Župnikova poruka
Čitanje Djela apostolskih (Dj 2 , 14.22-33)
Na dan Pedesetnice ustade Petar zajedno s jedanaestoricom, podiže glas i prozbori: »Židovi i svi što boravite u Jeruzalemu, ovo znajte i riječi mi poslušajte: Isusa Nazarećanina, čovjeka kojega Bog pred vama potvrdi silnim djelima, čudesima i znamenjima koja, kao što znate, po njemu učini među vama – njega, predana po odlučenu naumu i promislu Božjem, po rukama bezakonika razapeste i pogubiste. Ali Bog ga uskrisi oslobodivši ga grozote smrti jer ne bijaše moguće da ona njime ovlada. David doista za nj kaže: ’Gospodin mi je svagda pred očima jer mi je zdesna da ne posrnem. Stog mi se raduje srce i kliče jezik, pa i tijelo mi spokojno počiva. Jer mi nećeš ostaviti dušu u podzemlju ni dati da pravednik tvoj truleži ugleda. Pokazat ćeš mi stazu života, ispuniti me radošću lica svoga.’ Braćo, dopustite da vam otvoreno kažem: praotac je David umro, pokopan je i eno mu među nama groba sve do današnjeg dana. Ali kako je bio prorok i znao da mu se zakletvom zakle Bog plod utrobe njegove posaditi na prijestolje njegovo, unaprijed je vidio i navijestio uskrsnuće Kristovo: Nije ostavljen u podzemlju niti mu tijelo truleži ugleda. Toga Isusa uskrisi Bog! Svi smo mi tomu svjedoci. Desnicom dakle Božjom uzvišen, primio je od Oca obećanje, Duha Svetoga, i izlio ga kako i sami gledate i slušate.«
Riječ Gospodnja.
Dragi i poštovani vjernici!
„Na dan Pedesetnice ustade Petar zajedno s jedanaestoricom, podiže glas i prozbori: ´Židovi i svi što boravite u Jeruzalemu´…“(Apg 2,14). Dok čitamo ovaj ulomak iz Djela apostolskih postavljamo si pitanje: Da li je ovo onaj isti Petar kojega smo susreli u dvorani posljednje večere i na Maslinskoj gori? Odakle odjednom Petru hrabrost za ovakav nastup u javnosti? Nije li on od straha za vlastitu sigurnost zatajio Isusa?
Krenimo korak unazad i sjetimo se „staroga“ Petra prije nego li se malo posvetimo „novome“ Petru iz Djela apostolskih. Tko je bio „stari“ Petar?
Sjetimo ga se na posljednoj večeri. Tu je on potpuno siguran i samouvjeren. Obećava Isusu da će ga slijediti, ako treba i u smrt. Isus, naprotiv, najavljuje Petru da će ga zatajiti prije nego li pijetao tri puta zakukuriče. To će se uistinu i dogoditi u dvoru Velikoga svećenika. (Iv 18, 25-27)
Malo poslije, kod Isusovog uhićenja, Petar će u Maslinskom vrtu izvući mač i odsjeći desno uho sluzi Velikoga svećenika. (Iv18,10)
Nasilje u Maslinskom vrtu i zatajivanje su izraz Petrovoga straha. U Maslinskom vrtu Petar strahuje za Isusov, a u dvoru Velikoga svećenika za vlastiti život.
„Stari Petar“ je čovjek vođen strahom i nesigurnošću.
Kako će od „staroga“ Petra nastati „novi“ Petar?
Isusovo uskrsnuće otvara Petru oči i on postaje siguran i uvjeren da postoji život poslije smrti.
Dobro, i prije je on vjerovao u zagrobni život. Što je Petar shvatio nakon Isusovog uskrsnuća što prije nije shvaćao? Petar spoznaje temeljnu Isusovu poruku svojim učenicima ali i svima nama: Mi smijemo naš život, našu prošlost, sadašnjost i budućnost s potpunim povjerenjem staviti u ruke nebeskoga oca i pustiti da nas on vodi. Isus nam je primjer u tome: On je znao što će se s njim dogoditi ali nije dao da ga strah vodi nego volja njegova oca. A Isus je i te kako snažno osjećao strah da se znojio krvavim znojem.
Petrova neustrašivost s kojom propovijeda istim onim ljudima koji su Isusa razapeli i ubili, je znak da ga više ne vodi njegov strah nego povjerenje u nebeskoga Oca, onako kako mu je Isus pokazao. To povjerenje je zapravo vjera u Uskrsloga.
Ako smo i mi spremni (po)vjerovati uskrslome Kristu i mi možemo poput Petra živjeti kao novi ljudi. Ni strah ni smrt ne mogu nas više paralizirati. Naš život je u njegovoj ruci.
Dragi moji!
U ovim teškim vremenima punima neizvjesnosti i promjena koje nas očekuju, želim i sebi i vama, da svakim danom sve više i više produbljujemo odnos pun vjere i povjerenja prema našemu nebeskome Ocu. Neka to povjerenje bude poput povjerenja maloga djeteta, koji držeći tatu za ruku, pušta da ga on vodi. Neka naš život bude u Očevoj ruci.
Neka vas blagoslovi, čuva i prati Otac, Sin i Duh Sveti. Amen.
Vaš fra Frano
Molitveno slavlje Treće vazmene nedjelje u obitelji
Slavlje Treće vazmene nedjelje, 26. 4. 2020. u zajedništvu obiteljskoga doma ispunjeno je mišlju o Kristovoj prisutnosti na našim životnim putovima i u našim traganjima. Susret dvojice učenika s uskrslim Gospodinom na putu u Emaus može unijeti svjetlo i u naše strahove, rasvijetliti našu zatvorenost u domove, izvesti nas »na put« novoga pouzdanja u Gospodina i okrijepiti nas za radosno svjedočenje njegova imena.
Predložak slavlja satkan je od čitanja biblijskih odlomaka, od molitava i trenutaka trenutke šutnje koja omogućuje udubljenje i otajstvo Kristove prisutnosti. Predloženi tekstovi i drugi dijelovi osmišljeni su za molitveno slavlje u trajanju od 35 do 40 minuta.
Tekstove Molitvenoga slavlja možete pronaći OVDJE.
Izvor: www.HILP.hr
Župnikova poruka
Čitanje svetog Evanđelja po Marku
(Mk 16 , 15-20)
U ono vrijeme: Isus se ukaza jedanaestorici i reče im: „Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se. A ovi će znakovi pratiti one koji uzvjeruju: u ime će moje izganjati zloduhe, novim će jezicima zboriti, zmije uzimati; i popiju li što smrtonosno, ne, neće im nauditi; na nemoćnike će ruke polagati i bit će im dobro.“
I Gospodin Isus, pošto im to reče, bude uzet na nebo i sjede zdesna Bogu.
Oni pak odoše i propovijedahu posvuda, a Gospodin surađivaše i utvrđivaše Riječ popratnim znakovima.
Riječ Gospodnja.
Dragi i poštovani vjernici!
Nova evangelizacija je pojam koji je uveo sveti papa Ivan Pavao II kao reakciju na sve veću sekularizaciju u zemljama koje je kršćanstvo stoljećima duhovno, socijalno, filozofski i kulturno napajalo.
Zavirimo li malo u crkve u mjestima u kojima živimo doživjet ćemo bolno razočaranje. Crkve su uglavnom poluprazne. Ponekad se zavaravamo misleći da je kod nas mnogo bolje.
Nastavi li se ovakav trend kršćani će postati mala religiozna zajednica a najveća će biti zajednica bezbožnika za koje crkva, religija i vjera neće igrati nikakvu ulogu.
Vrijeme u kojemu je samo po sebi bilo razumljivo da se rođeno dijete krsti, u određenoj dobi pričesti i krizma, a pogotovo da se crkveno vjenča, ostaje za nama.
Ipak, iskustvo svetih duhovnih ljudi veli da se Boga ne može potjerati iz naše svakodnevnice. On je tu poput zraka kojega udišemo – htjeli mi to priznati ili ne. Mi živimo u njegovoj prisutnosti i on u našoj. Mi ga ne možemo vidjeti ali bez njega ne bi bilo života.
U današnjem evanđeoskom tekstu čitamo o Isusovom pozivu učenicima i o njihovom poslanju. To poslanje je aktualnije nego ikada do sada: „Pođite po svem svijetu, propovjedajte evanđelje svemu stvorenju“.
Danas je vrijeme istinskih svjedoka koji riječju i djelima svjedoče da je Bog izvor svega života, da je samo u njemu spasenje, da samo on daje smisao životu, usrećuje, oslobađa od demonskih ovisnosti, čuva u opasnostima, liječi rane, daje snagu u nemoći. Samo on može nesavršenosti i ograničenosti ljudskoga bića dati puninu u vječnosti svoga kraljevstva.
Evo, ovakvo misionarsko svjedočanstvo je danas potrebno.
Radosna vijest se može jedino krotka i jednostavna srca, u prijateljskom i ugodnom ozračju, mirotvorno i posve iskreno navještati (čini mi se da je to napisao sveti Franjo Saleški).
To bi značilo: Živi tako da ljudi koje susrećeš po tvome načinu života spoznaju i osjete da je Bog ljubav. Po tvome načinu života ljudi moraju prepoznati i iskusiti koliko je Bog važan u tvome životu, da je on temelj i oslonac tvoga života, da je on taj koji ti daje snagu i svaku sreću.
Poslanici Božji, navjestitelji njegove radosne vijesti mogu biti samo oni ljudi na kojima se dade primjetiti da su autentičani, koji žive intimni odnos s Bogom u molitvi, koji se osnažuju euharistijom u zajedništvu crkve.
„Pođite po svem svijetu, propovjedajte evanđelje svemu stvorenju“. Ne samo ljudima nego svemu stvorenju. Kršćani koje Isus šalje zanimaju se i zauzimaju za sva stvorenja tako da na svijetu može zavladati sklad i bratsko - sestrinski odnos među svi ljudima i stvorenjima onako kako je to živio sveti Franjo Asiški koji u svojoj „Pjesmi stvorova“ sva stvorenja naziva braćom i sestrama.
„Pođite po svem svijetu, propovjedajte evanđelje svemu stvorenju“. Poziv je i poslanje svih nas, u Kristu krštenih, da nastavimo Kristovo djelo na ovome svijetu.
U St. Ludgeri-Kirche u Münsteru nalazi se jedan križ koji je za bombardiranja 1944. bio teško oštećen. Korpusu na križu uništene su ruke i ramena. Župna zajednica je odlučila križ ostaviti u crkvi. Sada na mjestu gdje se nalaze ruke i ramena stoji natpis: Ja nemam ruke osim vaših ruku.
Da ako uistinu hoćemo biti kršćani a ne samo nositi Kristovo ime onda si u srce i dušu moramo utisnuti:
Krist nema ruku osim naših ruku
- da bi pomogao ljudima, da bi liječio i činio dobro.
Krist nema nogu osim naših nogu
- da bi pošao ljudima i izveo ih na svoj put spasenja.
Krist nema očiju osim naših očiju
– da bi mogao ljude pogledati i dati im ugled.
Krist nema usta osim naših usta
– da bi mogao ljudima govoriti o svome Ocu i navještati radosnu vijet.
Krist nema nikakvo srce osim našega
– da bi mogao ljubiti.
Odazovimo se pozivu Isusa Krista, pođimo po svem svijetu, propovijedajmo evanđelje svemu stvorenju! Naka nam u tome pomogne i sve nas blagoslovi svemogući Bog Otac, Sin i Duh Sveti. Amen.
Vaš fra Frano, župnik
Župnikova poruka
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
U ono vrijeme: Ode Isus na drugu stranu Galilejskoga, Tiberijadskoga mora. Slijedilo ga silno mnoštvo jer su gledali znamenja što ih je činio na bolesnicima. A Isus uziđe na goru i ondje sjeđaše sa svojim učenicima. Bijaše blizu Pasha, židovski blagdan.
Isus podigne oči i ugleda kako silan svijet dolazi k njemu pa upita Filipa: „Gdje da kupimo kruha da ovi blaguju? „ To reče kušajući ga; jer znao je što će učiniti. Odgovori mu Filip: „Za dvjesto denara kruha ne bi bilo dosta da svaki nešto malo dobije.“ Kaže mu jedan od njegovih učenika, Andrija, brat Šimuna Petra: „Ovdje je dječak koji ima pet ječmenih kruhova i dvije ribice! Ali što je to za tolike?“ Reče Isus: „Neka ljudi posjedaju!“ A bilo je mnogo trave na tome mjestu.
Posjedaše dakle muškarci, njih oko pet tisuća. Isus uze kruhove, izreče zahvalnicu pa razdijeli onima koji su posjedali. A tako i od ribica – koliko su god htjeli. A kad se nasitiše, reče svojim učenicima: „Skupite preostale ulomke da ništa ne propadne!“
Skupili su dakle i napunili dvanaest košarica ulomaka što od pet ječmenih kruhova pretekoše onima koji su blagovali.
Kad su ljudi vidjeli znamenje što ga Isus učini, rekoše: „Ovo je uistinu Prorok koji ima doći na svijet!“ Kad Isus spozna da kane doći, pograbiti ga i zakraljiti, povuče se ponovno u goru, posve sam.
Riječ Gospodnja.
Dragi i poštovani vjernici!
Nije čudo da je toliko mnoštvo slijedilo Isusa. Ta vidjeli su svojim očima kako je činio znamenja na bolesnicima. Ozdravljivao ih je od njihovih bolesti. Ne samo to. Tješio je žalosne, podizao pale, obeshrabrenima je davao novu nadu, govorio je o svome nebeskome ocu kao izvoru svakoga milosrđa i ljubavi. Svatko je u susretu s njim mogao osjetiti da je od Boga neizmjerno ljubljen i da je važan u njegovim očima.
Naravno, nisu ga svi slijedili jer su povjerovali u njega. Bilo je onih koji su mu povjerovali ali i onih koji su prema njegovoj radosnoj vjesti bili skeptični ali i onih koji su očekivali Isusovo znamenje ne kao znak Božje ljubavi nego kao senzaciju.
Umnažanje kruhova je sigurno jedna od najpoznatijih priča Novoga zavjeta. Donose je sva četiri evanđelista. Čitamo li pažljivo ovaj današnji evanđeoski ulomak vidjet ćemo da Isus najprije podiže oči i ugleda silno mnoštvo kako dolazi k njemu. On vidi mnoštvo, vidi ljude i suosjeća s s njima. Isus je suosjećajan. Osjeća njihovu glad ne samo za kruhom nego i za onim višim.
Isus pita Filipa gdje mogu kupiti kruha, iako zna što će učiniti. I onda učenici na scenu postavljaju dječaka koji ima pet ječmenih kruhova i dvije ribice ali odmah s uzdahom komentiraju: Ali što je to za tolike?
Isus ne razmišlja kao oni. On naloži da svi posjedaju. Svih pet tisuća. Nato Isus uze kruhove, izreče zahvalnu molitvu i podjeli kruhove onima koji su posjedali.
Svi su se najeli. A kada su se najeli zapovjedi Isus svojim učenicima da pokupe ono što je ostalo da ništa ne propadne. Ostalo je još dvanaest košarica kruha viška.
Ovdje moramo primjetiti tri stvari:
1. Mnoštvo ljudi je oko Genezaretskoga jezera. Pet tisuća. Ne znamo koliko je tu bilo žena i djece. A samo pet ječmenih kruhova u rukama jednoga dječaka koji ih je ponio sa sobom da ima što jesti tih dana. Dječak je dao svoj kruh. Sve što je imao. Nije ga zadržao samo za sebe. Nije se bojao što će biti s njim ako taj kruh podijeli i hoće li ostati gladan. On dijeli.
Kada bi svi ljudi dijelili poput ovoga dječaka svakodnevno bi se događalo čudesno umnožavanje kruha i svatko bi imao dovoljno. Što više, ostalo bi i više od dvanaest košarica kruha viška. Tada na ovome svijetu nebi bilo glada i neimaštine. Svatko bi imao u izobilju.
2. Isus izriče zahvalnu molitvu i dijeli kruh. Zahvalnost je osnovni stav za sve što imamo i jesmo. Iz zahvalnosti se rađa obaveza prema onima koji su siromašni i potrebni pomoći.
3. Isus ne želi da išta od toga kruha propadne. Da, kada bismo mi imali uvida u sve kante za otpadke ovoga svijeta lako bismo uočili da bi se s tom bačenom hranom moglo nahraniti i više od onog dijela stanovništva Plavoga planeta koji gladuje.
I još nešto: Oni koji su bili u Svetoj zemlji zacijelo su posjetili Tagbu, mjesto gdje se vjerojatno dogodilo čudesno umnažanje. U 19. st. su u staroj bizantinskoj ckvi u Tagbi pronađeni mozaici na kojima se vide ne samo kruhovi i ribe nego i bogata flora i fauna kao primjer rajskoga stanja.
Kada se promatra te mozaike ima se dojam da oni hoće naš pogled svrnuti s događaja u Tagbi na ono što nam Isus nudi u vječnosti.
Kada Ivan u svome evanđelju opisuje ovaj događaj on sigurno hoće naglasiti da je u Isusu punina svega. U istom poglavlju, u retku 35, on će donijeti Isusove riječi: „Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, doista neće ogladnjeti. Tko vjeruje u me, doista neće nikada ožednjeti.“ (Iv 6,35)
Zato pođimo k Isusu, kruhu živome. On će nam dati puninu radosti svoga kraljevstva ovdje na zemlji ali i na nebu kada nas jednom pozove k sebi.
Njegov blagoslov neka vas prati sada i čitavu vječnost.
Vaš fra Frano, župnik
Župnikova poruka
Dragi i poštovani vjernici!
Danas (23. 04) je spomendan sv. Jure. Postoje mnoge legende o sv. Juri a ova koju ću vam ispričati dogodila se u mome rodnom mjestu. A možda i vašemu. Možda vam je i poznata.
E, sada ću ja vama ispričati tu legendu koja se prepričavala u mome djetinjstvu i to onako, po sjećanju, dječiji.
Ispod brdašca Krinj u općini Hrvace kod Sinja nalazi se Miloševo jezero. Na mjestu gdje se nalazi Miloševo jezero bili su prije Gavanovi dvori i Širingrad u kojemu je kraljevao kralj Širin. Gavanovi dvori su zbog opačina i tvrdoće srca dvorana bili prokleti i survani su u jezero u kojemu se pojavio zmaj koji je tražio da mu se svaki dan donese ovca jalovica (neplodna) i mlada djevojka. Ako mu se ne udovolji on će proždrijet kralja i sve koji su živjeli u tome gradu.
I kralj je, da bi udobrovoljio zmaja, donosio mu svaki dan ovcu i djevojku. Kada je kralj ostao bez djevojaka morao mu je dati svoju kćer jedinicu. Doveo ju je do jezera i žalosna srca ostavio.
I onda se pojavio sveti Jure s kopljem na konju. Vidio je djevojku kako plače, porazgovarao je s njom i obećao, ako se obrati na njegovu vjeru u Isusa Krista, da će je spasiti.
I uistinu, kada je iz jezera izronio zmaj, sv. Jure ga ubi svojim kopljem.
Ranjeni zmaj je bježao preko sela Karakašice, Čitluka i Jasenska, stigao do sela Glavice i tu od zadanih rana krepao. Njegovo truplo je toliko smrdjelo da se taj dio Glavica do dana današnjega naziva Smradovo. A zemlja na Smradovu je i danas najplodnija u Cetinskoj krajini.
Što nam hoće reći ova legenda? Zmaj je simbol grijeha i zla, nedužne djevojke pravednosti i dobra, a sv. Jure je primjer pobjede dobra nad zlim.
Toliko o legendi. Što znamo o povjesnome Juri?
Jedan od najslavnijh mučenika istočne i zapadne crkve Sveti Jure, (grč. Georgious što znači zemljodjelac) rođen je u jednoj plemićkoj obitelji u III. stoljeću u Kapadociji (Palestina). Plemićko porijeklo obavezalo ga je da postane vojnik. Zbog vojne sposobnosti i obljubljenosti među vojnicima, brzo je postao zapovjednik.
Jure je već rano upoznao Isusa Krista, krstio se i postao gorljivi kršćanin. Nakon smrti roditelja raspodijelio je svoj bogati imetak siromašnima a svojim robovima je dao slobodu. Kada je car Dioklecijan odlučio da se kršćani trebaju progoniti i uništiti, mladi časnik Jure je ustao i zauzeo se za kršćane. Tražili su tada da se pokloni božanstvu cara Dioklecijana ali je on odbio rekavši da on ne priznaje cara za božanstvo. On je kršćanin i štuje samo Boga koji mu je darovao život i za Boga je spreman proliti svoju krv. Sveti Jure je mučen u tamnici ali unatoč strašnim mukama slavio je i hvalio Boga. Kako se nije htio pokloniti carevim idolima bio je pogubljen i postao vjerojatno jednim od prvih mučenika kršćanstava za vrijeme progona cara Dioklecijana.
Legenda o zmaju ali i neustrašivo svjedočanstvo vjere sv.Jure svjedoče vječnu borbu između dobra i zla. Sveti Jure nas svojim životom poziva da stanemo na stranu dobra, da se opredjeljujemo za dobro, istinsko i plemenito i da se uvijek suprostavljamo zlu pa makar morali snositi i posljedice zbog takve vjere i takvoga životnoga stava.
Kršteni smo u vjeri u trojedinoga Boga pozvani smo tu vjeru živjeti. Međutim, mi to činimo nekada mlako, nekada površno, nekada malodušno. Neka nam sveti Jure, prikazan na konju s kopljem s kojim ubija zmaja, tj. grijeh i zlo, bude primjer žive i beskompromisne vjere u onoga koji nas je svojom krvlju otkupio i koji je za nas jedini put, istina i život.
Onima koji nose ovo časno ime neka bude sretan imendan a svima po zagovoru svetoga Jure neka Gospodin udijeli obilje svoga blagoslova u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.
Vaš Fra Frano, župnik