Čitanje svetog Evanđelja po Marku – Mk 6,1-6
U ono vrijeme: Isus dođe u svoj zavičaj. A doprate ga učenici. I kada dođe subota, poče učiti u sinagogi. I mnogi što su ga slušali preneraženi govorahu: „Odakle to ovome? Kakva li mu je mudrost dana? I kakva se to silna djela događaju po njegovim rukama? Nije li ovo drvodjelja, sin Marijin, i brat Jakovljev, i Josipov, i Judin, i Šimunov? I nisu li mu sestre ovdje među nama?“ I sablažnjavahu se o njega. A Isus im govoraše: „Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i među rodbinom i u svom domu.“ I ne mogaše ondje učiniti ni jedno čudo, osim što ozdravi nekoliko nemoćnika stavivši ruke na njih. I čudio se njihovoj nevjeri. Riječ Gospodnja.
Dragi i poštovani vjernici!
Bolno je biti neprihvaćen.To gorko iskustvo je i sam Isus doživio. Posebno bolno je biti neprihvaćen u vlastitom kraju, tamo gdje si odrastao, proveo dobar dio života i povremeno navraćao. Isus osjeća neprihvaćenost u svome rodnome mjestu u Nazaretu, u Galileji za vrijeme bogoslužja. On naučava, a slušatelji preneraženi pitaju: „Odakle to ovome? Kakva li mu je mudrost dana? I kakva se to silna djela događaju po njegovim rukama? Nije li ovo drvodjelja, sin Marijin, i brat Jakovljev, i Josipov, i Judin, i Šimunov? I nisu li mu sestre ovdje među nama?“ (Mk 6,3) S ovim pitanjima koja su ujedno i tvrdnje iskazuju nepovjerenje prema njemu, ali i prema onome što je naučavao i činio.
Kada se prema nekome iskaže nepovjerenje ili odbojnost teško je tu nešto napraviti. Teško se dokazivati. To nepovjerenje je poput pečata kojim jednom zapečaćen ostaješ zauvijek zapečaćen. Predrasude poput: „Ah taj!“, „Ah ta“ ili „Znamo mi njega!“, „Znamo mi nju“ ili „Poznajemo njegove od davnina!“ ostaju kao naljepnice koje se teško mogu odstraniti. Ne pomažu nikakvi protuargumenti iako zapravo ne postoje nikakvi razlozi za takvo raspoloženje.
„Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i među rodbinom i u svom domu“ (Mk 6,4) kaže Isus. Lakše je steći priznanje i biti prihvaćen negdje drugdje nego u svome mjestu. Isus je u svome mjestu mogao ozdraviti samo nekoliko nemoćnika. Nekoliko ih je bilo koji su mu vjerovali unatoč neprihvaćanju većine iako je do njihovih ušiju došla vijest o njegovim čudima. Iako su mnogo toga o njemu znali ipak nisu povjerovali.
Isus se čudi njihovoj nevjeri. Iskreno govoreći ja se čudim da se Isus čudi. On se vraća u svoje rodno mjesto drugačiji nego što je iz njega otišao. Drugačiji nego li su ga njegovi mještani poznavali dok je bio s njima, s njima odrastao, radio i s njima se družio. Sada je on odjednom Mesija, Božji Sin, onaj kojega su proroci navještali!? Pa on je jedan od nas! Poznajemo ga. Poznajemo njegove. Čovjek je kao i mi, sasvim običan. Tako razmišljaju njegovi sumještani. Takvo razmišljanje i nas vodi u opasnost da ljude za koje mislimo da ih poznajemo držimo u kalupima. Imamo o njima mišljenje, a ne poznajemo ih. Donosimo o njima sud, a ne znamo ono najvažnije o njima. O njima nosimo slike od prije koje su zacementirane u našim glavama i ne dopuštamo mogućnost da su ti ljudi u biti sasvim drugačiji nego li ih mi vidimo. Takav stav prema drugima ubija odnose između ljudi. Upravo to se događa na susretu Isusa sa svojim rodnim mjestom.
Isus je drugačiji nego što su ga njegovi sumještani poznavali. Dajući se od Ivana krstiti u rijeci Jordanu Isus prima od svoga nebeskoga Oca poslanje i odlazi najprije četrdeset dana u pustinju spremati se za javno djelovanje. Isus hodi zemljom i navješta dolazak kraljevstva Božjega, ali ne više sam. Okupio je grupu učenika koji idu s njim. Oni su ga dopratili u njegov rodni kraj, u Nazaret. Grad Kafarnaum i obala Genezaretskog jezera su prva mjesta njegovog javnog djelovanja. Stanovnici tih mjesta su svjedočili o tome kako je liječio ljude i vodio argumentirane razgovore s farizejima i pismoznancima. O kraljevstvu Božjemu je pričao razumljivo u prispodobama. Sigurno su i stanovnici Nazareta dobro razumjeli njegovu propovijed, ali su ostali zatvoreni njegovoj riječi i njegovome djelu.
Biti neprihvaćen i odbijen može čovjeka itekako blokirati u njegovome djelovanju. Može ga toliko blokirati da postane nesiguran u samoga sebe i svoje mogućnosti. Isus ne dozvoljava da se to njemu dogodi. On je svjestan svoga poslanja i onoga tko ga je poslao. On ide dalje, ozdravljujući, tješeći i ohrabrujući ljude navještajući im da se približilo kraljevstvo Božje.
Isus se nije dao obeshrabriti. Išao je dalje po selima i gradovima i poučavao. Nije ostao tamo gdje su ljudi bili zatvoreni njegovoj riječi i djelu, nego je išao dalje tamo gdje će naići na otvorena srca i moći mesijanski djelovati. I danas on dolazi i tebi i meni. Svakome od nas.
Ovo evanđelje je upozorenje i nama da druge prihvatimo s poštovanjem bez obzira u kakvoj obitelji bili rođeni i odrastali, bez obzira u kakvim uvjetima živjeli, da ih prihvatimo onakve kakvi oni uistinu jesu i da prihvatimo činjenicu da se oni razvijaju i rastu, da razvijaju talente koje im je Bog dao. Sestru i brata čovjeka nikada ne možemo dokučiti do kraja, nego ga svaki dan iznova otkrivati i s poštovanjem susretati. Život nije stanje niti je naš odnos s drugim ljudima stanje. Život je promjenljiv, dinamičan i u stalnome rastu.