- FRANJO ASIŠKI U ŠEST REČENICA
Propovijed fra Ivana Šarčevića na blagdan sv. Klare, u devetnici Velikoj Gospi 2008
U povijesti kršćanstva, braćo i sestre, postoje veliki ljudi koji su nasljedovali Isusa Krista. Njih najčešće nazivamo svecima. Danas slavimo svetu Klaru Asišku, jednu od velikih žena koja je značajna za takozvani kontemplativni, odnosno zatvoreni način života, koji nama suvremenim ljudima, ali i u prijašnjim vremenima, može značiti nepriličnost i ludost, da se netko zatvori u samostan i moli Boga za druge ljude ili radi nešto korisno.
Ono što bih htio večeras s vama podijeliti u ovom hramu Božjem je nešto o svetom Franji kojem je Klara u svojoj 18. godini utekla, on je bio njezin „frizer“, ošišao je kosu Klari i ona je s drugim sestrama otišla u samostan i danas imamo negdje oko 18 tisuća klarisa. Ovdje govorim o sv. Franji, ne da bismo se mi franjevci hvalili, nego da budemo također pred svojim vlastitim ogledalom, da vidimo što je učinio taj čovjek na prijelazu iz 12. u 13. stoljeće.
On nije sam sebe, nego su ga drugi nazvali „drugim Kristom“. I ne samo zbog rana koje je dobio nego zbog načina života. Jer njegovo pravilo života po kojem je on živio bilo je vrlo jednostavno, čak mu je službena Crkva prvo pravilo promijenila jer je bilo doslovno evanđelje.
Ja bih pokušao zajedno s vama u šest rečenica sagledati Franjin život, da i mi današnji suvremeni ljudi, a osobito mi franjevci budemo ono što je Matoš kazao: ono što je hrvatskom narodu najljepše dano jest došlo od franjevaca.
Znam da su Cetinska krajina i mnogi ljudi vezani za franjevce. To treba danas spominjati, jer su se mnogi franjevci danas umorili u svome pozivu i mnoge franjevačke obitelji, čak i oni što bismo mi kazali trećoredci pa i franjevačka mladež.
Čak je, dakle, i samim franjevcima negdje Franjo postao malen, neprivlačan, ne samo stoga što žele čak promijeniti odijelo i ostaviti habit, nego baš zbog duha Franjina koji tako djeluje. Zbog toga što je jednostavan kao što je i Isusov način života vrlo jednostavan, a mi bismo htjeli komplicirati stvari.
„Tko si ti, a tko sam ja,Bože moj?“
Franjo je bio vrlo mlad čovjek poput mlađih ljudi danas i svakoga vremena, njegova je prva rečenica bila: “Tko si ti, a tko sam ja, Bože moj?”
Evo prve rečenice temeljne u njegovome životu, sina bogatoga trgovca Petra Bernardonea i majke Francuzice Pike, odatle mu i ime Francesco. Živio je i kao vitez i kao trgovac i kao trubadur u gradu Asizu i doživljavao je onako kako svi mi a osobito mladi doživljavaju upitnost svoga života. Stajao je pred svojom budućnošću. I on se vjerojatno vraćao nakon fešta prazan, ponekad možda u veselju, ali tražio je taj temeljni smisao svoga života. Bio je običan, prosječan vjernik kao i drugi, bez obzira što neki životopisci žele naglasiti njegovu silno grešnu mladost. Nema tako velikih grešnika kao ni među nama, kako mi to često mislimo. Ali je sigurno ovo, slijedio je taj svoj unutarnji nemir i on ga je doveo do toga pitanja koje bi nama svima trebalo ponovno biti postavljeno i svatko od nas osobno trebao bi postaviti to pitanje: Tko sam ja, tko je čovjek na ovoj zemlji, i tko je Bog? Ostavljamo ga neodgovorenim da svatko zapravo pokuša to kazati.
„A što trebam činiti,Gospodine?”
Druga Franjina rečenica veže se uz jedan događaj, mistični događaj. Franjo se nije mogao smiriti, jer mu Bog nije dao mira. Dolazi u crkvu sv. Damjana vjerojatno onako lutajući kako i mi znamo, ako smo dosljedni svome unutarnjem nemiru, došao je pred križ, kasnije poznati franjevački križ u sv. Damjanu. Čuo je glas da mu Bog govori i onda je Franjo postavio pitanje: „A što trebam činiti, Gospodine?”
Evo drugoga Franjinog pitanja. Što trebam činiti? Zar to nije važno i za nas danas, jer možda puno radimo, trčimo gore – dolje, a možda uopće ne postavljamo temeljno pitanje što ja to zapravo u životu radim, što ja to činim, i što mi to je činiti, Gospodine?
I onda je čuo glas: Franjo, popravi moju Crkvu! I kao što mi redovito uvijek doslovno shvaćamo, i Franjo je počeo popravljati tu trošnu crkvu sv. Damjana. Popravljao je još neke crkve. To je ono kad se u nama rodi ideja, kad se zasitimo života pa kažemo: hajdemo nešto praktično raditi. Hoću se negdje sakriti, hoću nešto raditi što se ono kaže manualno, fizički.
Ali to nije bilo dovoljno, trebalo je što će se kasnije vidjeti nešto drugo raditi: Crkva se tada nalazila u teškome vremenu, bilo je dosta krivovjerja i vodili su se križarski ratovi. Vidjet ćemo kako Franjo, tko je čitao njegove životopise to zna, mijenja i Crkvu i svijet. I to kako?
“Ljubav nije ljubljena”
Dolazimo do sljedeće njegove bitne rečenice: Ljubav nije ljubljena. To je mnogima djelovalo smiješno. Bio je predmet rugla mnogih u Asizu. Ono što je nama nezgodno podnijeti, kako ćemo biti ‘mimo svit’. Franjo je osjetio da ljubav nije ljubljena. Ako se malo bolje zadubimo, ako bi Bog sastavljao svoju vlastitu povijest s čovjekom, s nama ljudima, mogao bi nazvati taj svoj roman „Drama neuzvraćene ljubavi”.
To bi Isus mogao i sa svojim učenicima i s nama danas. I to je Franjo osjetio. Ako mi zavirimo u naše obitelji, vidjet ćemo jednako tako da su naša osobna iskustva uvelike iskustva neuzvraćene ljubavi. Koliko je nas koje, kad počnemo govoriti o svojoj patnji drugi odmah prekine, nemamo kada ni kazati kako nam je. Koliko je nas što bi rekao veliki poljski nobelovac Milosz s „poluotvorenim ustima koje se nikada nisu izrekle“. Koliko je nas danas s iskustvom da uopće nije saslušan?
Franjo je upravo iz toga iskustva, iskustva križa, što je i važno i za Klaru – križ kao neuzvraćena ljubav – mijenjao perspektivu ljudskoga djelovanja. Ako mi preokrenemo tu perspektivu ljudskoga djelovanja i ne budemo oni koji će uvijek očekivati da budu ljubljeni, ono kako mi to stalno znamo, nego krenemo mi prvi biti ljudi koji će izaći u susret drugima. Ljubiti, a ne čekati da budemo ljubljeni.
“Ne samo sebi živjeti,nego i drugima koristiti”
Na ovo rečeno odmah se nadovezuje sljedeća Franjina rečenica (mi to franjevci znamo često stavljati sebi u sobe): “Ne samo sebi živjeti, nego i drugima koristiti.”
Što treba drugo kazati u ovom našem vremenu koje označavamo sebičnim vremenom? Za Franju se kaže, kao i za Klaru, da je bio apsolutno siromašan. Mi smo u životu takvi da što više imamo, kao da nam više i treba. Tako je uvijek, čovjek je takav. Franjo živi u vremenu kada se razvija grad, cvate urbanizacija. Oblik gradova koje mi danas imamo kao što su Zadar, Split pa i Sinj, Dubrovnik, većinom je srednjovjekovni.
U Franjino vrijeme dolazi do procvata trgovine, vidimo ove pijace koje imamo, i monetarne revolucije, kada novac postaje sve, i procvata sveučilišta i knjiga. Franjo u svom vremenu, kažu životopisci, mrzi novac, a i knjige. To nam može djelovati zastrašujuće, jer što bismo bez novca i što bismo bez knjiga? No to treba razumjeti osobito u ono vrijeme, kada novac postaje idol, a knjige su, dok nije bilo Guttenberga, bile iznimno skupe, trebalo je sve raditi rukom od pravljenja papira do prepisivanja. Tako su novac i knjige onda označavale veliku moć. Franjo je prezirao sve ono što je napuhano, što je imalo moć nad ljudima, bilo to novac ili knjiško znanje. Tko je pratio njegove životopise zna da je pisao sv. Anti koji je tada jedan od najučenijih ljudi: „Dobro, predaji teologiju, ali nemoj da ti pamet oduzme duh molitve!”
I to je ono što je pokušalo franjevaštvo napraviti – spojiti gorljivost studija s gorljivošću molitve. Franjo radi svojim rukama i želi biti koristan drugima i zagovara siromaštvo kao način života.
Pjesma života
Zaboravlja se da je u njegovo vrijeme živio jedan od najmoćnijih papa Inocent III., koji pokreće križarske ratove. Na toj dvojici figura naše Katoličke crkve i mi se možemo mjeriti. Izabrati siromaštvo i neće nam ništa nedostajati ili izabrati bogatstvo. Vi sigurno znate, osobito oni mlađi, Franjinu pjesmu, Pjesmu brata sunca, pjesmu života. Franjo siromašan raduje se životu i pjeva o bratu suncu, o bratu mjesecu, sestri vodi, do sestre smrti. Ovaj papa, bogati papa, sastavlja knjigu O preziru svijeta.
Zar nismo primijetili da i mi što više imamo ne možemo uopće podnijeti život pored sebe? Zar se ne kaže u nas i nije to nikakva posebna filozofija: dok smo bili siromašniji, bilo je više djece, bilo je više radosti za život. Zar nije u nas upravo prisutna određena vrsta nepodnošenja ni cvijeća ni životinja – nije Franjo zato badava proglašen zaštitnikom ekologije! Ali ne zato da bi on hvalio vodu, da bi ta voda njemu bila dobra, da bi on što dulje živio, nego je preko stvorenja hvalio Stvoritelja! Tu leži bitna stvar siromaštva. Ne da se odreknemo materijal-noga, nego da sve što imamo služi ljubavi.
„Ono što mi je bilo mrsko,postalo mi je slatko”
Sljedeća Franjina rečenica, možda najbitnija za njegovo obraćenje koju on navodi u Oporuci jest: Ono što mi je bilo mrsko, postalo mi je slatko, drago. Braćo, treba li bolje načelo za naš život?
Koliko puta radimo posao koji ne volimo? Koliko puta su nam i roditelji govorili: ako to ne voliš raditi, poljubi i ostavi! Koliko nas ima, studiramo a ne volimo ništa što je napisano? Koliko nas takvih ima čak i u Crkvi danas, mladi ljudi studiraju teologiju i smatraju teologiju preprekom za svećeništvo? Koliko nas ima roditelja, a ne volimo svoju obvezu? Franjina se promjena dogodila onda kada je zavolio ono što je prezirao. U njegovu su društvu gubavci bili prezreni ljudi, čak nisu pripadali ni velikašima ni puku, bili su izvan društva, rubni, isključeni. Onda je on kazao: moje definitivno obraćenje se događa onda kad sam obdario i poljubio gubavca, posvetio mu svoje vrijeme, svoj život.
Oboružan vjerom u povijesti nasilja
Ta velika promjena je jedna od najbitnijih promjena i u našem životu: kako zavoljeti onoga tko nas ne podnosi. Zato su u Franjinu životu dvije zgode: jedna kaže da je on obratio gubijskoga vuka. Neki tumači kažu da se ne radi o stvarnome vuku, nego o čovjeku, što bismo mi danas kazali, o jednom tajkunu, kojega su se svi bojali. Franjo ga je pogledao u oči i smirio njegovu vučju narav. Druga koja je povijesno potvrđena, iako čak i sami franjevci ne vole tu zgodu: jest Franjin susret za vrijeme križarskoga rata 1219. godine, kad je on pokušao prvi put krenuti na istok posjetiti sveta mjesta. Predaja kaže, a i neki povijesni dokumenti da je stigao u Zadar. Drugi put kad je krenuo tada je stigao – čak i najveći povjesničar srednjega vijeka današnjice Jacques Le Goff govori o tome – Franjo je stigao u jeku križarskoga rata, kad je opsjednut grad Damietta, prošao između posvađanih vojski i otišao sultanu. Ne znamo što su oni razgovarali, ali u ono vrijeme islam je, a to je slično i danas, „crni đavao“.
U vrijeme kada čak papin delegat Pelagije okuplja vojsku, okupljaju se križari iz cijele Europe, idu ratovati, Franjo posjećuje sultana. Ne znamo što su pričali. Ali znamo da se vratio živ. I otada do danas, kao i od Isusova vremena do danas, kao i od onoga kada Petru Isus kaže: „Vrati mač u korice!” pa do miroljubivoga puta, mi kršćani stalno smo u dilemi: snaga vjere ili snaga oružja, mir ili rat.
S ovom Franjinom zgodom ne slažu se mnogi franjevci, ali to i jest ostavljeno na slobodu: hoćemo li se odlučiti za mač, za mržnju ili ćemo se odlučiti da oboružani vjerom gledamo čak i svoje neprijatelje? Oboružani vjerom – mijenja se povijest nasilja.
„Savršeno veselje!”
Posljednja lijepa Franjina rečenica, vrlo kratka, dolazi iz vrlo zanimljive zgode, a glasi: Franjo je uza se uvijek imao svoga brata Leona. Leon je bio svećenik, jer je Franjo htio imati mješovito svoje bratstvo, da budu prisutni i laici i svećenici. Brat Leon volio je Franju i volio ga je imitirati, a Franjo bi mu rekao: „Nemoj me, brate, imitirati”, kao što je svima govorio: meni je Bog dao ovako, a svatko od vas treba izabrati svoj način naslje-dovanja Isusa.
Ono što danas stalno ponavljamo, ima modernih duhovnih opsjenara koji bi htjeli da ih ljudi nasljeduju. Franjo uvijek govori: „Eno vam Isus! Njega nasljedujte!”
I tako Leon pita jednom brata Franju, putovali su: „De mi reci, brate Franjo, što je to savršeno veselje? Što je savršena sreća u životu?” Onda Franjo njemu kaže: „E, to je kada bi sada nas dvojica bili jako prljavi, pokisli, promrzli i ku-camo u nedoba na vrata svojoj vlastitoj braći, na samostanska vrata, a ovi izlaze iznutra i govore: ‘Nosite se vucibatine jedne!’, i protjeraju nas, a mi budemo zbog toga veseli.
Znam, braćo i sestre, da će mnogi od nas reći da je ovakav način života jedna vrsta mazohizma, bolesne patologije ili bolesne želje da patimo nad sobom. Ne! Ovo je važno – to je poruka za nas sve danas – ne očekivati zahvalu i uspjeh od svoga posla. To je ono što pokvari često naša jako dobra nastojanja. To je ono kad smo čitav dan u kući radili, a nitko nije vidio, nitko zahvalio. To je ono kad smo čitav život posvetili svojoj djeci, a oni tako bezosjećajni i nezahvalni. To je ono kad smo toliko dobra učinili, a nitko nije vidio. To je ono kad idemo kroz ovaj život onako kako je Isus živio.
Kršćanski paradoks
Kad bismo sabrali ono što je bitno za Franju, i uopće za velike ljude, ali osobito sigurno za Franju, gdje bi nama trebao biti izazovom u ovo naše vrijeme, rekli bismo da je otklonio tri straha koji prate čovjeka čitavog života.
Strah od nemanja – zato je živio siromašno. Znate kako se mi strašimo kako ćemo ogladnjeti, kako nećemo imati gdje živjeti, uvijek zgrćemo. Franjo živi siromašno i kaže da se bogatstvo umnožava dijeljenjem. To je kršćanski paradoks, to Isus traži od nas.
Drugi je strah – strah od drugih, strah da drugi ne bi bili bolji od mene, strah da drugi uspije bolje od mene, da drugi ne ovlada mnome, strah vezan za obiteljske, prijateljske i sve druge odnose. Franjo zasniva bratstvo i sestrinstvo na ovome svijetu, zato i svojoj braći ne dopušta da imaju poglavare u smislu superiora nego se moraju stalno mijenjati i biti sluge svima.
I treći najteži strah – strah od smrti – Franjo rješava na jedinstven način. Koliko nas danas u našoj civilizaciji, u ovoj prezreloj kulturi koja počinje biti obijesna zbog imanja, koliko se samo bojimo smrti. Franjo smrt naziva sestricom. Ona je prijelaz do susreta s Bogom licem u lice, i on kaže: „Što ste se uplašili? Ovaj život je neizmjerno vrijedan, jedini što imate, ali ima i drugi život.”
Zato je Franjo velik svetac, i baš danas na dan sv. Klare kojoj je kazao da ide u samostan moliti za uspjeh franjevačkog pokreta, valja reći da taj franjevački pokret nije ništa drugo do osobni put nasljedovanja Isusa Krista. Danas zato treba istaknuti i ponovno pozvati ljude da budu franjevci i s habitom i bez habita. Treba svjedočiti slobodu od ovih svih strahova što pritišću ljude. Amen