Molitva Kristu Kralju prema Duhovnim vježbama sv. Ignacija
Gospodine Isuse Kriste uskrsnuli! Kralju, Pobjedniče, Bože moj! Ti si tu, preda mnom. Vjerujem u to. I klanjam ti se. Jer ja sam tvoj učenik. Ti si me izabrao i pozvao da budem s tobom. I sada dolaziš da me utvrdiš u vjeri. Ispuni moju dušu svojim svjetlom, svojom ljubavlju, svojom proslavljenom radošću. Gospodine, daruj i meni milost da čujem tvoj glas dok govoriš: »Mir vama!« I širiš ruke i pokazuješ svoje proslavljene rane. Rane koje su pobijedile grijeh i smrt, tamu i strah. Rane koje donose radost i mir. O kad bi i meni bilo dano da te očima mogu vidjeti! Daj mojoj duši vjeru da prepozna tvoj lik!
Gospodine Isuse, ti si Kralj! Želim zajedno s apostolom Tomom priznati i ispovjediti: Ti si moj Gospodin i moj Bog. Ti si vječni Kralj koji vlada nad svim svjetovima i nad svim vremenima i svim prostorima. Ti s Ocem i Duhom kraljuješ od početka i uvijek. Ti si jedini i pravi Gospodar ovog bogatstva koje otkrivam u sebi i oko sebe. Ti jedini možeš dostojno kraljevati ovim čudesnim prostranstvima, dragim kamenjem i uzvišenim snagama koje si postavio u mene – za sebe. Ti, Kralju i Bože moj, jedini do kraja poznaješ moje biće. Ti znaš moju dušu, svaki njezin treptaj i uzdah, svu vatru i žar. Ti čuješ svaki kucaj mojega srca, ti vidiš svaki cvijetak u mojem vrtu i svaku prelomljenu travku, ti znaš svaki korak mojeg života.
Ne, Bože moj, sada te ne molim za lijepu riječ ili stih ili pjesmu. Sad te molim za nešto sasvim uzvišeno i sveto, sasvim slabo i ranjeno. Molim te za čovjeka. Molim te za jedan tvoj poljubac svijetu, majušni pupoljak tvoje ljubavi. Molim te za tvoje stvorenje kojemu si dao vječnu dušu i pozivaš ga k sebi. Molim te za sebe. Molim te za malo dijete koje želi biti sasvim tvoje. I koje zna da je ta želja tvoj dar, Bože moj. Neka ovo bude moja molitva tebi, Bože moj!
Gospodine Isuse uskrsli i proslavljeni! Vječni Kralju! Naloži i meni da zajedno s ostalim Tvojim učenicima uziđem na goru. Da te i moj duh ondje ugleda i pokloni ti se.
Klanjam ti se, Kralju, i zahvaljujem ti. Darujem ti se i hvalim te. Poklanjam ti iznova svu svoju prošlost. Onu koju znam i onu koja mi je nepoznata. I onako je više tvoja negoli moja. Moji su moji grijesi i tolike slabosti. A tvoji su oni brojni darovi, veliki i mali, svi oni nebeski dragulji koje nosim u duši, svi talenti koje si mi povjerio, sav žar ljubavi u mojemu srcu, svaka kap tvoje dobrote koju si po mojim rukama izlio drugim dušama. Hvala ti! I oprosti mi sve moje nevjere i sumnje. Oduzmi od mene svaki plamen koji nije Tvoj i koji me ne vodi k Tebi. I daj da ti vjerujem sasvim!
Isuse Kralju! Dopusti mi da i ja za tren sjednem na vrhuncu, da otpočinem blizu neba obasjan suncem. Daruj mojoj duši milost da te vidi kako nam se približavaš. Zato što želiš utvrditi, ojačati i sačuvati našu vjeru. I da te čujem dok govoriš: »Dana mi je sva vlast nebeska i zemaljska. Zato idite i učinite sve narode mojim učenicima! Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga! Učite ih da vrše sve što sam vam zapovjedio!« Ti si s nama u sve dane do svršetka svijeta. Isuse, Ti si Kralj! Upiši ove riječi u dno mojega srca! Učini da neprestano odzvanjaju u mojoj pameti! Ti si sa mnom! O kad bi mi bilo dano da te svaki dan mogu vidjeti kako me zoveš i šalješ!
Isuse Kriste Kralju! Moja je želja da te sa svetim Ignacijem promatram kako stojiš slavan i veličanstven, uskrsnuli i proslavljeni, Kralj i Pobjednik. I pred tobom cijeli svijet. Ti si vječni Kralj. Ti gledaš površinu cijele kugle zemaljske punu ljudi.
O kako želim promatrati te kako gledaš sve ljude, cijele zemlje, svih kontinenata: one u najvećim gradovima, na najnaprednijem stupnju zemaljske civilizacije, u visokim neboderima, u bogatim stanovima, uredima i radionicama. I one što još žive posve blizu s prirodom, koji od svega siromaštva imaju neku kolibu i premalo hrane. Ti poznaješ one koji su svojim umom prodrli u najdublje tajne svemira. I one koji sve svoje dane moraju utrošiti u mučan rad da bi omogućili život sebi i djeci svojoj. Ti gledaš one koji su pri kraju svojega zemaljskog vijeka i puni iskustava očekuju posljednju i najsigurniju ovozemnu stvarnost. I one koji veselih očiju, oduševljeno, svim srcem žude za životom jer su tek na početku. A znaš i sve one koje su roditelji osudili i prije početka. Sve! Tako različite po odijelu i po navikama, bijele i crne; u miru i ratu, žalosne i vesele, zdrave i bolesne, koji se rađaju i koji umiru…
Ti vidiš svaku dušu i svako srce. Ti jedini poznaješ svaki plamen od onoga ognja koji si donio na svijet. Ti jedini znaš sve boli, suze i unutarnje muke, sve uzdahe slomljenih i skršenih srdaca. Ti jedini znaš sva progonstva, nepravde i tlačenja. Ti sada stojiš i promatraš i pozivaš i darivaš i krijepiš i čuvaš i iscjeljuješ… Ti dolaziš da doneseš svjetlo na svijet, da posvjedočiš za istinu. Neprestano dolaziš. Sada dolaziš ustanoviti Božje kraljevstvo, nebesko kraljevstvo, tvoje kraljevstvo, kraljevstvo vječnosti koje obuhvaća i nadilazi sve zemaljsko. Gdje si ti, tu je i kraljevstvo. Jer ti si Kralj, Isuse!
O koliko želim vidjeti te kako stojiš pred čitavim čovječanstvom i naviještaš svima: »Blizu je kraljevstvo nebesko!« O kako želim čuti kako svečano proglašavaš: »Dana mi je sva vlast!« i šalješ: »Idite i propovijedajte!« i pozivaš ustrajno: »Dođite k meni svi! I naći ćete spokoj!«… Prihvatite moje kraljevstvo! Dođite u moju Crkvu! Nastanite se u mojemu srcu! I naći ćete. Naći ćete sve što tražite. Naći ćete kraljestvo, a sve ostalo bit će vam nadodano. Mjera obilna, natresena. Ti bez prestanka naviještaš Očevu slavu, Isuse Kralju!
Želim te promatrati kako svakoj duši upućuješ svoj poziv. Kako strpljivo kucaš na vrata svakoga srca. I čekaš. Jer prvi ti sâm vjeruješ da će ti se otvoriti. A ti toliko poštuješ i ljubiš to srce. Ti sam izvor si njegova neprocjenjiva dostojanstva, slobode i vječne vrijednosti. Osobito te želim vidjeti kako stojiš kao Kralj i Tješitelj ispred tolikih milih i dragih duša koje su mi već poznate na mojem životnom putu i koje su mi toliko dobra učinile. I uz one za koje vidim da te još uopće nisu upoznale. Želim te vidjeti pred srcima onih koji se smatraju vladarima. I onih koji imaju velike odgovornosti u svijetu i zemaljskom poretku. A ponajviše uz one kojima su najpotrebniji tvoja utjeha i tvoje milosrđe.
Želim te prepoznati kako posred Crkve sjediš na prijestolju i kraljuješ. Ti si Gospodar cijeloga svijeta i odabireš sebi službenike. Pozivaš i okupljaš svoje učenike, svoje kršćane. I govoriš im: »Ako mi tko hoće služiti, neka me slijedi!« Ti jedini znaš do kraja poštovati ljudsku slobodu i dostojanstvo. Ti jedini možeš osmisliti i ispuniti ljudski život.
O kakav li si ti Kralj! Pozivaš svoje sluge da budu tvoji prijatelji, da idu tvojim putem, a ti si i put i cilj. Zoveš ih da žive onako kako ti živiš, da uživaju tvoja dobra i sudjeluju u tvojem bogatstvu i slavi. Štoviše, da kraljuju zajedno s tobom u tvojim dvorima. O kakav li si ti to Učitelj koji se posvema objavljuje svojim učenicima!
Ti si istina i život. Ti si Bog koji se daruje svojima isto onako kako se Otac daruje tebi. I daješ svojim apostolima isto poslanje koje ti od Oca primaš: da objavljujemo tajne Očeva srca; svim narodima, svim ljudima, svakoj zajednici i svakoj osobi, u svakom staležu i na svakom položaju.
Kako želim čuti Tvoj glas dok nam govoriš i šalješ nas, daješ nam svoje poslanje! Nalažeš nam da nastojimo svakoj duši biti na pomoć i da pokazujemo nebeske vrijednosti. Da krstimo i vodimo ih k sakramentima. Da učimo ono što si nam ti zapovjedio. Da propovijedamo isto ono što si i ti propovijedao o nebeskome kraljevstvu. Riječju i životom. Da sami dolazimo i sve njih vodimo k tebi.
Isuse Kralju! Ti znaš kako žarko želim i molim da mojemu srcu objaviš tajnu svojega kraljevstva! Kakav si ti Kralj? Želim i molim te da iznutra upoznam tu tajnu koju si ti od Oca čuo jer je u njegovu srcu odvijeka skrivena i samo je ti možeš objaviti onomu komu Ti hoćeš.
Želim vidjeti tvoju kraljevsku krunu. Kakva je to kruna na tvojoj glavi? Ti si trnjem okrunjen, krunom od trnja koje je ispunjeno otrovom naših grijeha i nanosi ti bol. Moćno žezlo u tvojim rukama ja vidim samo kao običnu trsku, napuknutu trsku koju ti nećeš prelomiti. Mi te udaramo, pljujemo po tebi, rugamo ti se, preziremo te, ne razumijemo te, ne vjerujemo ti… A ti praštaš, ljubiš, spasavaš. Onda kad si na sebe primio plašt najveće patnje, koji je potvrdio tvoju najveću ljubav, tada si se priznao kraljem.
O kad bi moja ljubav prema tebi, Kralju moj, bila duboka i trajna! Onakva kakvu ti hoćeš. Ja vjerujem da ti to možeš dati. Samo ti. Stoga klečim pred tobom, pred tvojim križem, kojim si iskazao ljubav do vrhunca, kojim si zauvijek pobijedio i ispunio svoje mesijansko poslanje. Pred križem sam zajedno s tvojom Majkom koju si mi darovao i s Ivanom koji je imao snage ostati s tobom do kraja žrtve, jer si ga ti osobito ljubio.
Daruj i meni, a sve po svojoj dobroti i svojim neizmjernim zaslugama, takvu posebnu milost da tebe slijedim, i ljubim do kraja, podnoseći svaku nepravdu, svaku porugu i sve siromaštvo, u zbilji, kao i srcem, samo da bolje služim tebi i u većoj mjeri tebe proslavim! Daruj mi pravu ljubav prema križu!
Vječni Gospodaru svih stvari! Budi kralj mojega srca! Sasvim! Daruj mi milost da potpuno pripadam tebi i da cijelom dušom osjetim da sam s tobom, Isuse Kralju!
Ne usuđujem se niti reći: »Volim te!«, ali vjerujem da Ti znaš. I molim te, Isuse, daj da te ljubim!
p. Niko Bilić, SJ
Preuzeto s portala www.rastimougospodinu.com
Uz nedjeljna čitanja
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu - Iv 18, 33b-37
U ono vrijeme: Reče Pilat Isusu:
„Ti li si židovski kralj?“ Isus odgovori: „Govoriš li ti to sam od sebe ili ti to drugi rekoše o meni?“ Pilat odvrati: „Zar sam ja Židov? Tvoj narod i glavari svećenički predadoše te meni. Što si učinio?“
Odgovori Isus: „Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta. Kad bi moje kraljevstvo bilo od ovoga svijeta, moje bi se sluge borile da ne budem predan Židovima. Ali kraljevstvo moje nije odavde.“ Nato mu reče Pilat: „Ti si dakle kralj?“ Isus odgovori: „Ti kažeš: ja sam kralj. Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu. Tko je god od istine, sluša moj glas.“
Riječ Gospodnja.
Dragi i poštovani vjernici!
Kada govorimo o kraljevima i kraljevstvima najčešće mislimo na ona koja su nam poznata iz bajki našega djetinjstva. Kao djeca smo rado mislima uranjali u taj bajkoviti svijet mašte. Danas poneke trgovine reklamiraju same sebe sloganom: „Kod nas je kupac kralj“.
Iako je nakon prvoga svjetskoga rata nestao najveći broj kraljevstava i danas postoje prave kraljice i kraljevi. Ne mnogi i ne s velikom vlašću. O njima slušamo, čitamo i gledamo ih na ekranima.
I danas ima onih koji su fascinirani ovim ljudima u bogatoj odjeći, blistavim dvorcima, počasnim stražama i paradama. I danas je mnogo onih koji se daju fascinirati kraljevskim vjenčanjima, rađanjima princeza i prinčeva i slavljenjima njihovih rođendana i jubileja. Svi oni na trenutak žele pobjeći iz životne stvarnosti u bajkovitost elegancije i sjaja, bogatstva i slave, u neku zbilju koja zapravo ne postoji. Ta i kraljevi i njihove obitelji nisu pošteđene skandala, zavisti, svađe, zlobe i mržnje. Oni stanuju zapravo u luksuznim zidinama bogatih palača, ali nemaju više političkoga značenja, ne mogu donosti vladarske odluke, nego su simboli jedinstva i reprezenti naroda. Ponekad predstavljaju moralnu vertikalu društva ali su često i tema žutoga bulevarskoga tiska.
Danas na tridesetčetvrtu, posljednju nedjelju crkvene godine, slavimo Isusa Krista kao Kralja svemira. Iako Kralj svemira, Isus ne sjedi na kraljevskom tronu, odjeven u purpur i ne vlada iz udobnosti kraljevske palače. Ne uživa u sjaju svoje moći. Nipošto nije ratnik osvajač ili vladar poput ovozemnih kraljeva.
Isus sebe jedan jedini put naziva kraljem i to čini na putu prema Golgoti i smrti na križu, stojeći kao optuženik pred Pilatom, optužen od velikih svećenika i svoga naroda, izdan, zavezanih ruku, s purpurnim plaštem na leđima i trnovom krunom na glavi. Slika potpune nemoći jednoga kralja, izranjenoga i poniženoga. Dok se naziva kraljem on izričito nadodaje da njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta. Njegovo kraljevstvo se ne gradi i ne brani mačevima i oružjem niti ugnjetavanjem i izrabljivanjem. Ono nije izgrađeno na moći i raskoši.
Njegovo kraljevstvo je drugačije vrste i u njemu vrijede druga mjerila. Njegovo kraljevstvo je kraljevstvo pravednosti i mira, milosrđa, služenja i ljubavi. Isusovo jedino oružje je ljubav.
Pogledajmo kako je to od početka bilo s Kristom Kraljem:
Kada su s istoka došli mudraci u Jeruzalem pitali su gdje je novorođeni kralj židovski. I što su našli? Dijete povijeno u jaslama.
Nakon čudesnog umnažanja kruhova i ribica htjeli su Isusa zakraljiti. Njega, čudotvorca, koji ima moć istjerivati demone, pretvariti vodu u vino, liječiti bolesne. Htjeli su ga pretvoriti u instrumenat moći koji će uništiti Rimljane koji su zaposjeli njihovu domovinu.
Na cvjetnu nedjelju Isus ulazi u Jeruzalem. Mase ga pozdravljaju kao „židovskoga kralja“, „Davidova sina“, kliču mu i pozdravljaju ga. Isus ne ulazi u Jeruzalem kao veličanstveni kralj na rasnom konju nego jašući na magaretu, životinji skromnih ljudi.
Na samom početku svoga javnoga djelovanja Isus odbija Sotonu koji ga hoće zavesti nudeći mu moć i slavu: „Odlazi, Sotono! Ta pisano je: Gospodinu, Bogu svom se klanjaj i njemu jedinom služi!“
Isus ostaje dosljedan idealu služenja kada se za vrijeme posljednje večere saginje na koljena i pere svojim učenicima noge: „Ako dakle ja – Gospodin i Učitelj – vama oprah noge, treba da i vi jedni drugima perete noge.
Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih.“
I na kraju, Pilat kao znak poruge dade na križ staviti natpis: „Isus Krist Kralj Židovski“.
Od početka do kraja Kralj. Ali drugačiji. Isus kaže: „Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu. Tko je god od istine, sluša moj glas.“
Na svršetku smo još jedne crkvene godine. Tijekom ove godine slavili smo i promišljali otajstva naše vjere počevši od Božjega utjelovljenja, Kristove muke i uskrsnuća, njegovoga uzašašća u nebo i silazak Duha Svetoga.
Svaki dan smo molili i molimo: „Dođi kraljevstvo tvoje“. Danas, na svetkovinu Krista Kralja smo pozvani slušati Kristov glas, njegovo svjedočanstvo za istinu. On sam za sebe kaže da je on Put, Istina i Život. On nas poziva da ga slijedimo i da navještamo i izgrađujemo njegovo kraljevstvo istine, mira, pravednosti, milosrđa, služenja i ljubavi.
MOLITVA SV. FRANJE ASIŠKOG
Gospodine, učini me oruđem svoga mira:
Gdje je mržnja, da donosim ljubav.
Gdje je uvreda, da donosim praštanje.
Gdje je nesloga, da donosim jedinstvo.
Gdje je zabluda, da donosim istinu.
Gdje je sumnja, da donosim vjeru.
Gdje je očaj, da donosim nadu.
Gdje je tama, da donosim radost.
Gospodine, daj da se toliko ne brinem
da budem utješen, koliko da tješim;
da me razumiju, koliko da druge razumijem;
da budem ljubljen, koliko da ljubim.
Jer tko se daruje, prima;
tko se zaboravlja, sebe nalazi;
tko prašta, bit će mu oprošteno;
tko umire, rađa se za život vječni.
Amen.
Uz nedjeljna čitanja
Čitanje svetog Evanđelja po Marku - Mk 13, 24-32
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:
„U one dane, nakon velike nevolje, sunce će pomrčati i mjesec neće više svijetljeti, a zvijezde će s neba padati i sile će se nebeske poljuljati. Tada će ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi na oblacima s velikom moći i slavom. I razaslat će anđele i sabrati svoje izabranike s četiri vjetra, s kraja zemlje do na kraj neba.
A od smokve se naučite prispodobi! Kad joj grana već omekša i lišće potjera, znate: ljeto je blizu. Tako i vi kad vidite da se to zbiva, znajte: blizu je, na vratima! Zaista, kažem vam, ne, neće uminuti naraštaj ovaj dok se sve to ne zbude. Nebo će i zemlja uminuti, ali riječi moje ne, neće uminuti. A o onom danu i času nitko ne zna, pa ni anđeli na nebu, ni Sin, nego samo Otac.“ Riječ Gospodnja.
Dragi i poštovani vjernici!
Prvo čitanje i evanđelje današnje nedjelje bude u čitateljima apokaliptično raspoloženje. Govor je o smaku svijeta, stravičnim znakovima na nebu, potresima i drugim prirodnim katastrofama. Kada k tome pribrojimo maglovite dane mjeseca studenoga, ali i spomendane Svih vjernih mrtvih, dan narodne žalosti pri sjećanju na žrtave svjetskih ratova, protestanskih dana pokore i molitve i mrtve nedjelje to apokaliptično raspoloženje biva još jače.
Ova biblijska čitanja su kroz povijest često motivirala zloguke proroke posljednjih vremena koji su naviještali skori smak svijeta koji će se „uskoro“ dogoditi. Vremena su, međutim, prolazila ali zemlja se i dalje vrti. Opterećena problemima povijesnih epoha ali se ipak vrti.
Da, mi smo svakodnevni svjedoci apokaliptičnih događanja. Svaki čovjek koji postane žrtvom prirodnih katastrofa osjeća taj događaj kao smak svijeta. Mnogima je smak svijeta kada izgube ljubljenu osobu ili dobiju dijagnozu teške bolesti. Zamislite osjećaje stanovnika Banovine u trenutcima kada su bili izloženi stravičnim i razarujićim potresima koji su pogodili taj kraj početkom godine; smak svijeta. Ovih se dana s boli u srcu sjećamo žrtava Vukovara, Škabrnje i Kijeva. Zar i oni koji su mjesecima boravili u podrumima ili svoje živote izlagali za obranu grada dok su na grad dnevno padale stotine tisuća granata i raketa nisu imali osjećaj smaka svijeta. Zar nisu imali osjećaj smaka svijeta dok su četničke spodobe pljačkajući i ubijajući ulazili u grad mučenika? Nisu li i oni imali osjećaj da se sunce pomračilo, da je mjesec izgubio svoj sjaj i da zvijezde padaju s neba?
Sličan osjećaj su imali i Židovi neposredno prije nastanka ovoga evanđelja. Nakon jednoga ustanka protiv rimskih porobljivača Rimljani su ugušili ustanak, napravili krvoproliće, i što je za židove bilo najstrašnije srušili su jeruzalemski hram koji je bio mjesto Jahvinoga boravka sa svojim narodom.
U središtu toga apokalitičnoga scenarija čitamo o dolasku Sina Čovječijega koji dolazi s velikom moći i slavom. On će razaslati anđele i sabrati svoje izabranike s četiri vjetra na kraj neba. Ti izabranici Božji su svi oni koji su postali dionicima Božjega spasenja. Ivan u svojoj viziji u knjizi Otkrivenja veli da se takvima ne zna broja. Ponovnim dolaskom Sina Čovječjega će za sve patnike nastati ne kraj nego punina života.
Da bi to razumjeli Isus nam donosi prispodobu o smokvi. Kad joj grana već omekša i lišće potjera: ljeto je blizu. Isus govori o životu. Njegov govor je pun utjehe. Nestat će i ratova i gospodarskih kriza, epidemija i pandemija. I oni su podložni prolaznosti. Biblija kao knjiga vjere se bavi s budućnošću, pitanjem tko dolazi. Nebeski otac će na kraju vremena poslati svoga sina koji će svojim dolaskom donijeti konačno spasenje. Kada će to biti nitko ne zna, ni anđeli pa čak ni Sin. Zato se vjernici ne trebaju opterećivati terminom Kristovoga ponovnog dolaska. Svijet nije prepušten samome sebi nego je u Božjoj ruci i njegovoj ljubavi.
Dok ova crkvena godina polako ide svome kraju ova nam čitanja hoće posvjestiti da i naš život na ovome svijetu ima svoj kraj. Ne znamo kada će se taj kraj dogoditi. To zna samo naš otac nebeski. Ipak moramo se svakodnevno pripremati za taj događaj svečanoga prelaska u vječnost. Smrti do sada nitko nije a i neće pobjeći.
Jedna priča govori o sultanu i njegovome najdražemu sluzi. Jednoga dana uleti taj sluga u njegove odaje, padne mu pred skute i sav usplahiren ga zamoli da mu dadne najbržega konja jer mora pobjeći u Basru. Dok je naime bio u vrtu vidio je smrt kako pruža ruke prema njemu. Čuvši to sultan mu je dao najbržega konja. Sluga sjede na konja i galopirajući odujuri prema Basri. Nakon toga siđe sultan u vrt, ugleda smrt i reče joj: „Kako ti samo pade na pamet zaprijetiti mome sluzi?!“ Smrt odgovori: „Nisam mu prijetio. Očekivao sam susret s njim tek za pet sati u Basri. Iznenađen sam podigao ruke kada sam ga vidio ovdje“. (Hoffsümmer, Kurzgeschichten 1, S. 133)
Nitko ne zna kada će se susresti sa smrću. Najčešće odbacujemo takva razmišljanja. Bavimo se sa svim i svačim ali ne i s vječnošću i kako se za tu vječnost spremiti. Crkva nam ovim čitanjima koja izgledaju apokaliptično, kao smak svijeta, ali su su puna radosne nade, stavlja pred oči: Naš Bog je Bog života. On daruje život. Spremajmo se neprestano za taj susret u vječnosti.
Uz nedjeljna čitanja
Čitanje svetog Evanđelja po Marku - Mk 12, 38-44
U ono vrijeme: Govoraše Isus mnoštvu u pouci svojoj: „Čuvajte se pismoznanaca, koji rado idu u dugim haljinama, vole pozdrave na trgovima, prva sjedala u sinagogama i pročelja na gozbama; proždiru kuće udovičke, još pod izlikom dugih molitava. Stići će ih to oštrija osuda!“
Potom sjede nasuprot riznici te promatraše kako narod baca sitniš u riznicu. Mnogi bogataši bacahu mnogo. Dođe i neka siromašna udovica i baci dva novčića, to jest jedan kvadrant. Tada dozove svoje učenike i reče im: „Doista, kažem vam, ova je sirota udovica ubacila više od svih koji ubacuju u riznicu. Svi su oni zapravo ubacili od svoga suviška, a ona je od svoje sirotinje ubacila sve što je imala, sav svoj žitak.“ Riječ Gospodnja.
Dragi i poštovani vjernici!
Jedna priča govori o Kralju koji se odjenuo kao prosijak i hodeći od kuće do kuće po svome kraljevstvu prosio. Na svome prosijačkom putu susretne jednoga čovjeka koji je na svojim ramenima nosio vreću pšenice i ispruži prema njemu ruku moleći ga za za milosni dar. Čovjek spusti sa svojega ramena vreću, na vršcima prstiju izvadi jedno pšenično zrno i dade ga prosijaku. Kada je čovjek došao kući i istresao vreću pčenice u ostavu ugleda zrno koje je svjetlucalo poput zlata. I bilo je od zlata, čistoga zlata. Tada se čovjek prisjeti susreta s prosijakom kojemu je darovao samo jedno pšenično zrno. Tada započne ridati i plakati: „Zašto nisam imao srca i sve mu dao?“ (Prema: Rabindranath Tagore)
Za razliku od ovoga čovjeka udovica iz današnjega evanđelja daje sve što je posjedovala. Ama baš sve. Ona nije mnogo posjedovala. Samo dva novčića. Mogla je ona jedan novčić dati a drugi zadržati za sebe. Ali ne, ona daje sve.
Nije li to neporomišljeno i nerazumno? Ne smijemio zaboraviti da je ova žena potpuno siromašna. U ono vrijeme nije bilo udovičkih mirovina, starčkih osiguranja ni socijalne pomoći.
Dakle, jedna siromašna udovica koja nema ni najosnovnije za život žrtvuje u hramu dva novčića. Isus to vidi. To mu je toliko važno da on svojim učenicima skreće pozornost i ovu scenu koristi da bi ih poučio. „Doista kažem vam…!“ On im objašnjava da je siromašna udovica više dala nego svi ostali. Oni su dali od svoga viška a ona je dala sve što je imala.
Isusu je važan nutarnji stav. Stav srca. A on je nemjerljiv. Neizmjerna je velikodušnost siromašne udovice u Isusovim očima. Netko, bez da trepne očima, dadne mnogo. Žrtvuje novac ali ne i srce. Udovica naprotiv daruje s velikom ljubavlju i bezgraničnim povjerenjem.
S oduševljenjem možemo promatrati ovaj čin siromašne udovice koja daje sve i to sasvim opušteno i bezbrižno. S divljenjem možemo promatrati njezinu vjeru i duboko povjerenje u Božje vodsvo i providnost. Ona se potpuno oslanja na Boga i njegovu providnost i vodstvo. Bog koji se brine za ptice nebeske, ljiljane zemaljske i svakome stvorenju daje hranu u pravo vrijeme neće ni nju zaboraviti.
Darivajući novčiće siromašna udovica ne daruje samo kruh i ruho nego samu sebe. Ona se bezuvjetno daruje u Božje ruke. Ona ne samo što sve daje nego se potpuno predaje.
U prvome čitanju iz knjige Kraljeva susrećemo još jednu udovicu. Onu iz Sarfate. I ona je siromašna. Ostalo joj je još malo brašna u ćupu i ulja u vrču. Skupit će drva, zapaliti vatru i ispeći posljednji kruh. Nakon toga će ona i njezin sin umrijeti. Ali i ona, s potpunim povjerenjem da je Bog neće ostaviti da propadne, daje sve. Posljednji zalogaj daje proroku Iliji. I što se događa? U ćupu nije nestajalo brašna niti u ćupu ulja, kako joj je Bog po proroku Iliji obećao.
Sveti Ante Padovanski reče: „Ne darivaj Gospodinu djelić ili polovicu svoga srca. Daruj mu čitavo srce. Ta njegovo je“.
Pričala mi jednom jedna časna sestra koja je već desetljećima misionarka u Africi kako je svakodnevo idući na fakultet ulazila u katedralu pomoliti se. U katedrali je prolazila pored škrabice za milostinju na kojoj je pisalo: „Za misije“. Nije imala novaca. Jednoga dana je napisala na papirić: „Nemam novaca ali darujem sebe!“ i ubacila papirić u škrabicu. Nakon završenoga studija je otišla u Afriku. Predala samu sebe.
Neka nam primjer obaju udovica bude poticaj da da ne težimo materijalnom bogatsvu nego bogatsvu srca i da se potpuno predamo Gospodinu svim umom svojim, svom snagom svojom, svom dušom svojom i svim srcem svojim.
PORUKA PAPE FRANJE ZA SVJETSKI DAN MISIJA 2021. [24. LISTOPADA 2021.]
„Ne možemo ne govoriti što vidjesmo i čusmo“ (Dj 4, 20)
Draga braćo i sestre,
kad iskusimo snagu Božje ljubavi, kad prepoznamo njegovu očinsku prisutnost u našem osobnom i zajedničkom životu ne možemo ne naviještati i dijeliti s drugima ono što vidjesmo i čusmo. Isusov odnos s njegovim učenicima, njegovo čovještvo koje se objavljuje u otajstvu utjelovljenja, u njegovu evanđelju i u njegovu vazmenom otajstvu pokazuju nam koliko Bog ljubi nas ljude i da su naše radosti i naše patnje, naše želje i naše tjeskobe ujedno i njegove (usp. Drugi vatikanski koncil, Past. konst. Gaudium et spes, 22). Sve nas u Kristu podsjeća da mu svijet u kojemu živimo i njegova potreba za otkupljenjem nisu tuđi i poziva nas da se osjećamo aktivnim dijelom toga poslanja: »Pođite stoga na raskrižja i koga god nađete, pozovite« (Mt 22, 9). Iz te samilosne ljubavi nitko nije isključen, nitko je ne može doživljavati nečim tuđim ili dalekim.
Iskustvo apostolâ
Povijest evangelizacije započinje oduševljenim traženjem Gospodina koji poziva i želi uspostaviti sa svakom osobom, tamo gdje se ona nalazi, dijalog prijateljstva (usp. Iv 15, 12-17). Apostoli su prvi koji nam o tome govore, sjećajući se čak i dana i sata kad su ga susreli: »Bila je otprilike deseta ura« (Iv 1, 39). Prijateljstvo s Gospodinom, vidjeti ga kako liječi bolesne, blaguje s grešnicima, hrani gladne, pristupa isključenima iz društva, dotiče nečiste, poistovjećuje se s potrebitima, poziva na blaženstva, uči na nov način i s vlašću, sve to ostavlja neizbrisiv trag, koji može pobuditi divljenje i “zaraznu” radost i nesebičnost koje se ne može obuzdati. Kao što je govorio prorok Jeremija, to iskustvo je rasplamtjeli oganj njegove djelotvorne prisutnosti u našemu srcu koji nas tjera vršiti poslanje, premda ponekad za sobom povlači žrtve i nerazumijevanja (usp. 20, 7-9). Ljubav je uvijek u pokretu i pokreće nas da s drugima dijelimo najljepši navještaj i izvor nade: »Našli smo Mesiju!« (Iv 1, 41).
S Isusom smo vidjeli, čuli i iskusili da sve može biti drugačije. On je, već sada, uveo u buduća vremena dozivajući nam u pamet bitnu značajku našega čovještva, koja je mnogo puta zaboravljena: »stvoreni smo za puninu koja se može postići samo u ljubavi« (enc. Fratelli tutti, 68). To su nova vremena koja pobuđuju vjeru koja može dati poticaj inicijativama i oblikovati zajednicu, polazeći od muškaraca i žena koji uče preuzimati na sebe teret vlastite i krhkosti drugih ljudi, promičući bratstvo i socijalno prijateljstvo (usp. ibid., 67). Crkvena zajednica pokazuje svoju ljepotu svaki put kad se sa zahvalnošću spominje da je Gospodin prvi nas ljubio (usp. 1 Iv 4, 19). »Gospodinova posebna ljubav nas iznenađuje, a čuđenje, po svojoj naravi, ne može se s naše strane ni posjedovati ni nametati […] Jedino tako može procvasti čudo besplatnosti, besplatnog sebedarja. I misijski se žar ne može nikada steći misaonim naporom ili promućurnošću. Staviti se “u stanje misije” odraz je zahvalnosti« (Poruka Papinskim misijskim djelima, 21. svibnja 2020.).
Ipak, vremena nisu bila laka; prvi su kršćani započinjali svoj vjerski život u neprijateljskom i teškom okruženju. Iskustva marginalizacije i zatočeništva isprepletala su se s unutarnjim i vanjskim otporima koji kao da su proturječili pa čak i negirali ono što su vidjeli i čuli. Ali sve to ne samo da nije predstavljalo teškoću ili prepreku koja bi ih mogla dovesti do toga da se prignu ili zatvore u sebe same, nego ih je nagnalo da svaku nepriliku, protivštinu i teškoću pretvore u prigodu za poslanje. Same ograničenosti i prepreke postale su povlašteno mjesto za pomazati sve i svakoga Gospodinovim Duhom. Ništa i nitko nije mogao biti isključen iz oslobađajućega navještaja.
O svemu tome imamo živo svjedočanstvo u Djelima apostolskim, knjizi koju učenici misionari uvijek imaju pri ruci. To je knjiga u kojoj se opisuje kako je evanđelje, tamo gdje se pronosilo, uvijek ostavljalo iza sebe ugodan miris pobuđujući radost koju samo Duh može dati. Knjiga Djela apostolska uči nas uvijek se u kušnjama čvrsto držati Krista, kako bi u nama sazrelo »uvjerenje da Bog može djelovati u svakoj situaciji, pa i usred prividnih neuspjeha« kao i sigurnost »da onaj koji se žrtvuje i daje Bogu iz ljubavi sigurno će biti plodan« (apost. pob. Evangelii gaudium, 279).
Tako i mi: ni sadašnji povijesni trenutak nije lak. Ova situacija pandemije iznijela je na vidjelo i još više povećala žalost, samoću, siromaštvo i nepravde od kojih su mnogi već i ranije trpjeli i razotkrila je naše lažne sigurnosti, podjele i polarizacije koje nas tiho uništavaju. Najslabiji i najranjiviji još su snažnije doživjeli svoju slabost i ranjivost. Iskusili smo obeshrabrenost, razočaranost, muku. Nije nam mogla promaći ni konformistička gorčina koja oduzima nadu. Mi, međutim, »ne propovijedamo same sebe, nego Krista Isusa Gospodinom, a sebe slugama vašim poradi Isusa« (2 Kor 4, 5). Zato u našim zajednicama i našim obiteljima slušamo jeku riječi života koja se razliježe našim srcima i govori nam: »Nije ovdje, nego uskrsnu!« (Lk 24, 6). To je riječ nade koja zatire svaki determinizam i, onima koji dopuste da ih dotakne, daruje potrebnu slobodu i odvažnost ustati na noge i kreativno tražiti sve moguće načine živjeti samilost, “sakramental” Božje blizine nama ljudima koji ne ostavlja nikoga ležati kraj puta. U ovom vremenu pandemije, suočeni s napašću prikrivanja i opravdavanja ravnodušnosti i apatije u ime zdrave socijalne distance, prijeko je potrebno poslanje samilosti koje može pretvoriti nužnu distancu u mjesto susreta, skrbi i promicanja. »Što vidjesmo i čusmo« (Dj 4, 20), milosrđe koje nam je iskazano, pretvara se u uporišnu točku i daje nam vjerodostojnost koji nam omogućuju povratiti zajedničku strast za stvaranje »zajednice pripadnosti i solidarnosti čemu se moraju posvetiti vrijeme, trud i dobra« (enc. Fratelli tutti, 36). Božja je riječ ta koja nas svakodnevno otkupljuje i spašava od izgovorâ koji nas vode tome da se zatvaramo u najkukavniji od svih skepticizama: “ionako će sve opet biti isto, ništa se neće promijeniti”. A na pitanje: “zašto bih se trebao odricati svojih sigurnosti, lagodnosti i užitaka ako ne mogu vidjeti nikakav važan rezultat?”, odgovor je uvijek isti: »Isus Krist je izvojevao pobjedu nad grijehom i smrću i sada je svemogući. Isus Krist doista živi« (usp. apost. pob. Evangelii gaudium, 275) i želi da i mi budemo živi, da budemo braća i da znamo u sebe primiti i s drugima dijeliti tu nadu. U sadašnjim okolnostima prijeko su potrebni misionari nade, pomazani od Gospodina, koji su kadri na proročki način podsjećati da se nitko ne može sâm spasiti.
Neka se i iz našega grla, kao u apostolâ i prvih kršćana, iz sve snage zaori ono: »Ne možemo ne govoriti što vidjesmo i čusmo« (Dj 4 20). Sve što smo primili, sve što nam je Gospodin postupno darivao, dao nam je da bismo se mogli time služiti i besplatno drugima davati. Kao što su apostoli svojim očima vidjeli, čuli i rukama opipali Isusovo spasenje (usp. 1 Iv 1, 1-4), tako mi danas možemo trpeće i slavno Kristovo tijelo doticati u svakodnevnom životu i smoći hrabrosti sa svima dijeliti sudbinu nade, taj nedvojbeni znak koji je plod spoznaje da je Gospodin uvijek uz nas. Kao kršćani ne možemo zadržati Gospodina samo za sebe: evangelizacijsko poslanje Crkve svoju punu i javnu vrijednost očituje u promjeni svijeta i očuvanju stvorenja.
Poziv svakome od nas
Tema ovogodišnjega Svjetskog dana misija, »Ne možemo ne govoriti što vidjesmo i čusmo« (Dj 4 20), poziv je svakome od nas da “preuzmemo odgovornost” i upoznamo druge s onim što nosimo u srcu. Po tom je poslanju Crkva uvijek bila prepoznatljiva: »Ona je upravo radi naviještanja Evanđelja« (sveti Pavao VI., apost. pob. Evangelii nuntiandi, 14). Naš vjerski život, naime, kad se odvajamo od drugih ili se zatvaramo u male skupine, kopni, gubi proročki duh i sposobnost divljenja i zahvalnosti. Po samoj svojoj dinamici on zahtijeva veću otvorenost kojom možemo doći do sviju i zagrliti ih. Prvi kršćani ne samo da nisu podlegli napasti zatvaranja u neku elitu, nego su bili privučeni od Gospodina i novog života koji je On nudio poći među narode svjedočiti ono što su vidjeli i čuli: Božje kraljevstvo je blizu. Činili su to s velikodušnošću, zahvalnošću i plemenitošću onih koji siju svjesni da će drugi uživati plodove njihova truda, zalaganja i njihove žrtve. Zato volim podsjetiti da »čak i oni koji su najslabiji, ograničeni i koji nose rane na svojoj duši mogu biti misionari na svoj način, jer se uvijek treba omogućiti da se dobro prenosi, čak i ako koegzistira s mnogim slabostima« (posin. apost. pob. Christus vivit, 239).
Na Svjetski dan misija, koji se svake godine slavi pretposljednje nedjelje listopada, sjećamo se sa zahvalnošću svih onih koji nam, svojim svjedočanstvom života, pomažu obnoviti naš krsni zavjet da ćemo biti velikodušni i radosni apostoli evanđelja. Posebno se spominjemo onih koji su bili kadri krenuti na put, ostaviti zemlju i obitelj kako bi evanđelje, bez odlaganja i strahova, došlo do narodâ i gradova u kojima je mnogo onih koji su žedni blagoslova.
Razmišljanje o njihovom misijskom svjedočenju potiče nas da budemo hrabri i ustrajno molimo »gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju« (Lk 10, 2). Svjesni smo, naime, da poziv na poslanje nije nešto što pripada prošlosti ili romantična uspomena iz nekih drugih vremena. Isusu danas trebaju srca koja znaju živjeti poziv kao pravu ljubavnu priču koja će ih potaknuti ići na periferije svijeta i postati vjesnicima i oruđima samilosti. Poziv je to koji On upućuje svima, iako ne svakomu na isti način. Sjetimo se da ima periferijâ koje se nalaze blizu nas, u središtu nekoga grada, ili u vlastitoj obitelji. Postoji također vid sveopće otvorenosti ljubavi koji nije zemljopisni nego egzistencijalni. Uvijek, ali napose u ovim vremenima pandemije, važno je svaki dan rasti u sposobnosti proširiti svoj vlastiti krug i doći do onih za koje ne doživljavamo spontano da pripadaju “našem interesnom svijetu” iako su tu blizu nas (usp. enc. Fratelli tutti, 97). Vršiti svoj poslanje u životu znači odvažiti se gajiti iste osjećaje kao Isus Krist i vjerovati s njim da je osoba uz mene moj brat i moja sestra. Neka njegova suosjećajna ljubav probudi i naše srce i sve nas učini učenicima misionarima.
Neka Marija, prva učenica misionarka, poveća u svim krštenicima želju da budu sol i svjetlo u našim zemljama (usp. Mt 5, 13-14).
Rim, Sveti Ivan Lateranski, 6. siječnja 2021., svetkovina Bogojavljenja.
Preuzeto s portala: www.ktabkbih.net