DOBRO NAM DOŠLA
Zovem se Martina Bočkaj -Geißler.
Rođena sam u Hrvatskoj. Odrasla sam u Belcu, selu nedaleko od Marije Bistrice. Imam 39 godina, udana sam. Po zanimanju sam profesorica hrvatskog jezika i književnosti i studentica izvanredne teologije u Münchenu.
Od svoje rane mladosti vezana sam uz Crkvu i svoje župne zajednice u kojima sam često svirala na misama, vodila dječji zbor i volontirala u raznim projektima.
Moj životni put obilježen je odgojnim i obrazovnim radom sa djecom i mladima. Kroz dugogodišnji rad u školi uvidjela sam da učitelj osim prenošenja općeg znanja, prenosi još nešto jednako važno, a to su općeljudske vrijednosti. Ljubav prema bližnjemu, nada, radost i vjera moraju biti utkane u srce svakog učitelja, ako on poučava za život. Moj životni uzor je najveći učitelj svih vremena, Isus Krist.
Osjećam veliku zahvalnost i odgovornost pred Gospodinom jer sam kao vjernik laik pozvana služiti svojoj zajednici i prenositi radosnu vijest Evanđelja.
Od 1. listopada stupila sam u službu pastoralne suradnice u našoj župi. Nadam se da će moje iskustvo i obrazovanje koje sam do sada stekla biti na korist čitavoj zajednici. Neka naša buduća suradnja i prije svega naše zajedništvo budu na Slavu Božju.
----------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Neka ti bude sretan početak pastoralog rada u našoj zajednicu. Bog neka blagoslovi tvoj rad u našoj zajednici. Sretno!
Sretno Mirko
Hvala ti na 38,5 godina predanoga rada u našoj zajednici. Bog te poživio u zdravlju i radosti. Sretno!
LUDA SREĆA
|
Prvi dan u Rosenheimu bez odijela i kravate… (Foto: + Đorđe Corba) |
Toga drugog dana u svibnju osamdeset i druge, nakon godine seljakanja po jugu Njemačke, došao sam na misu u Rosenheim, gdje me župnik predstavio zajednici. Nakon mise pristupi mi lagano iz pozadine pod hladom mladić i pita: 'A di ti radiš?' Moj sugovornik mu kao iz topa: 'Pa, nisi čuo šta kaže fratar?' 'Znači, samo sviraš u crkvi?' Ja opet bez riječi, a sugovornik mi tiho: 'Kako su ljudi zavidni…' a mladić promirsi kroz zube: 'Koju taj ludu sreću ima! 'Eto, do danas mi je ostao taj kratki dijalog u sjećanju, a kako da ne. Češće mi je vlaćala ta scena kroz moj pastoralni rad tokom gotovo četiri desetljeća. Kako su se redali razni događaji i okolnosti, tako mi se lagano gubila riječ zavist lagano prevladavala (luda) sreća.
Imao sam lijepu podršku većine župnika, a to je bilo važno i da mi roditelji povjere mlade i djecu, a rad zasja u očima cijele župe. Sreća.
Kad to ne išlo idealno, Bog je pomogao da uvijek ima onih koji će me bodriti pa tako spoticanja nisu izlazila na vidjelo. Koja sreća…
Kateheze, vjeronauk, posjete obiteljima i bolesnima, probe zbora i benda nisu doskora jenjavale, a misna slavlja bila su mi vrhunac: u njima sam osjećao snagu i blagoslov zajedništva. Borba da 'ne izgubim nikoga od onih koji su mi povjereni'(usp. Iv 18, 8) bila mi je duboko usječena u duši i vodit će me do kraja. Za mene je to istinska sreća: 'jer ti ljudi su Božje blago, (usp. Iv 17, 9) kako oni koji ga ne poznaju tako i oni koji mu vjeruju. Biti uz njih, s njima i za njih danomice, što je nego sreća.
Krajem osamdesetih morao sam misliti o sebi. Zanesenost pastoralom lagano je crpila 'rezerve' i došlo je vrijeme da unesem u život novo: sasvim drugu ljubav. Pridružila mi se dušom i tijelom moja Manda, skromna djevojka, ali velika u ljubavi prema meni i mom poslu. Uz suprugu dobio sam 'pastoralnu suradnicu' koju župa nije primjećivala, a ona se brinula za naš dom, odrekla se nesebično blagdana i vikenda, da dočeka župnika i mene s večerom, mnoge svećenike i biskupe… rekao bi sv. Pavao, koja je prala noge svetima (1 Tim 5,10) Brinula se potpuno za našeg Ivana i zamjenjivala mu oca, zauzetog pastoralnim radom, što drugo reći, nego sreća!
Ratno vrijeme bilo je zahtjevno i teško, ali svakodnevne pomoći izbjeglicama, pod krovom novog zdanja, dar biskupije koja je suosjećala s naim narodom, bilo je vrelo utočlišta duhovnog, kulturnog i nacionalnog djelovanja, štoviše, obogaćivanja izgnaničkog života. Dvorane pune vjeroučenika, do četrdesetak ministranata i šest grupa, crkveni zbor, kao i zbor djece i mladih, dvije grupe folklora, vlastiti tamburaši, kazališna grupa a najvažnije, otvorena srca svih za svakoga… a biti jedna od karika tog lanca ljubavi, što, nego sreća.
Zajednica koja je puno toga preživjela i danas živi i budućnost je pred njom, ozračje je u kom se gubi svako negativno sjećanje, a uspomene ne daju nazad, čine me u ovom trenutku podosta sretnim: imati vremena trenuke dvojbe i nesklada popratiti molitvom i pomirenjem, a opet blagoslivljati svaku iskricu zajedništva ove župe i napora župnika i suradnika, župskog vijeća, duša suživljenim sa svojom Crkvom…
Da se vratim na početak momku ispod kestena: dragi Buljane, možemo li tu ludu sreću ipak nazvati velikim blagoslovom.
Mirko Kapetanović
Dragi naš Mirko, dobri naš Mirko,
Vrijeme brzo leti, i evo došao nam je dan da ti kažemo zbogom i hvala.
Jedno veliko HVALA za sve ove godine tvog nesebičnog davanja svima nama, bilo to kroz zvukove orgulja i gitare kojima si nam obogaćivao
Sv. Misu, ili dolaskom iz Rosenheima na satove pjevanja, vjeronauka i druženja sa svojom zajednicom Haushama.
Bure, snijegovi, kiše… pa čak niti ova aktualna situacija Korone nije te mogla zaustaviti da nam dođeš. Posebno ćemo pamtiti tvoju veselu narav. Žalost i tugu nikad od tebe nismo osjetili, naprotiv, pričao si nam viceve i kad je bilo najteže i time si izmamljivao osmjeh na našem licu.
Kao jedan mali znak pažnje, a i sjećanja na nas, poklanjamo ti toplu deku, kao simbol osjećaja topline koju si ti nama poklanjao sve ove godine. Uz to jedan jastuk na koji smo dali ugravirati
"Lieblingsmensch Mirko", jer ti si tu titulu, taj naziv zaslužio.
Kad upališ svijeću koju ti poklanjamo, sjeti se… i nek te ispune onim što i simboliziraju: nadom, vjerom, mirom, ljubavlju, radosti, jednom riječju - Isusom Kristom, koji nas sve povezuje, kako na ovom svijetu, tako i u vječnosti. Još jedamput veliko HVALA od tvojih braće i sestara
zajednice Hausham.
Neka te dragi Bog blagoslovi i čuva!!!
(Hausham 25,10.2020.
Tekst: Anđelka Čirko)
NEDJELJNE OBAVIJESTI (25.10-01.11. 2020)
Nedjelja 25. 10 2020 je 30-ta nedjelja kroz godinu i ujedno Misijska nedjelja. Misijska nedjelja nas potiče da molimo za misionarke i misionare, za širenje radosne vijesti Isusa Krista svim ljudima, da iskazujemo zanimanje za crkvu po svem svijetu, pogotovo u zemljama trećega svijeta i progonjenu crkvu. Kolekta na svetim misama je namjenjena za potrebe misija.
U utorak 27. 10. 2020 od 18.00 do 18.50 sati u prostorijama naše zajednice. (I. Kat) prigoda za sakramenat ispovjedi. U 19.00 sati sveta misa u kapelici naše misije.
U četvrtak 29. 10. 2020 u 18.00 sati je ispovjed za krizmanike, njihove roditelje, kumove i sve koji se žele ispovjediti u crkvi sv. Antuna u Haushamu.
U petak 30. 10. 2020 u 16.00 sati je ispovjed za krizmanike, njihove roditelje, kumove i sve koji se žele ispovjediti u Wasserburgu u crkvi Hl. Bruder Konrad.
U subotu 31. 10. 2020 u 17.30 sati je ispovjed u crkvi sv. Brata Konrada u Wasserburgu. (Bruder-Konrad-Straße) U 18.00 sati je sveta misa (Svi Sveti).
U nedjelju 1. 11. 2020 je svetkovina Svih Svetih. Svete mise u 9.00 sati u Hausham i u 12.30 sati u Rosenheimu
KORONSKE NEPRILIKE
Prijave za mise u Wasserburgu i Haushamu nisu potrebne ali je potrebno držati se higijenskih propisa.
PRIJAVA ZA MISU U ROSENHEIMU je i dalje obavezna. Prijava je moguća samo preko misijskog broja telefona (08031 34181) i to od ponedjeljka do četvrtka od 10.00 do 12.00 i od 14.00 do 16.00 sati te petkom od 10.00 do 12.00 sati.
Higijenski propisi nalažu da prilikom ulaska na misu dezinficiramo ruke i nosimo zaštitne maske preko nosa i usana. Maske skidamo kada sjednemo na naša mjesta i ponovno je stavljamo kada idemo na pričest te a kraju mise. Dužni smo držati odstojanje ne samo u crkvi nego i ispred crkve.
Oni koji su prehlađeni, gripozni ili imaju problema sa disanjem neka ne idu u crkvu nego neka se pomole kod kuće sa svojom obitelji.
Slika: Misionar franjevac, kapucin fra Ivica Vrbić sa svojim radosnim siromasima u Boliviji
MISIJSKA NEDJELJA
Poruka pape Franje za Svjetski dan misija 2020. (25. listopada 2020.)
»Evo me, mene pošalji!« (Iz 6, 8)
Draga braćo i sestre!
Želim izraziti svoju zahvalnost Bogu na predanosti kojom se u Crkvi diljem svijeta u listopadu prošle godine živio Izvanredni misijski mjesec. Uvjeren sam da je pridonio poticanju misijskog obraćenja u mnogim zajednicama na putu naznačenom temom: “Kršteni i poslani – Kristova Crkva u misiji u svijetu”.
U ovoj godini obilježenom patnjom i izazovima koje je sa sobom donijela pandemija Covid-19 taj misijski hod čitave Crkve nastavlja se u svjetlu riječi koju nalazimo u izvješću o pozivu proroka Izaije: »Evo me, mene pošalji!« (6, 8). To je uvijek novi odgovor na Gospodinovo pitanje: »Koga da pošaljem?« (ibid.). Taj poziv dolazi iz Božjega srca, od njegova milosrđa koje, u sadašnjoj svjetskoj krizi, predstavlja izazov na koji su Crkvu i čitav ljudski rod pozvani odgovoriti. »Poput učenikâ iz Evanđelja iznenada nas je zahvatila neočekivana i žestoka oluja. Shvatili smo da se nalazimo na istoj lađi, svi krhki i dezorijentirani, ali istodobno važni i potrebni, svi pozvani veslati zajedno, svi potrebni utjehe drugoga. Na toj lađi… svi se nalazimo. Poput tih učenika, koji jednoglasno i u tjeskobi kažu: “ginemo” (r. 38), tako smo i mi shvatili da ne možemo ići dalje svatko za sebe, već samo zajedno« (Meditacija na Trgu sv. Petra, 27. ožujka 2020). Doista smo prestrašeni, dezorijentirani i uplašeni. Bol i smrt daju nam iskusiti našu ljudsku krhkost, ali istodobno uočavamo da svi imamo snažnu želju za životom i oslobođenjem od zla. U tome smislu poziv na poslanje, poziv da iziđemo iz sebe samih iz ljubavi prema Bogu i bližnjemu pokazuje se kao prilika za solidarnost, služenje, posredovanje. Poslanje koje Bog povjerava svakome od nas pomaže nam osloboditi se straha i zaokupljenosti samima sobom i shvatiti da ponovno pronalazimo same sebe kad se darujemo drugima.
U žrtvi križa, gdje se do kraja ispunjava Isusovo poslanje (usp. Iv 19, 28-30), Bog objavljuje da ljubi sve i svakog pojedinog (usp. Iv 19, 26-27) i od svakoga od nas traži osobnu raspoloživost da budemo poslani, jer On je Ljubav koja nikada ne miruje nego je uvijek “u poslanju”, uvijek izlazi iz sebe kako bi dala život. Iz ljubavi prema ljudima Bog Otac je poslao Sina Isusa (usp. Iv 3, 16). Isus je Očev misionar: njegova osoba i njegovo djelo su potpuna poslušnost Očevoj volji (usp. Iv 4, 34; 6, 38; 8, 12-30; Heb 10, 5-10). Isus, koji je raspet i uskrsnuo za nas, uključuje nas u svoje poslanje ljubavi i svojim Duhom, koji oživljava Crkvu, čini nas svojim učenicima i šalje nas u misiju u svijet i među narode.
»Misija, “Crkva koja izlazi”, nije neki program, nego naum koji se ostvaruje snagom volje. Krist je taj koji daje Crkvi izići iz sebe same. U poslanju naviještanja evanđelja ti se krećeš jer te Duh Sveti tjera i nosi« (Bez njega ne možemo ništa. Biti danas misionari u svijetu, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2020., str. 14). Bog uvijek prvi ljubi nas i tom nas ljubavlju susreće i poziva. Naš osobni poziv plod je činjenice da smo sinovi i kćeri Božje u Crkvi, njegova obitelj, braća i sestre u onoj ljubavi koju nam je Isus posvjedočio. Svi, međutim, imaju ljudsko dostojanstvo utemeljeno na Božjem pozivu da budu djeca Božja i da u sakramentu krštenja i slobodi vjere postanu ono što su oduvijek bili u Božjem srcu.
Sama činjenica da smo besplatno primili život podrazumijeva poziv da uđemo u dinamiku sebedarja: to je sjeme koje će kod krštenika poprimiti zreli oblik kao odgovor ljubavi u braku i u djevičanstvu za Kraljevstvo Božje. Ljudski se život rađa iz Božje ljubavi, raste u ljubavi i stremi ljubavi. Nitko nije isključen iz Božje ljubavi, a u svetoj žrtvi Isusa Krista na križu Bog je pobijedio grijeh i smrt (usp. Rim 8, 31-39). Za Boga, zlo – pa čak i grijeh – postaju izazov ljubiti i to ljubiti još većom ljubavlju (usp. Mt 5, 38-48; Lk 22, 33-34). Zato u pashalnom otajstvu Božje milosrđe liječi praiskonsku ranu zadanu ljudskom rodu i izlijeva se na cio svemir. Crkva, sveopći sakrament Božje ljubavi prema svijetu, nastavlja Isusovo poslanje u povijesti i šalje nas svukuda da bi Bog, po našem svjedočenju vjere i naviještanju evanđelja, mogao ponovno očitovati svoju ljubav i dotaknuti i preobraziti srca, umove, tijela, društva i kulture na svakome mjestu i u svakome vremenu.
Poslanje je slobodan i svjestan odgovor na Božji poziv. No, taj poziv prepoznajemo samo kad živimo osobni odnos s Isusom živim u njegovoj Crkvi. Zapitajmo se: jesmo li spremni prihvatiti prisutnost Duha Svetoga u svome životu, poslušati poziv na poslanje, bilo u životu u braku, bilo u posvećenom ili svećeničkom životu, u svojoj svakodnevici? Jesmo li spremni biti poslani na bilo koje mjesto kako bismo svjedočili svoju vjeru u Boga milosrdnog Oca, kako bismo naviještali Evanđelje spasenja Isusa Krista, kako bismo dijelili božanski život Duha Svetoga izgrađujući Crkvu? Jesmo li poput Marije, Isusove majke, spremni bespridržajno se staviti u službu Božje volje (usp. Lk 1, 18)? Ta je unutarnja raspoloživost veoma važna ako želimo reći Bogu: »Evo me, Gospodine, mene pošalji« (usp. Iz 6, 8). I to ne apstraktno, nego u ovom času Crkve i povijesti.
Shvatiti što nam Bog govori u ovim vremenima pandemije predstavlja također izazov za poslanje Crkve. Bolest, patnja, strah i izolacija stavljaju pred nas određena pitanja. Siromaštvo onih koji umiru sami, koji su napušteni, koji su ostali bez posla i primanja, beskućnika i onih koji nemaju što jesti tjeraju nas na razmišljanje. Prisiljeni držati fizički razmak i ostati u kući pozvani smo ponovno otkriti važnost društvenih odnosa kao i zajednički odnos s Bogom. Te okolnosti ne samo da ne bi smjele dovesti do toga da u nama porastu nepovjerenje i ravnodušnost nego bi nas trebale navesti da posvećujemo još veću pažnju našemu odnosu prema drugima. A po molitvi, kojom Bog dotiče i pokreće naša srca, postajemo otvoreni za potrebe naše braće i sestara za ljubavlju, za dostojanstvom i slobodom i ona u nama budi odgovornost za sav stvoreni svijet. Nemogućnost da se kao Crkva okupljamo na slavlju euharistije dovela nas je u situaciju da smo dijelili iskustvo brojnih kršćanskih zajednica koje ne mogu svake nedjelje slaviti misu. U takvim okolnostima pitanje koje nam Bog postavlja glasi: »Koga da pošaljem?« i od nas očekuje velikodušan i uvjeren odgovor: »Evo me, mene pošalji!«. Bog nastavlja tražiti koga da pošalje svijetu i narodima da svjedoči njegovu ljubav, njegovo spasenje od grijeha i smrti, njegovo oslobođenje od zla (usp. Mt 9, 35-38; Lk 10, 1-12).
Proslava Svjetskog dana misija ujedno nam pruža priliku još jednom potvrditi kako su molitva, promišljanje i materijalna pomoć prigode za djelatno sudjelovanje u Isusovu poslanju u njegovoj Crkvi. Svrha je ljubavi izražene u prilozima, koji se prikupljaju na liturgijskim slavljima na treću nedjelju u listopadu, poduprijeti misijski rad koji u moje ime obavljaju Papinska misijska djela kako bismo izišli ususret duhovnim i materijalnim potrebama narodâ i crkava u čitavome svijetu, za spas sviju.
Neka nas Presveta Marija, Zvijezda evangelizacije i Utjeha žalosnih, misijska učenica svoga Sina Isusa, nastavi zagovarati i biti nam na pomoć.
Rim, pri Svetomu Ivanu Lateranskom, 31. svibnja 2020., svetkovina Duhova.
Franciscus
(slika: fra Ivica Vrbić, misionar u Boliviji s svojim štićenicima)
NEDJELJNE OBAVIJESTI 18-25.10 2020
Danas je 29. Nedjelja kroz godinu
U utorak 20. 10. u 19.00 sati je krunica
U Četvrtak 22. 10 u 11.00 sati je sveta misa
U petak 23. 10. 2020 u 19.00 sati sveta misa
U nedjelju 25.10 je u 12.30 sati je misa na kojoj se od zajednice nakon više od 38 godina predanog rada oprašta gosp. Mirko Kapetanović. Zbog pandemijske situacije nećemo moći napraviti oproštaj onako kako gospo. Mirko zaslužuje.
Misu će predvoditi i propovjedati Msgr. Dr. Alexander Hoffman Referent za zajednice drugih stranih jezika.
Gospodin Mirko će se u subotu 24.10. 2020 na misi u 18.00 sati oprostiti od zajednice u Wasserburgu a u nedjelju 25. 10. 2020 u 9.00 sati od zajdenice u Haushamu.
VJERONAUK ZA KRIZMANIKE
Četvrtkom u 18.00 sati u Haushamu
Petkom u 16.00 sati u Wasserburgu
Subotom u 11.00 sati u Rosenheimu
PRIJAVA ZA MISU U ROSENHEIMU je i dalje obavezna. Prijava je moguća samo preko misijskog broja telefona (08031 34181) i to od ponedjeljka do četvrtka od 10.00 do 12.00 i od 14.00 do 16.00 sati te petkom od 10.00 do 12.00 sati.
Higijenski propisi nalažu da prilikom ulaska na misu dezinficiramo ruke i nosimo zaštitne maske preko nosa i usana. Maske skidamo kada sjednemo naša mjesta i ponovno je stavljamo kada idemo na pričest te a kraju mise. Dužni smo držati odstojanje ne samo u crkvi nego i ispred crkve.
Nedjeljno evanđelje (Mt 22, 15-21)
U ono vrijeme: Odoše farizeji i održaše vijeće kako da Isusa uhvate u riječi. Pošalju k njemu svoje učenike s herodovcima da ga upitaju: »Učitelju! Znamo da si istinit te po istini putu Božjem učiš i ne mariš tko je tko jer nisi pristran. Reci nam, dakle, što ti se čini: je li dopušteno dati porez caru ili nije?« Znajući njihovu opakost, reče Isus: »Zašto me iskušavate, licemjeri? Pokažite mi porezni novac!« Pružiše mu denar. On ih upita: »Čija je ovo slika i natpis?« Odgovore: »Carev.« Kaže im: »Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje.«
Riječ Gospodnja.