Čitanje svetog Evanđelja po Marku – Mk 4, 26-34
U ono vrijeme: Isus govoraše mnoštvu:
„Kraljevstvo je Božje kao kad čovjek baci sjeme u zemlju. Spavao on ili bdio, noću i danju sjeme klija i raste – sam ne zna kako; zemlja sama od sebe donosi plod: najprije stabljiku, onda klas i napokon puno zrnja na klasu. A čim plod dopusti, brže se on laća srpa jer eto žetve.“
I govoraše: „Kako da prispodobimo kraljevstvo nebesko ili u kojoj da ga prispodobi iznesemo? Kao kad se gorušičino zrno posije u zemlju. Manje od svega sjemenja na zemlji, jednoć posijano, naraste i postane veće od svega povrća pa potjera velike grane te se pod sjenom njegovom gnijezde ptice nebeske.“
Mnogim takvim prispodobama navješćivaše im Riječ, kako već mogahu slušati. Bez prispodobe im ne govoraše, a nasamo bi svojim učenicima sve razjašnjavao.
Riječ Gospodnja
Dragi i poštovani vjernici!
Ispričate li poljeprivredniku da je sa sjetvom i iščekivanjem žetve jednostavna stvar, onako kako to Isus govori u današnjem evanđelju, on će se u najmanju ruku nasmijati. Lijepo bi bilo u proljeće posijati i u jesen pokupiti plodnu žetvu. Ali između proljeća i jeseni, između sijanja i žetve nužne su mnoge radnje: zemlju treba zagnojiti, ako nema kiša redovito zalijevati, pokidati beskorisne zaperke i izrasline na mladim stabljikama, okopavati, osloboditi od beskorisnih trava i nametnika. Svatko tko je jednom u polju radio zna koliko je potrebno proliti znoja od sjetve do žetve. U poljoprivredi je kao i na drugim radnim mjestima. Tko želi nešto svojim radom postići, tko želi imati obilnu žetvu ili berbu mora dobro zasukati rukave i oznojiti se. Od sjetve pa sve do žetve.
Kao da je Isusu to bilo nepoznato! Znao je on kako je težak posao u Josipovoj stolariji. Znao je kako su teško živjeli i radili njegovi susjedi koji su svakodnevno bili na svojim poljima i radili da bi imali najosnovnije za život sebe i svojih obitelji.
To je Isus jako dobro znao. Kako je onda mogao reći: „Zemlja sama od sebe donosi plod: najprije stabljiku, onda klas i napokon puno zrnja na klasu…“
Možda upravo zbog toga. Možda je to rekao jer je svakodnevno doživljavao kako ljudi teško i naporno rade da bi na kraju mogli nešto i požnjeti. Možda je to rekao jer je primjetio da ljudi toliko mnogo i naporno rade da nemaju vremena za stati, smiriti se, uzeti vremena za sebe vjerujući da se moraju brinuti za svaku sitnicu, da ništa ne smiju zaboraviti i da moraju sve, ama baš sve sami napraviti i postići.
Isus im poručuje: „Ne zaboravite! Zemlja sama od sebe donosi plod“ Ono bitno u svemu tome ne činimo mi. Mi ne možemo zapravo ništa sami. Možemo sijati, usjevu pomagati, rast usjeva pratiti, ali sam rast usjeva čini netko drugi. Ono bitno, najvažnije ne činimo mi niti mi to možemo. I najvažnije u svemu tome jest da mi ne moramo nešto činiti. Ne mi, nego zemlja je ta koja donosi plodove.
Isus ovom prispodobom zagovara opuštenost. Svima onima koji svakodnevno zadrto obavljaju radne obaveze i koji pod teretom toga rada skapavaju. Svima koje opterećuju misli da će sve propasti ako to oni sami i to odmah ne obave poručuje Isus: „Nemojte se previše mučiti! Mislite na to da ono najvažnije i najbitnije nije u vašim rukama!“
Naravno, Isus zna da mi moramo dati ono što je u našoj moći. On zna da mi moramo doprinjeti onoliko koliko možemo. Nužan je rad poljodjelaca da bi plodovi mogli rasti i razvijati se. Nužno je da svatko od nas radi na sebi da bi razvio darove koji su mu dani. Taj rad mora u sebi imati dobru dozu opuštenosti. Sve što činimo ne činimo sami. Zapravo, Bog je onaj koji čini, a mi smo njegovi suradnici. U svemu. On je onaj koji daruje rast biljkama, našemu životu i čitavome svijetu. Čemu onda naša zadrtost? Ako vjerujemo da je Bog na djelu u našemu životu i radu tada ne može ama baš ništa otići u neželjenom pravcu.
Želim vama, a želim i sebi da u sljedeći tjedan koji je pred nama krenemo opušteni. Neka nas ne satre brdo zadataka koji su pred nama. Ono najvažnije ne moramo mi učiniti. Sam Bog će omogućiti rast.