Početak svetog Evanđelja po Luki – Lk 1, 1-4; 4, 14-21

Kad već mnogi poduzeše sastaviti izvješće o događajima koji se ispuniše među nama – kako nam to predadoše oni koji od početka bijahu očevici i sluge Riječi – pošto sam sve, od početka, pomno ispitao, naumih i ja tebi, vrli Teofile, sve po redu napisati da se tako osvjedočiš o pouzdanosti svega u čemu si poučen.

U ono vrijeme: Isus se u snazi Duha vrati u Galileju te glas o njemu puče po svoj okolici. I slavljen od sviju, naučavaše po njihovim sinagogama.

I dođe u Nazaret, gdje bijaše othranjen. I uđe po svom običaju na dan subotni u sinagogu te ustane čitati. Pruže mu Knjigu proroka Izaije. On razvije knjigu i nađe mjesto gdje stoji napisano:

“Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje.”

Tada savi knjigu, vrati je poslužitelju i sjede. Oči sviju u sinagogi bijahu uprte u njega. On im progovori: ” Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.”

Riječ Gospodnja.

Poštovane sestre i braćo,

Isus ispunjen Duhom se vraća u Galileju u Nazaret, u gradić u kojemu je odrastao i u subotu na dan Gospodnji ide kao i svi pobožni židovi u sinagogu na bogoslužje. U sinagogi, vođen Duhom Svetim, riječima proroka Izaije, navješta svoj program:

“On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje.”

“On ga posla”. Isus jasno imenuje onoga tko ga posla. Onaj koji posla njega šalje i sve one koji slušaju njegovu riječ, onda u sinagogi i nas danas. Riječima proroka Izaije Isus objašnjava nazočnima ali i svima nama što im je/što nam je činiti: Svrnuti pogled na one koji su izvan društvenoga vidokruga, na one od kojih ljudi okreću glavu kada ih susretnu. Danas su to izbjeglice, azilanti i migranti, beskućnici, prosijaci na ulicama i ispred naše crkve, ljudi na lošu glasu zbog svoje prošlosti, nezaposleni ili oni koji sa svojom plaćom ne mogu prehraniti obitelj i upućeni su na socijalnu pomoć.

Tu su i ljudi iz naše bliže sredine, rodbina i susjedi, koji su doživjeli bračni i obiteljski brodolom i nalaze se na rubu socijalne egzistencije. Njima nisu potrebne ni moralne lekcije ni uzdignut kažiprst nego djelotvorna ljubav, blaga riječ, podrška, ohrabrenje. Razumijevanje a ne osuda. Isus poziva da budemo bliski čovjeku u njegovoj potrebi, da ga gledamo očima ljubavi i iskreno suosjećamo s njim. Isus ne donosi program s mnogo riječi. Dovoljno je samo nekoliko rečenica iz kojih se lako dade isčitati što je činiti.

Kada Isusove riječi postanu zbilja tada se ostvaruje njegova riječ: “Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.” Ta riječ postaje zbilja kada nastaje jedna zajednica ili zajedništvo kojima nije svejedno kako njihov bližnji živi, kako se osjeća, što mu nedostaje, nego se svatko brine za svakoga. Tada se ostvaruje Isusova riječ: “Danas se ispunilo”(Kraljevstvo božje).

Duh Sveti koji je vodio Isusa i s nama je. On je pokretačka snaga. Dajemo li se voditi tim Duhom, i jesmo li otvoreni za njegov savjet? Što za nas znači Godina milosrđa koju Isus proglašava? Dali je i mi proglašavamo u našim odnosima? Kakve poruke slijedimo? Vrijedi li u našemu životu: “Svatko je kovač svoje sreće”ili “Tko mu / tko joj je kriv?” Ili smo svjesni da nitko nije otok?

Mi smo svi upućeni jedni na druge. Jedni bez drugih ne možemo opstati, nesposobni smo sami živjeti. Sve što smo postigli postigli smo, ne samo zahvaljujući trudu naših ruku i dostignuću vlastitoga uma, nego zahvaljujući najprije Gospodinu koji nam darova sve te sposobnosti koje imamo a onda roditeljima i drugim ljudima, koji su nam učitelji i podrška na našemu putu. Iz toga proizlazi zahvalnost a iz zahvalnosti odgovornost za druge ljude i za ovaj svijet. Pojedinac ne smije sebe staviti u središte tako da se oko njega čitavi svijet vrti. Sveti Pavao piše zajednici u Korintu.  “Kao što je tijelo jedno te ima mnogo udova, a svi udovi tijela iako mnogi, jedno su tijelo – tako i Krist. Ta u jednom Duhu svi smo u jedno tijelo kršteni, bilo Židovi, bilo Grci, bilo robovi, bilo slobodni. I svi smo jednim Duhom napojeni. Ta ni tijelo nije jedan ud, nego mnogi.”(1 Kor 12,12)

Pred nama su izbori za novo župno vijeće. Nije li to prigoda da se zapitamo gdje je moje mjesto u crkvi, mističnom tijelu Kristovom? U našoj konkretnoj zajednici Hrvatskoj katoličkoj zajednici Rosenheim? Hoćemo li biti samo pasivni konzumeri misa, sakramenata i drugih ponuda a sav trud, angažman prepustiti na pleća drugih ili ćemo preuzeti svoj dio odgovornosti za budućnost zajednice u kojoj će svatko imati svoje mjesto: stari, mladi, djeca, bolesni, siromašni, dobrostojeći, pravedni, grešni, vjernici i oni koji tapkaju tražeći Isusa pa i oni kojima je svejedno.

Sveti Pavao kaže da smo svi mi jedno, koji smo kršteni u Kristu Isusu. Svi smo jedanko važni i svi nosimo odgovornost jedni za druge. Nitko ne može reći da mu nitko ne treba. I kada jedan ud tijela trpi, trpi čitavo tijelo. Toga smo svjesni pogotovo posljednjih dana, mjeseci i godina kada na vidjela izlaze gnjusna nedjela pojedinih udova tjela crkve, svećenika i drugih crkvenih namještenika. Bolne posljedice ne trpe samo počinitelji nego čitava crkva. Bolne posljedice grijeha raskola crkve kroz povijest osjeća čitavo razjedinjeno kršćanstvo, koje ovaj tjedan na poseban način moli za ponovno ujedinjenje koje se može ostvariti samo djelovanjem Duha Svetoga.

Mi smo udovi jednoga tijela i zajedno tvorimo tijelo crkve kojoj je glava sam Isus Krist. Svi smo različiti. Bog je Bog različitosti. Izrael ima dvanaest plemena, četiri evanđelja nam svedoče radosnu vijest, dvanaest je apostola Isus odabrao i mnogo žena koje su ga slijedile. Budimo i mi privrženi jedni drugima u raznolikosti, solidarnosti i ljubavi – u našim obiteljima, našoj zajednici, crkvi i svijetu. Jedno je tijelo a svi mi udovi, pozvani jedni za druge brinuti i nosti odgovornost jedni za druge.