Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu (Iv 2, 13-25)
Blizu bijaše židovska Pasha. Stoga Isus uziđe u Jeruzalem. U Hramu nađe prodavače volova, ovaca i golubova i mjenjače gdje sjede. I načini bič od užeta te ih sve istjera iz Hrama zajedno s ovcama i volovima. Mjenjačima rasu novac i stolove isprevrta, a prodavačima golubova reče: “Nosite to odavde i ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku.” Prisjetiše se njegovi učenici da je pisano: Izjeda me revnost za dom tvoj.
Nato se umiješaju Židovi i upitaju ga: “Koje nam znamenje možeš pokazati da to smiješ činiti?” Odgovori im Isus: “Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići.” Rekoše mu nato Židovi: “Četrdeset i šest godina gradio se ovaj hram, a ti da ćeš ga u tri dana podići?” No on je govorio o hramu svoga tijela. Pošto uskrsnu od mrtvih, prisjetiše se njegovi učenici da je to htio reći te povjerovaše Pismu i besjedi koju Isus reče.
Dok je boravio u Jeruzalemu o blagdanu Pashe, mnogi povjerovaše u njegovo ime promatrajući znamenja koja je činio. No sam se Isus njima nije povjeravao jer ih je sve dobro poznavao i nije trebalo da mu tko daje svjedočanstvo o čovjeku: ta sam je dobro znao što je u čovjeku.
Riječ Gospodnja.
Dragi i poštovani vjernici!
Vjerni Židovi su za blagdan Pashe hodočastili u Jeruzalem. Tamo su obavljali svoje zavjete, pobožnosti i prinosili žrtve. Slično kao što se događa i danas u poznatim svetištima u koja dolazi mnoštvo hodočasnika koji dolaze obaviti zavjet. Kako tada tako i sada; treba te ljude primiti u svratišta, hotele, motele, hostele, treba ih nahraniti i napojiti. Treba im ponuditi suvenire kao spomen na mjesto gdje su bili i nabožne predmete koje će ponijeti sa sobom, za sebe ili kao dar nekome. Kupuju se svijeće i pale se u žrtvenicima svetišta. Na nekim mjestima sve to sliči sajmu s mnoštvom svijeta, gužvom i velikim brojem grlatih prodavača.
Tako je bilo i u hramu. Prodavali su se volovi, ovce i golubovi koje će vjernici dati prinijeti kao žrtvu. Svatko je kupovao i žrtvovao prema svojim mogućnostima. Razumljivo je da je tu bila i mjenjačnica. Vjerski propisi su zabranjivali upotrebu stranoga novca u hramu i zato je trebalo taj novac u mjenjačnici promijeniti. U svoj toj zbrci, buci i gužvi ispunjavanja zakona i propisa ljudi zaboravljaju ono bitno. Zaboravljaju zašto su došli. Zaboravljaju da je Bog u svome svetom hramu. Hram je mjesto intimnoga susreta s Bogom. Bog je taj kome se prinose žrtve. Sva ta trka i zbrka oko kupoprodaje žrtvenih životinja postaje važnija od onoga komu će se žrtve prinijeti.
Nije li često tako kod naših raznih slavlja? Ne guramo li i mi s vanjskim pripremama kao npr. pripremama svečanih ručkova, pečenjem kolača i čišćenjem stanova najveće kršćanske svetkovine u drugi plan? Koliko nam je važan sam čin krštenja djeteta, a koliko ono okolo? Koliko je mladencima važna svetost braka, ono što se događa u crkvi na samome vjenčanju, a koliko sve ono okolo kao npr.svadbena dvorana, stotine gostiju, holivudska ceremonija u crkvi, glazbeni i drugi zabavljači, darovi…?
Isus ulazeći u hram i susrećući se sa svim tim anomalijama biva pogođen ponašanjem ljudi u kući njegovoga Oca. Isus je bijesan gledajući to nedostojno ponašanje, bezobzirnost i bogohulu prodavača i kupaca. Isus, kojega poznajemo kao “blaga i ponizna srca”, kao “samu dobrotu i nježnost”, da, baš taj Isus plete bič i bičem sve istjeruje iz hrama. I trgovce i njihove životinje, a novac mjenjača rasipa po podu i izvrće im stolove.
I što se promijenilo? Ništa. Poslije kratkoga vremena ista slika. U Božjoj kući, domu molitve i dalje prodaja, kupnja, gužva, galama, prinos žrtava, vanjštinom zatrpana bit. Jedino se Isus mora pravdati pred svećenicima koji od njega traže znak. Traže dokaz da on smije tako postupati.
Isus, izgovarajući rečenicu: “Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići,” govori o sebi, o svojoj smrti i uskrsnuću. On govori o svome tijelu kao hramu. On sam je mjesto prisutnosti živoga Boga. Bog je u Isusu i sam Isus je hram Božji. To tijelo, taj hram će biti ubijen i srušen, ali treći dan živ i podignut. Njegovi učenici to još ne shvaćaju. Tek poslije uskrsnuća će shvatiti da nije samo Isus hram Božji, nego da je svaki kršćanin hram Božji. Pavao govori u poslanici Korinćanima: “Ne znate li? Hram ste Božji i Duh Božji prebiva u vama”. (1 Kor 3,16)
Veličanstveno otajstvo Božjega bivovanja u nama ne smije nas ostaviti pasivnima, nego nam treba biti izazov da neprestano izgrađujemo svoje biće, Božji stan. U prvome čitanju nam deset Božjih zapovjedi iz knjige Izlaska pokazuju kako u slobodi možemo živjeti naš odnos s Bogom i ljudima. Te zapovijedi su zapravo Božje ponude koje primamo u potpunoj slobodi da bi mogli živjeti uspješan život i izgrađivati istinske odnose s Bogom i ljudima, ali i sa svim stvorenjima. Zato psalmist pjeva o Božjemu zakonu kao o savršenu zakonu koji dušu krijepi i neuka uči, srce sladi i oči prosvjetljuje (Psalam 19).
Božje zapovijedi nas ne žele sputati i ograničiti u našoj slobodi. One nam ne žele uzeti našu životnu radost. Naprotiv, one hoće da naš život bude ispunjen istinskom božanskom radošću i njegovim svjetlom.
Korizmeno vrijeme nas poziva da “ispletemo bič” i s njime istjeramo sve ono nebitno iz našega života i napravimo mjesto Bogu čiji smo hram.