Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Ode Isus na drugu stranu Galilejskoga, Tiberijadskoga mora. Slijedilo ga silno mnoštvo jer su gledali znamenja što ih je činio na bolesnicima. A Isus uziđe na goru i ondje sjeđaše sa svojim učenicima. Bijaše blizu Pasha, židovski blagdan.
Isus podigne oči i ugleda kako silan svijet dolazi k njemu pa upita Filipa: „Gdje da kupimo kruha da ovi blaguju? „ To reče kušajući ga; jer znao je što će učiniti. Odgovori mu Filip: „Za dvjesto denara kruha ne bi bilo dosta da svaki nešto malo dobije.“ Kaže mu jedan od njegovih učenika, Andrija, brat Šimuna Petra: „Ovdje je dječak koji ima pet ječmenih kruhova i dvije ribice! Ali što je to za tolike?“ Reče Isus: „Neka ljudi posjedaju!“ A bilo je mnogo trave na tome mjestu.
Posjedaše dakle muškarci, njih oko pet tisuća. Isus uze kruhove, izreče zahvalnicu pa razdijeli onima koji su posjedali. A tako i od ribica – koliko su god htjeli. A kad se nasitiše, reče svojim učenicima: „Skupite preostale ulomke da ništa ne propadne!“
Skupili su dakle i napunili dvanaest košarica ulomaka što od pet ječmenih kruhova pretekoše onima koji su blagovali.
Kad su ljudi vidjeli znamenje što ga Isus učini, rekoše: „Ovo je uistinu Prorok koji ima doći na svijet!“ Kad Isus spozna da kane doći, pograbiti ga i zakraljiti, povuče se ponovno u goru, posve sam.

Riječ Gospodnja.


Dragi i poštovani vjernici!
Nije čudo da je toliko mnoštvo slijedilo Isusa. Ta vidjeli su svojim očima kako je činio znamenja na bolesnicima. Ozdravljivao ih je od njihovih bolesti. Ne samo to. Tješio je žalosne, podizao pale, obeshrabrenima je davao novu nadu, govorio je o svome nebeskome ocu kao izvoru svakoga milosrđa i ljubavi. Svatko je u susretu s njim mogao osjetiti da je od Boga neizmjerno ljubljen i da je važan u njegovim očima.

Naravno, nisu ga svi slijedili jer su povjerovali u njega. Bilo je onih koji su mu povjerovali ali i onih koji su prema njegovoj radosnoj vjesti bili skeptični ali i onih koji su očekivali Isusovo znamenje ne kao znak Božje ljubavi nego kao senzaciju.

Umnažanje kruhova je sigurno jedna od najpoznatijih priča Novoga zavjeta. Donose je sva četiri evanđelista. Čitamo li pažljivo ovaj današnji evanđeoski ulomak vidjet ćemo da Isus najprije podiže oči i ugleda silno mnoštvo kako dolazi k njemu. On vidi mnoštvo, vidi ljude i suosjeća s s njima. Isus je suosjećajan. Osjeća njihovu glad ne samo za kruhom nego i za onim višim.
Isus pita Filipa gdje mogu kupiti kruha, iako zna što će učiniti. I onda učenici na scenu postavljaju dječaka koji ima pet ječmenih kruhova i dvije ribice ali odmah s uzdahom komentiraju: Ali što je to za tolike?
Isus ne razmišlja kao oni. On naloži da svi posjedaju. Svih pet tisuća. Nato Isus uze kruhove, izreče zahvalnu molitvu i podjeli kruhove onima koji su posjedali.
Svi su se najeli. A kada su se najeli zapovjedi Isus svojim učenicima da pokupe ono što je ostalo da ništa ne propadne. Ostalo je još dvanaest košarica kruha viška.

Ovdje moramo primjetiti tri stvari:
1. Mnoštvo ljudi je oko Genezaretskoga jezera. Pet tisuća. Ne znamo koliko je tu bilo žena i djece. A samo pet ječmenih kruhova u rukama jednoga dječaka koji ih je ponio sa sobom da ima što jesti tih dana. Dječak je dao svoj kruh. Sve što je imao. Nije ga zadržao samo za sebe. Nije se bojao što će biti s njim ako taj kruh podijeli i hoće li ostati gladan. On dijeli.
Kada bi svi ljudi dijelili poput ovoga dječaka svakodnevno bi se događalo čudesno umnožavanje kruha i svatko bi imao dovoljno. Što više, ostalo bi i više od dvanaest košarica kruha viška. Tada na ovome svijetu nebi bilo glada i neimaštine. Svatko bi imao u izobilju.

2. Isus izriče zahvalnu molitvu i dijeli kruh. Zahvalnost je osnovni stav za sve što imamo i jesmo. Iz zahvalnosti se rađa obaveza prema onima koji su siromašni i potrebni pomoći.

3. Isus ne želi da išta od toga kruha propadne. Da, kada bismo mi imali uvida u sve kante za otpadke ovoga svijeta lako bismo uočili da bi se s tom bačenom hranom moglo nahraniti i više od onog dijela stanovništva Plavoga planeta koji gladuje.

I još nešto: Oni koji su bili u Svetoj zemlji zacijelo su posjetili Tagbu, mjesto gdje se vjerojatno dogodilo čudesno umnažanje. U 19. st. su u staroj bizantinskoj ckvi u Tagbi pronađeni mozaici na kojima se vide ne samo kruhovi i ribe nego i bogata flora i fauna kao primjer rajskoga stanja.
Kada se promatra te mozaike ima se dojam da oni hoće naš pogled svrnuti s događaja u Tagbi na ono što nam Isus nudi u vječnosti.
Kada Ivan u svome evanđelju opisuje ovaj događaj on sigurno hoće naglasiti da je u Isusu punina svega. U istom poglavlju, u retku 35, on će donijeti Isusove riječi: „Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, doista neće ogladnjeti. Tko vjeruje u me, doista neće nikada ožednjeti.“ (Iv 6,35)

Zato pođimo k Isusu, kruhu živome. On će nam dati puninu radosti svoga kraljevstva ovdje na zemlji ali i na nebu kada nas jednom pozove k sebi.

Njegov blagoslov neka vas prati sada i čitavu vječnost.

Vaš fra Frano, župnik