Čitanje svetog Evanđelja po Marku – Mk 6, 30-34
U ono vrijeme: Apostoli se skupe oko Isusa i izvijeste ga o svemu što su činili i naučavali. I reče im: „Hajdete i vi u osamu na samotno mjesto, i otpočinite malo.“ Jer mnogo je svijeta dolazilo i odlazilo pa nisu imali kada ni jesti. Otploviše dakle lađom na samotno mjesto, u osamu. No kad su odlazili, mnogi ih vidješe i prepoznaše te se pješice iz svih gradova strčaše onamo i pretekoše ih. Kad iziđe, vidje silan svijet i sažali mu se jer bijahu kao ovce bez pastira pa ih stane poučavati u mnogočemu. Riječ Gospodnja.
Dragi i poštovani vjernici,
ne znam kako se osjećate u zadnjim tjednima ove školske godine. Vjerojatno umorno i jedva čekate da posljednji put zazvoni školsko zvonce u školama vaše djece pa da spakirate kofere, utrpate ih u kola i krenete na godišnji. Napokon! Zaboraviti svakodnevnicu, iscrpljujuće poslove i krenuti na odmor. Zaboraviti svakodnevnu jurnjavu na poslu, u školi i drugim mjestima koja stvara napetost i opustiti se. Čak i ako radimo poslove koje volimo i tada je nužan odmor.
Pored mnogih novih riječi koje su do prije tridesetak godina bile nepoznate je i riječ stres, napetost. Ljudi tu riječ često upotrebljavaju u svojim susretima i žale se na stresne situacije kojima su izloženi na poslu, obitelji, ali i u korištenju slobodnog vremena. Svaki trenutak dana je do tančina isplaniran. Netko mi ovih dana žaleći se na stresne situacije i silne obaveze reče: „A gdje sam ja u svemu tome?“ Da, događa se da mnogo radeći, sebe naprosto izgubimo, zaboravimo, zapustimo. Stres nam stvaraju poslodavci koji hoće sve više proizvodnje i učinkovitosti u što manje vremena. Stres stvaraju djeca koja su sve zahtjevnija i kojima se, mnogi to smatraju, mora ama baš sve priuštiti. Mnogi stvaraju stres sami sebi jer hoće još brže, još kvalitetnije i još više. Strest ili napetost je postala realnost našega života. Ta realnost je dovela do toga da „Burnout“, sindrom izgaranja, postane jedna od najraširenijih bolesti ovoga stoljeća.
Zbog toga je važno na određeno vrijeme zastati, promijeniti sredinu, opustiti se, odmoriti i napuniti dušu i tijelo novom snagom. Okrijepiti se. Nitko ne može samo davati, a ništa ne primati. Nužno je misliti na sebe i učiniti nešto dobroga samome sebi.
Prošle nedjelje smo u Markovu evanđelju čitali kako Isus šalje svoje učenike u dvoje da idu po selima i gradovima, propovijedaju dolazak kraljevstva Božjega i pozivaju na obraćenje. Oni su ozdravljali bolesne, izgonili zloduhe, po njima su ljudi mogli doživjeti Božju blizinu. Bili su prihvaćeni, ali i odbačeni.
U današnjemu evanđelju čitamo kako su se vratili sa svojih misionarskih putovanja puni doživljaja i dojmova i pripovijedali što su sve činili i propovijedali. Isus ima otvorene oči i uši za njih. Sluša ih pažljivo i njegovim očima ne promiče koliko su iscrpljeni od napornoga puta. Isus ih ne šalje odmah u nove misijske podhvate. Ne traži povećanje učinka. Isus ih poziva na samotno mjesto gdje će u miru jesti i odmoriti se. Isus osjeća što je učenicima u tom trenutku najvažnije. Mir, osama i opuštenost. I on sam se često povlačio u osamu da bi se odmorio i u tišini, daleko od buke i svakodnevne trke bio u intimi susreta sa svojim nebeskim Ocem.
„Hajdete i vi u osamu na samotno mjesto, i otpočinite malo.“ Kako li su blagotvorne ove riječi koje pozivaju da se na trenutak iziđe iz svakodnevne jurnjave i napetosti.
Sljedećih dana ćemo i mi slijediti ovaj poziv. Otići i otpočinuti. U roditeljskim domovima, vlastitim kućama diljem domovine, na jezerima i rijekama, ali i na plavome Jadranu. Imao sam prigodu obići veliki dio naše domovine Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Boke Kotorske, a i Vojvodine. Savršena mjesta za opustiti se, za okrijepiti dušu i tijelo. U srcima mnogih je prisutna i čežnja za vratiti se i živjeti u tim krajevima.
Isus nas sve poziva da odemo na mjesta gdje ćemo otpočinuti. S njim. U misama i molitvama gdje god se odmarali. U našim svetištima: Olovu, Mariji Bistrici, Sinju, Međugorju, Trsatu, Aljmašu, Kondžilu, Rami, Bunariću, kod Gospe Tekijske… svuda s Isusom koji nam hoće pomoći da skinemo s leđa teško breme svakodnevnih poslova i napetosti i koji nam hoće darovati mir i opuštenost.
„Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti.“ (Mt 11,29)