Čitanje svetog Evanđelja po Luki  (Lk 24, 13-35)

Onog istog dana – prvog u tjednu – dvojica Isusovih učenika putovala su u selo koje se zove Emaus, udaljeno od Jeruzalema šezdeset stadija. Razgovarahu međusobno o svemu što se dogodilo. I dok su tako razgovarali i raspravljali, približi im se Isus i pođe s njima. Ali prepoznati ga – bijaše uskraćeno njihovim očima. On ih upita: „Što to putem pretresate među sobom?“ Oni se snuždeni zaustave te mu jedan od njih, imenom Kleofa, odgovori: „Zar si ti jedini stranac u Jeruzalemu te ne znaš što se u njemu dogodilo ovih dana?“
A on će: „Što to?“ Odgovore mu: „Pa ono s Isusom Nazarećaninom, koji bijaše prorok – silan na djelu i na riječi pred Bogom i svim narodom: kako su ga glavari svećenički i vijećnici naši predali da bude osuđen na smrt te ga razapeli. A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela. Ali osim svega toga ovo je već treći dan što se to dogodilo. A zbuniše nas i žene neke od naših: u praskozorje bijahu na grobu, ali nisu našle njegova tijela pa dođoše te rekoše da su im se ukazali anđeli koji su rekli da je on živ. Odoše nato i neki naši na grob i nađoše kako žene rekoše, ali njega ne vidješe.“ A on će im: „O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navijestili! Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?“ Počevši tada od Mojsija i svih proroka, protumači im što u svim Pismima ima o njemu. Uto se približe selu kamo su išli, a on kao da htjede dalje. No oni navaljivahu: „Ostani s nama jer zamalo će večer i dan je na izmaku!“ I uniđe da ostane s njima. Dok bijaše s njima za stolom, uze kruh, izreče blagoslov, razlomi te im davaše. Uto im se otvore oči te ga prepoznaše, a on im iščeznu s očiju. Tada rekoše jedan drugome: „Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pisma?“ U isti se čas digoše i vratiše u Jeruzalem. Nađoše okupljenu jedanaestoricu i one koji bijahu s njima. Oni im rekoše: „Doista uskrsnu Gospodin i ukaza se Šimunu!“ Nato oni pripovjede ono s puta i kako ga prepoznaše u lomljenju kruha.
Riječ Gospodnja.

Dragi i poštovani vjernici,

u tijeku jedne crkvene godine slavimo nekoliko svetkovina koje su tako velike i svete da ih naprosto moramo slaviti i sljedeći dan, kao na primjer Božić, Uskrs i Duhove. Kao i u životu. Sva naša krštenja i svadbe slavimo s dragim gostima i dan poslije samoga slavlja.

Danas je Uskrsni ponedjeljak, u crkvi tradicionalno dan Emausa. Mnogi, kojima je to moguće, današnji dan će iskoristiti kao uskrsni izlet u „Emaus“ uz radosno blagovanje uskrsnih jaja i posvećenica.

Sjećamo se one dvojice Isusovih učenika koji poslije Isusove smrti na križu odlaze u Emaus. Razočarani su i žalosni. Sve su napustili i pošli za Isusom. Htjeli su ga slijediti, biti njegovi i biti s njime. Iako su ga slušali i imali privilegiju doživljavanja njegovih velikih djela iz najbliže blizine ipak nisu do kraja razumjeli Isusovo mesijansko poslanje.
Njihov učitelj i prijatelj je uhićen, nepravedno osuđen, mučen i na koncu ubijen na križu. Umro. S njim su umrle i sve njihove nade koje su polagali u njega. U svoj svojoj tuzi i beznađu upućuju se što dalje od mjesta nemilih događaja.
Pretresaju između sebe sva ta događanja. I tada im se pridruži Isus. Nisu ga prepoznali. Nisu ga prepoznali jer su od tolike tuge i razočaranosti bili slijepi za sve ono što se oko njih događa.

Nije li tako i sa nama? Nismo li i mi često u svakodnevnici toliko prezaposleni, toliko u trci, zbrci, jurnjavi, životnim problemima, planiranjima, bolima…da smo slijepi za Isusovu nazočnost i blizinu?

Uskrsli im počne izlagati Sveto pismo, proroke…a u njima je gorjelo srce dok im je govorio. Kada dođoše do svratišta ponude mu da ostane s njima. Ta večer je! I dok su blagovali prepoznaše ga u lomljenju kruha. Tada se žurno upute nazad u Jeruzalem, ispričaše jedanaestorici što se dogodilo i kako Isusa prepoznaše u lomljenju kruha.

Dragi moji, bezbroj puta u povijesti čovječanstva Bog je proglašen mrtvim. Nitsche veli: „Bog je mrtav i ostaje mrtav. Mi smo ga ubili!“
A mi velimo: Bog nije mrtav. Bog je živi Bog. On je s nama, ide s nama. S nama je na našemu životnom putu.
Pomaže nam u bezizlanim situacijama kada smo sva svoja nadanja već pokopali. On nam pomaže da iz tog beznađa uskrsnemo.
Propovjednicima „mrtvoga Boga“ poručujemo: „On je uistinu uskrsnuo!“ Mi to znamo jer i nama gori srce dok slušamo njegovu riječ i razmišljamo o njoj. Mi to znamo jer ga prepoznajemo u lomljenju kruha, u svetoj euharistiji. Mi to znamo jer živimo Karitas. Nastavljajući činiti ono što je on činio, činimo ga vidljivim u ovome svijetu. Mi to znamo, jer tamo gdje je na djelu djelotvorna ljubav, uzajamno pomaganje, uzajamno praštanje, uzajamna potpora tamo je uskrsli i živi Bog.

Dragi i poštovani vjernici,
neka Uskrsli svojim svjetlom ispuni vaša srca
Neka vas vatrom svoje ljubavi rasplamsa i daruje vam radost
Neka i ono najteže i najbolnije u vašemu životu okrene na dobro
Neka on bude izvor svih vaših nadanja
Neka vas blagoslovi čuva i prati svemogući i dobri Bog
Otac, Sin i Duh sveti. Amen.

Vaš župnik fra Frano Čugura