oni mole krunicu, oni u molitvi prinose svoje najdraže, svoje obitelji, crkvu i čitav svijet pred lice Božje.
Sveti Albert reče da je veća vrijednost priteći u pomoć onome tko je u potrebi, bilo duhovnoj ili tjelesnoj, nego na putu od Kölna do Rima na svakome raskrižju izgraditi po jednu katedralu.
Za razliku od učenika koji isčekuju ispite mi znamo pitanja koja će nam biti postavljena. Mi znamo najvažnije odgovore. Čuli smo ih u današnjem evanđelju i već sada, ako do sad nismo, se možemo spremati.
Već danas i ovdje možemo spremati odgovore da bi na koncu života bili na strani spašenika u Božjemu svjetlu i njegovoj radosti. Na koncu našega života neće u prvome redu biti zakoni, zapovjedi i propisi nego ljubav koju smo živjeli i drugima darivali. Djela ljubavi će odlučiti hoćemo li čuti poziv Kralja vjekova: “Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta!”