Sveta Klara Asiška
Danas Crkva slavi sv. Klaru, sljedbenicu sv. Franje Asiškoga, rođenu 1193. godine u Asizu, utemeljiteljicu Reda klarisa – jednoga od najstrožijih redova u Katoličkoj Crkvi. Da bi izbjegla udaju koju su joj namijenili njezini najbliži, u noći nedjelje Cvjetnice 1211. godine, Klara je pobjegla u Porcijunkulu gdje ju je čekao Franjo i njegova prva subraća, među kojima i Klarini rođaci Rufin i Silvestar. Franjo joj je tada odrezao kosu i obukao smeđi habit, kao znak da odsad pripada samo Kristu Zaručniku.
Nakon toga ju je odveo u Bastiju, u benediktinski samostan u kojem je proboravila sljedećih 15 dana. Tamo joj se pridružila i rođena sestra Janja koja je također željela slijediti Krista. Nakon toga su obje prešle u neki drugi samostan. Franjo je poslije Klaru i sve njezine družice koje su joj se u međuvremenu pridružile, smjestio u samostan u blizini crkvice sv. Damjana, što je od 1215. godine kuća matica sestara klarisa.
Kad je sv. Franjo boravio u Asizu, često je navraćao Klari i njezinim sestrama i poučavao ih. Klara ga je više puta žarko molila da blaguje s njom jedan obrok. On je to neprestano odbijao. Njegova su ga braća opomenuli da nije dobro ni pred Bogom što toliko odbija sestru Klaru u tako jednostavnoj molbi, a dobro znaju da bi on za nju učinio i puno više kad bi ga tražila.
Franjo je uvidio koliko ga i braća za to mole, pa je odredio da se uz crkvicu sv. Marije od Anđela ili Porcijunkulu, u kojoj je Klara postala Kristova zaručnica, priredi taj objed. Klara je došla s jednom sestrom i nakon što se pomolila u crkvi, svi su posjedali za objed, prostrt jednostavno na golom podu. Već pri prvom zalogaju Franjo je počeo zanosno pripovijedati o Bogu, što se prenijelo i na sve prisutne. Ljudi iz okolice vidjeli su crkvicu Porcijunkulu i šumu oko nje u ognju, pa su pohitali gasiti i spašavati. Došavši do crkvice, vidjeli su da to nije nikakav izvanjski plamen. Ušavši unutra, našli su svetu braću i redovnice u zanosu molitve i kontemplacije.
Klara je potom pune 42 godine upravljala svojom zajednicom. Nosila je pokornički pojas, spavala na golom tlu ili hrpi granja, sve dok joj sveti Franjo nije zapovjedio da se mora služiti slamnjačom. U hrani je bila skromna neprestano posteći. Čak ju je sveti Franjo morao potaknuti na blaži oblik. Kad su Saraceni nahrupili uništiti samostan, Klara se, iako bolesna, dala iznijeti do izlaznih vrata, držeći u rukama posudicu s Presvetim oltarskim sakramentom. Vidjevši to, Saraceni su se povukli. Slikari većinom oslikavaju taj trenutak Klarina života.
Većinu svoga života sveta je Klara proživjela u bolesti. Nije se tužila jer je radije liječila druge. Živjela je zatvorenim načinom života unutar uskih zidova malog samostana u Asizu. Bila je žena molitve i čitav je svoj život proživjela u žarkoj vjeri u Boga jer je znala da je on ljubi. Nije joj trebalo mnogo materijalnog bogatstva jer je vjerovala da će se Bog pobrinuti za sve njezine zemaljske potrebe. Bog nikada nije dopustio da klone. Živjeti takvim načinom života zahtijeva duboku vjeru, ali svatko tko pokuša živjeti oviseći samo o Božjoj dobroti, ubrzo nauči radost jednostavnosti. Sveta Klara poručuje sestrama, ali i svima nama: „Ljubite Gospodina i Isusa, koji je bio raspet za nas, iz dubine svoga srca, i neka misao o Njemu nikada ne napusti vaš um. Neprestano razmišljajte o tajni križa. Ne bojte se, kćeri moje! Bog, koji je vjeran u svim svojim riječima i svet u svim svojim djelima, izlit će svoj blagoslov na vas. On će biti vaš pomoćnik i najbolji savjetnik. Bog je naš spasitelj i naša vječna nagrada.” Sveta Klara je jednom zgodom ležala bolesna u ćeliji. Svećenik joj je donio svetu pričest. Prisutna sestra Franciska opazi iznad Klarine glave veliko svjetlo, a mjesto hostije pojavio se prekrasni Dječak. Nakon pričesti je sveta Klara obilno lijevala suze, kao i obično, a uz to je rekla i ove riječi: „Svemogući mi je Bog udijelio danas veliku milost”.
Zbog načina života, gladovanja i tjelesnih patnji kojima se podvrgavala, umrla je 11. kolovoza 1253. godine i punih 600 godina njezino je tijelo počivalo duboko ispod crkve klarisa u Asizu, dok papa Pio IX. nije naredio da se njezin grob otvori i da se uzmu relikvije. Papa Pio XII. je 14. veljače 1958. proglasio Svetu Klaru nebeskom zaštitnicom televizije. Zbog brojnih čuda i čudesnih ozdravljenja koja joj se pripisuju već je za života postala vrlo omiljena u narodu, koji je zaziva u teškim situacijama i bolestima.
Molitva svetoj Klari
Sveta Klaro, tvoje je srce bilo tako veliko da ljubi cijeli svijet. Uzmi naše molbe u svoje čiste ruke i prikaži ih Bogu. Moli za nas da možemo jednog dana ući u radost pred Božje prijestolje. Neka sjaj tvoje savršene čistoće proguta sjene i tamu grijeha i pokvarenosti u svijetu. Zagovaraj svojom nevinošću mladež. Osiguraj mir našim domovima i slogu u našim obiteljima. Pomozi svima koji su u teškim okolnostima života i koji su se preporučili u naše molitve. Amen.
Sretan imendan slavljenicama!
Preuzeto sa Hrvatske katoličke mreže.
Uz spomendan svete Klare Asiške
- FRANJO ASIŠKI U ŠEST REČENICA
Propovijed fra Ivana Šarčevića na blagdan sv. Klare, u devetnici Velikoj Gospi 2008
U povijesti kršćanstva, braćo i sestre, postoje veliki ljudi koji su nasljedovali Isusa Krista. Njih najčešće nazivamo svecima. Danas slavimo svetu Klaru Asišku, jednu od velikih žena koja je značajna za takozvani kontemplativni, odnosno zatvoreni način života, koji nama suvremenim ljudima, ali i u prijašnjim vremenima, može značiti nepriličnost i ludost, da se netko zatvori u samostan i moli Boga za druge ljude ili radi nešto korisno.
Ono što bih htio večeras s vama podijeliti u ovom hramu Božjem je nešto o svetom Franji kojem je Klara u svojoj 18. godini utekla, on je bio njezin „frizer“, ošišao je kosu Klari i ona je s drugim sestrama otišla u samostan i danas imamo negdje oko 18 tisuća klarisa. Ovdje govorim o sv. Franji, ne da bismo se mi franjevci hvalili, nego da budemo također pred svojim vlastitim ogledalom, da vidimo što je učinio taj čovjek na prijelazu iz 12. u 13. stoljeće.
On nije sam sebe, nego su ga drugi nazvali „drugim Kristom“. I ne samo zbog rana koje je dobio nego zbog načina života. Jer njegovo pravilo života po kojem je on živio bilo je vrlo jednostavno, čak mu je službena Crkva prvo pravilo promijenila jer je bilo doslovno evanđelje.
Ja bih pokušao zajedno s vama u šest rečenica sagledati Franjin život, da i mi današnji suvremeni ljudi, a osobito mi franjevci budemo ono što je Matoš kazao: ono što je hrvatskom narodu najljepše dano jest došlo od franjevaca.
Znam da su Cetinska krajina i mnogi ljudi vezani za franjevce. To treba danas spominjati, jer su se mnogi franjevci danas umorili u svome pozivu i mnoge franjevačke obitelji, čak i oni što bismo mi kazali trećoredci pa i franjevačka mladež.
Čak je, dakle, i samim franjevcima negdje Franjo postao malen, neprivlačan, ne samo stoga što žele čak promijeniti odijelo i ostaviti habit, nego baš zbog duha Franjina koji tako djeluje. Zbog toga što je jednostavan kao što je i Isusov način života vrlo jednostavan, a mi bismo htjeli komplicirati stvari.
„Tko si ti, a tko sam ja,Bože moj?“
Franjo je bio vrlo mlad čovjek poput mlađih ljudi danas i svakoga vremena, njegova je prva rečenica bila: “Tko si ti, a tko sam ja, Bože moj?”
Evo prve rečenice temeljne u njegovome životu, sina bogatoga trgovca Petra Bernardonea i majke Francuzice Pike, odatle mu i ime Francesco. Živio je i kao vitez i kao trgovac i kao trubadur u gradu Asizu i doživljavao je onako kako svi mi a osobito mladi doživljavaju upitnost svoga života. Stajao je pred svojom budućnošću. I on se vjerojatno vraćao nakon fešta prazan, ponekad možda u veselju, ali tražio je taj temeljni smisao svoga života. Bio je običan, prosječan vjernik kao i drugi, bez obzira što neki životopisci žele naglasiti njegovu silno grešnu mladost. Nema tako velikih grešnika kao ni među nama, kako mi to često mislimo. Ali je sigurno ovo, slijedio je taj svoj unutarnji nemir i on ga je doveo do toga pitanja koje bi nama svima trebalo ponovno biti postavljeno i svatko od nas osobno trebao bi postaviti to pitanje: Tko sam ja, tko je čovjek na ovoj zemlji, i tko je Bog? Ostavljamo ga neodgovorenim da svatko zapravo pokuša to kazati.
„A što trebam činiti,Gospodine?”
Druga Franjina rečenica veže se uz jedan događaj, mistični događaj. Franjo se nije mogao smiriti, jer mu Bog nije dao mira. Dolazi u crkvu sv. Damjana vjerojatno onako lutajući kako i mi znamo, ako smo dosljedni svome unutarnjem nemiru, došao je pred križ, kasnije poznati franjevački križ u sv. Damjanu. Čuo je glas da mu Bog govori i onda je Franjo postavio pitanje: „A što trebam činiti, Gospodine?”
Evo drugoga Franjinog pitanja. Što trebam činiti? Zar to nije važno i za nas danas, jer možda puno radimo, trčimo gore - dolje, a možda uopće ne postavljamo temeljno pitanje što ja to zapravo u životu radim, što ja to činim, i što mi to je činiti, Gospodine?
I onda je čuo glas: Franjo, popravi moju Crkvu! I kao što mi redovito uvijek doslovno shvaćamo, i Franjo je počeo popravljati tu trošnu crkvu sv. Damjana. Popravljao je još neke crkve. To je ono kad se u nama rodi ideja, kad se zasitimo života pa kažemo: hajdemo nešto praktično raditi. Hoću se negdje sakriti, hoću nešto raditi što se ono kaže manualno, fizički.
Ali to nije bilo dovoljno, trebalo je što će se kasnije vidjeti nešto drugo raditi: Crkva se tada nalazila u teškome vremenu, bilo je dosta krivovjerja i vodili su se križarski ratovi. Vidjet ćemo kako Franjo, tko je čitao njegove životopise to zna, mijenja i Crkvu i svijet. I to kako?
"Ljubav nije ljubljena"
Dolazimo do sljedeće njegove bitne rečenice: Ljubav nije ljubljena. To je mnogima djelovalo smiješno. Bio je predmet rugla mnogih u Asizu. Ono što je nama nezgodno podnijeti, kako ćemo biti ‘mimo svit’. Franjo je osjetio da ljubav nije ljubljena. Ako se malo bolje zadubimo, ako bi Bog sastavljao svoju vlastitu povijest s čovjekom, s nama ljudima, mogao bi nazvati taj svoj roman „Drama neuzvraćene ljubavi”.
To bi Isus mogao i sa svojim učenicima i s nama danas. I to je Franjo osjetio. Ako mi zavirimo u naše obitelji, vidjet ćemo jednako tako da su naša osobna iskustva uvelike iskustva neuzvraćene ljubavi. Koliko je nas koje, kad počnemo govoriti o svojoj patnji drugi odmah prekine, nemamo kada ni kazati kako nam je. Koliko je nas što bi rekao veliki poljski nobelovac Milosz s „poluotvorenim ustima koje se nikada nisu izrekle“. Koliko je nas danas s iskustvom da uopće nije saslušan?
Franjo je upravo iz toga iskustva, iskustva križa, što je i važno i za Klaru - križ kao neuzvraćena ljubav - mijenjao perspektivu ljudskoga djelovanja. Ako mi preokrenemo tu perspektivu ljudskoga djelovanja i ne budemo oni koji će uvijek očekivati da budu ljubljeni, ono kako mi to stalno znamo, nego krenemo mi prvi biti ljudi koji će izaći u susret drugima. Ljubiti, a ne čekati da budemo ljubljeni.
“Ne samo sebi živjeti,nego i drugima koristiti”
Na ovo rečeno odmah se nadovezuje sljedeća Franjina rečenica (mi to franjevci znamo često stavljati sebi u sobe): “Ne samo sebi živjeti, nego i drugima koristiti.”
Što treba drugo kazati u ovom našem vremenu koje označavamo sebičnim vremenom? Za Franju se kaže, kao i za Klaru, da je bio apsolutno siromašan. Mi smo u životu takvi da što više imamo, kao da nam više i treba. Tako je uvijek, čovjek je takav. Franjo živi u vremenu kada se razvija grad, cvate urbanizacija. Oblik gradova koje mi danas imamo kao što su Zadar, Split pa i Sinj, Dubrovnik, većinom je srednjovjekovni.
U Franjino vrijeme dolazi do procvata trgovine, vidimo ove pijace koje imamo, i monetarne revolucije, kada novac postaje sve, i procvata sveučilišta i knjiga. Franjo u svom vremenu, kažu životopisci, mrzi novac, a i knjige. To nam može djelovati zastrašujuće, jer što bismo bez novca i što bismo bez knjiga? No to treba razumjeti osobito u ono vrijeme, kada novac postaje idol, a knjige su, dok nije bilo Guttenberga, bile iznimno skupe, trebalo je sve raditi rukom od pravljenja papira do prepisivanja. Tako su novac i knjige onda označavale veliku moć. Franjo je prezirao sve ono što je napuhano, što je imalo moć nad ljudima, bilo to novac ili knjiško znanje. Tko je pratio njegove životopise zna da je pisao sv. Anti koji je tada jedan od najučenijih ljudi: „Dobro, predaji teologiju, ali nemoj da ti pamet oduzme duh molitve!”
I to je ono što je pokušalo franjevaštvo napraviti - spojiti gorljivost studija s gorljivošću molitve. Franjo radi svojim rukama i želi biti koristan drugima i zagovara siromaštvo kao način života.
Pjesma života
Zaboravlja se da je u njegovo vrijeme živio jedan od najmoćnijih papa Inocent III., koji pokreće križarske ratove. Na toj dvojici figura naše Katoličke crkve i mi se možemo mjeriti. Izabrati siromaštvo i neće nam ništa nedostajati ili izabrati bogatstvo. Vi sigurno znate, osobito oni mlađi, Franjinu pjesmu, Pjesmu brata sunca, pjesmu života. Franjo siromašan raduje se životu i pjeva o bratu suncu, o bratu mjesecu, sestri vodi, do sestre smrti. Ovaj papa, bogati papa, sastavlja knjigu O preziru svijeta.
Zar nismo primijetili da i mi što više imamo ne možemo uopće podnijeti život pored sebe? Zar se ne kaže u nas i nije to nikakva posebna filozofija: dok smo bili siromašniji, bilo je više djece, bilo je više radosti za život. Zar nije u nas upravo prisutna određena vrsta nepodnošenja ni cvijeća ni životinja – nije Franjo zato badava proglašen zaštitnikom ekologije! Ali ne zato da bi on hvalio vodu, da bi ta voda njemu bila dobra, da bi on što dulje živio, nego je preko stvorenja hvalio Stvoritelja! Tu leži bitna stvar siromaštva. Ne da se odreknemo materijal-noga, nego da sve što imamo služi ljubavi.
„Ono što mi je bilo mrsko,postalo mi je slatko”
Sljedeća Franjina rečenica, možda najbitnija za njegovo obraćenje koju on navodi u Oporuci jest: Ono što mi je bilo mrsko, postalo mi je slatko, drago. Braćo, treba li bolje načelo za naš život?
Koliko puta radimo posao koji ne volimo? Koliko puta su nam i roditelji govorili: ako to ne voliš raditi, poljubi i ostavi! Koliko nas ima, studiramo a ne volimo ništa što je napisano? Koliko nas takvih ima čak i u Crkvi danas, mladi ljudi studiraju teologiju i smatraju teologiju preprekom za svećeništvo? Koliko nas ima roditelja, a ne volimo svoju obvezu? Franjina se promjena dogodila onda kada je zavolio ono što je prezirao. U njegovu su društvu gubavci bili prezreni ljudi, čak nisu pripadali ni velikašima ni puku, bili su izvan društva, rubni, isključeni. Onda je on kazao: moje definitivno obraćenje se događa onda kad sam obdario i poljubio gubavca, posvetio mu svoje vrijeme, svoj život.
Oboružan vjerom u povijesti nasilja
Ta velika promjena je jedna od najbitnijih promjena i u našem životu: kako zavoljeti onoga tko nas ne podnosi. Zato su u Franjinu životu dvije zgode: jedna kaže da je on obratio gubijskoga vuka. Neki tumači kažu da se ne radi o stvarnome vuku, nego o čovjeku, što bismo mi danas kazali, o jednom tajkunu, kojega su se svi bojali. Franjo ga je pogledao u oči i smirio njegovu vučju narav. Druga koja je povijesno potvrđena, iako čak i sami franjevci ne vole tu zgodu: jest Franjin susret za vrijeme križarskoga rata 1219. godine, kad je on pokušao prvi put krenuti na istok posjetiti sveta mjesta. Predaja kaže, a i neki povijesni dokumenti da je stigao u Zadar. Drugi put kad je krenuo tada je stigao – čak i najveći povjesničar srednjega vijeka današnjice Jacques Le Goff govori o tome – Franjo je stigao u jeku križarskoga rata, kad je opsjednut grad Damietta, prošao između posvađanih vojski i otišao sultanu. Ne znamo što su oni razgovarali, ali u ono vrijeme islam je, a to je slično i danas, „crni đavao“.
U vrijeme kada čak papin delegat Pelagije okuplja vojsku, okupljaju se križari iz cijele Europe, idu ratovati, Franjo posjećuje sultana. Ne znamo što su pričali. Ali znamo da se vratio živ. I otada do danas, kao i od Isusova vremena do danas, kao i od onoga kada Petru Isus kaže: „Vrati mač u korice!” pa do miroljubivoga puta, mi kršćani stalno smo u dilemi: snaga vjere ili snaga oružja, mir ili rat.
S ovom Franjinom zgodom ne slažu se mnogi franjevci, ali to i jest ostavljeno na slobodu: hoćemo li se odlučiti za mač, za mržnju ili ćemo se odlučiti da oboružani vjerom gledamo čak i svoje neprijatelje? Oboružani vjerom - mijenja se povijest nasilja.
„Savršeno veselje!”
Posljednja lijepa Franjina rečenica, vrlo kratka, dolazi iz vrlo zanimljive zgode, a glasi: Franjo je uza se uvijek imao svoga brata Leona. Leon je bio svećenik, jer je Franjo htio imati mješovito svoje bratstvo, da budu prisutni i laici i svećenici. Brat Leon volio je Franju i volio ga je imitirati, a Franjo bi mu rekao: „Nemoj me, brate, imitirati”, kao što je svima govorio: meni je Bog dao ovako, a svatko od vas treba izabrati svoj način naslje-dovanja Isusa.
Ono što danas stalno ponavljamo, ima modernih duhovnih opsjenara koji bi htjeli da ih ljudi nasljeduju. Franjo uvijek govori: „Eno vam Isus! Njega nasljedujte!”
I tako Leon pita jednom brata Franju, putovali su: „De mi reci, brate Franjo, što je to savršeno veselje? Što je savršena sreća u životu?” Onda Franjo njemu kaže: „E, to je kada bi sada nas dvojica bili jako prljavi, pokisli, promrzli i ku-camo u nedoba na vrata svojoj vlastitoj braći, na samostanska vrata, a ovi izlaze iznutra i govore: ‘Nosite se vucibatine jedne!’, i protjeraju nas, a mi budemo zbog toga veseli.
Znam, braćo i sestre, da će mnogi od nas reći da je ovakav način života jedna vrsta mazohizma, bolesne patologije ili bolesne želje da patimo nad sobom. Ne! Ovo je važno – to je poruka za nas sve danas – ne očekivati zahvalu i uspjeh od svoga posla. To je ono što pokvari često naša jako dobra nastojanja. To je ono kad smo čitav dan u kući radili, a nitko nije vidio, nitko zahvalio. To je ono kad smo čitav život posvetili svojoj djeci, a oni tako bezosjećajni i nezahvalni. To je ono kad smo toliko dobra učinili, a nitko nije vidio. To je ono kad idemo kroz ovaj život onako kako je Isus živio.
Kršćanski paradoks
Kad bismo sabrali ono što je bitno za Franju, i uopće za velike ljude, ali osobito sigurno za Franju, gdje bi nama trebao biti izazovom u ovo naše vrijeme, rekli bismo da je otklonio tri straha koji prate čovjeka čitavog života.
Strah od nemanja - zato je živio siromašno. Znate kako se mi strašimo kako ćemo ogladnjeti, kako nećemo imati gdje živjeti, uvijek zgrćemo. Franjo živi siromašno i kaže da se bogatstvo umnožava dijeljenjem. To je kršćanski paradoks, to Isus traži od nas.
Drugi je strah - strah od drugih, strah da drugi ne bi bili bolji od mene, strah da drugi uspije bolje od mene, da drugi ne ovlada mnome, strah vezan za obiteljske, prijateljske i sve druge odnose. Franjo zasniva bratstvo i sestrinstvo na ovome svijetu, zato i svojoj braći ne dopušta da imaju poglavare u smislu superiora nego se moraju stalno mijenjati i biti sluge svima.
I treći najteži strah - strah od smrti - Franjo rješava na jedinstven način. Koliko nas danas u našoj civilizaciji, u ovoj prezreloj kulturi koja počinje biti obijesna zbog imanja, koliko se samo bojimo smrti. Franjo smrt naziva sestricom. Ona je prijelaz do susreta s Bogom licem u lice, i on kaže: „Što ste se uplašili? Ovaj život je neizmjerno vrijedan, jedini što imate, ali ima i drugi život.”
Zato je Franjo velik svetac, i baš danas na dan sv. Klare kojoj je kazao da ide u samostan moliti za uspjeh franjevačkog pokreta, valja reći da taj franjevački pokret nije ništa drugo do osobni put nasljedovanja Isusa Krista. Danas zato treba istaknuti i ponovno pozvati ljude da budu franjevci i s habitom i bez habita. Treba svjedočiti slobodu od ovih svih strahova što pritišću ljude. Amen
OBAVIJESTI
U ponedjeljak 10.08. 2020 je blagdan sv.Lovre, đakona i mučenika.
U utorak 11.08. 2020 je spomendan svete Klare Asiške, djevice. Sveta misa je u 12.30 sati u kapelici naše misije.
Od 18.00 doe 18.45 sati je prigoda za ispovjed u prostorijama naše misije.
U petak 14.08. 2020 je spomendan sv. Maksimilijana Kolbe, svećenika i mučenika. Sveta misa je u 19.00 sati u kapelici naše misije.
Od 18.00 do 18.45 sati je prigoda za ispovjed u prostorijama naše misije.
U subotu 15. 08. 2020 je svetkovina Uznesenja Blažene Djevice Marije. Sveta misa je u 12.30 sati u crkvi Krista Kralja.
U 11.30 do 12.15 sati je u crkvi prigoda za ispovjed.
Župnikova poruka
Dragi i poštovani vjernici!
Veliki njemački pjesnik Rainer Maria Rilke opisuje kako je s prozora kavane u koju je svakodnevno navraćao promatrao kako na drugoj strani ulice sjedi siromašna žena i držeći ispruženu ruku prosi. Promatrao je kako prolaznici, ne zaustavljajući se, polažu novčiće u njezinu ruku. Rilke jednom ustane i krene prema ženi. Ne daje joj milodar nego joj pristupi, zastane kod nje, pogleda je sa prijateljskim osmjehom i darova joj jednu ružu. Žena, sva ozarena sa zahvalnošću i radošću uhvati pjesnikovu ruku i čvrsto je stisne. Tjedan dana žena nije dolazila na ulicu i jedna pjesnikova prijateljica primjeti: „Gdje li je ona žena? Od čega živi?“ Rilke joj odgovori: „Od ruže.“ Ne treba čovjek samo novčiće i materijalno dobro da bi mogao živjeti nego i hranu za srce. Mali znak pažnje.
Ovaj pjesnikov doživljaj mi je pao na pamet dok sam razmišljao o liturgiskim čitanjma današnje nedjelje. Čuli smo, mnoštvo traži Isusa koji se želio povući se u mir i tišinu. Želio se odmoriti i sabrati. To mu ne uspijeva jer ugledavši mnoštvo ljudi, sažali mu se nad njima i izliječi njihove bolesnike. Govor je o tjelesnim bolestima. Isus želi da čovjek bude zdrav. Postoje, međutim, i druge bolesti. Bolest osamljenosti, raznih strahova, osjećaj da nisi prihvaćen i voljen. Mnogi su ljudi bolesni jer im je srce prazno. Mnoga djeca i mnogi mladi danas odrastaju s mnoštvom igračaka, kompjutera, smartphona, u obilju obuće i odjeće i drugih materijalnih dobara ali im se ne daje ono najvažnije; ne daje im se roditeljska ljubav koja se pokušava nadopmjestiti materijalnim dobrima, ne daje im se vrijeme koje žele provoditi s roditeljeima, propitkivati ih, reflektirati, ispričati ono što su doživjeli u vrtiću, školi, na igralištu. Ne daje im se toplina roditeljskog zagrljaja jer roditelji, u silnoj trci da što više zarade, trču od posla do posla i nemaju vremena za ono što im je najvrijednije, svoju djecu.
Kod Isusa ljudi pronalaze ono što traže. Pronalaze životni smisao i oslonac. Ljudi se kod Isusa osjećaju prihvaćenima, osjećaju da ih on razumije. Nisu samo broj kao u velikom pogonu koji mora funkcionirati ili kotačić koji se lako zamijeni s drugim kotačićem koji bolje funkcionira. Znaju da ih Isus prima onakvima kakvi jesu. Ne moraju glumiti snagu, veliku pamet ili moralnu veličinu. Čovjek u susretu s Isusom spoznaje da je Bog sasvim drugačiji, da je on izvor darivanja koji nikada ne presušuje. Upravo onako kako smo čitali u prvome čitanju iz knjige proroka Izaije: „Svi vi koji ste žedni, dođite na vodu; ako i nemate novaca, dođite! Bez novaca i bez naplate kupite i uživajte vino i mlijeko!“ Vino i mlijeko su ovdje simbol za jedan ispunjen, život u punini, život ispunjen radošću. Onaj tko ima vino i mlijeko ima zapravo sve što mu je potrebno u životu. Bog daruje puninu života. "Mene poslušajte…“ veli prorok. Poslušamo li Božje riječi imat ćemo puninu života. Život će nam biti ispunjen i srce puno. I najljepše u Izaijinom tekstu je to, da ono što nam Bog nudi, ne moramo zaraditi i kupiti novcem. Bog nam se daruje i sve nam daruje. Tko mu se otvori i prima njegove darove bit će blagoslovljen. Bog daruje puninu života. U tu puninu pripadaju zdravlje - osjećaj da sam ljubljen, da sam vrijedan u njegovim i u ljudskim očima. Čovjek ima i tjelesne potrebe. Nužno je da imamo dovoljno za jesti i piti. Potrebna nam je odjeća, krov nad glavom. Prosijakinja iz doživljaja pjesnika Rilkea prosi novac da bi si mogla kupiti kruh za život. Mnoge izbjeglice traže mjesto gdje će moći osigurati miran život i sigurniju budućnost svojim obiteljima. I mnogi od nas u napustili svoja ognjišta, svoju krvlju natopljenu domovinu da bi ovdje i na drugim mjestima diljem svijeta našli bolju budućnost. Nekima je ta budućnost bolja - ali nažalost poznajem i previše onih koji su požalili onaj trenutak kada su donijeli odluku negdje drugdje tražiti „bolji život“. Stekli su novac (ili nisu) ali su nažalost izgubili duševni mir i životno zadovoljstvo.
U današnjem evanđelju čitamo kako su Isusovi učenici uočili da je previše ljudi daleko od sela i gradova na samotnome mjesu te da ih treba poslati po selima da kupe hrane. „Dajte im vi jesti“ reče im Isus. „Mi nemamo mnogo. Samo dvije ribice i pet kruščića“ odgovoriše. Kada su donijeli to malo što su posjedovali dogodilo se čudo. Kada bi svatko dao pomalo od onoga što ima tada bi se dogodilo čudo kao nekoć u Tabghi. Tada nitko nebi morao biti gladan. Upravo i nama to Isus i poručuje: „Dajte im vi jesti“.
Dati od onoga što imamo, pa makar to bilo tako malo u našim očima, toliko je veliko da može promijeniti svijet. Dati kruh. Dati za kruh. Darovati osmjeh. Darovati vrijeme, ohrabriti, utješiti, uputiti…darujmo jedni drugima ono što je Boga nama darovao i neprestano dariva.
Slika preuzeta s: duhovnost.net
Papa Franjo - Isusovac
Tko su isusovci?
Katolički red kojeg je osnovao baskijski plemić sv. Ignacije Lojolski(1491.-1556.) pod imenom Družba Isusova, a potvrdio ga je papa Pavao III(1540). Sveti Ignacije, osnivač reda rođen je upravo na današnji dan 31.srpnja 1491.
Prvotni cilj isusovaca bio je misionarski i pastoralni rad u duhu katoličke obnove, a kasnije odgojni i školski rad. Isusovci su imali vrlo važan i velik utjecaj u odgoju i obrazovanju hrvatskog naroda. Otvarali su i osnivali škole u mnogim hrvatskim gradovima poput Dubrovnika, Zagreba, Rijeke, Varaždina i Požege. U svojim kolegijima osnovali su i prve javne gimnazije u Hrvatskoj.
Gradnjom svojih zgrada i crkava uvodili su i promicali barokni stil, a velik doprinos dali su i hrvatskome jeziku. Prvu hrvatsku gramatiku napisao je isusovac Bartol Kašić.
Polazište isusovačkog nauka je unutarnja osobna obnova radi služenja bližnjemu i Crkvi koje je sveti Ignacije zacrtao u Duhovnim vježbama, a proširio u Konstitucijama.
Družba Isusova danas je najbrojnija redovnička zajednica, s oko 20 tisuća članova koji djeluju na svim kontinentima i upravljaju sa više od 500 sveučilišta i fakulteta. Družba Isusova darovala je Crkvi Kristovoj i aktualnog papu, papu Franju. Iz isusovačkog reda kojeg je osnovao sveti Ignacije niknuo je današnji nasljednik svetog Petra.
Sveti Ignacije ostavio nam je bogato duhovno nasljeđe, kako u pisanoj riječi tako i u duhovnosti svoje zajednice.
Bit ignacijanske duhovnosti je da čovjek u svemu traži i pronalazi Boga. Bog mora biti na prvom mjestu u životu svakog vjernika. U ignacijanskim duhovnim vježbama pojedinac uči razgovarati s Bogom, potaknut je da se već za vrijeme trajanja vježbi nauči susretati s Bogom, da pred Njim u molitvi i osluškivanju traži i nalazi rješenja i odgovore na neke svoje konkretne probleme i pitanja. Na taj način se vjernici usmjeravaju prema duhovnoj samostalnosti. Sveti Ignacije je naglašavao da je u duhovnom životu svakog čovjeka od iznimne važnosti svakodnevni ispit savjesti. Barem jedanput dnevno, a preporučuje ga i dva put.
Zašto je važno oblikovati čistu i ispravnu savjest?
Savjest ili „unutarnji glas“ pomaže nam preispitivati naše odluke koje svakodnevno donosimo i analizirati djela koja svakodnevno činimo. Savjest nam pomaže u prosudbi i razlikovanju dobra i zla. Dobro ili zlo? Tama ili svjetlo? Mir ili nemir? Kada biramo ili smo već izabrali između ovih antagonizama, savjest je uvijek prisutna. Šalje impulse, signale, upozorenja, potvrde.
Zato je za moralni i duhovni život svakog čovjeka neizmjerno važno sačuvati i održati čistu savjest.
Trenutno je u našoj svakodnevnici vrlo aktualna tema dezinfekcije i čestog pranja ruku. Svima je poznato da preko prljavih ruku u naše tijelo ulaze različiti virusi i bakterije koje ugrožavaju naše zdravlje. Ništa manje nije štetna niti nečista i prljava savjest koja truje čovjeka i šteti njegovoj psihi i duhu, što se onda naravno odražava i na fizičko zdravlje.
Samo čista savjest donosi čovjeku unutarnji mir i preduvjet je za sretan i ispunjen život.
Sveti Ignacije je vrlo brzo shvatio bit nutarnjeg mira i znao je da bez duhovne obnove pojedinca nema niti obnove društva odnosno Crkve.
Promišljajući i čitajući o isusovačkoj duhovnosti i općenito o duhovnostima drugih crkvenih redova postaje očito koliko je duhovno bogata i raznolika naša katolička tradicija. Naša Crkva nama sve daje. Mi moramo samo otvoriti svoje ruke i srca.
Pred nama su dani odmora, lijepih susreta i opuštanja. Iskoristimo vrijeme za dobre knjige, za molitvu i meditaciju u dugim šetnjama , zamijenimo izvanjske selfije, unutranjima. Otkrijmo ovoga ljeta i ljepotu šutnje, zagledani u veličanstveno djelo našeg Stvoritelja, prirodu.
Svima želim lijepo ljeto, mirno more i još mirniju savjest, a po geslu svetog Ignacija: "Sve na veću slavu Božju."
Martina Bočkaj-Geißler