Čitanje svetog Evanđelja po Mateju – Mt 28, 16-20
U ono vrijeme: Jedanaestorica pođoše u Galileju na goru kamo im je naredio Isus. Kad ga ugledaše, padoše ničice preda nj. A neki posumnjaše. Isus im pristupi i prozbori: „Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio! I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.“
Riječ Gospodnja
Dragi i poštovani vjernici!
Nakon dugog i neuspješnog ispita profesor na kraju upita studenta: „Možeš li mi barem objasniti Presveto Trojstvo?“ Student teologije odgovori sav sretan: „Naravno!“ i nastavi: „Dakle, Presveto Trojstvo je…“ Nato će profesor: „Žao mi je. Presveto Trosto ne može nitko objasniti“.
O Presvetome Trostvu je mnogo pisano. Mnoge knjige, propovijedi i seminari. Jedan vic kaže:„Kada je Bog htio upoznati samoga sebe stvorio je teologe.“ Kroz čitavu povijest teolozi su razmišljali o Bogu, njegovoj veličini i nedokučivosti i nijedan nikada nije mogao Boga dokučiti i to veliko otajstvo razumjeti.
Jedna priča govori o doživljaju sv. Augustina, jednoga od najvećih teologa kršćanstva. Jednom prilikom dok je šetao uz more, sv. Augustin je razmišljao o najvećoj istini kršćanske vjere – Presvetome Trojstvu. ‘Kako to’, pitao se, ‘Trojica, a opet Jedan, Jedan, a opet Trojica!’ Tako hodajući, susreo je jednoga dječaka koji je, tik uz more, iskopao jednu rupicu i s još manjom školjkicom pokušavao preliti veliko more u malu rupu. Augustin, pomalo iznenađen, upita: ‘Što to radiš?’, a dječak će: ‘Prelijevam more u ovu rupu’. Iznenađen njegovim odgovorom, Augustin ponovno upita: ‘Kako misliš tako veliko more preliti u tako malu rupu i k tomu još s tom školjkicom?’ Dječak odlučno postavi protupitanje: ‘A, o čemu ti sada razmišljaš?’ Augustin odgovori: ‘O Presvetome Trojstvu!’ ‘Prije ću ja’, na to će dječak, ‘preliti more u ovu malu rupu, nego što ćeš ti shvatiti to o čemu razmišljaš!’ (www. book.hr/duhovna-prica-sveti-augustin-i-prica-o-trojedinom-bogu/
Mi kršćani svakodnevno, cijeloga našega života, izražavamo vjeru u trojedinoga Boga – Oca i Sina i Duha Svetoga, vjeru u jednoga Boga u trima osobama. Činimo to kada se križamo na početku dana, na početku rada, na početku molitve. U to ime smo kršteni i jednoga dana ćemo pod tim znakom prijeći i prag ovozemnoga života.
I nakon nedjeljne propovijedi govoreći „Vjerovanje“priznajemo vjeru u otajstvo Presvetoga Trojstva: vjerujem u Boga Oca, Stvoritelja…Vjerujem u Isusa Sina njegovoga…Vjerujem u Duha Svetoga…“ Mi priznajemo da je Bog stvoritelj svega vidljivoga i nevidljivoga. Priznajemo da je Isus Krist utjelovljena Riječ Božja, naš prijatelj i brat. Priznajemo da Duh Sveti oživljava, da je on Tješitelj, mi mu se klanjamo i njemu se, koji je u zajedništvu s Ocem i Sinom molimo.
Mi svakodnevno izgovaramo našu molitvu Trojedinome Bogu i istovremeno izražavamo našu vjeru u trojedinoga Boga kada činimo znak križa izgovaramo riječi: „U ime Oca i Sina i Duha Svetoga“. To činimo najčešće ne razmišljajući o tom činu. Taj čin vjere u Trojedinoga Boga koji potječe iz najranijega kršćansva zavrijeđuje da se danas na svetkovinu Presvetoga Trojstva o njemu promisli.
Dok izgovaramo „u ime Oca“ ruku podižemo gore prema i dodirnemo čelu. Kao što dijete podiže svoje rukice prema svome ocu taku i mi pružamo svoje ruke prema nebu, prema našemu nebeskome Ocu. Bog Otac je u isto vrijeme svemoguć i svet, nedokučiv i pravedan. Iznad svega on je ljubav i izvor svake ljubavi. On je milosrđe i izvor milosrđa. Priznavati da je Bog otac znači: On, stvoritelj neba i zemlje je htio da ja budem. On mi je darovao život. Moje ime je zapisano u njegovoj ruci. Stvoren sam na njegovu sliku. On me poznaje. On znade što mi je potrebno. On me neće nikada napustiti ni zaboraviti. On je prema neni milostrdan kao Otac prema izgubljenom Sinu. Njemu mogu povjeriti svoj život.
Dok izgovaramo riječi: „i Sina“ ruka nam s čela ide na grudi. Tamo gdje kuca naše srce. Otajstveni Bog kojega ne možemo dokučiti, koji stanuje u nepristupačnome svijetlu, je u svome Sinu sišao i nastanio se među nama. Postao nam je bliz. U Isusu nam je postao brat. S nama je dijelio život. Iskusio je radost i tugu i bol. Sve ono što i mi doživljavamo. U Isusu je Bog postao vidljiv. Po Isusu nam Bog pokazuje da smo u duboko njegovome srcu. Isus nas je ljubio i darovao se za nas. Prije svoje smrti on pada na koljena i pere noge svojim učenicima. On nas je otkupio i spasio.
Dok izgovaramo riječi „i Duha Svetoga“ ruka nam ide od jednoga do drugoga ramena. To je pokret koji nas obuhvaća u zagrljaj. Bog nije samo Otac, naš iskon i cilj. On nije samo utjelovljeni Sin, naš brat i Gospodin. Bog dolazi kao Duh Sveti u naš život u najdublju intimu našega bića. Po Duhu Svetome Bog je nastanjen u nama. Sveti Pavao kaže da je „po Duhu svetome Božja ljubav izlivena u naša srca“. Svatko od nas je hram Duha Svetoga. Biti hramom Duha Svetoga, biti njegovo svetohranište je ono što nas čini neizmjerno vrijednima i daje nam dostojanstvo koje nam nitko ne mođe oduzeti. Duh Sveti živi u nama, on nas nadahnjuje, prožima i ispunjava, tješi, osnažuje i pomaže.
Govoreći o Bogu i tajni naše vjere Sv. Katarina Sijenska kaže: „Što ga više tražimo, to ga više nalazimo; što ga više nalazimo, to ga više tražimo“.