Čitanje Djela apostolskih (Dj 4, 32-37)
U mnoštva onih što prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša. I nijedan od njih nije svojim zvao ništa od onoga što je imao, nego im sve bijaše zajedničko. Apostoli pak velikom silom davahu svjedočanstvo o uskrsnuću Gospodina Isusa i svi uživahu veliku naklonost. Doista nitko među njima nije oskudijevao jer koji bi god posjedovali zemljišta ili kuće, prodavali bi ih i utržak donosili i stavljali pred noge apostolima. A dijelilo se svakomu koliko je trebao.
A Josip, od apostola prozvan Barnaba, što znači Sin utjehe, levit, rodom Cipranin, posjedovaše jednu njivu; proda je pa donese novac i postavi pred noge apostolima.
Riječ Gospodnja
Dragi i poštovani vjernici!
Jedni s drugima djeliti je nešto prelijepo. Djeca rado djele igračke jedni s drugima. Kada sam bio dijete, sjećam se, i žvakaću gumu smo dijelili. I onu koja je već bila u tuđim ustima. Sjećete li se i vi sličnih iskustava? I marendu. Znam da dobri prijatelji i dobre prijateljice katkada i odjeću razmjenjuju i dijele među sobom. Ja mislim da nema nikoga između nas tko nije s drugima dijelio od onoga što ima. Vjerujem uz to da je to svatko s radošću radio i poslije toga bio neizmjerno sretan.
Ali, realno gledano, ponekad je teško dijeliti. Davati od svoga. Pogotovo kada je to što trebam dijeliti pomalo knap. Kada imam mnogo čokolada, novca ili vremena tada mi je lakše nešto od toga podijeliti, mada je poznato da ne dijele bogataši nego ljudi velikoga srca.
Sjetite se samo siromašne udovice iz evanđelja koju Isus ističe kao primjer darivanja.
Danas u prvome čitanju liturgije dana susrećemo jeruzalemsku prakršćansku zajednicu koja je živjela prije dvije tisuće godina, u vremenu, odmah nakon Isusa.
Oni nisu samo jedni s drugima dijelili nego su mnogi dali sve što su imali. To je bio uistinu vrhunac darivalaštva i odricanja.
Stariji među nama se sjećaju kako je komunistička ideja građena na takozvanoj ideji jednakosti – ali bez Boga. Malo je bilo onih koji su se dragovoljno odricali svoje imovine za dobro „kolektive“. Ako su to činili onda zato da bi napravili nekakvu karijeru u onom sistemu ili su bili zaslijepljeni idejom raja na zemlji – bez Boga. Stvoriti raj na zemlji ne ide bez Boga.
Još stariji se sjećaju da su dobrostojećim seljacima oduzimali zemlju i stoku da bi ih prisilili da pristupe u kolektivu ili idu u gradove u proleterijat. Od marljivih seljaka pretvarali su ih u proletere.
Prvi kršćani nisu se iz takvih pobuda odricali svojih dobara i stavljali ih pred noge apostolima. Potpuno je kriva ona komunistička propagandna teza da je Isus bio prvi komunist. Učenici nisu htjeli stvarati raj na zemlji jer su znali da je raj tamo gdje je Isus.
Oni se nisu odricali imovine da bi se nekome svidjeli, da bi dobili bolju poziciju.
Oni su bili svjesni da su, povjerovaši Isusu, dobili sve. Ama, baš sve. Oslobođeni su od ropstva Grijeha, od smrti, od egzistencijalnih strahova, ispunjeni su Kristovim uskrslim svjetlom i Krist je najveće dobro koje mogu posjedovati. Zbog toga mogu živjeti do kraja svoju ljubav prema bližnjemu. I Isus je tako činio. Ta vjera je činila da je svatko davši sve i imao uistinu sve. Nitko nije u ničemu oskudijevao, veli knjiga Djela apostolskih.
To darivanje u ozračju vjere činilo ih je prepoznatljivim u društvu. Priglivši vjeru bili su jedno srce i jedna duša, čitamo na početku današnjega teksta. Zajednica onih koji vjeruju Isus ne mogu biti drugo nego jedna srce i jedna duša. Bez ogovaranja, bez kalkuliranja, bez osobnih sitnih interesa, bez lažnog ugleda, bez ljubomore i čega li sve ne. Bili su, onako kako svećenik i danas naslovljuje vjernike, drage setre i braća.
Mi ne možemo biti kao prakršćanska jeruzalemska zajednica. Redovnici i redovnice nastoje živjeti takav oblik bratske, odnosno sestrinske ljubavi.
Nesebična ljubav, radost u radosti, suosjećanje u žalosti, pomoć u nesreći, srdačnost u susretu, sposobnost prepoznavanja siromaha, darivanje materijalnih dobara, dijeljenje vremena s osamljenima, riječ utjehe ožalošćenima, riječ ohrabrenja obeshrabrenima, su svojstva po kojima su kršćani bili prepoznatljivi kroz čitavu povijest a prepoznatljivi su i danas. Jedno srce i jedna duša. Jednodušni u molitvi i u dobrim djelima.
Neka i nama Gospodin dade milost da i mi tj. naša kršćanska zajednica može biti prepoznatljiva u današnjemu svijetu kao zajednica koja je JEDNO SRCE I JEDNA DUŠA.
Jednodušni u molitvi i ustrajni u dobrim djelima.
Neka nam u tome pomogne i sve nas blagoslovi svemogući Bog Otac, sin i Duh Sveti. Amen.
Vaš fra Frano Čugura