Dragi i poštovani vjernici!
Svakodnevno se znamenujemo znakom križa i izgovaramo riječi „u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“. Tim znakom započinjemo dan, molitvu, jelo i rad. S tim znakom zazivamo blagoslov na nas i na sve što činimo. S tim znakom roditelji zazivaju blagoslov na svoju djecu. Pod tim znakom, u ime trojedinoga Boga, idemo na noćni počinak. U ime trojedinoga Boga započinjemo svetu misu i na koncu svete mise svećenik zaziva na vjernike blagoslov trojedinoga Boga.
Današnja nedjelja je nedjelja Presvetoga Trojstva, središta kršćanske vjere ali i najteže shvatljivog otajstva naše vjere: Jedan jedini Bog u trojstvu osoba. O ovome otajstvu su kroz čitavu povijest kršćanstava promišljali najveći teolozi. Poznat je doživljaj svetoga Augustina, jednoga od najvećih i najvažnijih teologa kršćanstva uopće. On je radio na svojoj knjizi „De Trinitate“, o Trojstvu. Unatoč promišljanju, studiranju i istraživanju svetih spisa nije se daleko odmaknuo. I dok je pisao ovu knjigu sanjao je da je hodajući uz morsku obalu u snu ugledao jedno dijete na obali. Dijete je s jednom malom posudicom crpilo more i ulijevalo ga u jednu šupljinu koja se nalazila na obali. „Što to radiš?“ upita ga sveti Augustin. Dijete mu odgovori: „Želim preliti more u ovu moju malu lokvicu“. „Pa to je nemoguće“ pomisli Augustin i tada mu se otvoriše oči: „ Zar i ja ne pokušavam isto? S mojim malim ograničenim ljudskim razumom shvatiti otajstvo velikoga i beskonačnoga Boga“.
Najvažnija je spoznaja da je Bog velik. Toliko velik da ga čovjek svojim razumom ne može dokučiti. On nadilazi naše spoznaje i naše ograničene obzore. Kada bi Boga mogli dokučiti, on tada nebi bio Bog. U otajstvu Presvetoga Trojstva postajemo svjesni Božje nepojmljivosti i njegove veličine. U liturgijskoj tradiciji postoji lijep običaj da se, kada se moli „Slava Bogu Ocu i Sinu i Duhu Svetome“, napravi duboki naklon glave. Taj naklon je znak dubokog strahopoštovanja, klanjanja i predanja svemogućemu, trojstvenome Bogu.
Boga našim razumom ne možemo dokučiti ali možemo i pozvani smo vjerom tražiti njegovu blizinu. Čitajući sveto pismo možemo donekle naslutiti smisao ove vjerske istine. Evanđelist Ivan je u svome evanđelju a pogotovo u poslanicama duboko proniknuo u ovo otajstvo Presvetoga Trojstva. Njegova rečenica u prvoj poslanici „Bog je ljubav“je možda jedan od najvažnijih Ivanovih svjedočanstava. Ta rečenica nam je svima poznata iako je nerjetko shvaćamo površno i ne pokušavamo zaći u dubinu te riječi. Možemo reći da je upravo u ovoj rečenici „Bog je ljubav“ kratka definicija presvetogaTrojstva. Ljubav, naime, mora imati nekoga s kim će biti u odnosu. Ljubav je moguća samo između osoba. Bit ljubavi je odnos i zajedništvo jednih s drugima i uzajamno priopćavanje. Kada Ivan veli da je Bog ljubav onda to znači da je Bog puno više nego jedan osamljeni „ja“. U Bogu je i „ja“ i „ti“ i „mi“- Bog Otac, Sin i Duh Sveti.
On je Bog Stvoritelj koji se Mojsiju objavljuje kao Jahwe. On je onaj koji je. On je „Gospodin, Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću.“
Bog se objavljuje u svome Sinu, drugoj božanskoj osobi, kao utjelovljena Riječ koja je prebivala među nama. Bog djeluje u svijetu po Duhu Svetome koji proizlazi uzajamne ljubavi Oca i Sina. Sveti Patrik, apostol Iraca, je pokušao slikovito na primjeru lista djeteline objasniti to otajstvo. List djeteline je jedinstven iako ima tri latice. Sve tri latice su dio jednoga, dio jedne cjeline. (Zato je list djeteline simbol svetoga Patrika ali i Irske).
Bog je ljubav i ujedno ljubavno zajedništvo triju božanskih osoba. Sveti Pavao veli da je po Duhu Svetome ta ljubav izlivena u naša srca pa smo tako i mi dionici božanske trojstvene ljubavi. Razmislimo samo koliko li smo mi ljudi sretni i blagoslovljeni! Dionici smo božanske ljubavi koja struji kroz jedinstvo Presvetoga Trojstva. Pustimo da ta ljubav struji kroz čitavo naše biće i ispuni nas božanskom radošću. Milost Gospodina Isusa Krista, ljubav Boga i zajedništvo Duha Svetoga sa svima vama!
Vaš fra Frano, župnik