Duhovni kutak

SVETI ANTUN PADOVANSKI – SVETAC CIJELOGA SVIJETA

Riječ je o jednom od najomiljenijih svetaca u čitavoj Katoličkoj Crkvi, kojega se časti ne samo u Padovi, gdje je podignuta prekrasna bazilika u kojoj se čuvaju njegovi posmrtni ostaci, već i u cijelom svijetu.

Sveti Antun Padovanski (sveti Ante) rodio se u Lisabonu u plemićkoj obitelji, oko 1195., i na krštenju je dobio ime Fernando. Stupio je među kanonike koji su opsluživali monaško pravilo svetog Augustina, najprije u samostanu Sv. Vincenta u Lisabonu a potom u samostanu Svetog križa u Coimbri, čuvenom kulturnom središtu Portugala. Posvetio se sa zanimanjem i žarom proučavanju Biblije i crkvenih otaca, stekavši potrebno teološko znanje koje je plodonosno primjenjivao u svom poučavanju i propovijedanju.

U Coimbri se zbio događaj koji je označio prekretnicu u njegovu životu: ondje su 1220. godine bile izložene relikvije prvih pet franjevačkih misionara, koji su otišli u Maroku i ondje podnijeli mučeništvo. Njihov je život duboko dirnuo mladog Fernanda i u njemu se rodila želja da ih nasljeduje i pođe putom kršćanske savršenosti: zatražio je tada da istupi iz augustinskih kanonika i da postane manji brat. Njegov je zahtjev prihvaćen i on se, uzevši ime Antun, uputio u Maroko, ali je Božja providnost odlučila drukčije.

Zbog bolesti je bio prisiljen vratiti se u Italiji te je, 1221. godine, sudjelovao na glasovitom “Kapitulu na rogožinama” u Asizu, gdje se susreo također sa svetim Franjom. Nakon toga je neko vrijeme živio u potpunoj skrovitosti u samostanu u blizini Forlija, na sjeveru Italije, gdje ga je Gospodin pozvao u drugu misiju. Pozvan, sasvim slučajno, propovijedati na svećeničkom ređenju, pokazao je da je obdaren takvom učenošću i govorničkim umijećem da su mu poglavari povjerili zadaću propovijedanja.

Započeo je tako u Italiji i Francuskoj apostolsko djelovanje koje je bilo tako snažno i djelotvorno da je naveo brojne one koji su se odijelili od Crkve da se ponovno vrate na pravi put. Bio je također jedan od prvih, ako ne i prvi učitelj teologije među manjom braćom. Počeo je predavati u Bologni, uz Franjin blagoslov, koji je, prepoznavši njegove kreposti, poslao Antunu kratko pismo, koje započinje ovim riječima: “Bilo bi mi drago da braću poučavaš teologiji”. Antun je udario temelje franjevačke teologije koju su njegovali veliki mislioci a koja je imala svoj vrhunac sa svetim Bonaventurom iz Bagnoregia i blaženim Duns Scotom.

Nakon što je postao provincijalnim poglavarom manje braće iz Sjeverne Italije, nastavio je službu propovijedanja, vršeći je naizmjenično sa službama vezanim uz vođenje provincije. Po završetku službe provincijala povukao se u blizinu Padove, gdje je bio boravio već u nekoliko navrata. Nakon svega godine dana, umro je pred gradskim vratima, 13. lipnja 1231. Padova, koja ga je prihvatila s ljubavlju i štovanjem za života, odala mu je trajno štovanje i iskazala svoju pobožnost. Sam papa Grgur IX., koji ga je, čuvši njegovu propovijed, nazvao “Kovčegom Svetoga pisma”, proglasio ga je svetim 1232., između ostaloga i zbog čudesa koja su se dogodila po njegovu zagovoru.

U posljednjem razdoblju svoga života, Antun je napisao dva sveska “Propovijedi”, koja su naslovljena “Nedjeljne propovijedi” i “Propovijedi o svecima”, namijenjene propovjednicima i predavačima na teološkim studijima iz Franjevačkog reda.

Sveti Antun piše: “Ljubav je duša vjere, ona je oživljava; bez ljubavi, vjera umire” (Sermones Dominicales et Festivi II, Messaggero, Padova 1979., str. 37). Samo duša koja moli može napredovati u duhovnom životu: to je povlaštena tema propovijedi svetog Antuna. On dobro poznaje nedostatke ljudske naravi i čovjekovu sklonost grijehu. Zato neprestano poziva vjernike da se bore protiv nagnuća pohlepe, oholosti i nečistoće te, naprotiv, vrše kreposti siromaštva i velikodušnosti, poniznosti i poslušnosti, neporočnosti i čistoće.

Na početku 13. stoljeća, kada su nicali novi gradovi a trgovina doživljavala procvat, sve je više bilo onih koji su bili neosjetljivi na potrebe siromaha. Zbog toga Antun u više navrata poziva vjernike da razmišljaju o pravom bogatstvu, a to je bogatstvo srca, kojim čovjek postaje dobar i milosrdan te tako skuplja blago za nebo: “O vi bogati – tako je on opominjao – neka vam prijatelji budu… siromasi, primite ih u svoje domove. Isti će ti siromasi kasnije primiti vas u vječne stanove, gdje vlada ljepota mira, povjerenje i sigurnost te obilni spokoj neprolazne sitosti” (Isto, str. 29). Nije li možda to učenje, dragi prijatelji, veoma važno i danas, kada financijska kriza i teške ekonomske neuravnoteženosti osiromašuju brojne osobe i stvaraju uvjete bijede?

Antun, koji je bio iz Franjine škole, stavlja uvijek Krista u središte života i misli, djelovanja i propovijedanja. Upravo to je drugo tipično obilježje franjevačke teologije: kristocentrizam. Franjevački teolozi rado razmatraju, i pozivaju razmatrati, otajstva Gospodinova čovještva, napose rođenje, koje u čovjeku bude osjećaje ljubavi i zahvalnosti prema Božjoj dobroti. Pogled na Raspetoga također nadahnjuje osjećaje zahvalnosti prema Bogu i poštovanja prema dostojanstvu osobe, tako da svi, vjernici i nevjernici, mogu ovdje pronaći značenje koje obogaćuje život. Antun tako piše: “Krist, koji je tvoj život, stoji pred tobom raspet, da se ti zagledaš u križ kao u neko zrcalo. Ondje ćeš moći spoznati koliko su smrtonosne bile tvoje rane, koje nijedan drugi lijek ne bi mogao ozdraviti osim krv Sina Božjega. Ako pogledaš dobro, moći ćeš shvatiti koliko su veliki ljudsko dostojanstvo i tvoja vrijednost… Nigdje drugdje čovjek ne može bolje uočiti koliko vrijedi kao kada se zagleda u zrcalo križa” (Sermones Dominicales et Festivi III, str. 213-214).

Dragi prijatelji, neka Antun Padovanski, kojega vjernici toliko časte, zagovara za čitavu Crkvu i poglavito za one koji se posvećuju propovijedanju. Neka ovi potonji, crpeći nadahnuće iz njegova primjera, trude ujediniti solidan i zdrav nauk, iskrenu i gorljivu pobožnost te učinkovitost u naviještanju.

“Ako propovijedaš Isusa, on omekšava otvrdnula srca; ako ga zazoveš, gorke ti napasti postaju slatke; ako o njemu razmišljaš, on ti srce prosvjetljuje; ako o njemu čitaš, on ti nasićuje um” (Sermones Dominicales et Festivi III, str. 59). (papa Benedikt XVI., kateheza na općoj audijenciji, 10. veljače 2010.)

Sveti Antun Padovanski – molitva u svakoj potrebi

Spomeni se, sv. Ante, da si uvijek pomagao i tješio sve koji su se tebi utjecali u svojim potrebama. S čvrstim pouzdanjem preporučujem se i ja tvom moćnom zagovoru kod Boga. Ne odbij moje prošnje i svojim posredovanjem kod Boga isprosi mi – ako je za dobro moje duše – milost… za koju te molim. Pomozi mi u ovoj mojoj potrebi i nevolji! Blagoslovi mene, moj rad, moju obitelj i sve moje drage, čuvaj nas od bolesti i pogibli duše i tijela! Sve nas krijepi da u boli i kušnji ostanemo čvrsti u vjeri i ustrajni u ljubavi. Amen.

Preuzeto s portala bitno.net

by Zupnik

KLANJAM TI SE SMJERNO

Klanjam ti se smjerno, tajni Bože naš,
što pod prilikama tim se sakrivaš,
srce ti se moje cijelo predaje,
jer dok promatra te, svijest mu prestaje.

Vid i opip, okus varaju se tu,
al' za čvrstu vjeru dosta je što čuh.
Vjerujem u svemu Kristu Bogu svom,
istine nad ovom nema istinom.

Samo Bog na križu bješe oku skrit,
ovdje je i čovjek tajnom obavit.
Vjerujem u oba, oba priznajem,
S razbojnikom isto skrušen vapijem.

Rana kao Toma ja ti ne vidim,
ipak Bogom svojim priznajem te s njim.
Daj da vjera moja uvijek življe sja,
da se ufam u te, da te ljubim ja.

Uspomeno smrti Spasa premilog,
živi kruše što si život puka svog.
Daj da sveđ od tebe i moj živi duh,
Dokraj žića budi najslađi mu kruh.

Sv. Toma Akvinski

by Zupnik

TJELOVO - SVETKOVINA TIJELA I KRVI KRISTOVE

UZMITE, OVO JE TIJELO MOJE
Kad te prijatelji zovu na večeru, to je uvijek lijepo. Večera na koju apostoli pozivaju Isusa u današnjem evanđelju, posebna je večera. Ona koja se slavi o blagdanu Pashe. A Isusa je taj poziv pogodio u živu ranu. Naime, „Pasha“ u Židova znači i blagdan i pashalno janje. Dok učenici bezazleno pitaju Isusa: „Gdje hoćeš blagovati pashu, da odemo i pripravimo?“, nisu znali da će pashalno janje te godine biti posve drugačije. Bit će žrtvovano pravo Pashalno janje – Krist. Janje koje su Izraelci žrtvovali i blagovali svake godine o blagdanu Pashe bilo je tek slika pravoga Janjeta koji oduzima grijeh svijeta. On je onaj o kojem pismo veli „Kao janje na klanje odvedoše ga…“ I sada se to Pismo ostvaruje. Zato je Isus potresen u srcu. Zna da je ovo vrhunac njegova poslanja. Sada je veliko finale.

I dok su blagovali, on uze kruh, blagoslovi Boga, pa razlomi, dade im i reče: „Uzmite, ovo je tijelo moje.“

Takvo je Božje djelovanje. Bog se daje. Božji Sin se predaje. Za nas, za svoje prijatelje. Pomislimo kakva li je sve silna i velika djela Isus prije toga učinio: umnožio kruh i ribe, pretvorio vodu u vino, bolesne liječio, mrtve uskrišavao. Narod je bio „visio o njegovoj riječi“. Govorili su o njemu: „Nitko nije govorio kao ovaj čovjek.“ Govorili su o njemu da je Jeremija, da je Ivan Krstitelj. Klicali su mu: „Hosana Davidovu Sinu! Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje!“ A na koncu, ključno djelo spasenja nije ni u čemu nabrojenom. Krist je najveći u svome predanju, u onome kad je predao samog sebe, kad je rekao: „Neka ne bude moja, nego tvoja volja“. Središnje otajstvo Kristova spasenja jest upravo njegovo predanje i njegova proslava.

I uze čašu, zahvali i dade im. I svi su iz nje pili. A on im reče: „Ovo je krv moja, krv Saveza, koja se za mnoge prolijeva.“

U čaši svoje krvi Isus sažima svu vrelinu svoje ljubavi, svu bezuvjetnost svojega predanja. Daje svoj život da bismo mi živjeli. U predanju, u potpunoj samozataji vidi on smisao svoga života i svoga poslanja. Reći će: „Nema veće ljubavi od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje.“ I to čini. Jer je Bog takav.

A što da kažemo mi, sitničavi, malovjerni grešnici? Upravo zato što smo grešnici, što tako malo dopuštamo Duhu Božjem da u nama djeluje, upravo zbog toga naši životni pogledi bitno se razlikuju od Isusovih. Kako li samo znademo biti maleni, jalni, zavidni, nesigurni, tjeskobno zabrinuti za svoje probitke, nemirni i uznemireni, usplahireni i nesigurni! Da ja nešto dadem, predam, pogotovo da sebe predajem i predam?! Uvijek sam pun nekih računa: a što ako?, a što će mi onda ostati?, a što ako budem prevaren? Kako li samo ja danas mučno i teško otvaram svoju šaku! Pogotovo ako trebam dati ne samo nešto od sebe, nego i sebe. „Dati i predati“. Kako li danas olako izokrećemo vrijednosti! Jer, mi radije uzimamo. Uzimamo sebi. Za sebe. A evo, Sin Božji kao smisao svoga boravka među ljudima stavlja upravo davanje i predanje. Konačno, recimo i to, smisao i bit Božje naravi i jest ljubav. Sebedarje. Potpuno i bez pridržaja.

Dosita trebamo nešto naučiti nešto od svoga Spasitelja. Ne govori on to utaman. Jer u Božjem kraljevstvu davati znači darivati da bi se stostruko primilo. Umirati znači predati svoj život da bi ga čovjek zadobio umnožena i u potpunosti. Biti ponižen s Kristom, s njim umrijeti znači onda i s njime živjeti, s njime biti proslavljen u vječnosti.

www.vjeraidjela.com

by Zupnik

Vrline iz ispovjedaonice | Sveti Leopold Bogdan Mandić

Veličina kršćanskoga života je da se bude svjedokom i u «stranim» okolnostima i među ljudima koji nisu moje krvi, moga jezika, nisu «moji» ni po mojoj volji, ali jesu Božja djeca, potrebiti Božje dobrote i ljudskog razumijevanja

Kao i s drugim svecima, slično je i s Leopoldom Bogdanom Mandićem: uvijek iznova, s novim vremenom i novim generacijama, valja pristupiti njegovu značenju. Pitamo se što bi nam danas mogao poručiti ovaj uzorni franjevac kapucin. Znamo da je rođen 1866. u Herceg Novom, da je sa 16 godina otišao u kapucine, u Venecijansku provinciju koja je imala samostan u njegovom rodnom gradu, i da je uz nekoliko kraćih boravaka, najveći dio života, 40 godina, proveo u samostanu u Padovi, sve do smrti 1942. – u gradu poznatog franjevca, sv. Ante. I dok je fra Anto bio javni propovjednik, fra Leopold je čitav život proveo u «skrovitosti» ispovjedaonice. Razlike, ali i sličnosti: sve što su god radili, radili su posvećeno: za proslavu i zahvalu Bogu i za dobro ljudi.

U čemu bi nam mogao biti uzorom sv. Leopold, pitamo se na njegov dan? O njegovu podrijetlu, starinom iz Omiša, a onda još daljnjom starinom, negdje iz Bosne, o tome da su mu bogati predšasnici osiromašili uslijed nove tehnologije brodarstva, o nekim drugim biografskim podacima, dosta je znano. Mogli bismo govoriti o njegovoj poniznosti, ili da je bio izrazito niska rasta, da je pobolijevao, da je imao prijeku, žestoku narav koju je susprezao tišinom, posebno slušanjem drugih.

Iz spisa se razabire da je Leopold živio u nekom smislu «razapet». Volio je vratiti se svojoj rodnoj zemlji, među svoje ljude, ali ostao je čitav život u Italiji, u tuđini. Iako je dakle živio u čežnji za zavičajem, ostao je vjeran svome poslanju ondje gdje se našao, pomiren s onim što on nije mogao promijeniti: poziv i poslanje ispunjaju se i ondje gdje se već jest. Svjedočio je evanđelje cjelinom svoga bića, ne polovično, ne duhovno rascijepljen, ne preko volje i bez ljubavi. Leopold je slijedio Isusa i onda kada mu nisu bile ispunjene želje i očekivanja. Boga se svjedoči u uvjetima s kojima se ne možemo dokraja sprijateljiti. Veličina kršćanskoga života je da se bude svjedokom i u «stranim» okolnostima i među ljudima koji nisu moje krvi, moga jezika, nisu «moji» ni po mojoj volji, ali jesu Božja djeca, potrebiti Božje dobrote i ljudskog razumijevanja.

Na pomirenost sa stvarnošću koju je hranila nada, nikada slomljeno očekivanja da će se kad-tad vratiti u svoj kraj, uz zdušno prihvaćanje okolnosti, dolazi odgovorni pastoralni rad – Leopoldovo neumorno ispovijedanje. Ako se za njega kaže da je bio «apostol ispovjedaonice», onda je on naravno najprije primjer i model za svećenike, ispovjednike, ali i za sve vjernike. Zato vrijedi ugledati se na Leopoldove vrline iz ispovjedaonice.

Prva vrlina ispovjedaonice, Leopoldova i svevremena vrlina je darivanje, žrtvovanje ako hoćemo, iako se pravi život ne razumijeva kao žrtvovanje nego darivanje. Smatramo i govorimo da su dobri oni ljudi koji su nesebični, koji darivaju, koji se darivaju. A najbolji među nama su oni koji darivaju ono što nemaju. Najuzvišenije je darivati ono što se nema ili čega se nema u izobilju. A to je osim života najprije vrijeme. Ispovijedanjem Leopold je darivao vrijeme za drugoga. Svi smo zahvalni onima koji nam poklanjaju svoje vrijeme, koji ne bježe od nas, koji se susreću s nama, koji nam odgovaraju na naše potrebe. Ovo je danas posebno važno, jer se svi žalimo da smo u nedostatku vremena, a ustvari u nedostatku smo darivanja sebe svojim bližnjima i ljudima. Leopold je bio nasljedovatelj svoga Učitelja Isusa, svjedok Boga koji je imao vremena za ljude.

Na darivanje vremena nadovezuju se druge Leopoldove vrline iz ispovjedaonice: slušanje, priznanje grešnosti, milosrđe i povjerenje. Slušati druge, osobito slušati druge u njihovoj nevolji, čuti i razumjeti drugoga i kada je on zamršen, složen, grešan, dosadan, lažljiv, prepoznati ga u njegovoj potrebi, u njegovom maskiranju i uljepšavanju, ali biti kadar popravljati se pred veličinom onoga tko se ispovijeda, povjerava, odlika je velikih. Leopold je danima i godinama slušao ljude, bio pozoran na njih, pomagao im, savjetovao, opominjao, bio samilostan, prije svega slušao, ali i sam se mijenjao kroz slušanje. Bio je svjedok Boga koji čuje čovjeka i blago razgovara s njime.

Kroz slušanje, kao u svakom pozornom razgovoru, a posebno u ispovijedi i molitvi pred Bogom – ispovijed je najuzvišenija molitva – dolazi se do priznanja svoje grešnosti, malenosti, slabosti, krhkosti, do priznanja da nam je potreban netko viši i veći, drukčiji i bolji, jer nismo sebi dostatni. Leopold je sam bio vjernik ponizna priznanja svoje bijede, čovjek koje ga je resila sposobnost kajanja. Pomagao je drugima da i sami priznaju da su slabi i grešni. Danas i uvijek nasušna je potreba priznati svoje grijehe; biti sposoban pokajati se, pojedinačno i kao obitelj i kao zajednica, i kao župna zajednica i kao Crkva i narod. I učiniti pokoru, zadovoljštinu, uspostaviti pravdu žrtvama i unesrećenima. U vrijeme bezgrešnih i nevinih, Leoplold je bio svjedok Boga koji se ne sablažnjava niti kažnjava nego uslišava ljudsko priznanje grešnosti i sposobnost kajanja.

Leopoldova sljedeće vrlina ispovjedaonice je milosrđe, ne njegovo nego Božje milosrđe. To je ona osobina koja pokreće sve. Za nju Isus kaže u Lukinu evanđelju da je najveća oznaka Božjega, Očeva savršenstva koju trebamo nasljedovati. (Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan.) Onaj tko je osjetio Božje milosrđe u ponoru svoje grešne tame, ne može ne biti milosrdan. Leopoldu su dolazili ljudi na ispovijed jer je pozorno slušao jer je bio božanski milosrdan, jer su ljudi osjetili da preko njega Bog oprašta neoprostivo što i jest temeljna oznaka Božjeg milosrđa a time i sakramenta ispovijedi. Leopold je svjedočio ljudima Boga koji oprašta ono što ne bismo nikada drugima a ni sebi oprostili, Boga neizmjernoga milosrđa.

I još jedna važna vrlina ispovjedaonice jest povjerenje u ljude, vjera u čovjeka. Ona dolazi iz Leopoldova izravnog iskustva Božjega praštanja. I Leopold se mijenjao uz one koje je ispovijedao, jer je među njima prepoznavao svjedoke Božje bezgranične dobrote. I u njima je prepoznao da Bog neizmjerno vjeruje ljudima, da i onaj koji je pao na najnižu točku grešnosti, u ponor neljudskosti, da i onaj koji se našao u marku zla, ovisnosti, nasilja, zločina, krađe, kocke, laži, pretvaranja, prijevara, spletki, nevjerstva, ubojstva, da, i najgori se mogu promijeniti, obratiti. Zato Leopoldu nije dodijalo ispovijedati, zato je primao i one «dosadne» koji su mu dodijavali stalnim ispovijedanjem, i one koji su se umorili od rada na sebi, i one polovične, baš jer su dolazili i oni najokorjeliji, od mafijaša do opakih duhovnika, onih iskvarenih u svetinji, svećenika i biskupa, koji su se popravljali. Velika je vrlina i tako potrebna svima da ne posumnjamo u ljude, da ne izgubimo povjerenje u sebe, u ljude uopće, kako god skrenuli s puta, kako god bili zasićeni radom na sebi. Leopold je bio svjedok Boga koji je vjerovao u ljude, u Božje dobro u čovjeku.

Sveti Leopold Bogdan Mandić, zaključimo, bio je svetac ispovjednih vrlina: pažljiva slušanja, istinoljubiva razgovaranja, priznanja grešnosti i sposobnosti kajanja, svjedok Božjega milosrđa i neizmjernoga povjerenja u čovjeka. Naziva ga se i «ljudima prijatelj» jer je, ne samo katolicima nego svim kršćanima, posebno pravoslavnima, htio biti brat. Odrastao je s pravoslavnima. Čitava života, i daleko od zavičaja, u uskoj ispovjedaonici, duhovno je sabirao sav Božji svijet i radio je na jedinstva kršćana. Smatrao je da se bez ljubavi kršćana ne može u religijski i svjetonazorski pluralnom svijetu svjedočiti Božju ljubav u Isusa. Ne može se biti ratoboran i isključiv, i biti čovjek i kršćanin. Bez jedinstva kršćana vjera je puko varanje i sebe i drugih. Leopold, taj krštenjem Bogdan, Bogom dani brat svjedoči i u naše vrijeme Boga Oca svih ljudi.

Fra Ivan Šarčević (www.polis.ba)

by Zupnik