Zupnik

Župnikova poruka

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju (Mt 15, 21-28)

 U ono vrijeme: Ode Isus i povuče se u krajeve tirske i sidonske. I gle: žena neka, Kanaanka iz onih krajeva, iziđe vičući: "Smiluj mi se, Gospodine, Sine Davidov! Kći mi je teško opsjednuta!" Ali on joj ne uzvrati ni riječi. Pristupe mu na to učenici te ga moljahu: "Udovolji joj jer viče za nama." On odgovori: "Poslan sam samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova." Ali ona priđe, pokloni mu se ničice i kaže: "Gospodine, pomozi mi!" On odgovori: "Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima." A ona će: "Da, Gospodine! Ali psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara!" Tada joj Isus reče: "O ženo! Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš." I ozdravi joj kći toga časa. Riječ Gospodnja.

 Dragi i poštovani vjernici!

Postoji jedna krepost koju zapravo ne nalazimo niti u jednome katalogu kršćanskih kreposti. To je krepost nametljivosti, ustrajnosti, tvrdoglave upornosti. Krepost koja proizlazi iz vjere i ufanja.

 Tu krepost prepoznajemo kod strankinje koja je uz to i poganka jer ne pripada izabranome narodu. Ona, puna pouzdanja, dolazi u krajeve tirske i sidonske gdje se Isus povukao i moli ga da ozdravi njezinu kćer. Isus joj to uskraćuje i upozarava je da je on poslan samo izgubljenim ovcama doma Izraelova. On sebe još vidi samo kao mesiju izraelaca. Njima pripada spasenje.

 Isusov odgovor je pomalo okrutan. Ali kanaanaka ne odustaje, nije zadovoljena njegovim odgovorom. Njezino povjerenje u Isusa je veliko. Isus je njezina zadnja nada.

Ona ostaje ustrajna, nametljiva i tvrdoglavo uporna. Kao što bolest njezine kćeri njoj ne da mira tako i ona ne da mira Isusu. Isus je odbija ali se ona ne da zastrašiti. Zaboravlja na nacionalni ponos i vlastito dostojanstvo i dovitljivo odgovara na njegovu primjedbu: "Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima." "Da, Gospodine! Ali psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara!"

Poslije ovih riječi Isus je više ne odbija. On vidi njezinu duboku vjeru i njezino pouzdanje i posvećuje joj se, posvećuje se njezinoj molbi.

 Ovaj susret je navještaj da evanđelje nije namjenjeno samo sinovma izraelovim nego čitavome svijetu. I pogani imaju udjela u spasenju, u kruhu života. I oni imaju pravo piti iz živoga vrela. Isus to uviđa. Postaje svjetan da njegovo mesijansko djelovanje nije namjenjeno samo židovima nego svim ljudima, svim narodima. Njegovo poslanje ima univerzalni karakter. On je poslan biti pastirom svih naroda i spasiteljem svega svijeta.

 "O ženo! Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš" reče Isus ženi na kraju.

Isusa se dojmila kanaanka koja je preklinjući i usrdno molila za svoju kćer. Njezina vjera i ufanje su zapravo rezultirali čudo ozdravljena. 

I naše pouzdanje Boga treba biti bezgranično. K Bogu smijemo uvijek doći s našim brigama i nevoljama, s našim jadima. Bez ikakve bojazni smijemo sav naš život položiti u njegove ruke, vapiti, moliti, nametljivo i ustrajno.

"O ženo! Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš." Neka ova Isusova riječ kanaanki bude odgovor i na naše molitve.

by Zupnik

Župnikova poruka

Čitanje svetog Evanđelja po Luki (Lk 1, 39-56)

U one dane usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin. Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu. Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa:

„Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!“

 Tada Marija reče:

„Veliča duša moja Gospodina,klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom. Jer velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo! Od koljena do koljena dobrota je njegova nad onima što se njega boje. Iskaza snagu mišice svoje, rasprši oholice umišljene. Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne. Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne. Prihvati Izraela, slugu svoga, kako obeća ocima našim: spomenuti se dobrote svoje prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka.“

Marija osta s Elizabetom oko tri mjeseca, a onda se vrati kući.

Riječ Gospodnja.

Dragi i poštovani vjernici!

Svakome od nas koji živimo daleko od domovine je najveća želja, najveće svetkovine naše vjere, Božić i Uskrs, proslaviti u svome rodnome mjestu, u krugu najdražih. Uz ove dvije svetkovine je tu svakako i svetkovina Uznesenja Blažene Djevice Marije na Nebo, svetkovina Velike Gospe. Svatko želi taj dan provesti u jednome od naših svetišta diljem domovine. I kada nekoga pitam kada će dolje, odgovor je uvijek: za Gospu. Pred mojim očima ovih se dana nižu slike moga djetinjsta, mladosti i svećeničke dobi u svetištu čudotvorne Gospe Sinjske, svetištu moga djetinjstva i moga odrastanja. Pred očima mi je Gospina slika na oltaru, okićena i okrunjena u znak zahvalnosti za veliku pobjedu nad osmanlijama koju cetinjani uz njezinu pomoć izvojevaše. Oko oltara izlizani i udubljeni kameni pod –izlizan i udubljen od tolikih vjernika koji su na koljenima kružili i kruže oko njezinoga lika i molili je i mole za pomoć u svojim potrebama. Pred očima mi prolaze slike hodočasničkih skupina, koje ne samo iz cetinskoga kraja nego iz čitave nam hrvatske i  bosankohercegovačke  domovine, najčešće pješice, dolaze na zavjet. Dolaze uteći se nebeskoj majci ali i zahvaliti za dobivene milosti. U svetištu odejkuje pjesma, molitva: „U muci ljutoj slatka nada i rani svakoj lijek si Ti. Teško je breme naših jada. U Tebe pomoć ištemo svi. Život i Radost sviju si nas, o Gospe Sinjska, budi nam spas!“

Neizmjerno volim ovu svetkovinu, njezinu  pučku pozadinu, folklor  i sva kulturna događanja koji je prati tih dana.

Slavimo Veliku Gospu jer je ona uistinu Velika. O njoj nema mnogo toga zapisanoga u svetome pismu ali ono što je zabilježeno neizmjerno je važno za povijest našega spasenja. Marija prihvaća Božje odluke i stavlja svu sebe Bogu na raspolaganja: „Neka mi bude po riječi tvojoj!“ Ona rađa daleko od rodnoga doma, u Betlehemu. S Josipom i djetetom Isusom mora  bježati u Egipat i tako doživljava sudbinu prognanika. Starac Simeon joj navješta mač boli u srcu. Traži „izgubljenog“ Isusa i doživljava riječi: „Što ja imam s tbom ženo?“ Marija je pod križem. Marija prima mrtvo tijelo svoga sina u svoje majčino krilo. Marija je s apostolima u dvorani posljednje večere. I na koncu Marija je dušom i tijelom uznesena na nebo.

To je ono što danas slavimo. Veliku Gospu koja je dušom i tijelom uznesena na nebo i tako doživjela potpuno ispunjenje, puninu svoga života. U ovo su kršćani istoka i zapada počeli već u prvim stoljećima vjerovati  a dogmom je proglašena na II.vatikanskom saboru. Ova svetkovina zrači uskrsnom radošću i izdiže se iznad naše svakodnevnice. Ono što je Bog nad Marijom učinio isto će učiniti i s nama. Uskrsli Krist je neprestano s nama i na kraju će nas uzeti u svoje kraljevstvo i uživati ćemo zajedno s njim u njegovoj slavi.

Pitam se, što je čovjek da ga Bog tako visoko uzdiže, da ga poziva da bude sudionikom božanske slave. Zar čovjek nije poput prašine ili cvijeta koji danas cvjeta a već sutra uvene, kako veli psalmist? Bog vidi našu malenost i čini nad nama velike stvari. Zato Marija u ime čitavoga čovječanstva pjeva: „Veliča diša moja Gospodina i klikće duh moj u Bogu mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom. Jer velika mi djela učini Svesilni sveto je ime njegovo. Od koljene do koljena dobrota je njegova nad onima što se njega boje. Iskaza snagu mišice svoje, rasprši oholice umišljene. Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne. Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne“. Lk 1 ,46-53

Danas slavimo našu budućnost. Svetkovina Marijinog Uznesenja na Nebo otvara nam novu životnu perspektivu i stavlja nam pred oči sliku Boga koji je do kraja okrenut čovjeku, čovjekovoj sreći na zemlji i ispunjenju u vječnoj radosti na nebu. Onaj tko vjeruje da se može  ovdje na zemlji bez Boga stvoriti raj, taj se vara. Raj je u  Bogu, zapravo sami Bog a ne čovjek. Lenjin, Staljin, Tito i drugi diktatori su htjeli čovjeka  prisliti da bude sretan. Nisu uspjeli napraviti raj na zemlji nego Gulage i Gole otoke. Mnogi traže raj u alkoholu, zabavama, drogama, prevarama. Ne da neće naći raj, nego će doživjeti najmrkliju tamu životnoga pakla. Činjenica je da čovjek može jedinu pravu i istinsku sreću doživjeti u susretu s Bogom i u susretu s njime približiti se nebu.

Današnja svetkovina nam pokazuje i smisao našega života. Od Boga dolazimo u ovaj svijet i  naš ovozemni život je put, zapravo putovenje prema Bogu, koji je cilj našega života. Bog nas je poslao na ovaj svijet da rastemo, razvijamo  se i donosimo  plod, obilan plod življene ljubavi.

Ovdje na zemlji proživljavamo razne životne situacije; radost i žalost, padove i uspone, uspjehe i neuspjehe... ali ono najljepše tek dolazi. U nebu. Zato ne moram sve znati, poznavati, vidjeti, oprobati, iskusiti i posjedovati. Neopisivo je ono što je Bog pripravio onima koji ga ljube. Sveti Pavao veli u prvoj poslanici Korinćanima: „Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube.“ (1 Kor 2,9)

Uptah jednom bolesnicu koja je znala da uskoro odlazi s ovoga svije: „Kakvi su nalazi? Što očekuješ?“ Ona odgovori: „Ovdje ništa ali sve u nebu“.

Slavimo zato uvu svetkovinu s velikom radošću u srcu. Slavimo je u zajedništvu s braćom i sestrama u svetištima diljem drage nam domovine. Slavimo Mariju. Slavimo njezino Uznesenje na nebo ali i nadu da ćemo i mi jednoga dana biti uzneseni na nebo – dušom i tijelom. Slavimo u zajedništvu s vjernicima Bavarske koji Mariju slave kao Patrona Bavarie, kao svoji zaštitnicu. Slavimo je u zajedništvu sa čitavom crkvom po svemu svijetu i molimo Mariju da nam bude zagovornicom onako kako je ona kroz čitavu povjest bila i pomagala u raznim nevoljama. Neka i sada, u  ovim teškim trenucima pandemije bude sa svojim narodom i zagovara ga u nebu do onoga trenutka kada će i naš život doživjeti puninu kraljevstva vječnoga.

Neka nam je svima sretna i  blagoslovljena svetkovina Velike Gospe dušom i tijelom  na Nebo uznesene.

(Slika je preuzeta s portala Bitno)

by Zupnik

Uz spomendan svete Klare Asiške

1. FRANJO ASIŠKI U ŠEST REČENICA

Propovijed fra Ivana Šarčevića na blagdan sv. Klare, u devetnici Velikoj Gospi 2008

U povijesti kršćanstva, braćo i sestre, postoje veliki ljudi koji su nasljedovali Isusa Krista. Njih najčešće nazivamo svecima. Danas slavimo svetu Klaru Asišku, jednu od velikih žena koja je značajna za takozvani kontemplativni, odnosno zatvoreni način života, koji nama suvremenim ljudima, ali i u prijašnjim vremenima, može značiti nepriličnost i ludost, da se netko zatvori u samostan i moli Boga za druge ljude ili radi nešto korisno.

Ono što bih htio večeras s vama podijeliti u ovom  hramu  Božjem  je  nešto  o  svetom  Franji kojem je Klara u svojoj 18. godini utekla, on je bio njezin „frizer“, ošišao je kosu Klari i ona je s drugim sestrama otišla u samostan i danas imamo negdje oko 18 tisuća klarisa. Ovdje govorim o sv. Franji, ne da bismo se mi franjevci hvalili, nego da budemo također pred svojim vlastitim ogledalom, da vidimo što je učinio taj čovjek na prijelazu iz 12. u 13. stoljeće.

On nije sam sebe, nego su ga drugi nazvali „drugim Kristom“. I ne samo zbog rana koje je dobio nego zbog načina života. Jer njegovo pravilo života po kojem je on živio bilo je vrlo jednostavno, čak mu je službena Crkva prvo pravilo promijenila jer je bilo doslovno evanđelje.

Ja bih pokušao zajedno s vama u šest rečenica sagledati Franjin život, da i mi današnji suvremeni ljudi, a osobito  mi franjevci budemo ono što je Matoš kazao: ono što je hrvatskom narodu najljepše dano jest došlo od franjevaca.

Znam da su Cetinska krajina i mnogi ljudi vezani za franjevce. To treba danas spominjati, jer su se mnogi franjevci danas umorili u svome pozivu i mnoge franjevačke obitelji, čak i oni što bismo mi kazali trećoredci pa i franjevačka mladež.

Čak je, dakle, i samim franjevcima negdje Franjo postao malen, neprivlačan, ne samo stoga što žele čak promijeniti odijelo i ostaviti habit, nego baš zbog duha Franjina koji tako djeluje. Zbog toga što je jednostavan kao što je i Isusov način života vrlo jednostavan, a mi bismo htjeli komplicirati stvari.

„Tko si ti, a tko sam ja,Bože moj?“

Franjo je bio vrlo mlad čovjek poput mlađih ljudi danas i svakoga vremena, njegova je prva rečenica bila: “Tko si ti, a tko sam ja, Bože moj?”

Evo prve rečenice temeljne u njegovome životu, sina bogatoga trgovca Petra Bernardonea i majke Francuzice Pike, odatle mu i ime Francesco. Živio je i kao vitez i kao trgovac i kao trubadur u gradu Asizu i doživljavao je onako kako svi mi a osobito mladi doživljavaju upitnost svoga života. Stajao je pred svojom budućnošću. I on se vjerojatno vraćao nakon fešta prazan, ponekad možda u veselju, ali tražio je taj temeljni smisao svoga  života.  Bio  je  običan, prosječan  vjernik kao i drugi, bez obzira što neki životopisci žele naglasiti  njegovu  silno  grešnu  mladost.  Nema tako velikih grešnika kao ni među nama, kako mi to često mislimo. Ali je sigurno ovo, slijedio je taj svoj unutarnji nemir i on ga je doveo do toga pitanja koje bi nama svima trebalo ponovno biti postavljeno i svatko od nas osobno trebao bi postaviti to pitanje: Tko sam ja, tko je čovjek na ovoj zemlji, i tko je Bog? Ostavljamo ga neodgovorenim da svatko zapravo pokuša to kazati.

„A što trebam činiti,Gospodine?”

Druga Franjina rečenica veže se uz jedan događaj,  mistični  događaj.  Franjo  se  nije mogao smiriti, jer mu Bog nije dao mira. Dolazi u crkvu sv. Damjana vjerojatno onako lutajući kako i mi znamo, ako smo dosljedni svome unutarnjem nemiru, došao je pred križ, kasnije poznati franjevački križ u sv. Damjanu. Čuo je glas da mu Bog govori i onda je Franjo postavio pitanje: „A što trebam činiti, Gospodine?”

Evo drugoga Franjinog pitanja. Što trebam činiti? Zar to nije važno i za nas danas, jer možda puno radimo, trčimo gore - dolje, a možda uopće ne postavljamo temeljno pitanje što ja to zapravo u životu radim, što ja to činim, i što mi to je činiti, Gospodine?

I onda je čuo glas: Franjo, popravi moju Crkvu!  I  kao  što  mi  redovito  uvijek  doslovno shvaćamo, i Franjo je počeo popravljati tu trošnu crkvu sv. Damjana. Popravljao je još neke crkve. To je ono kad se u nama rodi ideja, kad se zasitimo života pa kažemo: hajdemo nešto praktično raditi. Hoću se negdje sakriti, hoću nešto raditi što se ono kaže manualno, fizički.

Ali to nije bilo dovoljno, trebalo je što će se kasnije vidjeti nešto drugo raditi: Crkva se tada nalazila u teškome vremenu, bilo je dosta krivovjerja i vodili su se križarski ratovi. Vidjet ćemo kako Franjo, tko je čitao njegove životopise to zna, mijenja i Crkvu i svijet. I to kako?

"Ljubav nije ljubljena"

Dolazimo do sljedeće njegove bitne rečenice: Ljubav  nije  ljubljena.  To  je  mnogima  djelovalo smiješno.  Bio  je  predmet  rugla  mnogih  u Asizu. Ono što je nama nezgodno podnijeti, kako ćemo biti ‘mimo svit’. Franjo je osjetio da ljubav nije ljubljena. Ako se malo bolje zadubimo, ako bi Bog sastavljao svoju vlastitu povijest s čovjekom, s nama ljudima, mogao bi nazvati taj svoj roman „Drama neuzvraćene ljubavi”.

To bi Isus mogao i sa svojim učenicima i s nama danas. I to je Franjo osjetio. Ako mi zavirimo u naše obitelji, vidjet ćemo jednako tako da su naša osobna iskustva  uvelike  iskustva  neuzvraćene  ljubavi. Koliko je nas koje, kad počnemo govoriti o svojoj patnji drugi odmah prekine, nemamo kada ni kazati kako nam je. Koliko je nas što bi rekao veliki poljski nobelovac Milosz s „poluotvorenim ustima koje se nikada nisu izrekle“. Koliko je nas danas s iskustvom da uopće nije saslušan?

Franjo  je  upravo  iz  toga  iskustva,  iskustva križa, što je i važno i za Klaru - križ kao neuzvraćena ljubav - mijenjao perspektivu ljudskoga djelovanja. Ako mi preokrenemo tu perspektivu ljudskoga djelovanja i ne budemo oni koji će uvijek očekivati da budu ljubljeni, ono kako mi to stalno znamo, nego krenemo mi prvi biti ljudi koji će izaći u susret drugima. Ljubiti, a ne čekati da budemo ljubljeni.

“Ne samo sebi živjeti,nego i drugima koristiti”

Na ovo rečeno odmah se nadovezuje sljedeća Franjina rečenica (mi to franjevci znamo često stavljati sebi u sobe): “Ne samo sebi živjeti, nego i drugima koristiti.”

Što treba drugo kazati u  ovom  našem  vremenu  koje  označavamo  sebičnim vremenom? Za Franju se kaže, kao i za Klaru, da je bio apsolutno siromašan. Mi smo u životu takvi da što više imamo, kao da nam više i treba. Tako je uvijek, čovjek je takav. Franjo živi u vremenu kada se razvija grad, cvate urbanizacija. Oblik gradova koje mi danas imamo kao što su Zadar, Split pa i Sinj, Dubrovnik, većinom je srednjovjekovni.

U Franjino vrijeme dolazi do procvata trgovine, vidimo ove pijace koje imamo, i monetarne revolucije, kada novac postaje sve, i procvata sveučilišta i knjiga. Franjo u svom vremenu, kažu životopisci, mrzi novac, a i knjige. To nam može djelovati zastrašujuće, jer što bismo bez novca i što bismo bez knjiga? No to treba razumjeti osobito u ono vrijeme, kada novac postaje idol, a knjige su, dok nije bilo Guttenberga, bile iznimno skupe, trebalo je sve raditi rukom od pravljenja papira do prepisivanja. Tako su novac i knjige onda označavale veliku moć. Franjo je prezirao sve ono što je napuhano, što je imalo moć nad ljudima, bilo to novac ili knjiško znanje. Tko je pratio njegove životopise zna da je pisao sv. Anti koji je tada jedan od najučenijih ljudi: „Dobro, predaji teologiju, ali nemoj da ti pamet oduzme duh molitve!”

I to je ono što je pokušalo franjevaštvo napraviti - spojiti gorljivost studija s gorljivošću molitve. Franjo radi svojim rukama i želi biti koristan drugima i zagovara siromaštvo kao način života.

Pjesma života

Zaboravlja se da je u njegovo vrijeme živio jedan od najmoćnijih papa Inocent III., koji pokreće križarske ratove. Na toj dvojici figura naše Katoličke crkve i mi se možemo mjeriti. Izabrati siromaštvo i neće nam ništa nedostajati ili izabrati  bogatstvo.  Vi  sigurno  znate,  osobito  oni mlađi, Franjinu pjesmu, Pjesmu brata sunca, pjesmu života. Franjo siromašan raduje se životu i pjeva o bratu suncu, o bratu mjesecu, sestri vodi, do sestre smrti. Ovaj papa, bogati papa, sastavlja knjigu O preziru svijeta.

Zar nismo primijetili da i mi što više imamo ne možemo uopće podnijeti život pored sebe? Zar se ne kaže u nas i nije to nikakva posebna filozofija: dok smo bili siromašniji, bilo je više djece, bilo je više radosti za život. Zar nije u nas upravo prisutna određena vrsta nepodnošenja ni cvijeća ni životinja – nije Franjo zato badava proglašen zaštitnikom ekologije! Ali ne zato da bi on hvalio vodu, da bi ta voda njemu bila dobra, da bi on što dulje živio, nego je preko stvorenja hvalio Stvoritelja! Tu leži bitna stvar siromaštva. Ne da se odreknemo materijal-noga, nego da sve što imamo služi ljubavi.

„Ono što mi je bilo mrsko,postalo mi je slatko”

Sljedeća  Franjina  rečenica,  možda  najbitnija za njegovo obraćenje koju on navodi u Oporuci jest: Ono što mi je bilo mrsko, postalo mi je slatko, drago. Braćo, treba li bolje načelo za naš život?

Koliko puta radimo posao koji ne volimo? Koliko puta su nam i roditelji govorili: ako to ne voliš raditi, poljubi i ostavi! Koliko nas ima, studiramo a ne volimo ništa što je napisano? Koliko nas takvih ima čak i u Crkvi danas, mladi ljudi studiraju  teologiju  i  smatraju  teologiju  preprekom za svećeništvo? Koliko nas ima roditelja, a ne volimo svoju obvezu? Franjina se promjena dogodila onda kada je zavolio ono što je prezirao. U njegovu su društvu gubavci bili prezreni ljudi, čak nisu pripadali ni velikašima ni puku, bili su izvan društva, rubni, isključeni. Onda je on kazao: moje definitivno obraćenje se događa onda kad sam obdario i poljubio gubavca, posvetio mu svoje vrijeme, svoj život.

Oboružan vjerom u povijesti nasilja

Ta  velika  promjena  je  jedna  od  najbitnijih promjena i u našem životu: kako zavoljeti onoga tko nas ne podnosi. Zato su u Franjinu životu dvije zgode: jedna kaže da je on obratio gubijskoga vuka. Neki tumači kažu da se ne radi o stvarnome vuku, nego o čovjeku, što bismo mi danas kazali, o jednom tajkunu, kojega su se svi bojali. Franjo ga je pogledao u oči i smirio njegovu vučju narav. Druga koja je povijesno potvrđena, iako čak i sami franjevci ne vole tu zgodu: jest  Franjin  susret  za  vrijeme  križarskoga  rata 1219. godine, kad je on pokušao prvi put krenuti na istok posjetiti sveta mjesta. Predaja kaže, a i neki povijesni dokumenti da je stigao u Zadar. Drugi put kad je krenuo tada je stigao – čak i najveći povjesničar srednjega vijeka današnjice Jacques Le Goff govori o tome – Franjo je stigao u jeku križarskoga rata, kad je opsjednut grad Damietta,  prošao  između  posvađanih  vojski  i otišao sultanu. Ne znamo što su oni razgovarali, ali u ono vrijeme islam je, a to je slično i danas, „crni đavao“.

U vrijeme kada čak papin delegat Pelagije  okuplja  vojsku,  okupljaju  se  križari  iz cijele Europe, idu ratovati, Franjo posjećuje sultana. Ne znamo što su pričali. Ali znamo da se vratio živ. I otada do danas, kao i od Isusova vremena do danas, kao i od onoga kada Petru Isus kaže: „Vrati mač u korice!” pa do miroljubivoga puta, mi kršćani stalno smo u dilemi: snaga vjere ili snaga oružja, mir ili rat.

S ovom Franjinom zgodom ne slažu se mnogi franjevci, ali to i jest ostavljeno na slobodu: hoćemo li se odlučiti za mač, za mržnju ili ćemo se odlučiti da oboružani vjerom gledamo čak i svoje neprijatelje? Oboružani vjerom - mijenja se povijest nasilja.

„Savršeno veselje!”

Posljednja lijepa Franjina rečenica, vrlo kratka, dolazi iz vrlo zanimljive zgode, a glasi: Franjo je uza se uvijek imao svoga brata Leona. Leon je bio svećenik, jer je Franjo htio imati mješovito svoje bratstvo, da budu prisutni i laici i svećenici. Brat Leon volio je Franju i volio ga je imitirati, a Franjo bi mu rekao: „Nemoj me, brate, imitirati”, kao što je svima govorio: meni je Bog dao ovako, a svatko od vas treba izabrati svoj način naslje-dovanja Isusa.

Ono što danas stalno ponavljamo, ima modernih duhovnih opsjenara koji bi htjeli da ih ljudi nasljeduju. Franjo uvijek govori: „Eno vam Isus! Njega nasljedujte!”

I tako Leon pita jednom brata Franju, putovali su: „De mi reci, brate Franjo, što je to savršeno veselje? Što je savršena sreća u životu?” Onda Franjo njemu  kaže: „E, to je kada bi sada nas dvojica bili jako prljavi, pokisli, promrzli i ku-camo u nedoba na vrata svojoj vlastitoj braći, na samostanska vrata, a ovi izlaze iznutra i govore: ‘Nosite se vucibatine jedne!’, i protjeraju nas, a mi budemo zbog toga veseli.

Znam, braćo i sestre, da će mnogi od nas reći da je ovakav način života jedna vrsta mazohizma, bolesne patologije ili bolesne želje da patimo nad sobom. Ne! Ovo je važno – to je poruka za nas sve danas – ne očekivati zahvalu i uspjeh od svoga posla. To je ono što pokvari često naša jako dobra nastojanja. To je ono kad smo čitav dan u kući radili, a nitko nije vidio, nitko zahvalio. To je ono kad smo čitav život posvetili svojoj djeci, a oni tako bezosjećajni i nezahvalni. To je ono kad smo toliko dobra učinili, a nitko nije vidio. To je ono kad idemo kroz ovaj život onako kako je Isus živio.

Kršćanski paradoks

Kad  bismo  sabrali  ono  što  je  bitno  za  Franju, i uopće za velike ljude, ali osobito sigurno za Franju, gdje bi nama trebao biti izazovom u ovo naše vrijeme, rekli bismo da je otklonio tri straha koji prate čovjeka čitavog života.

Strah od nemanja - zato je živio siromašno. Znate kako se mi strašimo kako ćemo ogladnjeti, kako nećemo imati  gdje  živjeti,  uvijek  zgrćemo.  Franjo  živi siromašno i kaže da se bogatstvo umnožava dijeljenjem. To je kršćanski paradoks, to Isus traži od nas.

Drugi je strah - strah od drugih, strah da drugi ne bi bili bolji od mene, strah da drugi uspije bolje od mene, da drugi ne ovlada mnome, strah vezan za obiteljske, prijateljske i sve druge odnose.  Franjo  zasniva  bratstvo  i  sestrinstvo  na ovome svijetu, zato i svojoj braći ne dopušta da imaju poglavare u smislu superiora nego se moraju stalno mijenjati i biti sluge svima.

I treći najteži strah - strah od smrti - Franjo rješava na jedinstven način. Koliko nas danas u našoj civilizaciji, u ovoj prezreloj kulturi koja počinje biti obijesna zbog imanja, koliko se samo bojimo smrti. Franjo smrt naziva sestricom. Ona je prijelaz do susreta s Bogom licem u lice, i on kaže: „Što ste se uplašili? Ovaj život je neizmjerno vrijedan, jedini što imate, ali ima i drugi život.”

Zato je Franjo velik svetac, i baš danas na dan sv. Klare kojoj je kazao da ide u samostan moliti za uspjeh franjevačkog pokreta, valja reći da taj franjevački pokret nije ništa drugo do osobni put nasljedovanja Isusa Krista. Danas zato treba istaknuti i ponovno pozvati ljude da budu franjevci i s habitom i bez habita. Treba svjedočiti slobodu od ovih svih strahova što pritišću ljude. Amen

by Zupnik

OBAVIJESTI

U ponedjeljak 10.08. 2020 je blagdan sv.Lovre, đakona i mučenika.

U utorak 11.08. 2020 je spomendan svete Klare Asiške, djevice. Sveta misa je u 12.30 sati u kapelici naše misije.

Od 18.00 doe 18.45 sati je prigoda za ispovjed u prostorijama naše misije.

U petak 14.08. 2020 je spomendan sv. Maksimilijana Kolbe, svećenika i mučenika. Sveta misa je u 19.00 sati u kapelici naše misije.

Od  18.00 do 18.45 sati je prigoda za ispovjed u prostorijama naše misije.

U subotu 15. 08. 2020  je svetkovina Uznesenja Blažene Djevice Marije. Sveta misa je u 12.30 sati u crkvi Krista Kralja.

U 11.30 do 12.15 sati  je u crkvi prigoda za ispovjed.  

by Zupnik