Župnikova poruka
Čitanje svetog Evanđelja po Marku
(Mk 16 , 15-20)
U ono vrijeme: Isus se ukaza jedanaestorici i reče im: „Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se. A ovi će znakovi pratiti one koji uzvjeruju: u ime će moje izganjati zloduhe, novim će jezicima zboriti, zmije uzimati; i popiju li što smrtonosno, ne, neće im nauditi; na nemoćnike će ruke polagati i bit će im dobro.“
I Gospodin Isus, pošto im to reče, bude uzet na nebo i sjede zdesna Bogu.
Oni pak odoše i propovijedahu posvuda, a Gospodin surađivaše i utvrđivaše Riječ popratnim znakovima.
Riječ Gospodnja.
Dragi i poštovani vjernici!
Nova evangelizacija je pojam koji je uveo sveti papa Ivan Pavao II kao reakciju na sve veću sekularizaciju u zemljama koje je kršćanstvo stoljećima duhovno, socijalno, filozofski i kulturno napajalo.
Zavirimo li malo u crkve u mjestima u kojima živimo doživjet ćemo bolno razočaranje. Crkve su uglavnom poluprazne. Ponekad se zavaravamo misleći da je kod nas mnogo bolje.
Nastavi li se ovakav trend kršćani će postati mala religiozna zajednica a najveća će biti zajednica bezbožnika za koje crkva, religija i vjera neće igrati nikakvu ulogu.
Vrijeme u kojemu je samo po sebi bilo razumljivo da se rođeno dijete krsti, u određenoj dobi pričesti i krizma, a pogotovo da se crkveno vjenča, ostaje za nama.
Ipak, iskustvo svetih duhovnih ljudi veli da se Boga ne može potjerati iz naše svakodnevnice. On je tu poput zraka kojega udišemo – htjeli mi to priznati ili ne. Mi živimo u njegovoj prisutnosti i on u našoj. Mi ga ne možemo vidjeti ali bez njega ne bi bilo života.
U današnjem evanđeoskom tekstu čitamo o Isusovom pozivu učenicima i o njihovom poslanju. To poslanje je aktualnije nego ikada do sada: „Pođite po svem svijetu, propovjedajte evanđelje svemu stvorenju“.
Danas je vrijeme istinskih svjedoka koji riječju i djelima svjedoče da je Bog izvor svega života, da je samo u njemu spasenje, da samo on daje smisao životu, usrećuje, oslobađa od demonskih ovisnosti, čuva u opasnostima, liječi rane, daje snagu u nemoći. Samo on može nesavršenosti i ograničenosti ljudskoga bića dati puninu u vječnosti svoga kraljevstva.
Evo, ovakvo misionarsko svjedočanstvo je danas potrebno.
Radosna vijest se može jedino krotka i jednostavna srca, u prijateljskom i ugodnom ozračju, mirotvorno i posve iskreno navještati (čini mi se da je to napisao sveti Franjo Saleški).
To bi značilo: Živi tako da ljudi koje susrećeš po tvome načinu života spoznaju i osjete da je Bog ljubav. Po tvome načinu života ljudi moraju prepoznati i iskusiti koliko je Bog važan u tvome životu, da je on temelj i oslonac tvoga života, da je on taj koji ti daje snagu i svaku sreću.
Poslanici Božji, navjestitelji njegove radosne vijesti mogu biti samo oni ljudi na kojima se dade primjetiti da su autentičani, koji žive intimni odnos s Bogom u molitvi, koji se osnažuju euharistijom u zajedništvu crkve.
„Pođite po svem svijetu, propovjedajte evanđelje svemu stvorenju“. Ne samo ljudima nego svemu stvorenju. Kršćani koje Isus šalje zanimaju se i zauzimaju za sva stvorenja tako da na svijetu može zavladati sklad i bratsko - sestrinski odnos među svi ljudima i stvorenjima onako kako je to živio sveti Franjo Asiški koji u svojoj „Pjesmi stvorova“ sva stvorenja naziva braćom i sestrama.
„Pođite po svem svijetu, propovjedajte evanđelje svemu stvorenju“. Poziv je i poslanje svih nas, u Kristu krštenih, da nastavimo Kristovo djelo na ovome svijetu.
U St. Ludgeri-Kirche u Münsteru nalazi se jedan križ koji je za bombardiranja 1944. bio teško oštećen. Korpusu na križu uništene su ruke i ramena. Župna zajednica je odlučila križ ostaviti u crkvi. Sada na mjestu gdje se nalaze ruke i ramena stoji natpis: Ja nemam ruke osim vaših ruku.
Da ako uistinu hoćemo biti kršćani a ne samo nositi Kristovo ime onda si u srce i dušu moramo utisnuti:
Krist nema ruku osim naših ruku
- da bi pomogao ljudima, da bi liječio i činio dobro.
Krist nema nogu osim naših nogu
- da bi pošao ljudima i izveo ih na svoj put spasenja.
Krist nema očiju osim naših očiju
– da bi mogao ljude pogledati i dati im ugled.
Krist nema usta osim naših usta
– da bi mogao ljudima govoriti o svome Ocu i navještati radosnu vijet.
Krist nema nikakvo srce osim našega
– da bi mogao ljubiti.
Odazovimo se pozivu Isusa Krista, pođimo po svem svijetu, propovijedajmo evanđelje svemu stvorenju! Naka nam u tome pomogne i sve nas blagoslovi svemogući Bog Otac, Sin i Duh Sveti. Amen.
Vaš fra Frano, župnik
Župnikova poruka
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
U ono vrijeme: Ode Isus na drugu stranu Galilejskoga, Tiberijadskoga mora. Slijedilo ga silno mnoštvo jer su gledali znamenja što ih je činio na bolesnicima. A Isus uziđe na goru i ondje sjeđaše sa svojim učenicima. Bijaše blizu Pasha, židovski blagdan.
Isus podigne oči i ugleda kako silan svijet dolazi k njemu pa upita Filipa: „Gdje da kupimo kruha da ovi blaguju? „ To reče kušajući ga; jer znao je što će učiniti. Odgovori mu Filip: „Za dvjesto denara kruha ne bi bilo dosta da svaki nešto malo dobije.“ Kaže mu jedan od njegovih učenika, Andrija, brat Šimuna Petra: „Ovdje je dječak koji ima pet ječmenih kruhova i dvije ribice! Ali što je to za tolike?“ Reče Isus: „Neka ljudi posjedaju!“ A bilo je mnogo trave na tome mjestu.
Posjedaše dakle muškarci, njih oko pet tisuća. Isus uze kruhove, izreče zahvalnicu pa razdijeli onima koji su posjedali. A tako i od ribica – koliko su god htjeli. A kad se nasitiše, reče svojim učenicima: „Skupite preostale ulomke da ništa ne propadne!“
Skupili su dakle i napunili dvanaest košarica ulomaka što od pet ječmenih kruhova pretekoše onima koji su blagovali.
Kad su ljudi vidjeli znamenje što ga Isus učini, rekoše: „Ovo je uistinu Prorok koji ima doći na svijet!“ Kad Isus spozna da kane doći, pograbiti ga i zakraljiti, povuče se ponovno u goru, posve sam.
Riječ Gospodnja.
Dragi i poštovani vjernici!
Nije čudo da je toliko mnoštvo slijedilo Isusa. Ta vidjeli su svojim očima kako je činio znamenja na bolesnicima. Ozdravljivao ih je od njihovih bolesti. Ne samo to. Tješio je žalosne, podizao pale, obeshrabrenima je davao novu nadu, govorio je o svome nebeskome ocu kao izvoru svakoga milosrđa i ljubavi. Svatko je u susretu s njim mogao osjetiti da je od Boga neizmjerno ljubljen i da je važan u njegovim očima.
Naravno, nisu ga svi slijedili jer su povjerovali u njega. Bilo je onih koji su mu povjerovali ali i onih koji su prema njegovoj radosnoj vjesti bili skeptični ali i onih koji su očekivali Isusovo znamenje ne kao znak Božje ljubavi nego kao senzaciju.
Umnažanje kruhova je sigurno jedna od najpoznatijih priča Novoga zavjeta. Donose je sva četiri evanđelista. Čitamo li pažljivo ovaj današnji evanđeoski ulomak vidjet ćemo da Isus najprije podiže oči i ugleda silno mnoštvo kako dolazi k njemu. On vidi mnoštvo, vidi ljude i suosjeća s s njima. Isus je suosjećajan. Osjeća njihovu glad ne samo za kruhom nego i za onim višim.
Isus pita Filipa gdje mogu kupiti kruha, iako zna što će učiniti. I onda učenici na scenu postavljaju dječaka koji ima pet ječmenih kruhova i dvije ribice ali odmah s uzdahom komentiraju: Ali što je to za tolike?
Isus ne razmišlja kao oni. On naloži da svi posjedaju. Svih pet tisuća. Nato Isus uze kruhove, izreče zahvalnu molitvu i podjeli kruhove onima koji su posjedali.
Svi su se najeli. A kada su se najeli zapovjedi Isus svojim učenicima da pokupe ono što je ostalo da ništa ne propadne. Ostalo je još dvanaest košarica kruha viška.
Ovdje moramo primjetiti tri stvari:
1. Mnoštvo ljudi je oko Genezaretskoga jezera. Pet tisuća. Ne znamo koliko je tu bilo žena i djece. A samo pet ječmenih kruhova u rukama jednoga dječaka koji ih je ponio sa sobom da ima što jesti tih dana. Dječak je dao svoj kruh. Sve što je imao. Nije ga zadržao samo za sebe. Nije se bojao što će biti s njim ako taj kruh podijeli i hoće li ostati gladan. On dijeli.
Kada bi svi ljudi dijelili poput ovoga dječaka svakodnevno bi se događalo čudesno umnožavanje kruha i svatko bi imao dovoljno. Što više, ostalo bi i više od dvanaest košarica kruha viška. Tada na ovome svijetu nebi bilo glada i neimaštine. Svatko bi imao u izobilju.
2. Isus izriče zahvalnu molitvu i dijeli kruh. Zahvalnost je osnovni stav za sve što imamo i jesmo. Iz zahvalnosti se rađa obaveza prema onima koji su siromašni i potrebni pomoći.
3. Isus ne želi da išta od toga kruha propadne. Da, kada bismo mi imali uvida u sve kante za otpadke ovoga svijeta lako bismo uočili da bi se s tom bačenom hranom moglo nahraniti i više od onog dijela stanovništva Plavoga planeta koji gladuje.
I još nešto: Oni koji su bili u Svetoj zemlji zacijelo su posjetili Tagbu, mjesto gdje se vjerojatno dogodilo čudesno umnažanje. U 19. st. su u staroj bizantinskoj ckvi u Tagbi pronađeni mozaici na kojima se vide ne samo kruhovi i ribe nego i bogata flora i fauna kao primjer rajskoga stanja.
Kada se promatra te mozaike ima se dojam da oni hoće naš pogled svrnuti s događaja u Tagbi na ono što nam Isus nudi u vječnosti.
Kada Ivan u svome evanđelju opisuje ovaj događaj on sigurno hoće naglasiti da je u Isusu punina svega. U istom poglavlju, u retku 35, on će donijeti Isusove riječi: „Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, doista neće ogladnjeti. Tko vjeruje u me, doista neće nikada ožednjeti.“ (Iv 6,35)
Zato pođimo k Isusu, kruhu živome. On će nam dati puninu radosti svoga kraljevstva ovdje na zemlji ali i na nebu kada nas jednom pozove k sebi.
Njegov blagoslov neka vas prati sada i čitavu vječnost.
Vaš fra Frano, župnik
Župnikova poruka
Dragi i poštovani vjernici!
Danas (23. 04) je spomendan sv. Jure. Postoje mnoge legende o sv. Juri a ova koju ću vam ispričati dogodila se u mome rodnom mjestu. A možda i vašemu. Možda vam je i poznata.
E, sada ću ja vama ispričati tu legendu koja se prepričavala u mome djetinjstvu i to onako, po sjećanju, dječiji.
Ispod brdašca Krinj u općini Hrvace kod Sinja nalazi se Miloševo jezero. Na mjestu gdje se nalazi Miloševo jezero bili su prije Gavanovi dvori i Širingrad u kojemu je kraljevao kralj Širin. Gavanovi dvori su zbog opačina i tvrdoće srca dvorana bili prokleti i survani su u jezero u kojemu se pojavio zmaj koji je tražio da mu se svaki dan donese ovca jalovica (neplodna) i mlada djevojka. Ako mu se ne udovolji on će proždrijet kralja i sve koji su živjeli u tome gradu.
I kralj je, da bi udobrovoljio zmaja, donosio mu svaki dan ovcu i djevojku. Kada je kralj ostao bez djevojaka morao mu je dati svoju kćer jedinicu. Doveo ju je do jezera i žalosna srca ostavio.
I onda se pojavio sveti Jure s kopljem na konju. Vidio je djevojku kako plače, porazgovarao je s njom i obećao, ako se obrati na njegovu vjeru u Isusa Krista, da će je spasiti.
I uistinu, kada je iz jezera izronio zmaj, sv. Jure ga ubi svojim kopljem.
Ranjeni zmaj je bježao preko sela Karakašice, Čitluka i Jasenska, stigao do sela Glavice i tu od zadanih rana krepao. Njegovo truplo je toliko smrdjelo da se taj dio Glavica do dana današnjega naziva Smradovo. A zemlja na Smradovu je i danas najplodnija u Cetinskoj krajini.
Što nam hoće reći ova legenda? Zmaj je simbol grijeha i zla, nedužne djevojke pravednosti i dobra, a sv. Jure je primjer pobjede dobra nad zlim.
Toliko o legendi. Što znamo o povjesnome Juri?
Jedan od najslavnijh mučenika istočne i zapadne crkve Sveti Jure, (grč. Georgious što znači zemljodjelac) rođen je u jednoj plemićkoj obitelji u III. stoljeću u Kapadociji (Palestina). Plemićko porijeklo obavezalo ga je da postane vojnik. Zbog vojne sposobnosti i obljubljenosti među vojnicima, brzo je postao zapovjednik.
Jure je već rano upoznao Isusa Krista, krstio se i postao gorljivi kršćanin. Nakon smrti roditelja raspodijelio je svoj bogati imetak siromašnima a svojim robovima je dao slobodu. Kada je car Dioklecijan odlučio da se kršćani trebaju progoniti i uništiti, mladi časnik Jure je ustao i zauzeo se za kršćane. Tražili su tada da se pokloni božanstvu cara Dioklecijana ali je on odbio rekavši da on ne priznaje cara za božanstvo. On je kršćanin i štuje samo Boga koji mu je darovao život i za Boga je spreman proliti svoju krv. Sveti Jure je mučen u tamnici ali unatoč strašnim mukama slavio je i hvalio Boga. Kako se nije htio pokloniti carevim idolima bio je pogubljen i postao vjerojatno jednim od prvih mučenika kršćanstava za vrijeme progona cara Dioklecijana.
Legenda o zmaju ali i neustrašivo svjedočanstvo vjere sv.Jure svjedoče vječnu borbu između dobra i zla. Sveti Jure nas svojim životom poziva da stanemo na stranu dobra, da se opredjeljujemo za dobro, istinsko i plemenito i da se uvijek suprostavljamo zlu pa makar morali snositi i posljedice zbog takve vjere i takvoga životnoga stava.
Kršteni smo u vjeri u trojedinoga Boga pozvani smo tu vjeru živjeti. Međutim, mi to činimo nekada mlako, nekada površno, nekada malodušno. Neka nam sveti Jure, prikazan na konju s kopljem s kojim ubija zmaja, tj. grijeh i zlo, bude primjer žive i beskompromisne vjere u onoga koji nas je svojom krvlju otkupio i koji je za nas jedini put, istina i život.
Onima koji nose ovo časno ime neka bude sretan imendan a svima po zagovoru svetoga Jure neka Gospodin udijeli obilje svoga blagoslova u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.
Vaš Fra Frano, župnik
Župnikova poruka
Čitanje Djela apostolskih (Dj 4, 32-37)
U mnoštva onih što prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša. I nijedan od njih nije svojim zvao ništa od onoga što je imao, nego im sve bijaše zajedničko. Apostoli pak velikom silom davahu svjedočanstvo o uskrsnuću Gospodina Isusa i svi uživahu veliku naklonost. Doista nitko među njima nije oskudijevao jer koji bi god posjedovali zemljišta ili kuće, prodavali bi ih i utržak donosili i stavljali pred noge apostolima. A dijelilo se svakomu koliko je trebao.
A Josip, od apostola prozvan Barnaba, što znači Sin utjehe, levit, rodom Cipranin, posjedovaše jednu njivu; proda je pa donese novac i postavi pred noge apostolima.
Riječ Gospodnja
Dragi i poštovani vjernici!
Jedni s drugima djeliti je nešto prelijepo. Djeca rado djele igračke jedni s drugima. Kada sam bio dijete, sjećam se, i žvakaću gumu smo dijelili. I onu koja je već bila u tuđim ustima. Sjećete li se i vi sličnih iskustava? I marendu. Znam da dobri prijatelji i dobre prijateljice katkada i odjeću razmjenjuju i dijele među sobom. Ja mislim da nema nikoga između nas tko nije s drugima dijelio od onoga što ima. Vjerujem uz to da je to svatko s radošću radio i poslije toga bio neizmjerno sretan.
Ali, realno gledano, ponekad je teško dijeliti. Davati od svoga. Pogotovo kada je to što trebam dijeliti pomalo knap. Kada imam mnogo čokolada, novca ili vremena tada mi je lakše nešto od toga podijeliti, mada je poznato da ne dijele bogataši nego ljudi velikoga srca.
Sjetite se samo siromašne udovice iz evanđelja koju Isus ističe kao primjer darivanja.
Danas u prvome čitanju liturgije dana susrećemo jeruzalemsku prakršćansku zajednicu koja je živjela prije dvije tisuće godina, u vremenu, odmah nakon Isusa.
Oni nisu samo jedni s drugima dijelili nego su mnogi dali sve što su imali. To je bio uistinu vrhunac darivalaštva i odricanja.
Stariji među nama se sjećaju kako je komunistička ideja građena na takozvanoj ideji jednakosti - ali bez Boga. Malo je bilo onih koji su se dragovoljno odricali svoje imovine za dobro „kolektive“. Ako su to činili onda zato da bi napravili nekakvu karijeru u onom sistemu ili su bili zaslijepljeni idejom raja na zemlji – bez Boga. Stvoriti raj na zemlji ne ide bez Boga.
Još stariji se sjećaju da su dobrostojećim seljacima oduzimali zemlju i stoku da bi ih prisilili da pristupe u kolektivu ili idu u gradove u proleterijat. Od marljivih seljaka pretvarali su ih u proletere.
Prvi kršćani nisu se iz takvih pobuda odricali svojih dobara i stavljali ih pred noge apostolima. Potpuno je kriva ona komunistička propagandna teza da je Isus bio prvi komunist. Učenici nisu htjeli stvarati raj na zemlji jer su znali da je raj tamo gdje je Isus.
Oni se nisu odricali imovine da bi se nekome svidjeli, da bi dobili bolju poziciju.
Oni su bili svjesni da su, povjerovaši Isusu, dobili sve. Ama, baš sve. Oslobođeni su od ropstva Grijeha, od smrti, od egzistencijalnih strahova, ispunjeni su Kristovim uskrslim svjetlom i Krist je najveće dobro koje mogu posjedovati. Zbog toga mogu živjeti do kraja svoju ljubav prema bližnjemu. I Isus je tako činio. Ta vjera je činila da je svatko davši sve i imao uistinu sve. Nitko nije u ničemu oskudijevao, veli knjiga Djela apostolskih.
To darivanje u ozračju vjere činilo ih je prepoznatljivim u društvu. Priglivši vjeru bili su jedno srce i jedna duša, čitamo na početku današnjega teksta. Zajednica onih koji vjeruju Isus ne mogu biti drugo nego jedna srce i jedna duša. Bez ogovaranja, bez kalkuliranja, bez osobnih sitnih interesa, bez lažnog ugleda, bez ljubomore i čega li sve ne. Bili su, onako kako svećenik i danas naslovljuje vjernike, drage setre i braća.
Mi ne možemo biti kao prakršćanska jeruzalemska zajednica. Redovnici i redovnice nastoje živjeti takav oblik bratske, odnosno sestrinske ljubavi.
Nesebična ljubav, radost u radosti, suosjećanje u žalosti, pomoć u nesreći, srdačnost u susretu, sposobnost prepoznavanja siromaha, darivanje materijalnih dobara, dijeljenje vremena s osamljenima, riječ utjehe ožalošćenima, riječ ohrabrenja obeshrabrenima, su svojstva po kojima su kršćani bili prepoznatljivi kroz čitavu povijest a prepoznatljivi su i danas. Jedno srce i jedna duša. Jednodušni u molitvi i u dobrim djelima.
Neka i nama Gospodin dade milost da i mi tj. naša kršćanska zajednica može biti prepoznatljiva u današnjemu svijetu kao zajednica koja je JEDNO SRCE I JEDNA DUŠA.
Jednodušni u molitvi i ustrajni u dobrim djelima.
Neka nam u tome pomogne i sve nas blagoslovi svemogući Bog Otac, sin i Duh Sveti. Amen.
Vaš fra Frano Čugura
Župnikova poruka
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
Kad bî uvečer onoga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: „Mir vama!“
To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina. Isus im stoga ponovno reče: „Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.“
To rekavši, dahne u njih i kaže im: „Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.“ Ali Toma zvani Blizanac, jedan od dvanaestorice, ne bijaše s njima kad dođe Isus.
Govorili su mu dakle drugi učenici: „Vidjeli smo Gospodina!“ On im odvrati: „Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.“
I nakon osam dana bijahu njegovi učenici opet unutra, a s njima i Toma. Vrata bijahu zatvorena, a Isus dođe, stade u sredinu i reče: „Mir vama!“
Zatim će Tomi: „Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran.“
Odgovori mu Toma: „Gospodin moj i Bog moj!“ Reče mu Isus: „Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!“
Isus je pred svojim učenicima učinio i mnoga druga znamenja koja nisu zapisana u ovoj knjizi. A ova su zapisana da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu.
Riječ Gospodnja.
Dragi i poštovani vjernici!
Isusovi učenici su bili pogođeni njegovom smrću. Pored žalosti kopkala ih je i savjest zbog toga što su Učitelja zanijekali, izdali i ostavili samoga na njegovom križnom putu. Uz to su živjeli u strahu da se i njima ne dogodi ono što se dogodilo Učitelju. Pritisnuti beznađem zaključali su se u dvorani posljednje večere i nisu znali što i kako dalje.
Isus preuzima inicijativu. Unatoč zaključanim vratima on ulazi k njima i želi im mir. „Mir vama!“ Pokazuje im rane – on je uistinu onaj na križ pribijeni!
Učenici ga prepoznaju i silno se obradovaše. Isus im ne prigovara što su ga ostavili samoga, što su pobjegli. Isus se ne obračunava s njima niti ih hoće kazniti zbog njihove malodušnosti, straha i bjega. Isus ohrabruje. Njegova nazočnost oživljuje. On je milosrdan, nije zlopamtilo, on prašta svojim učenicima.
Ponovno im daje svoj mir ali i znak silnog povjerenja: „Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas“. Ne šalje ih u tom stanju jada u kojemu se upravo nalaze nego ih osposobljava svijim Duhom: To rekavši, dahne u njih i kaže im: „Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im“.
Isus dahnu u njih, čitamo u Ivanovom evanđelju. To „puhnuti“ je ista gesta kao kod stvaranja čovjeka kada je Bog puhnuo u nos Adamu i Evi i udahnuo im život. Isus oživljava tim činom svoje učenike iz njihove letargije, osjećaja krivice, srama i straha.
Predstravljeni, zbunjeni i posramljeni učenici dobivaju punomoć da idu i da čine ono što je njihov učitelj činio. Da nastave njegovo djelo spasenja. Da otpuštaju grijehe, omogućuju pomirenje i novi početak svakoga čovjeka.
Za to poslanje Isus ih treba sve. I Tomu koji je bio nenazočan, koji nije mogao vjerovati dok on to sve ne vidi, ispita i sam se uvjeri. Ni njega Isus ne prekorava zbog njegove nevjere nego ga poziva da se uvjeri. Isus ne prekorava nego ulijeva uskrsni Duh, Duh života, radosti i životnog optimizma u živote svojih učenika i šalje ih navještati i darivati mir.
Njemu je važno da svi učenici idu u njegovu misiju s istim znanjem tj. Uskrsnim iskustvom, vjerom i oduševljenjem. I zato još jednom dolazi u dvoranu posljednje večere da bi i Toma doživio ono iskustvo koje su učenici iskusili i da bi primio Duha koji će ga oduševiti da nastavi Isusovu misiju.
Važno je primjetiti da učenici ne odbacuju Tomu zbog njegove nevjere iz svoga zajedništva. Pouka je to i za nas da se nikoga ne smije iz zajednice odbaciti zbog toga što je malovjeran, slabovjeran ili skeptičam. Zajednica je najidealnije mjesto za iskusiti živoga Boga u zajedničkom lomljenju kruha i slušanju Božje riječi.
Isus šalje svoje učenike da idu i odrješuju grijehe. Nisu samo papa, biskupi i svećenici oni koji otpuštaju grijehe. Svakoga od nas Gospodin šalje da otpuštamo grijehe, da jedni drugima praštamo. To i jest smisao ove nedjelje koju je papa Ivan Pavao II proglasio nedjeljom Božanskoga milosrđa. Bog je neizmjerno milosrdan prema nama ljudima. Nemojmo zaboraviti biti zahvalni za tu ljubav i milosrđe. Budimo i mi milosrdni jedni prema drugima.
Netko reče da je praštanje najveći hvalospjev kojega čovjek može ispjevati Isusu. Nemojmo ga nikada prestati pjevati!
Obilje Božjega blagoslova želi vam
Vaš župnik fra Frano