Slabo se srce smjestilo kraj Tvoga
Slabo se srce smjestilo kraj Tvoga
Kroz taj prozor mali, moje misli bježe
Pogledom obuhvatih nebo što se gubi
Daljina?… samo privid oku što se veže
Svjetlošću, u kom se nebo sa zemljom ljubi
Slabo se srce smjestilo kraj Tvoga
Ljubavi žedno, tražeć' Tebe, Boga
U strahu kuca ludo, iskočit’ bi htjelo
Preplašeno, gonjeno, kao janje bijelo.
Ruke se drhtave u Tvojoj skrile
Sklopljene u grču molitve i bola
Stoput ispružene u prazninu ništavila
Kraj srca se Tvoga one utoplile.
Bez Tvoga srca nema moga otkucaja
Bezbroj si me puta oživio Duhom
Niti ruku drugih, bez Tvoga zagrljaja
Niti hrane druge, osim Tvojim Kruhom.
KaleU susret pedesetnici
Čitanje Djela apostolskih -Dj 28,16 - 20
Kad uđosmo u Rim, Pavlu su dopustili stanovati zasebno, zajedno s vojnikom koji ga je čuvao. Nakon tri dana sazva on židovske prvake. Kad se sabraše, reče im: »Ja, braćo, ne učinih ništa protiv naroda ni običaja otačkih, a ipak me okovana u Jeruzalemu predadoše u ruke Rimljana. Oni me nakon istrage htjedoše pustiti jer nije na meni bilo ništa čime bih zaslužio smrt. Kako se Židovi tome opriješe, bio sam prisiljen prizvati se na cara; ne dakle stoga što bih imao bilo za što tužiti svoj narod. S toga dakle razloga zamolih vidjeti vas i obratiti vam se jer zbog nade Izraelove nosim ove verige.« Pavao osta pune dvije godine u svom unajmljenom stanu gdje je primao sve koji su dolazili k njemu, propovijedao kraljevstvo Božje i naučavao o Gospodinu Isusu Kristu sa svom slobodom, nesmetano.
Riječ Gospodnja.
Kratko razmišljanje u s usret Pedesetnici
Današnje čitanje iz Djela apostolskih govori o apostolu Pavlu kojeg su okovana iz Jeruzalema doveli u Rim. Pred židovskim prvacima Pavao govori ovako: »Ja, braćo, ne učinih ništa protiv naroda ni običaja otačkih, s toga dakle razloga zamolih vidjeti vas i obratiti vam se jer zbog nade Izraelove nosim ove verige.«
Liturgija tjedna koji je za nama sadrži čitanja iz Djela apostolskih koja opisuju putovanja i djelovanje apostola Pavla, kako među Židovima tako i poganima.
Da bismo bolje razumjeli današnje čitanje potrebno se je vratiti u Pavlovo vrijeme. To znači, vrijeme nakon Uskrsnuća, vrijeme širenja evanđelja i osnivanja prvih kršćanskih zajednica. Apostol Pavao je na svojim brojnim putovanjima po Europi i Maloj Aziji propovijedao evanđelje i bio živi svjedok našeg Gospodina Isusa Krista. Ta putovanja nisu prolazila bez problema i konflikata, a često i po život opasnih situacija. Njegova su putovanja često završavala brodolomima, u tamnicama pa i u okovima, kao što nam govori i današnje čitanje. No on je neumorno i nepokolebljivo, bez straha za vlastiti život širio Kristov nauk, vodio rasprave sa Židovima i ohrabrivao i učvršćivao prve kršćanske zajednice koje su imale puno izazova i problema.
Prve kršćanske zajednice su bile formirane od Židova koji su prelazili na kršćanstvo i pogana koji su prelazili sa mnogoboštva na monoteizam, što znači vjeru u jednoga Boga. Krsteći se postajali su članovi prve Crkve, ali su sa sobom donosili svoja različita vjerovanja i tradicije. Kako Židovi tako i pogani. Zbog toga su nastajali brojni konflikti i razmirice koje su unosile nemir i probleme u prvu Crkvu.
Nakon nešto više od 2000 godina kršćanstva moglo bi se zaključiti da smo imali puno vremena za vježbu i da su naše kršćanske zajednice danas savršene, bez problema i izazova. Bez farizejskih i saducejskih rasprava, bez međusobnog optuživanja i bacanja u tamnicu riječima. Mi danas imamo službeni nauk Crkve, puninu Božje objave u Bibliji i dogme. To znači da smo sigurni od krivovjerja i zabluda ( s kojima su se borile prve zajednice) i da svu svoju životnu energiju možemo usmjeriti na življenje evanđelja i činjenje dobra. No, ide li sve glatko ili ipak postoje problemi kao i u Pavlovo vrijeme?! Ljudska narav je slaba, lomljiva, nesigurna. I naš Gospodin to zna. Zna danas i znao je prije 2000 godina. Znao je i onda kada se je Njegova prva zajednica, zajednica apostola nakon Velikog petka razbježala, sakrila, zatvorila u kuće i živjela u strahu. Kako je moguće da netko tko danima hoda s Kristom, svjedoči svim čudima koje je Krist činio i zna da je Krist Sin Božji svejedno pobjegne i zataji?! Kako je moguće da mi danas još uvijek bježimo od Istine, od Krista koji je u svakom potrebitom, napuštenom, ostavljenom čovjeku, okrećemo glavu i ne živimo evanđelje!?Slabi smo, ranjeni grijehom i potrebna nam je snaga i sila odozgor. Naš Otac to zna i ne ostavlja nas same. Krist je i obećao da nas neće ostaviti same i slabe u našim životima, nego da će nam poslati Duha Svetoga čija sila i snaga pokreće čitav svijet. Sila Duha Svetoga po kojoj plašljivi i nesigurni apostoli postaju gorljivi širitelji Kristova nauka, izlaze na ulice i trgove, govore u jezicima, istjeruju zle duhove, podnose mučeništvo. Snaga Duha Svetoga po kojoj bogati i uobraženi progonitelj kršćana Savle postaje Pavao, apostol koji se odvažuje na duga i iscrpljujuća putovanja. Trči, hoda, plovi olujnim morima, biva utamničen, a sve kako bi ljudima donio Krista. U sili i snazi Duha Svetoga čovjek se nanovo rađa, mijenjaju se životi iz temelja, pucaju okovi grijeha. Mi smo djeca Božja koju Otac njihov obilato daruje i nikad ne ostavlja same. Osvijestimo u našim srcima kakvo nam je blago darovano u sakramentima. Što primamo po sakrmentu Svete potvrde? Sjetimo se tog pečata i odmotajmo konačno darove Duha Svetoga koje smo dobili i procvast će nam obitelji, zajednice,župe, domovina. Ne čekajmo više na druge i budimo kao Pavao koji u dubini svoje duše čuje Gospodinov glas: "Hrabro samo".
U radosnom iščekivanju svetkovine Duhova neka nas blagoslovi Otac, Sin i Duh Sveti. Amen
Martina Bočkaj Geißler
Bog u kojega ne vjerujem
Bog u kojega ne vjerujem i nikad ne ću vjerovati:
– u Boga koji traži da ga se ljudi boje
– u Boga vrača i čarobnjaka
– u Boga koji bi sprečavao ljudski razum u njegovu traženju
– u Boga koji bi bio monopol jedne Crkve, rase, kulture ili kaste
– u Boga djeda koga se može manipulirati
– u Boga kome ne bi trebao čovjek
– u Boga suca koji sudi uvijek sa zakonom u ruci
– u Boga koji se može rastumačiti filozofijom
– u Boga koji priječi čovjeku da raste, da osvaja, da se preobražava, da se razvija dotle da postane “gotovo kao Bog“
– u Boga koji od čovjeka, zato što vjeruje, zahtijeva da se odrekne da bude čovjek
– u Boga koji kaže “platit ćeš ti meni“
– u Boga koji se koji put kaje što je ljudima dao slobodu
– u Boga koji se zadovoljava da čovjek kleči čak i ako ne radi
– u Boga opijum za obnovu zemlje i nadu samo za budući život
– u Boga onih koji misle da ljube Boga zato što ne ljube nikoga
– u Boga kojemu se sviđaju oni koji uvijek govore “sve je u redu“
– u Boga koji opravdava rat
– u Boga koji daje prednost bogatima
– u Boga koji ne spašava one koji ga nisu upoznali, ali koji su ga željeli i tražili
– u Boga koji se zaručuje s politikom
– u Boga koji zemlju i stvari što ih čovjek voli uništava umjesto da ih preobrazi
– u Boga koji ne bi bio misterij, koji ne bi bio veći od nas
– u Boga koji bi zauvijek uništio naše tijelo umjesto da ga uskrisi
– u Boga za koga ljudi vrijede ne po onome što jesu, nego po onome što imaju ili predstavljaju
– u Boga koji ne bi bio ljubav i koji ne bi znao pretvoriti ljubav u ono što treba
– u Boga u koga se ne bih mogao pouzdati i onda kad zakažu sve nade
Juan Arias