Uz nedjeljna čitanja
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju - Mt 2, 1-12
Kad se Isus rodio u Betlehemu judejskome u dane Heroda kralja, gle, mudraci se s istoka pojaviše u Jeruzalemu raspitujući se: „Gdje je taj novorođeni kralj židovski? Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegova pa mu se dođosmo pokloniti.“ Kada to doču kralj Herod, uznemiri se on i sav Jeruzalem s njime. Sazva sve glavare svećeničke i pismoznance narodne pa ih ispitivaše gdje se Krist ima roditi. Oni mu odgovoriše: „U Betlehemu judejskome jer ovako piše prorok:
’A ti, Betleheme, zemljo Judina!
Nipošto nisi najmanji među kneževstvima Judinim
jer iz tebe će izaći vladalac
koji će pāsti narod moj – Izraela!’“
Tada Herod potajno dozva mudrace i razazna od njih vrijeme kad se pojavila zvijezda. Zatim ih posla u Betlehem: „Pođite“, reče, „i pomno se raspitajte za dijete. Kad ga nađete, javite mi da i ja pođem te mu se poklonim.“
Oni saslušavši kralja, pođoše. I gle, zvijezda kojoj vidješe izlazak iđaše pred njima sve dok ne stiže i zaustavi se povrh mjesta gdje bijaše dijete. Kad ugledaše zvijezdu, obradovaše se radošću veoma velikom. Uđu u kuću, ugledaju dijete s Marijom, majkom njegovom, padnu ničice i poklone mu se. Otvore zatim svoje blago i prinesu mu darove: zlato, tamjan i smirnu. Upućeni zatim u snu da se ne vraćaju Herodu, otiđoše drugim putem u svoju zemlju.
Riječ Gospodnja.
Drage sestre i braćo,
Nakon pastira stigoše i mudraci do betlehemske štalice i djeteta u jaslicama, mudraci u čijim srcima je čežnja za Spasiteljem bila toliko jaka da su se uputili na dugačak i opasan put. Iz sigurnosti u kojoj su do tada živjeli krenuli su u neizvjesnost jer su osjećali da je ono što traže daleko više od onoga što su do tada poznavali i posjedovali i da im je Dijete u jaslicama važnije od svega onoga što im je do sada bilo važno.
Priča o mudracima je priča o svojevrsnoj „globalizaciji“. Bog se ne objavljuje samo židovskom narodu po pastirima koji dolaze i klanjaju se utjelovljenome Bogu. U likovima trojice mudraca prepoznajemo predstavnike drugih, tj. svih naroda koji se dolaze pokloniti novorođencu i prinjeti mu darove.
Božji spasiteljski plan nadilazi granice koje ljude sputavaju u njihovim razmišljanjima. Bog dolazi svim ljudima, svima narodima i religijama. Važno je da čovjek ne bude ravnodušan prema Bogu, nego da bude onaj koji Boga traži, otkriva i bude otvoren za njegovu ljubav. Božja čežnja je čovjek i sva njegova ljubav i pažnja su usmjereni prema čovjeku. Zbog toga Bog izlazi iz samoga sebe i postaje čovjekom. Vidljiv i opipljiv. Postaje čovjek da bi s čovjekom bio na istoj razini očiju i s njim komunicirao oči u oči.
Bog čini sve da ga čovjek može pronaći. Obasjava ga svojim svjetlom i daruje mu milosrđe. Na čovjeku je samo da dođe Gospodinu, pokloni mu se i prinese svoje darove. Poput pastira. Poput mudraca. Bog se bezuvjetno dariva čovjeku ali želi da čovjek bude otvoren za njega. On hoće nastaniti se u životu svakoga čovjeka, mijenjati ga i učiniti ga novim čovjekom. Ispunjenim, sretnim i spašenim.
U ovoj božićnoj priči je još nešto što ne smijemo zanemariti. Nakon susreta u štalici svi sudionici betlehemskih događanja ponovno idu svojim kućama i svojim svakodnevnim obavezama. Pastiri, mudraci - ali i Marija i Josip s djetetom. Nitko nije ostao u štalici. Svi su se vratili svojoj svakodnevnici. Ali ne isti kao prije susreta s djetetom nego kao novi ljudi, preobraženi. Ne idu istim putem natrag nego mijenjaju pravac i način života. Susret s Isusom mijenja čovjeka.
Možda nam je to poruka: Koliko god su nam važni blagdani i velika slavlja koja nas osnažuju u našoj vjeri i omogućuju rast i radost vjere, vjeru ipak živimo u našoj svakodnevnici. Naša vjera nije i ne smije biti samo od Božića do Uskrsa. Vjera se živi u svagdanu sa svim onim što nam svagdan donosi.
Vjera nas preobražava. Preobražavajući nas ona preobražava čitavi svijet.
Nedavno sam pročitao tekst koji ovako veli:
„Kada zamukne pjesma anđela,
kada nestane zvijezde s neba,
kada se kraljevi vrate svojim kućama,
i pastiri svojim stadima,
tada počinje ono bitno, počinje Božićno djelo:
tražiti izgubljene,
liječiti bolesne,
nahraniti gladne,
osloboditi potlačene,
i svim narodima donijeti mir,
… i zapjevati radosnu pjesmu u srcu…“
Poslije proslave Božića je vrijeme za življenje Božića. Življenje Božića znači, dar kojega smo primili u malome djetetu nositi svijetu u kojemu živimo. Nositi ga do najudaljenijih kutaka i pomoći da čitavi svijet bude obasjan svjetlom spasenja. Na nama je nastavimo Isusovo djelo: tražiti, liječiti, osloboditi, nahraniti i živjeti mir…i slijediti svoju zvijezdu.
Uz nedjeljna čitanja
Čitanje svetog Evanđelja po Luki - Lk 3,10-18
U ono vrijeme: Pitalo je Ivana mnoštvo: „Što nam je dakle činiti?“
On im odgovaraše: „Tko ima dvije haljine, neka podijeli s onim koji nema. U koga ima hrane, neka učini isto tako.“
Dođoše krstiti se i carinici pa ga pitahu: „Učitelju, što nam je činiti?“
Reče im: „Ne utjerujte više nego što vam je određeno.“
Pitahu ga i vojnici: „A nama, što je nama činiti?“
I reče im: „Nikome ne činite nasilja, nikoga krivo ne prijavljujte i budite zadovoljni svojom plaćom.“
Narod bijaše u iščekivanju i svi se u srcu pitahu o Ivanu nije li on možda Krist. Zato im Ivan svima reče: „Ja vas, istina, vodom krstim. Ali dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan odriješiti mu remenje na obući. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem. U ruci mu vijača da pročisti gumno svoje i sabere žito u žitnicu svoju, a pljevu će spaliti ognjem neugasivim.“
I mnogim je drugim pobudama Ivan narodu navješćivao evanđelje.
Riječ Gospodnja.
Drage sestre,
draga braćo,
Evanđelje treće nedjelje došašća nastavlja s izvještajem o djelovanju Ivana Krstitelja. Njegova propovijed očito nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Pored silnoga mnoštva naroda koji je došao iz Jeruzalema i ostalih krajeva u pustinju na rijeku Jordan nalaze se i oni „okorjeli“, carinici i vojnici.
Svi su dirnuti Ivanovim riječima i pitaju: „Što nam je činiti?“
Ivan jasno govori što je obraćeniku koji je došao na krštenje nužno učiniti. Onaj tko je dobrostojeć i ima dvije haljine neka jednu podijeli s onim koji nema nijedne. Onaj tko ima hrane neka podijeli s onima koji nemaju. Na taj način treba pravedno dijeliti zemaljska dobra da nitko ne pretrpava svoje ambare velikim bogatsvom i luksuzom dok s druge strane mnogi nemaju niti najosnovnija sredstva za život.
I carinici koji su došli krstiti se pitaju: „Što nam je činiti?“ Bilo je općepoznato da su carinici zloupotrebljavali svoju službu da bi se obogatili. Oni su putnicima naplaćivali mnogo veću carinu, nego je bilo propisano. Zato nisu morali nikome odgovarati jer je vlastodršcima bilo važno da u njihovu kasu uđe propisani iznos. Ivanov zahtjev carinicima je da ne utjeruju više nego što je propisano. Da ne budu pohlepni, nego pošteni i iskreni u svome poslu.
I vojnici koji su se često služili prisilom i ucjenom, dirnuti Ivanovom riječju pitaju što im je činiti. Ivan od njih zahtijeva da ne čine nikakvo nasilje i da ne budu pohlepni.
Ivan zapravo ne zahtijeva ništa neobično i ništa što bi čovjeku moglo štetiti. Nitko ne mora dati sve, nego samo ono što mu je nepotrebno, ono što mu je višak. Dajući ne budimo samo osjećaj radosti u onome kome dajemo, nego još više i u nama samima. Kada bi svatko dao samo dio svoga viška na ovome svijetu ne bi bilo gladi i siromaštva, a time niti nasilja niti ratova.
Došašće je vrijeme promjena. Ne smijemo tražiti promjene samo kod drugih. Kod bračnog druga, djeteta, roditelja, političara. Ovo vrijeme u prvome redu poziva nas, svakoga osobno, da si postavimo pitanje: „Što mi je činiti?“
Što moram mijenjati u svojemu životu? Kako pustiti da me Isus vijačom izvije, očisti i oslobodi pljeve i da sabere dobro žito moga života u svoju žitnicu?
Nema obraćenja bez promjena. Krštenje vodom ili u vodi, znak je pranja od staroga i stvaranja novoga. Isus upravo to želi. Ljude nanovo stvoriti kao braću i sestre, kao sinove i kćeri Oca nebeskoga, kao one koji žive u snazi Duha Svetoga. Isus želi da svi ljudi u svom srcu budu kršteni Duhom blagosti, mira i nenasilja!
Eto, to nam je činiti!
Uz nedjeljna čitanja
Čitanje svetog Evanđelja po Luki - Lk 3,1-6
Petnaeste godine vladanja cara Tiberija, dok je upravitelj Judeje bio Poncije Pilat, tetrarh Galileje Herod, a njegov brat Filip tetrarh Itureje i zemlje trahonitidske, i Lizanije tetrarh Abilene, za velikog svećenika Ane i Kajfe, dođe riječ Božja Ivanu, sinu Zaharijinu, u pustinji. On obiđe svu okolicu jordansku propovijedajući obraćeničko krštenje na otpuštenje grijeha kao što je pisano u Knjizi besjeda Izaije proroka:
„Glas viče u pustinji: ’Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze! Svaka dolina neka se ispuni, svaka gora i brežuljak neka se slegne! Što je krivudavo, neka se izravna, a hrapavi putovi neka se izglade! I svako će tijelo vidjeti spasenje Božje’.
Riječ Gospodnja.
Drage sestre, draga braćo,
već na samom početku svoga evanđelja Luka nam svjedoči da je sve što je u evanđelju napisao pomno ispitao da bi se čitatelj mogao osvjedočiti o pouzdanosti svega napisanoga. Tu svakako pripada i povijesni okvir onoga svijeta u kojemu su se sva događanja zbila. Luka stavlja događaje u kontekst vladavine cara Tiberija, upravitelja Judeje Poncija Pilata, tetrarha Heroda Antipe i velikih svećenika Ane i Kajfe.
Ivan dolazi u jednom, konkretnom povijesnom trenutku pripraviti put Gospodinu. Ovaj put nije blještava kravljevska aleja kako je u svojoj viziji opisuje prorok Baruh u prvome čitanju. Ivan poziva na obraćenje. Poziva ljude da priprave put Gospodinu i to ne bilokakav put nego put koji vodi u srce.
Mi u svojoj sigurnosti i udobnosti ponekad živimo poput kormilara broda koji se uljulja i zaspe ne primjećujući opasnosti kojima je njegov brod izložen. I tako skrenemo s pravoga puta na stranputice koje nas vode u krivome, neželjenome smjeru, koji vodi u propast. Zato je nužan glas koji će nas protresti i upozoriti da se vratimo na pravi put. Da napravimo obrat. Da se obratimo.
Ivanove riječi su pogađale ljude u samu srž srca. Iako on svojim slušateljima nije laskao i nije im se dodvoravao, ipak su njegove riječi pronalazile put do ljudskih srdaca onih koji su dolazili k njemu na rijeku Jordan, a on ih je krstio na obraćenje od grijeha. Ivan je u njima budio sva čuvstva i činio ih budnima da mogu vidjeti spasenje Božje.
Čovjek mora biti budan i pozoran da bi vidio spasenje Božje. Onako kako je to bio starac Šimun, koji je susrevši dijete Isusa u hramu, uskliknuo: „Ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem svih naroda: svjetlost na prosvjetljenje naroda, slavu puka svoga izraelskoga.“ Starac Šimun je čitav život budno iščekivao Spasiteljev dolazak koji je bio ispunjenje njegove čežnje i njegovoga iščekivanja.
Vrijeme je došašća. Tko dolazi? Koga očekujemo? Jesmo li budni? Otvorenih očiju? Jesmo li puni iščekivanja Spasiteljevoga dolaska u naš život? Plamti li u nama čežnja za Božjim spasenjem? Pripremamo li put za njegov dolazak?
Graditi put nije jednostavno. Znamo koliko vremena i truda je potrebno za izgraditi jednu cestu. Autocestu pogotovo. Isto tako nije jednostavno graditi put prema srcu. Treba razgraditi tolika brda naših oholosti, ispuniti duboke ponore djelima ljubavi, mira i pomirenja, ispraviti naše krivudave misli, naše predrasude, izgladiti hrapava srca. Zasuti sve one rupe rana koje si uzajamno uzrokujemo našim ogovaranjima i osudama. Pripraviti put Gospodinu znači riječima i gestama se međusobno ohrabrivati, praštati i izmiriti se, biti solidarni jedni s drugima, strpljivo prihvaćati sebe i druge.
U središtu adventa stoji poruka: Bog dolazi. On dolazi u svakom trenutku povijesti pojedinca i zajednice. Dolazi nam u svakom slavlju svete mise. Bog dolazi u riječi koja se naviješta i u znakovima kruha i vina u kojima nam se dariva.
Kako u vrijeme cara Tiberija, upravitelja Judeje Poncija Pilata, velikih svećenika Ane i Kajfe tako i danas u vrijeme vladavine Olafa Scholza, upravitelja Bavarske Markusa Södera, poglavara katoličke crkve pape Franje, nadbiskupa nadbiskupije München-Freising Reinharda Marxa dolazi riječ Božja meni, tebi i svakome od nas:
„Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze! Svaka dolina neka se ispuni, svaka gora i brežuljak neka se slegne! Što je krivudavo, neka se izravna, a hrapavi putovi neka se izglade! I svako će tijelo vidjeti spasenje Božje.“
1.došašće
Upali prvu svijeću Svjetla Kristova
Nek te obasja ljubavlju i toplinom
Odjeni haljinu pokore i ljubičastih priprava
Da pobjedu slavimo
S Davidovim Sinom
Kale
Uz nedjeljna čitanja
Čitanje svetog Evanđelja po Luki - Lk 21,25-28.34-36
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:
„Bit će znaci na suncu, mjesecu i zvijezdama, a na zemlji bezizlazna tjeskoba narodâ zbog huke mora i valovlja. Izdisat će ljudi od straha i iščekivanja onoga što prijeti svijetu. Doista, sile će se nebeske poljuljati. Tada će ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi u oblaku s velikom moći i slavom. Kad se sve to stane zbivati, uspravite se i podignite glave jer se približuje vaše otkupljenje.
Pazite na se da vam srca ne otežaju u proždrljivosti, pijanstvu i u životnim brigama te vas iznenada ne zatekne onaj dan jer će kao zamka nadoći na sve žitelje po svoj zemlji.
Stoga budni budite i u svako doba molite da uzmognete umaći svemu tomu što se ima zbiti i stati pred Sina Čovječjega.“ Riječ Gospodnja.
Dragi i poštovani vjernici!
Nedjeljom Krista Kralja završili smo staru, a s prvom nedjeljom došašća započeli novu crkvenu godinu. I u novoj crkvenoj godini ćemo slaviti i promišljati otajstva našega spasenja: Božje utjelovljenje u betlehemskom djetetu, Isusovu smrt i uskrsnuće, njegovo Uzašašće na nebo, silazak Duha Svetoga. U ovim svetim vremenima, a i izvan njih slavit ćemo spomendane i blagdane mnogih svetica i svetaca koji su nam primjer i zagovor.
Pred nama je vrijeme došašća. Četiri tjedna nam stoje na raspolaganju. Uzmimo ih kao dar da zastanemo, pobjegnemo od svakodnevne trke i usredotočimo se na ono bitno. Došašće nije Božić. Došašće je put prema Božiću. Na tom putu pratit će nas evanđelist Luka, koji će nas inače pratiti čitavu sljedeću liturgisjku godinu sa svojim tekstovima na nedjeljnim misama.
Isusov preteča Ivan Krstitelj će nas pozivati da pripravimo put Gospodinu i da mu poravnamo staze da može doći u naša srca. Po čitanjima proroka Jeremije, Baruha, Sefanije i Miheja ispunit ćemo se obećanom nadom, radošću i spasenjem.
U vremenu došašća susrećemo 4. prosinca svetu Barbaru djevicu i mučenicu. S njezinim blagdanom povezani su božićni običaji sijanja pšenice koja proklija, zazeleni se i postaje Božićni ukras i simbol novoga života koji nastaje u novorođenome Isusu. U sredinu zelene pšenice stavlja se svijeća kao znak Isusa, Svjetla što zasja svim narodima. Ovdje u Njemačkoj je također običaj da se odreže grančica trešnje, stavi u vodu i u toplo. Na dan Božića ta grančica procvjeta kao znak novoga života.
Sveti Nikola kojega slavimo 6.prosinca je donositelj darova djeci i pokazatelj Božje ljubavi i skrbi za svakoga čovjeka. O tome svjedoče mnoge legende povezane s njegovim životom.
Svetu Luciju slavimo 13. prosinca kao onu koja naviješta Božićno svjetlo. Pred nama je i susret Marije sa svojom rođakinjom Elizabetom na kojoj Bog u njezinoj poodmakloj dobi čini čudo i daruje joj sina Ivana, Isusovoga preteču.
Vrijeme došašća nije samo priprema za slavlje Kristovoga rođenja kojega na Božić slavimo. Mi kršćani smo ljudi čiji pogled je usmjeren prema naprijed, prema budućnosti. Došašće je priprema za Kristov konačni dolazak u ovaj svijet. Ova priprema se teško može ostvariti u trci, zbrci i jurnjavi vremena došašća na kakvo smo navikli. Samo u miru i tišini vlastitoga doma s obitelji, u susretu zajednice na nedjeljnim misama, u solidarnosti s patnicima ovoga svijeta, u molitvi i dobrome štivu možemo iščekivati Krista koji je za nas Put, Istina i Život.
Na početku došašća vas želim potaknuti i ohrabriti da si uzmete vremena za čitanje bibklijskih tekstova ali i životopisa svetaca koji su zaista živi primjer vjere i nasljedovanja Isusa Krista.
Na prvu nedjelju došašća crkva nam pred oči stavlja odlomak iz Lukinoga evanđelja koje je posve trijezno. Nema ni pomisli na bajkovitost adventskoga vremena. Ono što smo čuli slično je stravičnom scenariju propasti svijeta. Riječi evanđelista Luke upućene su u prvome redu mladoj kršćanskoj zajednici koja je trpjela progone, mučenja, a ponekad i osjećaj Božje udaljenosti.
To je situacija koju su mnogi ljudi kroz povijest proživljavali a i danas proživljavaju: glad, rat, bolesti, epidemije i pandemije, prirodne katastrofe a s tim i osjećaj da je Bog daleko.
Luka želi i njih i nas danas utješiti i ohrabriti. Evanđelje je radosna vijest koja nam hoće dati sigurnost da nam je Bog uvijek blizu. On je Emanuel-Bog s nama. Zato hodimo uspravno i podignute glave prema vječnosti jer blizu je vrijeme našega spasenja.
Zajedno s crkvom molimo pjevajući:
PADAJ S NEBA
- Padaj s neba, roso sveta, padaj s rajske visine!
Vapijahu starog svijeta duše čiste pravedne.
Otvori se, zemljo mila, da iz plodnog tvoga krila
u taj sretan, blažen čas svemu svijetu nikne spas.
- Već se bliži vrijeme blago, već se bliži onaj čas
kad će izić Sunce drago, svanut svemu svijetu spas.
Svani, dane, i noć skrati, sini sunce, i povrati
Bogu čast na visini, svijetu mir na nizini.
- Svjetlo Božje, daru lijepi siđi s Božjeg krila dol’,
Um prosvijetli, volju krijepi, liječi duše tešku bol.
Jači u nas vjeru svetu, koju Isus donije svijetu,
Svaki da to djeluje, što u srcu vjeruje.