Jedna priča govori o Kralju koji se odjenuo kao prosijak i hodeći od kuće do kuće po svome kraljevstvu prosio. Na svome prosijačkom putu susretne jednoga čovjeka koji je na svojim ramenima nosio vreću pšenice i ispruži prema njemu ruku moleći ga za za milosni dar. Čovjek spusti sa svojega ramena vreću, na vršcima prstiju izvadi jedno pšenično zrno i dade ga prosijaku. Kada je čovjek došao kući i istresao vreću pčenice u ostavu ugleda zrno koje je svjetlucalo poput zlata. I bilo je od zlata, čistoga zlata.  Tada se čovjek prisjeti susreta s prosijakom kojemu je darovao samo jedno pšenično zrno. Tada započne ridati i plakati: „Zašto nisam imao srca i sve mu dao?“ (Prema: Rabindranath Tagore)

Za razliku od ovoga čovjeka udovica iz današnjega evanđelja daje sve što je posjedovala. Ama baš sve. Ona nije mnogo posjedovala. Samo dva novčića. Mogla je ona jedan novčić dati a drugi zadržati za sebe. Ali ne, ona daje sve.

Nije li to neporomišljeno i nerazumno? Ne smijemio zaboraviti da je ova žena potpuno siromašna. U ono vrijeme nije bilo udovičkih mirovina, starčkih osiguranja ni socijalne pomoći.

Dakle, jedna siromašna udovica koja nema ni najosnovnije za život žrtvuje u hramu dva novčića. Isus to vidi. To mu je toliko važno da on svojim učenicima skreće pozornost i ovu scenu koristi da bi ih poučio. „Doista kažem vam…!“ On im objašnjava da je siromašna udovica više dala nego svi ostali. Oni su dali od svoga viška a ona je dala sve što je imala.

Isusu je važan nutarnji stav. Stav srca. A on je nemjerljiv. Neizmjerna je velikodušnost siromašne udovice u Isusovim očima. Netko, bez da trepne očima, dadne mnogo. Žrtvuje novac ali ne i srce. Udovica naprotiv daruje s velikom ljubavlju i bezgraničnim povjerenjem.

S oduševljenjem možemo promatrati ovaj čin siromašne udovice koja daje sve i to sasvim opušteno i bezbrižno. S divljenjem možemo promatrati njezinu vjeru i duboko povjerenje u Božje vodsvo i providnost. Ona se potpuno oslanja na Boga i njegovu providnost i vodstvo. Bog koji se brine za ptice nebeske, ljiljane zemaljske i svakome stvorenju daje hranu u pravo vrijeme neće ni nju zaboraviti.

Darivajući novčiće siromašna udovica ne daruje samo kruh i ruho nego samu sebe. Ona se bezuvjetno daruje u Božje ruke. Ona ne samo što sve daje nego se potpuno predaje.

U prvome čitanju iz knjige Kraljeva susrećemo još jednu udovicu. Onu iz Sarfate. I ona je siromašna. Ostalo joj je još malo brašna u ćupu i ulja u vrču. Skupit će drva, zapaliti vatru i ispeći posljednji kruh. Nakon toga će ona i njezin sin umrijeti. Ali i ona, s potpunim povjerenjem da je Bog neće ostaviti da propadne, daje sve. Posljednji zalogaj daje proroku Iliji. I što se događa? U ćupu nije nestajalo brašna niti u ćupu ulja, kako joj je Bog po proroku Iliji obećao.

Sveti Ante Padovanski reče: „Ne darivaj Gospodinu djelić ili polovicu svoga srca. Daruj mu čitavo srce. Ta njegovo je“.

Pričala mi jednom jedna časna sestra koja je već desetljećima misionarka u Africi kako je svakodnevo idući na fakultet ulazila u katedralu pomoliti se. U katedrali je prolazila pored škrabice za milostinju na kojoj je pisalo: „Za misije“. Nije imala novaca. Jednoga dana je napisala na papirić: „Nemam novaca ali darujem sebe!“ i ubacila papirić u škrabicu. Nakon završenoga studija je otišla u Afriku.  Predala samu sebe.

Neka nam primjer obaju udovica bude poticaj da da ne težimo materijalnom bogatsvu nego bogatsvu srca i da se potpuno predamo Gospodinu svim umom svojim, svom snagom svojom, svom dušom svojom i svim srcem svojim.