Čitanje svetog Evanđelja po Marku – Mk 13, 24-32
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:
„U one dane, nakon velike nevolje, sunce će pomrčati i mjesec neće više svijetljeti, a zvijezde će s neba padati i sile će se nebeske poljuljati. Tada će ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi na oblacima s velikom moći i slavom. I razaslat će anđele i sabrati svoje izabranike s četiri vjetra, s kraja zemlje do na kraj neba.
A od smokve se naučite prispodobi! Kad joj grana već omekša i lišće potjera, znate: ljeto je blizu. Tako i vi kad vidite da se to zbiva, znajte: blizu je, na vratima! Zaista, kažem vam, ne, neće uminuti naraštaj ovaj dok se sve to ne zbude. Nebo će i zemlja uminuti, ali riječi moje ne, neće uminuti. A o onom danu i času nitko ne zna, pa ni anđeli na nebu, ni Sin, nego samo Otac.“ Riječ Gospodnja.
Dragi i poštovani vjernici!
Prvo čitanje i evanđelje današnje nedjelje bude u čitateljima apokaliptično raspoloženje. Govor je o smaku svijeta, stravičnim znakovima na nebu, potresima i drugim prirodnim katastrofama. Kada k tome pribrojimo maglovite dane mjeseca studenoga, ali i spomendane Svih vjernih mrtvih, dan narodne žalosti pri sjećanju na žrtave svjetskih ratova, protestanskih dana pokore i molitve i mrtve nedjelje to apokaliptično raspoloženje biva još jače.
Ova biblijska čitanja su kroz povijest često motivirala zloguke proroke posljednjih vremena koji su naviještali skori smak svijeta koji će se „uskoro“ dogoditi. Vremena su, međutim, prolazila ali zemlja se i dalje vrti. Opterećena problemima povijesnih epoha ali se ipak vrti.
Da, mi smo svakodnevni svjedoci apokaliptičnih događanja. Svaki čovjek koji postane žrtvom prirodnih katastrofa osjeća taj događaj kao smak svijeta. Mnogima je smak svijeta kada izgube ljubljenu osobu ili dobiju dijagnozu teške bolesti. Zamislite osjećaje stanovnika Banovine u trenutcima kada su bili izloženi stravičnim i razarujićim potresima koji su pogodili taj kraj početkom godine; smak svijeta. Ovih se dana s boli u srcu sjećamo žrtava Vukovara, Škabrnje i Kijeva. Zar i oni koji su mjesecima boravili u podrumima ili svoje živote izlagali za obranu grada dok su na grad dnevno padale stotine tisuća granata i raketa nisu imali osjećaj smaka svijeta. Zar nisu imali osjećaj smaka svijeta dok su četničke spodobe pljačkajući i ubijajući ulazili u grad mučenika? Nisu li i oni imali osjećaj da se sunce pomračilo, da je mjesec izgubio svoj sjaj i da zvijezde padaju s neba?
Sličan osjećaj su imali i Židovi neposredno prije nastanka ovoga evanđelja. Nakon jednoga ustanka protiv rimskih porobljivača Rimljani su ugušili ustanak, napravili krvoproliće, i što je za židove bilo najstrašnije srušili su jeruzalemski hram koji je bio mjesto Jahvinoga boravka sa svojim narodom.
U središtu toga apokalitičnoga scenarija čitamo o dolasku Sina Čovječijega koji dolazi s velikom moći i slavom. On će razaslati anđele i sabrati svoje izabranike s četiri vjetra na kraj neba. Ti izabranici Božji su svi oni koji su postali dionicima Božjega spasenja. Ivan u svojoj viziji u knjizi Otkrivenja veli da se takvima ne zna broja. Ponovnim dolaskom Sina Čovječjega će za sve patnike nastati ne kraj nego punina života.
Da bi to razumjeli Isus nam donosi prispodobu o smokvi. Kad joj grana već omekša i lišće potjera: ljeto je blizu. Isus govori o životu. Njegov govor je pun utjehe. Nestat će i ratova i gospodarskih kriza, epidemija i pandemija. I oni su podložni prolaznosti. Biblija kao knjiga vjere se bavi s budućnošću, pitanjem tko dolazi. Nebeski otac će na kraju vremena poslati svoga sina koji će svojim dolaskom donijeti konačno spasenje. Kada će to biti nitko ne zna, ni anđeli pa čak ni Sin. Zato se vjernici ne trebaju opterećivati terminom Kristovoga ponovnog dolaska. Svijet nije prepušten samome sebi nego je u Božjoj ruci i njegovoj ljubavi.
Dok ova crkvena godina polako ide svome kraju ova nam čitanja hoće posvjestiti da i naš život na ovome svijetu ima svoj kraj. Ne znamo kada će se taj kraj dogoditi. To zna samo naš otac nebeski. Ipak moramo se svakodnevno pripremati za taj događaj svečanoga prelaska u vječnost. Smrti do sada nitko nije a i neće pobjeći.
Jedna priča govori o sultanu i njegovome najdražemu sluzi. Jednoga dana uleti taj sluga u njegove odaje, padne mu pred skute i sav usplahiren ga zamoli da mu dadne najbržega konja jer mora pobjeći u Basru. Dok je naime bio u vrtu vidio je smrt kako pruža ruke prema njemu. Čuvši to sultan mu je dao najbržega konja. Sluga sjede na konja i galopirajući odujuri prema Basri. Nakon toga siđe sultan u vrt, ugleda smrt i reče joj: „Kako ti samo pade na pamet zaprijetiti mome sluzi?!“ Smrt odgovori: „Nisam mu prijetio. Očekivao sam susret s njim tek za pet sati u Basri. Iznenađen sam podigao ruke kada sam ga vidio ovdje“. (Hoffsümmer, Kurzgeschichten 1, S. 133)
Nitko ne zna kada će se susresti sa smrću. Najčešće odbacujemo takva razmišljanja. Bavimo se sa svim i svačim ali ne i s vječnošću i kako se za tu vječnost spremiti. Crkva nam ovim čitanjima koja izgledaju apokaliptično, kao smak svijeta, ali su su puna radosne nade, stavlja pred oči: Naš Bog je Bog života. On daruje život. Spremajmo se neprestano za taj susret u vječnosti.