Župnikova poruka
Dragi i poštovani vjernici!
Sjećam se jedne zgode iz vremena dok sam bio župnik u Münchenu. U jednoj obitelji se rodilo dijete. U posjetu su među prvima pohrlili djed i baka pa ostala rodbina. Mama je sva sretna i ponosna pokazala svoje novorođeno čedo: „Evo našega Martina!“ Među gostima je nastao tajac. „Pa u našoj obitelji se nitko nikada nije zvao Martin“ zbunjeno je promrmljala pomalo uvrijeđena baka primajući unučića u naručje. I naravno odmah je nastala diskusija jer je od pamtivjeka bio običaj da se djeci daju imena djedova, baka ili kumova. Često je novorođenče dobivalo po dva ili tri imena. Roditelji djeteta su se usudili napraviti nešto novo i izići iz kolotečina dosadašnjega.
Uvijek se prisjetim ove zgode kada čitam današnje evanđelje koje opisuje rođenje Ivana Krstitelja, Isusovog preteče. „Ta nikoga nema od tvoje rodbine koji bi se tako zvao.“(Lk 1,61) Upravo u ovoj rečenici se vidi posebnost ovoga djeteta. S Ivanom započinje nešto sasvim novo. Ivan će biti vijesnikom novoga saveza. On će prvi među ljudima prepoznati Isusa kao Jaganjca Božjega. Novo ime, novi zavjet, novo doba.
Ivan odlazi u pustinju. Čitamo da je bio odjeven u devinu kožu i da se hranio skakavcima i divljim medom. Ljudi su fascinirani njegovim propovijedima i iz daleka dolaze na Jordan da ih on krsti na oproštenje grijeha. Ime Ivan znači „Bog je milostiv“. Uistinu, slušajući Ivana mnogi su doživjeli milost obraćenja i iz temelja promijenili dotadašnji način života. Ivan je silan na riječima, propovjeda u svijetlu Božje istine. Propovjeda ne ono što ljudi žele čuti nego ukazuje na njihove grijehe. Ivan poziva na obraćenje koje nije lagodno nego iziskuje temeljne promjene u životu. Ne ustručava se ni vlastodršcima, ni kralju reći istinu u lice i to će ga na koncu stajati života.
Na ovoj slici gore, koju je naslikao svećenik umjetnik Sieger Köder, „Prorok – Božji glas“, vidimo Ivana koji jednu ruku pruža prema nebu a drugu prema čovjeku - kao da hoće povezati nebo i zemlju. Kao da hoće ljudima poručiti da podignu svoj pogled prema nebu, da se ne vežu na zemaljsko. Vidimo mnoga patnička lica, lica puna čežnje, lica ljudi koji traže i isčekuju Božju milost. Njima Ivan svojom riječju otvara oči da vide ono što do sada nisu vidjeli i spoznaju ono što su tražili. Na slici su i lica ljudi koji se udaljavaju. Na tim licima se dade isčitati odbijanje onoga što Ivan propovijeda.
Ivan ne dozvoljava da ga sjaj ovoga svijeta ni stečena popularnost zaslijepi. On je sposoban prepoznati ono bitno. Zato i nije čudo da među tolikim mnoštvom svijeta on biva jedini koji će prepoznati Isusa kao Jaganjca Božjega. Ivan je imao svoje učenike i mnoštvo koje ga je slijedilo i mnogi su u njemu vidjeli obećanog spasitelja no on ne želi slavu za sebe. On pokazuje na Isusa: „Ja mu nisam dostajan odriješiti remenje na obući“. Ivan je svjestan svoga poslanja. On je preteča. Njegova zadaća je pripraviti put Gospodinu. On ga pokazuje i klanja se pred njim. Shvativši svoju ulogu on veli: „Ja se moram umanjivati, a On mora rasti.“ Ivan svojim djelovanjem i konačno, svojim životom i smrću upozorava na Gospodinov dolazak i njegovo kraljevstvo. Isus ga proglašava „najvećim rođenim od žene. Uz Isusovo i Marijino jedino je njegovo rođenje koje liturgijski slavimo. Ivan može svakom vjerniku biti uzor kako istinski i bez straha navještati Isusa Krista i pokazivati ga svijetu.
Svima onima koji nose ovo časno ime – Ivan – Bog je milostiv - želim od srca sretan imendan!
Vaš fra Frano
Ivanjski krijesovi uoči blagdana Rođenja sv. Ivana Krstitelja
Crkva sutra 24.lipnja slavi blagdan Rođenja sv. Ivana Krstitelja.
Sveti Ivan Krstitelj rođen je na čudesan način. Bio je dar svojim roditeljima Elizabeti i Zahariji koji su godinama živjeli bez potomstva i tek u poodmakloj životnoj dobi dobili sina. Uz njegovo začeće i rođenje vezani su čudesni znakovi. On je još u majčinoj utrobi pozdravio Spasitelja. Bio je prorok kojeg je Bog predodredio da navijesti Kristov dolazak i spasenje.
Uz ovaj blagdan vežu se lijepi i bogati narodni običaji. Ako zavirimo u škrinju naše kulturne baštine, naći ćemo prekrasan običaj paljenja vatre uoči Ivandana. Riječ je o običaju čiji korijeni sežu još u pretkršćansko razdoblje, no kroz stoljeća taj se običaj kristijanizirao i ustalio u katoličkom pobožnom puku.
U našem narodu se krijes još naziva i kres, kris (Slavonija), kries (Zagorje), koleda, svitnjak (Dalmacija).
Staro etimološko značenje riječi je praslavensko i ne označava krijes kao vatru nego dan ljetnog suncostaja (21.lipanj) odnosno obrata, kada je dan najduži u godini, a noć najkraća.
Krijesovi su uvijek paljeni na raskrižjima, povišenim mjestima, ponegdje uz svaku kuću, ulicu ili zaselak. Uz krijes su se okupljali ljudi svih generacija, ali ponajprije mladež. Pjevali su krijesne pjesme i plesali kola. Ivanjske pjesme pjevale su se uz pratnju frula, gajdi i gusli.
U nekim dijelovima Dalmacije ivanjske je krijesove cijelu noć pratila zvonjava crkvenih zvona.
Kako je vatra dogorijevala, okupljena mladež preskakala je krijes i to često u parovima zbog vjerovanja da će tako sačuvati zdravlje i plodnost. Zbog ovog se vjerovanja drugog dana preko zgarišta prevodila stoka, a pepeo raznosio na obrađena polja.
Osim paljenja krijesa, na Ivanje su se vatre palile još i u obliku baklji (lučeva) napravljenih od usitnjenog smrekovog, hrastovog ili drugog drveta. Tako su na području Požege, oko sela Velika, poznati "bakljari" koji su na Ivanje hodali i pjevali po brežuljcima mašući upaljenim bakljama, stvarajući tako čaroban noćni prizor leta krijesnica. U Podravini su bakljari poznati i pod nazivom "ljilji"
Na kraju svakako treba spomenuti i "ladovanje" koje je u mnogima krajevima bilo neizostavni dio ivanjskih svečanosti. Ladarice, kresovaljke, krisnice, ivančice su uz pjesmu i ples ophodile selo. Bila je to povorka od najčešće četiri do osam svečano odjevenih djevojčica, čije su glave bile ukrašene vijencima od zelenila, cvijeća i žitnih klasova.
Ivanjske svečanosti obično su trajale po nekoliko dana. Bili su to dani slavljenja radosti, zdravlja, ljubavi i života. Neizostavan je bio i blagoslov krijesa uoči blagdana Rođenja sv. Ivana Krstitelja kojega možemo pronaći u Rimskom obredniku iz 1929. godine. (str.443-444)
Iz ovog kratkog pregleda samo jednog od mnogih običaja iz naše bogate kulturne baštine možemo zaključiti da je tradicija vrlo važna jer se njome čuvaju vrjednote i baština te vjera i kultura svog naroda.
Iako nismo u domovini, osvrnimo se večeras po okolnim brežuljcima u nadi da ćemo vidjeti poneki krijes (Johannisfeuer). Neka nas vatra ivanjske noći podsjeti na Ivanovu snagu kojom je naviještao Kristov dolazak.
Martina B. Geissler
Slika je s otoka Brača
Nedjeljne obavijesti
Utorkom i petkom slavimo svete mise u 19.00 sati u kapelici naše misije.
Nedjeljne mise su u 9.00 sati u crkvi sv. Ante u Haushamu te u 12.30 i u 14.30 sati crkvi Krista Kralja u Rosenheimu.
Unatoč trudu u Wasserburgu još ne možemo, nažalost, slaviti svete mise. Do daljnjega tamo nema misa ni na njemačkom jeziku.
U srijedu je svetkovina rođenja sv. Ivana Krstitelja. Sveta misa je u 11.00 sati u kapelici naše misije.
Zaručnički tečaj je u petak 26.06. 2020 u 20.00 sati i u subotu 27.06. 2020 u 19.00 sati u velikoj dvorani naše misije. Obavezna je predhodna telefonska prijava.
U slijedeću subotu 27.06. 2020 trebala je biti krizma za naše djevojke i mladiće koja je zbog pandemije morala biti otkazana. Još ne znamo kada će nam biskup dati termin. Pomolimo se u subotu na poseban način za naše krizmanike.
I ubuduće je potrebno prijavljivati se za sudjelovanje na svetim misama, nošenje zaštitnih maski, održavanje distanze i dezinfekcija ruku.
Župnikova poruka
Dragi i poštovani vjernici
U bibliji se 365 puta ponavlja riječ „Ne bojte se!“ ili „Ne boj se!“. Za svaki dan po jedna poruka ohrabrenja. U današnjemu evanđelju Isus ohrabruje čak tri puta svoje učenike, mladu crkvu. Ova poruka ohrabrenja je okvir i srž onoga što Isus želi reći svojim slušateljima za svaki prostor i vrijeme. Mlada crkva je doživljavala progonstva. Učenici su živjeli u strahu, tajno se sastajali i radosnu vijest svoga učitelja su propovijedali takoreći šapćući. Oni koji su se usudili javno svjedočiti bili su uhićeni, osuđeni i često pogubljeni. Isus ih ohrabruje:“Ne bojte se!“ – „Što vam govorim u tami, recite na svjetlu; i što na uho čujete, propovijedajte na krovovima“. U ono vrijeme krovovi su naime bili ravni. Na njima se nalazio otvor kroz koji se izlazilo na krov. Ljudi su gore provodili vrijeme i komunicirali jedni s drugima. Kada bi trebalo najaviti neku važnu vijest onda su je jedni drugima dovikivali i vijest bi se brzo proširila mjestom. Eto tako se, veli evanđelist Matej, mora navještati Isusova radosna vijest. Jasno i glasno mora biti svjedočanstvo učenika za svoga učitelja, javno i bez straha jer oni koji mogu ubiti tijelo ne mogu ubiti dušu. Bog se brine za svoje. Ako li već mali vrabac, koji vrijedi tek dva novčića, ne pada na zemlju bez volje očeve, koliko li je tek čovjek, Božji miljenik, vrijedan u njegovim očima. Sve vlasi, svaka dlačica na glavi mu je izbrojena.
Pogledamo li izvještaje o progonu kršćana diljem svijeta lako ćemo zaključiti da su ove Isusove riječi ohrabrenja i danas aktualne. Neke statistike kažu da kroz čitavu povijest kršćanstva kršćani nisu bili tako progonjeni kao danas. Sirija, Iran, Irak, Pakistan, Nigeria, Eritrea, Sudan, Kina, Somalia ili Sjeverna Koreja su zemlje u kojima kršćani trpe najbrutalnije progone i mučeništva. Progon kršćana, dakle nije fenomen prošlosti. Naprotiv, progoni kršćana su realnost naših dana. Svaki osmi kršćanin je danas progonjen. Papa Franjo je nedavno rekao da nije nužno silaziti u katakombe ili ići u koloseum da bi se susrelo mučenike. Mučenici žive i sada u mnogim državama...sada u 21. stoljeću. Naša crkva je crkva mučenika.
Mi danas u europi možemo bez straha živjeti i prakticirati vjeru. Ne moramo se bojati progona. Vjerska sloboda nam je, što više i ustavom, zagarantirana. Unatoč tome se mnogi kršćani ponašaju poput preplašenih učenika. Šapuću o vjeri, boje se u javnosti pokazati stav i priznati se Kristovim, straše se posvjedočiti da redovito mole i idu na svetu misu, srame se pokazati da žive kršćanske vrijednosti... da nebi bili ismijani i izrugani. Isus hoće i nas ohrabriti: „Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti“. Sve vlasi na glavi su nam izbrojane. Moramo samo imati povjerenje u našega nebeskoga oca. Moramo vjerovati da nas on ljubi i da se u njegovoj blizini možemo osjećati sigurnima. Jedna priča govori o akrobatu koji je visoko preko jedne gradske ulice zategao žicu i na njoj briljantno izvodio razne pokrete, okretaje, skokove i plesne figure. Mnoštvo okupljenih ljudi je bilo zadivljeno njegovim vještinama ali i hrabrošću. Samo jedna mala pogreška bi značila tragediju. U jednome trenutku on uze k sebi na žicu i drvena kolica te ih provoza po žici te za nagradu dobi dugotrajni i gromoglasni pljesak. Tada akrobat zastade i upita okupljene dali je među njima netko tko bi bio spreman sjesti u kolica i dati se provozati. Svi su zašutjeli. Javi se jedan dječak, popne su na žicu, sjede u kolica i akrobat ga po zateknutoj žici preveze s jede na drugu stranu ulice. Kada su ga upitali dali ga je bio strah dječak je odgovorio: „Ne! Ono gore je moj otac. On mene toliko voli da nikada nebi dozvolio mi se nešto loše dogodi!“
Eto, to je ono što nam evanđelist Matej hoće reći. U očevoj smo smo ruci. Ne smijemo se bojati. Bez njegove volje nikakvo zlo nam se ne može dogoditi. Propovjedajmo s krovova tu ljubav i pozivajmo i druge da i oni budu sudionici i svjedoci Božje ljubavi u ovome svijetu.
Župnikova poruka
Dragi i poštovani vjernici!
Na što najprije pomislite kada vidite nacrtano srce? Vjerojatno na ljubav. Pogotovo ako su u tom srcu napisana dva imena ili slova iza kojih se dade naslutiti imena zaljubljenih... ili kada je to srce prostrijeljeno strelicom. Očito je da se iza toga znaka kriju zaljubljeni koji crtajući ili urezujući ove simbole jedno drugome hoće iskazati ljubav. U svakome slučaju ovaj simbol izražava osjećaj i pokazuje da čovjek u sebi ima čežnju za osjećajem ljubiti i biti ljubljen. Čovjek je, iako mnogi to ne žele priznati, sklon ramantici. Rado gleda ljubavne filmove, čita ljubavne romane a tome svjedoči i činjenica da na Valentinovo trgovine iznimno dobro profitiraju. Pogledamo li slavlja vjenčanja vidimo da najčešće u prvome planu stoji romantika i da od silne poplave osjećaja „teku rijeke suza“.
Sve te osjećaje ljubavi koje njegujemo prema drugim osobama smijemo prenijeti i u naš odnos prema Bogu. Svetkovina Srca Isusova koju slavimo treći petak poslije svetkovine Duhova želi nam to podsvijestiti. Odnos prema Bogu ne smije se promatrati samo teološki. Taj odnos nije samo stvar glave nego prije svega srca. To je mistični, duhovni ljubavni odnos.
Tekstovi svetoga pisma nam govore o tome. Mojsije veli svome narodu: „Nije vas Gospodin odabrao i prihvatio zato što biste vi bili brojniji od svih naroda- vi ste zapravo najmanji- nego zato što vas Gospodin ljubi...“ (Pnz 7, 6-11). U prvoj Ivanovoj poslanici čitamo: „U ovom je ljubav: ne da bi mi ljubili Boga, nego - on je ljubio nas i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše. Ljubljeni, ako je Bog tako ljubio nas, i mi smo dužni ljubiti jedni druge“ (1 Joh 4, 7-16). A Isus nas poziva. „Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako“(Mt 11,30).
Božji odnos prema čovjeku i Božji odnos prema Bogu je ljubavni odnos – od srca srcu. Čovjek koji živi ljubavni odnos s Bogom će taj osjećaj ljubavi širiti prema drugim ljudima i stvarati će nove ljubavne krugove svojom srdačnošću i ljubavlju. Tom mišlju zaokupljen, sveti Franjo Saleški, biskup i crkveni naučitelj, usađuje ovu spiritualnost ljubavi u redovničku zajednicu sestara Marije Pomoćnice - salezijanki. Tako nastaje štovanje Srca Isusova još prije nego je sveta Margareta Marija Alacoque (rođ. 22. srpnja1647 u Verosvres, Burgund, francuska; umrla 17. listopada 1690 u Paray-le-Monial) imala viziju Srca Isusova i prije nego što je u toj viziji dobila nalog da poziva crkvu i svijet na štovanje Presvetoga Srca Isusova.
Pogledamo li na svijet oko nas vidjet ćemo da je ovaj svijet u mnogim strukturama hladan i bez srca. U prvom planu, za mnoge ljude, je borba za moć, utjecaj i profit. Svatko hoće biti prvi, najjači, najbogatiji, najbolji, najslavniji... i da bi to postigli služe se svim sredstvima bez obzira na dobro drugih ljudi i stvorenja. Takvima (često i nama samima) je važno da njima bude dobre i da se njihovi apetiti zadovolje. Što će biti s drugim ljudima, što sa zajedničkim domom, zemljom, njima nije važno.
Isus Krist a s njime i kršćanstvo u cjelosti ide jednom sasvim drugim putem – putem srca: „ Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Da, Oče, tako se tebi svidjelo“. (Mt 11,25) Ovo su riječi koje dolaze iz dubine srca i upućene su srcu. Isus svoju ljubav i veličinu svoga srca pokazuje svojom smrću na križu na kojemu žrtvuje svoj život. Isus daruje svoje srce koje biva probodeno i iz kojega poteče rijeke ljubavi. Na nama je da Presveto Srce Isusovo – njegovu neizmjernu ljubav propovijedamo svijetu. To možemo samo ako naše srce bude ispunjeno njegovom ljubavlju. Sveti Franjo Saleški veli: „Bog je dobar, blago srcu koje ga ljubi.“ Zato molimo: Isuse blaga i ponizna Srca, učini srce naše po Srcu svome!