Uz nedjeljna čitanja

Čitanje svetog Evanđelja po Marku -  Mk 6,1-6

U ono vrijeme: Isus dođe u svoj zavičaj. A doprate ga učenici. I kada dođe subota, poče učiti u sinagogi. I mnogi što su ga slušali preneraženi govorahu: „Odakle to ovome? Kakva li mu je mudrost dana? I kakva se to silna djela događaju po njegovim rukama? Nije li ovo drvodjelja, sin Marijin, i brat Jakovljev, i Josipov, i Judin, i Šimunov? I nisu li mu sestre ovdje među nama?“ I sablažnjavahu se o njega. A Isus im govoraše: „Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i među rodbinom i u svom domu.“ I ne mogaše ondje učiniti ni jedno čudo, osim što ozdravi nekoliko nemoćnika stavivši ruke na njih. I čudio se njihovoj nevjeri. Riječ Gospodnja.

Dragi i poštovani vjernici!

Bolno je biti neprihvaćen.To gorko iskustvo je i sam Isus doživio. Posebno bolno je biti neprihvaćen u vlastitom kraju, tamo gdje si odrastao, proveo dobar dio života i povremeno navraćao. Isus osjeća  neprihvaćenost u svome rodnome mjestu u Nazaretu, u Galileji za vrijeme bogoslužja. On naučava, a slušatelji preneraženi pitaju: „Odakle to ovome? Kakva li mu je mudrost dana? I kakva se to silna djela događaju po njegovim rukama? Nije li ovo drvodjelja, sin Marijin, i brat Jakovljev, i Josipov, i Judin, i Šimunov? I nisu li mu sestre ovdje među nama?“ (Mk 6,3) S ovim pitanjima koja su ujedno i tvrdnje iskazuju nepovjerenje prema njemu, ali i prema onome što je naučavao i činio.

Kada se prema nekome iskaže nepovjerenje ili odbojnost teško je tu nešto napraviti. Teško se dokazivati. To nepovjerenje je poput pečata kojim jednom zapečaćen ostaješ zauvijek zapečaćen. Predrasude poput: „Ah taj!“,  „Ah ta“ ili „Znamo mi njega!“, „Znamo mi nju“ ili „Poznajemo njegove od davnina!“ ostaju kao naljepnice koje se teško mogu odstraniti. Ne pomažu nikakvi protuargumenti iako zapravo ne postoje nikakvi razlozi za takvo raspoloženje.

„Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i među rodbinom i u svom domu“ (Mk 6,4) kaže Isus. Lakše je steći priznanje i biti prihvaćen negdje drugdje nego u svome mjestu. Isus je u svome mjestu mogao ozdraviti samo nekoliko nemoćnika. Nekoliko ih je bilo koji su mu vjerovali unatoč neprihvaćanju većine iako je do njihovih ušiju došla vijest o njegovim čudima. Iako su mnogo toga o njemu znali ipak nisu povjerovali. 

Isus se čudi njihovoj nevjeri. Iskreno govoreći ja se čudim da se Isus čudi.  On se vraća u svoje rodno mjesto drugačiji nego što je iz njega otišao. Drugačiji nego li su ga njegovi mještani poznavali dok je bio s njima, s njima odrastao, radio i s njima se družio. Sada je on odjednom Mesija, Božji Sin, onaj kojega su proroci navještali!? Pa on je jedan od nas! Poznajemo ga. Poznajemo njegove. Čovjek je kao i mi, sasvim običan. Tako razmišljaju njegovi sumještani. Takvo razmišljanje i nas vodi u opasnost da ljude za koje mislimo da ih poznajemo držimo u kalupima. Imamo o njima mišljenje, a ne poznajemo ih. Donosimo o njima sud, a ne znamo ono najvažnije o njima. O njima nosimo slike od prije koje su zacementirane u našim glavama i ne dopuštamo mogućnost da su ti ljudi u biti sasvim drugačiji nego li ih mi vidimo. Takav stav prema drugima ubija odnose između ljudi. Upravo to se događa na susretu Isusa sa svojim rodnim mjestom. 

Isus je drugačiji nego što su ga njegovi sumještani poznavali. Dajući se od Ivana krstiti u rijeci Jordanu Isus prima od svoga nebeskoga Oca poslanje i odlazi najprije četrdeset dana u pustinju spremati se za javno djelovanje. Isus hodi zemljom i navješta dolazak kraljevstva Božjega, ali ne više sam. Okupio je grupu učenika koji idu s njim. Oni su ga dopratili u njegov rodni kraj, u Nazaret. Grad Kafarnaum i obala Genezaretskog jezera su prva mjesta njegovog javnog djelovanja. Stanovnici tih mjesta su svjedočili o tome kako je liječio ljude i vodio argumentirane razgovore s farizejima i pismoznancima. O kraljevstvu Božjemu je pričao razumljivo u prispodobama. Sigurno su i stanovnici Nazareta dobro razumjeli njegovu propovijed, ali su ostali zatvoreni njegovoj riječi i njegovome djelu.

Biti neprihvaćen i odbijen može čovjeka itekako blokirati u njegovome djelovanju. Može ga toliko blokirati da postane nesiguran u samoga sebe i svoje mogućnosti. Isus ne dozvoljava da se to njemu dogodi. On je svjestan svoga poslanja i onoga tko ga je poslao. On ide dalje, ozdravljujući, tješeći i ohrabrujući ljude navještajući im da se približilo kraljevstvo Božje.

Isus se nije dao obeshrabriti. Išao je dalje po selima i gradovima i poučavao. Nije ostao tamo gdje su ljudi bili zatvoreni njegovoj riječi i djelu, nego je išao dalje tamo gdje će naići na otvorena srca i moći mesijanski djelovati. I danas on dolazi  i tebi i meni. Svakome od nas. 

Ovo evanđelje je upozorenje i nama da druge prihvatimo s poštovanjem bez obzira u kakvoj obitelji bili rođeni i odrastali, bez obzira u kakvim uvjetima živjeli, da ih prihvatimo onakve kakvi oni uistinu jesu i da prihvatimo činjenicu da se oni razvijaju i rastu, da razvijaju talente koje im je Bog dao. Sestru i brata čovjeka nikada ne možemo dokučiti do kraja, nego ga svaki dan iznova otkrivati i s poštovanjem susretati. Život nije stanje niti je naš odnos s drugim ljudima stanje. Život je promjenljiv, dinamičan i u stalnome rastu. 


Uz nedjeljna čitanja

Čitanje svetog Evanđelja po Marku 5, 21-43
U ono vrijeme: Kad se Isus lađom ponovno prebacio prijeko, zgrnu se k njemu silan svijet. Stajao je uz more. I dođe, gle, jedan od nadstojnika sinagoge, imenom Jair. Ugledavši ga, padne mu pred noge pa ga usrdno moljaše: „Kćerkica mi je na umoru! Dođi, stavi ruke na nju da ozdravi i ostane u životu!“ I pođe s njima. A za njim je išao silan svijet i pritiskao ga.
Dok je Isus još govorio, eto nadstojnikovih s porukom: „Kći ti je umrla. Čemu dalje mučiti učitelja?“ Isus je čuo taj razgovor, pa će nadstojniku: „Ne boj se! Samo vjeruj!“ I ne dopusti da ga itko drugi prati osim Petra i Jakova i Ivana, brata Jakovljeva. I dođu u kuću nadstojnikovu. Ugleda buku i one koji plakahu i naricahu u sav glas. Uđe i kaže im: „Što bučite i plačete? Dijete nije umrlo, nego spava.“ A oni mu se podsmjehivahu.
No on ih sve izbaci, uzme sa sobom djetetova oca i majku i svoje pratioce pa uđe onamo gdje bijaše dijete. Primi dijete za ruku govoreći: „Talita, kum!“, što znači: „Djevojko! Zapovijedam ti, ustani!“ I djevojka odmah usta i poče hodati. Bijaše joj dvanaest godina. I u tren ostadoše zapanjeni, u čudu veliku. On im dobro poprijeti neka toga nitko ne dozna; i reče da djevojci dadnu jesti.
Riječ Gospodnja.

Dragi i poštovani vjernici!
Tko ne bi mogao razumjeti Jaira, nadstojnika sinagoge? Dogodilo se najstrašnije što se može dogoditi roditeljima: Kći, dvanaestogodišnja djevojčica je na umoru. Onaj tko je jednom doživio tugu, plač i očaj roditelja koji su izgubili dijete znade kolika je bol u njihovim srcima. Slika ožalošćenih roditelja pogađa duboko u srce i one koji ne pripadaju krugu ožalošćenih.
Ne znamo je li Jair od prije poznavao Isusa ili je samo čuo za njega. Ne znamo je li pripadao Isusovim protivnicima ili simpatizerima. To je u ovom trenutku i ovoj bezizlaznoj situaciji sasvim nevažno. Njegova bol je toliko velika da on, ugledni nadstojnik sinagoge, pada pred Isusa i moli ga za pomoć: „Dođi, stavi ruke na nju da ozdravi i ostane na životu!“. Isus ide s njim i vraća njegovu kćerku u život. Dirljiva scena.
Bacimo jedan pogled na događanje u Jairovoj kući. Isus u njoj začu buku i one koji plakahu i naricahu u sav glas. Bol zbog smrti drage osobe se ne smije gutati u unutrašnjosti vlastitoga bića. Bol se mora pustiti van kroz plač, jecanje i razgovor s drugim ljudima, inače će ta duboka bol izazvati duševnu bolest tugujućih. U antičkom vremenu su nastajali rituali žalovanja, a bilo je uobičajeno i pjevati tužaljke. U nekim našim krajevima su po selima postojale takozvane narikače koje su u smrtnim slučajevima naricale u rimovanim stihovima. A i danas po selima dolaze susjedi izraziti sućut ožalošćenima i provesti s njima vrijeme u jelu i piću. Žalost između intime i javnosti.
Pomažući čovjeku u njegovoj nevolji Isus uzima sa sobom samo majku i oca djeteta te svoje pratioce. Po židovskom zakonu svaka stvar je morala biti potvrđena od barem dvojice ili trojice svjedoka da bi bila vjerodostojna. Osim toga, susret s Bogom je uvijek intiman i osoban. Tu nema što tražiti senzacije željna javnost. Roditelji djevojčice i Isusovi pratioci su osobni svjedoci događaja, svjedoci čuda.
Kada se danas govori o čudima onda je taj govor sa strane nekih vjernika toliko senzacionalistički kao da vjera samo o tome ovisi gdje se i u kojemu svetištu ili molitvenome susretu dogodilo čudo. S druge strane se žuti tisak i javnost s porugom izražava o čudesima koja se događaju. Mnogi se pitaju je li Bogu uopće potrebno prirodne zakone koje je sam stvorio na trenutak isključiti da bi pokazao svoju svemoć. Drugi se opet žale da Bog ne čuje i ne uslišava njihove molitve.
Čuda se događaju. Ne na spektakularan način kako to mnogi očekuju, kao senzacija. I u današnjem evanđelju čitamo da je Isus kao svjedoke uzeo sa sobom samo roditelje djeteta i svoje pratioce. Pitanje je i kako bi mi podnijeli jedan stvaran nadnaravni čudesni događaj.
Čuda se događaju. Ja ih često doživljavam u susretima i razgovorima s ljudima. Kao župnik sam redovito posjećivao jednu bolesnu župljanku i nosio joj sakramente. Njezina životna želja je bila jednom sudjelovati na bolesničkom hodočašću u Lurd u nadi da će Majka Božja na njoj učiniti čudo i ozdraviti je. Nakon hodočašća sam je posjetio. Bila je i dalje bolesna i to u istoj mjeri, ali radosna, nasmijana i ispunjena istinskom srećom. Susret s drugim bolesnicima, zajednička molitva i pjesma u svetištu su iz temelja promijenili njezin život. Ona je prihvatila svoju bolest. Dogodilo se čudo.
Sjećam se tolikih djevojaka i mladića koji su u našim molitvenim susretima i misama molili za uspješan ishod ispita. Molili su da im se ostvari životni san te postanu npr. liječnik, učiteljica, odgojitelj, dobar zanatlija, policajac i slično. Kasnije sam ih susretao na njihovim vjenčanjima ili krštenjima njihove djece. Pričali su mi da im se nije ostvario životni san za čije ostvarenje su molili, ali su sada sretni što su postali nešto posve drugo. U tome vide od Boga uslišanu molitvu, ali na drugi način. Još bolji.
Ove godine je 40.-ta godišnjica međugorskih ukazanja. Čudo? Mnogi ljudi, okorjeli nevjernici, doživljavaju obraćenje. Mnogi okorjeli grešnici nakon mnogo godina pristupaju sakramentu pomirenja i mijenjaju svoj život? Svake godine tisuće djevojaka i mladića dolazi na festival mladih, pjevaju, mole i druže se. Za „doći u štimung“ im nije potreban nikakav alkohol i nikakve droge kao na nekim drugim zabavama. Da, događaju se čudesa.
Čudo ne znači da Bog uvijek moju molitvu 1:1 usliša. On čini onako kako je za mene najbolje. Čudo je i zadovoljstvom ispunjeni život iako je start u život u djetinjstvu i odrastanju bio popraćen raznim poteškoćama za koje nismo krivi. Čudo je imati zanimanje koje ispunjava radošću iako to zanimanje nije bilo moj životni san. Čudo je i ona nutarnja snaga koja čovjeka drži da ne padne u teškim životnim prilikama.
Postoje naravno situacije kada osjećamo da uzalud molimo, da nas Bog ne čuje, da ne uslišava naše molitve, da nas prepušta samima sebi u našemu jadu. U takvim slučajevima ne ostaje nam ništa drugo, nego dječije pouzdanje: Ti me Gospodine toliko ljubiš da nećeš nikada napraviti nešto što će mi štetiti iako to sada ne razumijem.
Isus nam je uvijek blizu. Isus koji s božanskom moći ozdravlja i čini velika čudesa. Ali i nemoćni Isus koji umirući s križa vapi pitanjem: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ Ni on ne dobiva odmah odgovor nego tek treći dan, nakon svoga uskrsnuća.
Kao vjernici i mi pripadamo svjedocima Isusa Krista. Svjedoci smo toliko dobroga što nam Bog daje: njegovu blizinu i ljubav, njegovu skrb i brigu za svakoga od nas. Svjedoci smo da on ipak čuje našu molitvu i uslišava je, ne onako kako mi to želimo, nego onako kako je to za nas najbolje, a on zna što je za nas najbolje.


Uz nedjeljna čitanja

Čitanje svetog Evanđelja po Marku - Mk 4, 26-34
U ono vrijeme: Isus govoraše mnoštvu:
„Kraljevstvo je Božje kao kad čovjek baci sjeme u zemlju. Spavao on ili bdio, noću i danju sjeme klija i raste – sam ne zna kako; zemlja sama od sebe donosi plod: najprije stabljiku, onda klas i napokon puno zrnja na klasu. A čim plod dopusti, brže se on laća srpa jer eto žetve.“
I govoraše: „Kako da prispodobimo kraljevstvo nebesko ili u kojoj da ga prispodobi iznesemo? Kao kad se gorušičino zrno posije u zemlju. Manje od svega sjemenja na zemlji, jednoć posijano, naraste i postane veće od svega povrća pa potjera velike grane te se pod sjenom njegovom gnijezde ptice nebeske.“
Mnogim takvim prispodobama navješćivaše im Riječ, kako već mogahu slušati. Bez prispodobe im ne govoraše, a nasamo bi svojim učenicima sve razjašnjavao.
Riječ Gospodnja

Dragi i poštovani vjernici!
Ispričate li poljeprivredniku da je sa sjetvom i iščekivanjem žetve jednostavna stvar, onako kako to Isus govori u današnjem evanđelju, on će se u najmanju ruku nasmijati. Lijepo bi bilo u proljeće posijati i u jesen pokupiti plodnu žetvu. Ali između proljeća i jeseni, između sijanja i žetve nužne su mnoge radnje: zemlju treba zagnojiti, ako nema kiša redovito zalijevati, pokidati beskorisne zaperke i izrasline na mladim stabljikama, okopavati, osloboditi od beskorisnih trava i nametnika. Svatko tko je jednom u polju radio zna koliko je potrebno proliti znoja od sjetve do žetve. U poljoprivredi je kao i na drugim radnim mjestima. Tko želi nešto svojim radom postići, tko želi imati obilnu žetvu ili berbu mora dobro zasukati rukave i oznojiti se. Od sjetve pa sve do žetve.
Kao da je Isusu to bilo nepoznato! Znao je on kako je težak posao u Josipovoj stolariji. Znao je kako su teško živjeli i radili njegovi susjedi koji su svakodnevno bili na svojim poljima i radili da bi imali najosnovnije za život sebe i svojih obitelji.
To je Isus jako dobro znao. Kako je onda mogao reći: „Zemlja sama od sebe donosi plod: najprije stabljiku, onda klas i napokon puno zrnja na klasu…“
Možda upravo zbog toga. Možda je to rekao jer je svakodnevno doživljavao kako ljudi teško i naporno rade da bi na kraju mogli nešto i požnjeti. Možda je to rekao jer je primjetio da ljudi toliko mnogo i naporno rade da nemaju vremena za stati, smiriti se, uzeti vremena za sebe vjerujući da se moraju brinuti za svaku sitnicu, da ništa ne smiju zaboraviti i da moraju sve, ama baš sve sami napraviti i postići.
Isus im poručuje: „Ne zaboravite! Zemlja sama od sebe donosi plod“ Ono bitno u svemu tome ne činimo mi. Mi ne možemo zapravo ništa sami. Možemo sijati, usjevu pomagati, rast usjeva pratiti, ali sam rast usjeva čini netko drugi. Ono bitno, najvažnije ne činimo mi niti mi to možemo. I najvažnije u svemu tome jest da mi ne moramo nešto činiti. Ne mi, nego zemlja je ta koja donosi plodove.
Isus ovom prispodobom zagovara opuštenost. Svima onima koji svakodnevno zadrto obavljaju radne obaveze i koji pod teretom toga rada skapavaju. Svima koje opterećuju misli da će sve propasti ako to oni sami i to odmah ne obave poručuje Isus: „Nemojte se previše mučiti! Mislite na to da ono najvažnije i najbitnije nije u vašim rukama!“
Naravno, Isus zna da mi moramo dati ono što je u našoj moći. On zna da mi moramo doprinjeti onoliko koliko možemo. Nužan je rad poljodjelaca da bi plodovi mogli rasti i razvijati se. Nužno je da svatko od nas radi na sebi da bi razvio darove koji su mu dani. Taj rad mora u sebi imati dobru dozu opuštenosti. Sve što činimo ne činimo sami. Zapravo, Bog je onaj koji čini, a mi smo njegovi suradnici. U svemu. On je onaj koji daruje rast biljkama, našemu životu i čitavome svijetu. Čemu onda naša zadrtost? Ako vjerujemo da je Bog na djelu u našemu životu i radu tada ne može ama baš ništa otići u neželjenom pravcu.
Želim vama, a želim i sebi da u sljedeći tjedan koji je pred nama krenemo opušteni. Neka nas ne satre brdo zadataka koji su pred nama. Ono najvažnije ne moramo mi učiniti. Sam Bog će omogućiti rast.


Uz nedjeljna čitanja

Čitanje svetog Evanđelja po Marku - Mk 3, 20-35

U ono vrijeme:
Dođe Isus u kuću. Opet se skupi toliko mnoštvo da nisu mogli ni jesti. Čuvši to, dođoše njegovi da ga obuzdaju jer se govorilo: „Izvan sebe je!“
I pismoznanci što siđoše iz Jeruzalema govorahu: „Beelzebula ima, po poglavici đavolskom izgoni đavle.“
A on ih dozva pa im u prispodobama govoraše: „Kako može Sotona Sotonu izgoniti? Ako se kraljevstvo u sebi razdijeli, ono ne može opstati. Ili: ako se kuća u sebi razdijeli, ona ne može opstati. Ako je dakle Sotona sam na sebe ustao i razdijelio se, ne može opstati, nego mu je kraj. Nitko, dakako, ne može u kuću jakoga ući i oplijeniti mu pokućstvo ako prije jakoga ne sveže. Tada će mu kuću oplijeniti!
Doista, kažem vam, sve će se oprostiti sinovima ljudskima, koliki god bili grijesi i hule kojima pohule. No pohuli li tko na Duha Svetoga, nema oproštenja dovijeka; krivac je grijeha vječnoga.“ Jer govorahu: „Duha nečistoga ima.“
I dođu majka njegova i braća njegova. Ostanu vani, a k njemu pošalju neka ga pozovu. Oko njega je sjedjelo mnoštvo. I reknu mu: „Eno vani majke tvoje i braće tvoje, traže te!“ On im odgovori: „Tko je majka moja i braća moja?“
I okruži pogledom po onima što su sjedjeli oko njega u krugu i kaže: „Evo majke moje, evo braće moje! Tko god vrši volju Božju, on mi je brat i sestra i majka.“
Riječ Gospodnja.

Dragi i poštovani vjernici!

Kako se na najudobniji način riješiti nekoga tko nije na istoj valnoj dužini? Umjesto upustiti se s njim u argumentiranu diskusiju proglasiti ga da je izvan sebe. Da nije svoj. S tim završava razgovor.

Slično se događa u današnejm evanđelju. Isusa pokušavaju istim metodama stjerati u kut i ušutkati. „Izvan sebe je!“ Nije normalan, skrenuo je pameću, nije uračunljiv za ono što govori i čini, kažu Isusuovi rođaci koji su došli odvesti ga, pa makar na silu, kući, u krilo obitelji, u normalnost „svakodnevnice“. Vratiti ga tradicionalnom načinu života kojega oni smatraju jedino normalnim i ispravnim.
Pismoznanci idu i dalje. Oni kažu da je Isus opsjednut: „„Beelzebula ima, po poglavici đavolskom izgoni đavle.“ U očima rodbine prolupao a po sudu teologa u savezu sa sotonom. Nije kriv, nije zao ni kriminalan ali je opasan. Opasan jer navješta jedan novi nauk. Ne drži se sustava. Liječi subotom. Oprašta grijehe. Blaguje s carinicima i farizejima. Druži se s bludnicama i ljudima koji žive na društvenim rubovima. Krši dotadašnje tabu teme. Izbacuje trgovce iz hrama. Mora ga se ukloniti. Brzo i neupadljivo!
Kako reagira Isus? On se upušta u razgovor s pismoznancima i argumentira. Sotona, koliko god se trudio dovoditi čovjeka u zabludu, nije toliko netaktičan da bi se borio protiv samoga sebe. Ne može se u ime Sotone Sotonu istjerivati. To je apsurdno i proturiječno: „Ako se kraljevstvo u sebi razdijeli, ono ne može opstati“. Kritika Isusovih protivnika koji njegovo spasiteljsko djelo hoće prikazati kao đavolsko je čin osporavanja i čiste zlobe. Grijeh protiv Duha Svetoga.
Prema svojoj rodbini Isus ne nastupa tako oštro ali vrlo odlučno. On se distancira od njih i relativira krvno srodstvo. U kaljevstvu Božjemu kojega on navješta obiteljski i rodbinski savez nije na prvome mjestu. Majka, sestre i braća su za njega ljudi koji su spremni upustiti se s njime i živjeti načela njegove radosne vijesti. To su ljudi koji su spremno bezuvjetno ljubiti, zauzimati se za nenasilje, u svakome čovjeku gledati brata i sestru, biti spreman opraštati čaki i neprijateljima.
Odlučujuća rečenica glasi: „Tko god vrši volju Božju, on mi je brat i sestra i majka.“ Ljudi kojima više znači Božja volja nego sve ukrućene društvene norme građanske ili religijske tradicije su njegova istinska obitelj. Ono što svijetu izgleda kao ludost njima je mudrost. Ono što svijet smatra slabošću njima je snaga.

„Izvan sebe je!“- „Opsjednut je!“

Sv. Franjo Asiški je doživio sličnu sudbinu?
Vikali su za nji da je luđak i huškali pse na njega kada je zbog kraljevstva Božjega napustio silno bogatsvo svojega oca i u poderanoj odjeći proseći hodao od vrata do vrata. Slično je bilo i sa svetom Elizabetom od Thüringena koja je štoviše bila grofica. Njezini sudvorani su s nerazumijevanjem i bijesom negodovali i držali da je „izvan sebe“ gledajući je kako svakodnevo izlazi iz dvorca da bi nahranila siromahe i odjenula one koji su se smrzavali. Držali su je suludom kada je u godini gladi siromasima otvorila dvorske žitnice i prodala alatnicu da bi ublažila glad. Ili kada bi za stolom štrajkala glađu znajući da se na njemu nalazi hrana stečena na nepošten način. Nitko je od dvorana nije mogao razumjeti.

Ima li među nama ljudi koji su toliko „zaluđeni“ Isusovim naukom? Ljudi kojima je jedino važno što Bog od njih hoće. Ljudi koji su spremni, ako osjete poziv biti svećenik, časna sestra, vjeroučitelj, pastoralna suradnica, krenuti za Isusom pa makar ich mnogi proglasili ludima? Ima li ljudi poslodavaca koji će biti do kraja pošteni i pravedni prema svojim radnicima? Ima li stanodavaca koji neće nastojati od svojih najamnika izvući svaki cent? Ima li roditelja kojima neće biti najvažnije ugurati smarthfon i chipps u ruke svoga djeteta da se o njemu ne moraju brinuti? Ima li ljudi koji su sposobni prepoznati bijedu i zauzeti se za boljitak. Ljudi kojima je brak i obitelj svetinja?

Veliki indijski državnik Mahatma Gandhi je bio toliko oduševljen evanđeljem, posebno „Govorom na gori“, da je poželio postati kršćaninom. Od toga ga su ga odvratili kršćani koji ne žive kao kršćani. Kršćani koji idu ugodnim i lagodnim putem, koji se ne suobličuju Isusu Kristu nego svijetu u kojemu žive. Koji nisu „soll zemlje“ ni „svjetlo svijeta“.

Današnje evanđelje nas hoće potaknuti i ohrabriti da budemo „ludi“ u očima svijeta i da Isusuovu Radosnu vijest gurnemo na mjesto koje joj pripada – u središte našega života kao mjeru naših misli, riječi i djela.

„Tko god vrši volju Božju, on mi je brat i sestra i majka.“ Ove Isusove riječi su potpuno jasne i do dana današnjega nisu izgubile vrijednost i neće je izgubiti nikada. Uzmimo ove riječi srcu i gradimo svoj život na njima. Velika je čast i radost biti Isusov brat, majka, sestra.

 


Darovi Duha Svetoga

SEDAM DAROVA DUHA SVETOGA

Bog nam u djelotvornoj snazi Duha Svetoga, koji je naš Gospodin i Životvorac, daruje sve potrebno za spoznavanje svoje vjere i život u Njegovoj blizini. Budimo otvoreni darovima Duha Svetoga!

MUDROST: “mudar” je čovjek sposoban razlikovati važno od nevažnoga u životu; sposoban je uživjeti se u drugoga i iznutra “vidjeti” i “čuti” ono najdublje u njemu; “mudar” je čovjek sposoban u Božjem svjetlu “gledati” i “prosuđivati” cjelokupnu stvarnost.

RAZUM: “razuman” čovjek “otvoren” je i kritičan u razumijevanju sebe, svijeta i ljudi; sposoban je “čuti” i razumjeti Božju riječ koja nam se na različite načine objavljuje (osobito Riječ koja nam je objavljena u Isusu Kristu).

SAVJET: čovjek koji ima “dar savjeta” sposoban je savjetom pomoći drugome u donošenju njegova osobnog mišljenja i osobne odluke, osobito u važnim trenucima njegova života (za to je sposoban onaj koji drugoga zna “iznutra” slušati te mu se ne nameće svojim “savjetima” nego mu ostavlja mogućnost za slobodan izbor); imati “dar savjeta” znači također biti sposoban primati savjet od drugoga i, osobito, tražiti “savjet” u slušanju Božje riječi.

JAKOST: “jak” čovjek sposoban je hrabro živjeti ljudsku i kršćansku istinu; dosljedan je i sposoban izdržati i onda kad je teško vjerovati i nadati se; svoje povjerenje i svoju ljubav prema Bogu i ljudima temelji na Božjoj vjernosti i ljubavi.

ZNANJE: čovjek s “darom znanja” traži i radosno prihvaća istinu; prepoznaje i “zna” ljude, svijet i Boga u njihovoj najdubljoj stvarnosti; “priznaje” drugoga i raduje se kad nasluti bogatstvo njegove osobe.

POBOŽNOST: istinski “pobožan čovjek” živi u najintimnijoj povezanosti s Bogom. Bog je za njega Otac kome se smije bez straha i s ljubavlju obraćati.

STRAH BOŽJI: “dar straha Božjega” (“strahopoštovanja”) čini nas sposobnima da shvaćamo i doživljavamo Boga kao najdublju i najveću Tajnu, kao “Prisutnog” i kao “Nedostupnog” (Bog nam je “bliži od nas samih” ali nam je i neizrecivo “dalek” jer je neizrecivo “drugačiji” i “veći” od nas); biti ispunjen “strahom Božjim” znači također biti ispunjen “strahom od grijeha”, tj. ne biti ravnodušan prema grijehu i zlu nego se svim snagama zalagati za stvaranje novog, Božjeg svijeta među ljudima. Mogli bismo reći da je “dar straha Božjega” i novo ime za ljubav prema Bogu: bojimo se uvrijediti Boga i izgubiti njegovo prijateljstvo jer ga ljubimo; ljubav je pažljiva.

Molitva za sedam darova Duha Svetog

Gospodine, Bože moj, Ti svojim Duhom proničeš sve, pa i dubine moga srca. Daruj mi mudrost da Tvoju Riječ mogu primiti u svakodnevnom životu, razum da spoznam Tvoj put, da te uvijek mogu slijediti. Daj mi znanje da uvijek tražim ono što je gore, da ne potratim svoj život tražeći samo ono što je svjetsko. Ispuni moj um darom savjeta da pronađem istinu koju ću darivati drugima, ispuni me pobožnošću da Te ljubim, moj Bože, svim svojim srcem i da Ti se klanjam u Duhu i Istini. Daj mi jakosti da stojim čvrsto i hrabro kad dođu đavolski napadi svijeta i tijela. Na kraju, obdari me i strahom Božjim da nikada ne odem od Tebe, već da Ti ostanem blizu uvijek, u vrijeme radosti i u vrijeme tuge. Uvijek i u svemu daruj mi svoje misli, Spasitelju, da mogu kročiti prema Tvome kraljevstvu čineći Tvoju svetu volju. Amen.

(Sedam darova Duha Svetoga i molitva su preuzeti s portala www.molitvenik.hr)