Župnikova poruka

Dragi i poštovani vjernici!
Veliki njemački pjesnik Rainer Maria Rilke opisuje kako je s prozora kavane u koju je svakodnevno navraćao promatrao kako na drugoj strani ulice sjedi siromašna žena i držeći ispruženu ruku prosi. Promatrao je kako prolaznici, ne zaustavljajući se, polažu novčiće u njezinu ruku. Rilke jednom ustane i krene prema ženi. Ne daje joj milodar nego joj pristupi, zastane kod nje, pogleda je sa prijateljskim osmjehom i darova joj jednu ružu. Žena, sva ozarena sa zahvalnošću i radošću uhvati pjesnikovu ruku i čvrsto je stisne. Tjedan dana žena nije dolazila na ulicu i jedna pjesnikova prijateljica primjeti: „Gdje li je ona žena? Od čega živi?“ Rilke joj odgovori: „Od ruže.“ Ne treba čovjek samo novčiće i materijalno dobro da bi mogao živjeti nego i hranu za srce. Mali znak pažnje.
Ovaj pjesnikov doživljaj mi je pao na pamet dok sam razmišljao o liturgiskim čitanjma današnje nedjelje. Čuli smo, mnoštvo traži Isusa koji se želio povući se u mir i tišinu. Želio se odmoriti i sabrati. To mu ne uspijeva jer ugledavši mnoštvo ljudi, sažali mu se nad njima i izliječi njihove bolesnike. Govor je o tjelesnim bolestima. Isus želi da čovjek bude zdrav. Postoje, međutim, i druge bolesti. Bolest osamljenosti, raznih strahova, osjećaj da nisi prihvaćen i voljen. Mnogi su ljudi bolesni jer im je srce prazno. Mnoga djeca i mnogi mladi danas odrastaju s mnoštvom igračaka, kompjutera, smartphona, u obilju obuće i odjeće i drugih materijalnih dobara ali im se ne daje ono najvažnije; ne daje im se roditeljska ljubav koja se pokušava nadopmjestiti materijalnim dobrima, ne daje im se vrijeme koje žele provoditi s roditeljeima, propitkivati ih, reflektirati, ispričati ono što su doživjeli u vrtiću, školi, na igralištu. Ne daje im se toplina roditeljskog zagrljaja jer roditelji, u silnoj trci da što više zarade, trču od posla do posla i nemaju vremena za ono što im je najvrijednije, svoju djecu.
Kod Isusa ljudi pronalaze ono što traže. Pronalaze životni smisao i oslonac. Ljudi se kod Isusa osjećaju prihvaćenima, osjećaju da ih on razumije. Nisu samo broj kao u velikom pogonu koji mora funkcionirati ili kotačić koji se lako zamijeni s drugim kotačićem koji bolje funkcionira. Znaju da ih Isus prima onakvima kakvi jesu. Ne moraju glumiti snagu, veliku pamet ili moralnu veličinu. Čovjek u susretu s Isusom spoznaje da je Bog sasvim drugačiji, da je on izvor darivanja koji nikada ne presušuje. Upravo onako kako smo čitali u prvome čitanju iz knjige proroka Izaije: „Svi vi koji ste žedni, dođite na vodu; ako i nemate novaca, dođite! Bez novaca i bez naplate kupite i uživajte vino i mlijeko!“ Vino i mlijeko su ovdje simbol za jedan ispunjen, život u punini, život ispunjen radošću. Onaj tko ima vino i mlijeko ima zapravo sve što mu je potrebno u životu. Bog daruje puninu života. "Mene poslušajte…“ veli prorok. Poslušamo li Božje riječi imat ćemo puninu života. Život će nam biti ispunjen i srce puno. I najljepše u Izaijinom tekstu je to, da ono što nam Bog nudi, ne moramo zaraditi i kupiti novcem. Bog nam se daruje i sve nam daruje. Tko mu se otvori i prima njegove darove bit će blagoslovljen. Bog daruje puninu života. U tu puninu pripadaju zdravlje - osjećaj da sam ljubljen, da sam vrijedan u njegovim i u ljudskim očima. Čovjek ima i tjelesne potrebe. Nužno je da imamo dovoljno za jesti i piti. Potrebna nam je odjeća, krov nad glavom. Prosijakinja iz doživljaja pjesnika Rilkea prosi novac da bi si mogla kupiti kruh za život. Mnoge izbjeglice traže mjesto gdje će moći osigurati miran život i sigurniju budućnost svojim obiteljima. I mnogi od nas u napustili svoja ognjišta, svoju krvlju natopljenu domovinu da bi ovdje i na drugim mjestima diljem svijeta našli bolju budućnost. Nekima je ta budućnost bolja - ali nažalost poznajem i previše onih koji su požalili onaj trenutak kada su donijeli odluku negdje drugdje tražiti „bolji život“. Stekli su novac (ili nisu) ali su nažalost izgubili duševni mir i životno zadovoljstvo.
U današnjem evanđelju čitamo kako su Isusovi učenici uočili da je previše ljudi daleko od sela i gradova na samotnome mjesu te da ih treba poslati po selima da kupe hrane. „Dajte im vi jesti“ reče im Isus. „Mi nemamo mnogo. Samo dvije ribice i pet kruščića“ odgovoriše. Kada su donijeli to malo što su posjedovali dogodilo se čudo. Kada bi svatko dao pomalo od onoga što ima tada bi se dogodilo čudo kao nekoć u Tabghi. Tada nitko nebi morao biti gladan. Upravo i nama to Isus i poručuje: „Dajte im vi jesti“.

Dati od onoga što imamo, pa makar to bilo tako malo u našim očima, toliko je veliko da može promijeniti svijet. Dati kruh. Dati za kruh. Darovati osmjeh. Darovati vrijeme, ohrabriti, utješiti, uputiti…darujmo jedni drugima ono što je Boga nama darovao i neprestano dariva.

Slika preuzeta s: duhovnost.net


Papa Franjo - Isusovac

Tko su isusovci?

Katolički red kojeg je osnovao baskijski plemić sv. Ignacije Lojolski(1491.-1556.) pod imenom Družba Isusova, a potvrdio ga je papa Pavao III(1540). Sveti Ignacije, osnivač reda rođen je upravo na današnji dan 31.srpnja 1491.

Prvotni cilj isusovaca bio je misionarski i pastoralni rad u duhu katoličke obnove, a kasnije odgojni i školski rad. Isusovci su imali vrlo važan i velik utjecaj u odgoju i obrazovanju hrvatskog naroda. Otvarali su i osnivali škole u mnogim hrvatskim gradovima poput Dubrovnika, Zagreba, Rijeke, Varaždina i Požege. U svojim kolegijima osnovali su i prve javne gimnazije u Hrvatskoj.

Gradnjom svojih zgrada i crkava uvodili su i promicali barokni stil, a velik doprinos dali su i hrvatskome jeziku. Prvu hrvatsku gramatiku napisao je isusovac Bartol Kašić.

Polazište isusovačkog nauka je unutarnja osobna obnova radi služenja bližnjemu i Crkvi koje je sveti Ignacije zacrtao u  Duhovnim vježbama, a proširio u Konstitucijama.

Družba Isusova danas je najbrojnija redovnička zajednica, s oko 20 tisuća članova koji djeluju na svim kontinentima i upravljaju  sa više od 500 sveučilišta i fakulteta. Družba Isusova darovala je Crkvi Kristovoj i aktualnog papu, papu Franju. Iz isusovačkog reda kojeg je osnovao sveti Ignacije niknuo je današnji nasljednik svetog Petra.

Sveti Ignacije ostavio nam je bogato duhovno nasljeđe, kako u pisanoj riječi tako i u duhovnosti svoje zajednice.

Bit ignacijanske duhovnosti je da čovjek u svemu traži i pronalazi Boga.  Bog mora biti na prvom mjestu u životu svakog vjernika. U ignacijanskim duhovnim vježbama pojedinac uči razgovarati s Bogom, potaknut je da se već za vrijeme trajanja vježbi nauči susretati  s Bogom, da pred Njim u molitvi i osluškivanju traži i nalazi rješenja i odgovore na neke svoje konkretne probleme i pitanja. Na taj način se vjernici  usmjeravaju prema duhovnoj samostalnosti. Sveti Ignacije je naglašavao da je u duhovnom životu svakog čovjeka od iznimne važnosti svakodnevni ispit savjesti. Barem jedanput dnevno, a preporučuje ga i dva put.

Zašto je važno oblikovati čistu i ispravnu savjest?

 Savjest ili „unutarnji glas“ pomaže nam  preispitivati naše odluke koje svakodnevno donosimo i analizirati djela koja svakodnevno činimo. Savjest nam pomaže u prosudbi i razlikovanju dobra i zla. Dobro ili zlo?  Tama ili svjetlo?  Mir ili nemir? Kada biramo ili smo već izabrali između ovih antagonizama, savjest je uvijek prisutna. Šalje impulse, signale, upozorenja, potvrde.

Zato je za moralni  i duhovni život svakog čovjeka neizmjerno važno sačuvati i održati čistu savjest.

Trenutno je u našoj svakodnevnici vrlo aktualna tema dezinfekcije i čestog pranja ruku. Svima  je poznato da preko prljavih ruku u naše tijelo ulaze različiti virusi i bakterije koje ugrožavaju naše zdravlje. Ništa manje nije štetna niti nečista i prljava savjest koja  truje čovjeka i šteti njegovoj psihi i duhu, što se onda naravno odražava i na fizičko zdravlje.

Samo čista savjest donosi čovjeku unutarnji mir i preduvjet je za sretan i ispunjen život.

Sveti Ignacije je vrlo brzo shvatio bit nutarnjeg mira i znao je da bez duhovne obnove pojedinca nema niti obnove društva odnosno Crkve.

Promišljajući i čitajući o isusovačkoj duhovnosti i općenito o duhovnostima drugih crkvenih redova  postaje očito koliko je duhovno bogata i raznolika naša katolička tradicija. Naša Crkva nama sve daje. Mi moramo samo otvoriti svoje ruke i srca.

Pred nama su dani odmora, lijepih susreta i opuštanja. Iskoristimo vrijeme za dobre knjige, za molitvu i meditaciju u dugim šetnjama , zamijenimo izvanjske selfije, unutranjima. Otkrijmo ovoga ljeta i ljepotu šutnje, zagledani u veličanstveno djelo našeg Stvoritelja, prirodu.

Svima želim lijepo ljeto, mirno more i još mirniju savjest, a po geslu svetog Ignacija: "Sve na veću slavu  Božju."                                                   

Martina Bočkaj-Geißler                                                       

                                                                        


ŠKOLSKI PRAZNICI

Završila je još jedna školska i vjeronaučna godina.  Bila je posebna. Provodili smo vrijeme u izolaciji i odgovornim odnosom prema sebi i drugima. Prvu pričest i krizmu nismo mogli održati a tjednima nismo mogli na misna slavlja u naše crkve. Zato smo imali  više vremena za život u i s obitelji. Nadam se da smo mnogo više i intenzivnije njegovali obiteljsku molitvu. Vjerujem  da ste mnogi nestrpljivo isčekivali poljednji zvon školskoga zvona da bi što prije ugurali stvari u spremnike  vaših automobila i krenuli prema jugu u rodne krajeve diljem Lijepe naše. Odmorite se i uživajte s vašim dragima koje ćete nakon dugo vremena vidjeti. Čuvajte se i pazite da se  nakon godišnjega vratite zdravi i odmoreni.

  • Za vrijeme školskih praznika slavit ćemo svetu misu nedjeljom samo u 12.30 sati u Rosenheimu.
  • Redoviti raspored nedjeljnih misa započinje u nedjelju 6. 09. 2020.
  • Svete mise radnim danom bit će  najavljivane ovim putem ili na nedjeljnim misama.
  • Do daljnjega neće biti potrbna predhodna prijava za svete mise ali ne smijemo zaboraviti staviti maske na ulazu i izlazu iz crkve kao i za vrijeme hoda na svetu pričest. Obavezno je pri ulasku u crkvu dezinficirati ruke. Pričest se i dalje dijeli isključivo na ruku.  Pružanje mira jedni drugima se čini bez rukovanja. I naravno  držati odstojanje. Budimo odgovorni.

Želimo vam svima blagoslovljene dane školskih praznika ma gdje bili! Neka vas blagoslovi i čuva dobri Bog.


Župnikova poruka

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Reče Isus mnoštvu: „Kraljevstvo je nebesko kao kad je blago skriveno na njivi: čovjek ga pronađe, sakrije, sav radostan ode, proda sve što ima i kupi tu njivu. Nadalje, kraljevstvo je nebesko kao kad trgovac traga za lijepim biserjem: pronađe jedan dragocjeni biser, ode, rasproda sve što ima i kupi ga. Nadalje, kraljevstvo je nebesko kao kad mreža bačena u more zahvati svakovrsne ribe. Kad se napuni, izvuku je na obalu, sjednu i skupe dobre u posude, a loše izbace. Tako će biti na svršetku svijeta. Izići će anđeli, odijeliti zle od pravednih i baciti ih u peć ognjenu, gdje će biti plač i škrgut zubi. Jeste li sve ovo razumjeli?“ Odgovore mu: „Jesmo.“ A on će im: „Stoga svaki pismoznanac upućen u kraljevstvo nebesko sličan je čovjeku domaćinu koji iz svoje riznice iznosi novo i staro.“ Kad Isus završi sve ove prispodobe, ode odande. Riječ Gospodnja.

Dragi i poštovani vjernici!

I ove nedjelje nam liturgijska čitanja donose Isusov govor u kojemu on slikovito govori o kraljevstvu Božjem.  Isusove prispodobe nisu namjenjene samo slušateljstvu njegova doba nego ljudima svih vremena.  Ovim prispodobama Isus i nas stavlja pred pitanje; koje su to vrijednosti koje mi tražimo, za koje se trudimo i prema kojima usmjeravamo svoj život. Što stavljamo u središte našega života? Što nam je najvažnije? Kako se odnosimo prema blagu koje je već u našemu životu, koje nam je darovano? Bez naše zasluge. Sveti Pavao u današnjem čitanju veli da imamo  blago u glinenim  posudama. To blago je sam Isus Krist. Najveća mudrost koju možemo imati, a za nju možemo poput Salomona moliti, jest slijediti Isusa Krista. Sveti Franjo Asiški, iako bogat, našavši dragocjeni biser – Isusa Krista, ostavlja sve i slijedi ga u potpunom siromaštvu i jednostavnosti služeći mu u siromasima i bolesnima ovoga svijeta. Ostavivši svoj dotadašnji način života Franjo nije ni bio tužan nego je postao pjevajući glasnik velikoga Kralja. Sveta Majka  Terezija iz Kalkute, našavši blago – Isusa Krista,  ostavlja svoje učiteljsko mjesto i sigurnost situiranoga života i slijedi Krista prepoznavajući njegov lik u patnicima kalkutskih ulica. Ni ona nije bila nesretna zbog toga što je prodala tj. ostavila materijalnu sigurnost i radosno priglila Krista i kalkutske siromahe. Mladi časnik Charles de Foucauld se odriče blistave karijere koja je stajala pred njim i ostaje u pustinji predan u molitvi. Ovo je samo nekoliko od  bezbroj drugih primjera gdje su ljudi tražili  blago, tražili smisao svoga života, tražili ono što će ih ispuniti istinskom i trajnom srećom.  Kraljevstvo Božje je tu,  veli Isus. U nama. Trebamo biti mudri i otvorenih očiju i otvorenih ušiju i prepoznati ga. Isus i naš odnos prema njemu bi za nas kršćane trebao biti najdragocjeniji biser i najvrjednije blago. Zašto to kod nas kršćana nije tako možda će nam pomoći objasniti jedna priča koja  se zove: „Neka nemaju vremena“. Priča govori kako je Sotona sazvao svjetsku skupštinu palih anđela i rekao im slijedeće:

„Ne možemo zabraniti kršćanima odlaziti u crkvu. Ne možemo im uzeti Bibliju i zabraniti da upoznaju istinu. Ne možemo ih odvojiti od biblijskih vrijednosti, kojima su generacije kršćana odane, zato moramo učiniti nešto drugo. Moramo ih zaustaviti u izgradnji osobnog i trajnog odnosa s Isusom Kristom. Kada imaju iskren i pouzdan odnos s Kristom, onda je naša moć slomljena. Zato, pustimo ih da odlaze u crkvu, ne uzimajmo im njihov konzervativni stil života, ali se usmjerimo na njihovo vrijeme, da nemaju vremena za blizak i iskren odnos s Isusom Kristom. Svoj cilj ćemo najbolje ostvariti tako što ćemo im praviti prepreke u njihovim težnjama za iskrenim odnosom sa svojim Spasiteljem u samoći. Moramo po čitav dan biti u njihovoj blizini kako bi im onemogućili ostvarenje tog i takvog odnosa.“ „Kako ćemo to učiniti?“ pitali su demoni. „Zabavite ih životnim sitnicama, koristeći različite efektne trikove, kako bi okupirali njihove misli“ - odgovorio je Sotona. "Učinite im primamljivim trošenje, trošenje, trošenje, a zatim pozajmljivanje, pozajmljivanje, pozajmljivanje. Preplavite njihove poštanske sandučiće reklamnim materijalima, letcima, narudžbenicama i ponudama različitih besplatnih materijala, nudite im razne usluge i lažne nade. Neka je u njihovom životu novac uvijek na prvom mjestu. Uvjerite žene kako je bolje ne imati djece, kako bi imale vremena za puno radno vrijeme i izgrađivanje svoje karijere, koja je važnija od obitelji. Neka muževi rade šest, bolje sedam dana u tjednu, deset, a možda i dvanaest sati, kako bi mogli zadovoljiti svoj životni stil. Zabranite roditeljima provoditi vrijeme s djecom. Tako će se njihove obitelji početi raspadati. Dom neće više biti oaza usred stresa od svakodnevnih briga. Razdražujte njihova osjetila, kako ne bi mogli čuti tihi Božji glas i razmišljati o Božjoj Riječi. Navikavajte ih na stalno uključen radio, slušanje glazbe kad god su u automobilu. Uvjerite ljude kako treba imati stalno uključen televizor, video ili računalo. Neka u svim trgovinama i restoranima svira glasna glazba. To će zaglušiti njihove misli pa neće biti sposobni saslušati jedan drugoga i razbit će njihovo međusobno i njihovo jedinstvo s Isusom. Ne zaboravite njihove noćne ormariće popuniti novinama i časopisima. Bombardirajte njihove misli novostima 24 sata dnevno. Pobrinite se za njihove vikende. Neka se s posla vraćaju umorni, bezvoljni i nespremni za dane i tjedne koje dolaze. Nemojte im dopustiti otići u prirodu na odmor, kako bi se divili prirodnim ljepotama i Tvorcu te prirode. Dajte im kruha i igara. Pripremite im hranu za oči. Neka im filmovi budu glavna zanimacija, razdražujte njihova osjetila. I kada budu na odmoru ne dajte im mira. Pošaljite ih na egzotična mjesta, zabavne parkove... samo neka se zabavljaju... Kada se sastanu, servirajte im malo spletki i svjetskih tračeva, zasvirajte im malo na osjećaje i živce a iznad svega nemojte im dopustiti da svoju snagu crpe iz Božje Riječi. Neka se raziđu s opterećenom savješću i razdraženih osjećaja. … Prepunite njihove živote velikim mnoštvom dobrih razloga protiv trošenja vremena na molitvu i prilike da se proučava Božja Riječ. Uskoro će se truditi vlastitom snagom, žrtvovat će i svoje obitelji i zdravlje zbog lažnih razloga.“ Pali anđeli otišli su ispunjavati svoje zadatke - djelovati da kršćani trče s jednog mjesta na drugo, s jedne akcije u drugu, s jednog sastanka na drugi, tamo i ovamo.

Prepoznajemo li se pomalo u ovoj priči? Nije li i naš život pun trke i zbrke, zabave  i igre, rastresenosti i razdražljivosti. Nije li vrijeme da zastanemo i  tražimo blago, tražimo dragocijeni biser? To blago je u nama. Ne smijemo prestati tražiti ga. Isplati se. Čuli smo  u prispodobi: zemljoradnik sav radostan ode nakon što je pronašao blago i prodao ono što mu je do tada bilo važno. I trgovac, nakon što je prodao ono što mu je do tada bilo najvažnije i kupio dragocjeni biser ne psuje i ne prigovara nego je sav radostan. Doživio je iznenađenje svoga života. Molimo Gospodina da i mi kršćani budemo oni na kojima će biti vidljivo da smo pronašli blago, dragocijeni biser, Isusa Krista i da ga radosno slijedimo.


Župnikova poruka

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju (Mt 13, 24-43)

U ono vrijeme: Iznese Isus narodu drugu prispodobu: „Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek posije dobro sjeme na svojoj njivi. Dok su njegovi ljudi spavali, dođe njegov neprijatelj, posije posred žita kukolj i ode. Kad usjev uzraste i isklasa, tada se pokaza i kukolj. Sluge pristupe domaćinu pa mu reknu: ‘Gospodaru, nisi li ti dobro sjeme posijao na svojoj njivi? Odakle onda kukolj?’ On im odgovori: ‘Neprijatelj čovjek to učini.’ Nato mu sluge kažu: ‘Hoćeš li, dakle, da odemo pa da ga pokupimo?’ A on reče: ‘Ne! Da ne biste sabirući kukolj iščupali zajedno s njim i pšenicu. Pustite nek oboje raste do žetve. U vrijeme žetve reći ću žeteocima: Pokupite najprije kukolj i svežite ga u snopove da se spali, a žito skupite u moju žitnicu.’“ I drugo im prispodobu iznese: „Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek uze gorušičino zrno i posija ga na svojoj njivi. Ono je doduše najmanje od svega sjemenja, ali kad uzraste, veće je od svega povrća. Razvije se u stablo te dolaze ptice nebeske i gnijezde mu se po granama.“ I drugu im kaza prispodobu: „Kraljevstvo je nebesko kao kad žena uze kvasac i zamijesi ga u tri mjere brašna dok sve ne uskisne.“ Sve je to Isus mnoštvu zborio u prispodobama. I ništa im nije zborio bez prispodoba – da se ispuni što je rečeno po proroku: Otvorit ću u prispodobama usta svoja, iznijet ću što je sakriveno od postanka svijeta. Tada otpusti mnoštvo i uđe u kuću. Pristupe mu učenici govoreći: „Razjasni nam prispodobu o kukolju na njivi.“ On odgovori: „Sijač dobroga sjemena jest Sin Čovječji. Njiva je svijet. Dobro sjeme sinovi su Kraljevstva, a kukolj sinovi Zloga. Neprijatelj koji ga posija jest đavao. Žetva je svršetak svijeta, a žeteoci anđeli. Kao što se kukolj sabire i ognjem sažiže, tako će biti na svršetku svijeta. Sin će Čovječji poslati svoje anđele da pokupe iz njegova kraljevstva sve zavodnike i bezakonike i bace ih u peć ognjenu, gdje će biti plač i škrgut zubi. Tada će pravednici zasjati poput sunca u kraljevstvu Oca svojega.“ „Tko ima uši, neka čuje!“ Riječ Gospodnja.

Dragi i poštovani vjernici!

Vjerujem da i vi kao i ja ponekad pogledate stare slike u fotoalbumu. Nečesto ostanemo  iznenađeni gledajući svoje ali i slike pojednih ljudi iz raznih etapa njihovoga života; slike iz djetinjstva, škole, odrastanja, mladenaštva, zaljubljenosti, športa, izleta... Što li je postalo od mene, od tih  ljudi?! Od djece. Odrasli su, zreli, osnovali obitelj, imaju  posao. Prošli su vrijeme odrastanja i sazrijevanja. Svatko od nas  je prošao i prolazi vrijeme odrastanja i sazrijevanja. Danas možemo s različitim osjećajima, s distance gledati na razne etape našega životnoga puta i događaje kojima smo svjedočili ali i sami bili dionici tih događanja.

Čovjek odrasta i sazrijeva, ne sam izvanjski nego i u svojoj nutrini. Sazrijevamo i kao vjernici. Danas ne molimo onako kako smo molili kao djeca. „Anđele, moj čuvaru mili svojom snagom me zakrili...“ je bila prva molitva koju me moja majka naučila i tu sam molitvu svakodnevno kao dijete molio. Ta molitva mi je davala osjećaj sigurnosti, smirenosti i onog temeljnog povjerenja da je Bog uza me, bdije i čuva me. I onaj večernji ritual znamenovanja znakom križa prije i poslije molitve se utisnuo u moj život. Tim činom je zapravo posijano sjeme moga odnosa prema Bogu koje je klijalo,  raslo, sazrijevalo i učinilo me onim što ja danas jesam.

U današnjem evanđelju je govor  o sjemenu, sazrijevanju i rastu. Sjeme je posijano, dobro sjeme, veli Isus u današnjoj prispodobi. Ne bilo kakvo, nego dobro sjeme. To sjeme treba rasti, napredovati i donijeti plod. Ali istovremeno, veli prispodoba, raste i kukolj kojega je neprijatelj posijao.

Na ovome mjestu moramo  zastati na trenutak i postaviti si pitanje: Kakvo značenje ima ovaj tekst za moj život? Što mi Isus s ovom prispodobom hoće reći? Krije li se u tekstu poruka za moj osobni rast i sazrijevanje? Mislim da nam Isus poručuje: „Svi ste vi ljubljena djeca Božja! Svi ste dobro sjeme. Iz vas može toliko dobroga nastati!“ Bog je u nas posijao sjeme dobra i s njegovom pomoću to sjeme može klijati, napredovati, rasti i donijeti plod. Po sakramentu ktrštenja postali smo dionici božanskoga života. Primili smo Duha koji nas čini ljubljenom djecom Božjom. Duh nas osposobljava da možemo činiti dobro, da možemo rasti, sazrijevati i donijeti obilan plod. Apostol Pavao u poslanici Galaćanima kaže da je taj plod: „ljubav, radost, mir, strpljivost, velikodušnost, uslužnost, dobrota, krotkost, vjernost, blagost, izdržljivost, čistoća“ (Gal 5,22-23). Postoji li i jedna od nabrojenih riječi za koju ja mogu reći da sam u odnosu na nju rastao i sazrijevao?  Zračim li radost? Zauzima li se za one koji su na društvenome rubu? Jesam li strpljiv s onima kojima je potrebna strpljivost? Toliko je mnogo dobroga sjemena posijano u čovječje srce koje može i mora donijeti obilat urod. Često se događa nešto sasvim drugačije. Svjedoci smo kukolja u vrtu vlastitoga srca. Svjedoci smo vlastie slabosti,  vlastitih ovisnosti, grešnosti i svega onoga što nas odjeljuje od Boga. Željeli bi taj kukolj iskorijeniti ali nas je previše zahvatio. Često, nažalost prečesto, vidimo kukolj u vrtu srca našega bližnjega i htjeli bi ga isčupati i brinuti se za njegovu čistoću i urednost. Htjeli bi kopati po drugima. Evanđelje nam kaže da ne smijemo biti sudci nad drugima i pokazivati prstom na druge ljude i njihove nedostatke i grijehe. Samo je Bog onaj koji ima pravo na sud. Bog pravedan, pravičan i milosrdan! Biti kršćanin ili živjeti kao kršćanin znači biti spreman rasti, napredovati i sazrijevati. Znači biti kritičan prema samome sebi ali i imati strpljenja prema samome sebi ali i prema bližnjemu onako kako što je Bog strpljiv s nama. Isplati se ići Kristovim putem, sazrijevati i ljubavlju  svjedočiti za Boga u ovome svijetu. Takvi ljudi – svjedoci su potrebni ovome svijetu u kojemu je toliko kukolja ratova, katastrofa, gladi, izbjeglištva, bolesti, osamljenosti, razočaranaj i strahova... poterbni su da i patnici mogu osjetiti da je kraljevstvo Božje blizu, iako skoro nevidljivo poput gorušičinog zrna i maleno poput kvasca pomiješanog sa brašnomm, ali s potencijalom velikoga rasta i širenja dobroga.  Potrebni su ljudi koji svjedoče da je Bog prisutan u našemu svijetu i u našim životima. Dobri i vjerni Bog.

Potrebni su svjedoci poput sv. Franje Asiškoga koji moli ali i živi ono što moli:

Gospodine, učini me oruđem svoga mira!
Gdje je mržnja, da donosim ljubav!
Gdje je uvreda, praštanje!
Gdje je nesloga, da donosim istinu!
Gdje je sumnja, da donosim vjeru!
Gdje je očaj, da donosim nadu!
Gdje je tama, da donosim svjetlo!
Gdje je žalost, da donosim radost!
Gospodine, daj da ne tražim da me tješe, nego da ja tješim druge;
da ne zahtijevam da me razumiju, nego da ja razumijem druge;
da ne tražim samo da mene ljube, nego da i ja ljubim druge!
Jer tko daruje, prima;
tko prašta, biti će mu oprošteno,
i tko umire sebi, rađa se za vječni život!
Amen.