Duhovni kutak

MOLITVA GOSPI LURDSKOJ

Danas se spominjemo Gospe Lurdske.

Marija se djevojčici Bernardici ukazala kao Bezgrješno Začeće.

Bože, Oče naš, među svim stvorenjima

stvorio si Mariju,savršeno stvorenje,

Bezgrješno Začeće.

Ona je u Lurdu izgovorila svoje ime

koje je Bernardica ponavljala.

Bezgrješna, ovo je vapaj nade:

zlo, grijeh i smrt više nisu pobjednici.

Marijo, znaku nade, zoro spasenja!

Marijo, Ti, nevinosti i utočište grješnika,

moli za nas!

Zdravo, Marijo...

Gospodine Isuse, dao si nam Mariju za našu Majku.

Ona je sudjelovala u Tvojoj muci i uskrsnuću.

U Lurdu  se ukazala Bernardici,

ražalošćena zbog naših grijeha,

ali obasjana Tvojim svjetlom.

Po Njoj, Tebi, Isuse, povjeravamo radosti i žalosti,

svoje osobne, onih koji su bolesni,

kao i cijeloga čovječanstva.

Marijo, naša Majko, naše pouzdanje i naša pomoći,

moli za nas!

Zdravo, Marijo...

Duše Sveti, Duše ljubavi i zajedništva.

U Lurdu je Marija, po Bernardici,

tražila da se sagradi kapela

i pozivala ljude da onamo dolaze.

Nadahni Crkvu, koju Krist gradi na Petrovoj vjeri,

da bude jedno.

Upravljaj hod Crkve u vjernosti i odvažnosti!

Marijo, koja si ispunjena Duhom Svetim,

koja si zaručnica i službenica,

koja si uzor kršćana i majčinsko lice Crkve,

moli za nas.

Zdravo, Marijo...

Za mnoge primljene milosti, za sva obraćenja,

oproštenja, ozdravljenja, za sve pozive i obećanja

koja si Ti potvrdila ili potaknula,

za ljubav služenja drugima

na koju si nas Ti potaknula,

Majko Božja Lurdska, hvala Ti!

Zdravo, Marijo...

Sa svom braćom i sestrama,

sa svim narodima koji čeznu za mirom i pravdom,

s mladima koji traže svoj put,

Ti koja si se pokazala kao mlada žena Bernardici,

sa svima onima koji su žalosni,

bolesni, ostavljeni, napušteni,

s onima koji se suočavaju s očajem:

naša Majko Lurdska, moli za nas.

Zdravo, Marijo...

Budući da si Ti osmijeh Božji,

odsjaj svjetla Kristova,

prebivalište Duha Svetoga,

jer si izabrala Bernardicu u njezinoj nedostojnosti,

jer si Ti zvijezda jutarnja,

vrata nebeska,

i prvo proslavljeno stvorenje

divimo Ti se, veličamo Te, kličemo Ti

i s Tobom pjevamo čudesna djela Božja.

Veliča

„Veliča duša moja Gospodina,

klikće duh moj u Bogu,

mome Spasitelju,

što pogleda na neznatnost službenice svoje:

odsad će me, evo, svi naraštaji

zvati blaženom.

Jer velika mi djela učini Svesilni,

sveto je ime njegovo!

Od koljena do koljena dobrota je njegova

nad onima što se njega boje.

Iskaza snagu mišice svoje,

rasprši oholice umišljene.

Silne zbaci s prijestolja,

a uzvisi neznatne.

Gladne napuni dobrima,

a bogate otpusti prazne.

Prihvati Izraela, slugu svoga,

kako obeća ocima našim:

spomenuti se dobrote svoje

prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka.“

---

by Zupnik

Treća nedjelja kroz godinu - Nedjelja Božje riječi

Mk 1,14-20

Na Dan sv. Jeronima, prevoditelja, istraživača i tumača Biblije, na 1600. godišnjicu njegove smrti (30. rujna 2019.), Papa Franjo je motuproprijem Tada im otvori pameti (Aperuit illis) odredio treću nedjelju kroz godinu za Nedjelju Božje riječi. Polazeći od Jeronimova uvjerenja da «tko ne pozna Pisma, ne pozna ni Krista», Papa želi potaknuti kršćane na dosljednije čitanje, razmatranje i djelovanje po Pismu, po Božjoj riječi. Na primjeru Isusovih emauskih učenika, koji su razočarani pobjegli ispod Isusova križa, jer nisu poznavali Pisma, i na primjeru kako im se stranac, Isus, otkriva u Pismima i lomljenju kruha, Papa naglašava da je za svakog vjernika od odsudne važnost trostruki odnos: prema Isusu, uskrslom Gospodinu, prema zajednici vjernika i prema Svetom pismu. Isusa se razumijeva kroz Pismo, posebno kroz evanđelja; biblijski se tekstove pak čitaju i slušaju, tumače i žive u zajednici. Isus, njegov govor i djelovanje ključ su čitanja i razumijevanja Pisma. Isus je prvi tumač, egzeget, put i model kako živjeti u obitelji, prijateljstvu, u društvu po Božjoj riječi.

Ova treća nedjelja kroz godinu pada u vrijeme Molitvene osmine za jedinstvo kršćana što pojačava njezinu ekumensku važnost. Ovom nedjeljom, naime, kršćani se vraćaju svojim izvorima, a to je bez sumnje Biblija, Sveto pismo, koju dijelimo s našom starijom braćom, Židovima. Dužni smo poštivati i svetu knjigu muslimana, Kur’an, koji također sa židovima i nama dijele dio zajedničke povijesti, abrahamske i proročko-poslaničke baštine te sličan odnos prema svetom tekstu.

Biblija nije knjiga specijalista, nekolicine izabranih i povlaštenih. Nije ni knjiga tajni rezervirana samo za učene i dostupna navodno iznimnim bogomoljcima, nego je knjiga Božjega naroda – za sve ljude. Pisana je davno, ljudskim jezikom i treba danas biti dostupna na razumljivom jeziku, svima, i neukima, svim tragačima smisla, svima koji su željni čuti riječ koja oslobađa, koja ljubi, koja tješi, ali koja i opominje. Jer nije Sveto pismo tek zbirka nabožnih i sladunjavih tekstova, nego i tekstova koji opominju, prekoravaju, donose istinu. A gdje je istina, ondje ima i težine i gorkosti, ondje je poziv na obraćenje, svjetlo koje razotkriva strahove mraka i tame, na što mnogi ne pristaju nego im je draža laž i sila, spletkarenje i oholost nego pravda i milosrđe.

Budući da je Biblija pisana stotinama godina, nju treba čitati sa sviješću dalekoga vremena, s priznanjem nepoznavanja svega, s otvorenošću za poučljivost od onih koji znaju više. Valja u Bibliji tražiti svevremenu poruku, aktualnu za danas, ne vršeći nasilje nad tekstom, čitajući pojedini tekst iz cjeline te zbirke spisâ (knjigâ). A cjelina poruke je uvijek poruka Božje ljubavi prema svakom čovjeku, poruka milosrđa i spasenja. Događa se, naime, posebno među fanatičnim karizmaticima i fundamentalističkim vjernicima da se služe svetim tekstovima kao receptima i matematičkim formulama, štoviše, kao batinom i oružjem kako da što prije umire svoj duhovni nemir, odgurnu od sebe svako mišljenje i kako da ušutkaju, pa i «ubiju» duhovno a neki i stvarno one druge koji nisu njihove vjere (religiozni fanatici, teroristi koriste tekstove svete knjige da opravdaju svoje zločine). Sveto pismo uvijek se iznova tumači. To se čini u poznavanju predaje, u znanju o povijesti učinaka koje je taj tekst koji sada čitamo proizveo kroz prošlost; i taj se tekst čita, sluša, tumači ne samo u kontemplativnoj osami nego uvijek u vjerničkoj zajednici, u uzajamnom slušanju i razgovaranju. Taj se tekst ne tumači naposljetku samo svojima, nego mora biti posredovan razumljivim jezikom i dobrohotno i onima drugima, onim suvremenicima, susjedima i sugrađanima koji nisu našega puta, i to tako posredovan tekst kao kad se prijateljima dijeli od vlastitoga izobilja: prijatelje se ne želi zarobiti, misionarati, nego s njima podijeliti radost riječi, radost nađenoga smisla od kojega se živi.

Od posebne je važnost za kršćane euharistijska homilija (propovijed). Nije homilija samo tumačenje pročitanoga teksta, nego susret s Bogom u njegovoj riječi, dijalog, razgovor i molitva pojedinca i zajednice s Bogom i s Isusom Kristom.

Božja riječ koju slušamo i čitamo treba se tako slušati i čitati kao da smo mi sami, pojedinačno i kao zajednica akteri, subjekti događaja koje tekst opisuje. Mi u tekst ulazimo sa svojim pitanjima i potrebama, nesrećama i problemima, čežnjama i željama. I onda kada smo zasićeni slušanja i govora, vrijedi se otvoriti, iskoračiti iz sebe da poslušamo što nam to tekst ima za reći, jer i o nama se u tekstu radi. Možemo se identificirati s likovima, od Adama i Eve, Kajina i Abela, Abrahama i Jone do Isusa i Jude, Pilata i farizeja, velikih svećenika i razbojnika, Barabe i Magdalene, Sare i Herodijade, Ane i Marije, sve do novozavjetnih zajednica, Pavlovih ili iz Ivanova Otkrivenja koje su se odale idolatriji, koje štuju zemaljske vođe više nego Boga, koje su nesolidarne i srebroljubive, koje su mlake u svojoj vjeri, koje su iz straha, umora u dobru ili iz koristoljublja iznevjerile svoju prvu ljubav – Isusa Krista.

Biblija je nezaobilazna u vjeri. Ona je i ljudska i Božja riječ, pomaže nam da se susretnemo s Bogom. Za kršćane je povrh svega važan Novi zavjet i u njemu Isusovo evanđelje. Kada slušamo biblijske tekstove, posebno evanđelja, korisno je, ponovimo, identificirati se s likovima, i ne samo pozitivnima nego i negativnim, nužno je uplesti se u događaj. Mi preko tekstova ulazimo u susret s Isusom, sa svojim učiteljem i Gospodinom. I mi s njime hodimo od Galileje do Jeruzalema, od Jordana i kušnji u pustinji preko samarijskih sela, preko gora blaženstava i preobraženja do Getsemanija, do dvorane posljednje večere i razbojničke Golgote. I nas Isus tješi i opominje, kori zbog licemjerstva i malovjernosti, zbog zataja i izdaja; hrabri nas da se ne stidimo svoga podrijetla i statusa, da nemamo straha pred moćnicima ovoga svijeta i da ne zatvaramo oči pred nevoljnicima niti da ikada budemo grubi prema nejakima. Ništa tako ne odgaja čovjeka kao susret s Isusom preko teksta.

Imajući gore rečeno u vidu, možemo se kratko osvrnuti na današnji odlomak s početka Markova evanđelja i kratko pokazati kako se taj tekst odnosi na nas. Piše Marko da Isus odlazi u Galileju – počinje svoje javno djelovanje – nakon što je Ivan predan, nakon što ga je Herod stavio u hapsanu. Ivan je zapriječen – Isus nastupa. Odnosi se to i na nas koji smo pozvani nastaviti propovijedati evanđelje na svoje predšasnike, koji su – jedni umrli, drugi ostarjeli, neki se umorili, treći zašutjeli, neki iskrivljuju, obeskrepljuju Božju riječ…

Dalje Marko navodi temeljnu, životnu Isusovu poruku koju vrijedi uvijek ponavljati: «Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!» Danas je, ovdje i sada, za svakoga od nas punina vremena, ovo je naše vrijeme, drugoga mi nemamo. Ne možemo u prošlost, ne možemo skočiti u budućnost, ovdje i sada nam se približava Božje kraljevstvo. Najkraće kazano Božje kraljevstvo su novi odnos prema sebi, svome poslu, dužnostima, Bogu, ljudima, Božje kraljevstvo je najsažetiji odgovor na pitanje kako je Isus govorio i radio. Ovdje se naravno otvara široko područje razmišljanja i tumačenja. Za ovu priliku dovoljno je reći da svi naši odnosi i ustroji, boluju od dvoličnosti i nasilja. Isključujemo ovu Isusovu glavnu poruku, odnosno ne prihvaćamo niti izgrađujemo Božje kraljevstvo nego se izoliramo, gradimo teokratske države, entitete i crkvene utvrde, stanove i palače samodovoljnosti, makar i male rezervate straha i ugroženosti.

Isus zatim traži obraćenje. Ne traži od tamo nekih da se obrate, ne traži prvo da se obrate naši neprijatelji i povjeruju u evanđelje, nego od nas traži radikalnu promjenu mišljenja, govora i djelovanja. Obraćenje je krajnje zahtjevno, daleko teže do svake naše dijete i najteže tjelesne askeze. Mnogi koji tvrde da su se obratili, najčešće lažu, zavaravaju i sebe i druge, postali su samo jasniji u svojoj opakosti, najčešće su postali isključiviji i oholiji. Obraćenje naposljetku nije konačni sud koji mi o sebi dajemo, nego je u konačnom ono izloženo samo Božjoj prosudbi.

Isus poziva da se vjeruje evanđelju, njegovoj dobroj vijesti. Evanđelje je grčka riječ koju Isus i evanđelisti suprotstavljaju nikome drugome nego vladarima, carevima, koji su sebi posvojili tu vrstu poslanica smatrajući kakvu god poruku izricali i pisali, da je ta poruka dobra (grč. eu-dobar; angelion – vijest, poruka), radosna, spasonosna poruka – što i znači ta riječ i od nje ime imaju sami anđeli – božanski glasnici. Isus je izričit, evanđelisti su izričiti: Božja riječ koja dolazi u Isusu i s Isusom, riječ je oslobođenja od osobnih i društvenih grijeha, spasonosni izlazak iz vlastite zarobljenosti i opsjednuća, ovisnosti i nesređenih emocija, ali i iz ropstva političkog idolopoklonstva i društvenih nepravdi. Božja riječ u Isusu, riječ je istine, života, spasenja, jednostavno dobra vijest – evanđelje s kojim čovjek prelazi preko zapreka i kušnji, nadilazi svoje i tuđe uskoće, ljubi svoje bližnje bez uvjeta i prepoznaje da je u milosrđu prema neprijateljima vrhunac ostvarenja te dobre poruke.

U današnjem evanđelju slušamo i o Isusovu pozivu prvih učenika, ribara. Treba uvijek imati na pameti: Koliko je ljudi, toliko je različitih poziva. I ovdje vrijedi samo kratko zamisliti se i uživjeti u to davno događanje na obali Genezaretskoga jezera i uplesti se u te događaje i susrete s Isusom. Što bismo, naime, mi učinili da smo na mjestu od jednoga od ovih ribara? Jer s kojom se samo brzinom i lakoćom odazivaju braća Andrija i Petar, Jakov i Ivan na Isusov poziv da budu ribari ljudi! Kao da su ti odzivi bez razmišljanja, ili su ti ljudi bili umorni i jedva čekali da započnu novi život. Ne znamo jesu li stvarno posve ostavili svoju obitelj, jer neki su bili oženjeni. Pošli su za Isusom, a on im ništa ne obećaje, ni bolji društveni status, ni imanje, ni stanove, ni novac. Isusu, Bogu se ne dolazi s novcem. Isus ne niječe čovjeka i njegova dostignuća, ali da se bude Isusov učenik nisu presudne titule i diplome, nikakav samozaljubljeni osjećaj duhovne superiornosti, nikakav uspjeh u prevari i lukavom nadmudrivanju drugih. (Kako je malo istinskih učenika Isusovih!)

Božja riječ iz današnjeg evanđelja otvara nam čitav niz poticaja. Traži od nas, suvremenih kršćana da se upitamo o svome pozivu i nasljedovanja Isusa. I ako se to po odgovornosti najviše odnosi na biskupe, svećenike, franjevce, redovnike, odnosi se također i na sve vjernike koji hoće nasljedovati Isusa. Ne znamo u detalje što je potaknulo genezaretske ribare i druge Isusove učenike i učenice da pođu za Isusom «ribariti» ljude, da zajedno grade Božje kraljevstvo. U svakom slučaju taj poziv nije poziv za samoga sebe, nego poziv nesavršenih ljudi da «zagriju», «oduševe» druge kako ima smisla raditi ono što je Isus radio.

I dok slušamo Božju riječ, presudno je unutarnje slušanje, unutarnje razlučivanje. I treba stalno imati pri svijesti: o nama se radi u tekstu, o meni govori evanđelje. Na takav se način, kroz slušanje, čitanje, razgovore s drugim vjernicima, s prijateljima, kroz praksu, izgrađuje i oblikuje moja savjest, samoodgajam se. U mojoj obitelji, prijateljskim i drugim zajednicama Božja riječ ne samo da stoji na vidnom mjestu nego oblikuje naše uzajamne odnose (= Božje kraljevstvo), nekada i s otporom i bolno, jer se neki, često mnogi pa i većina spotičemo o evanđelje kao o kamen istine i ljubavi, ne želimo ništa suprotno uhodanom čuti da se ne bismo morali mijenjati ili bi neki samo pričali o ljepoti Božje riječi, zaboravljajući da su najblaženiji oni koji Božju, Isusovu riječ izvršuju.

 ovu Nedjelju Božje riječi i mi čujemo Isusov poziv: Hajdete za mnom! Neki smo pošli s oduševljenjem za više vrednote, neki smo pošli da umaknemo od težine života, samo zbog sebe, neki smo se već umorili, neki razočarali, neki ne želimo znati ništa o Isusu, neki opet u Isusovoj zajednici idemo drugim putem, suprotnim i zlim, neki tek pomalo svratimo k Isusu, onako da ga iskoristimo u svojoj opakosti, da se pokažemo pred drugima i zamažemo im oči, da steknemo poene u svojoj vojničkoj, političkoj i crkvenoj hijerarhiji, neki opet, eto, da u mnoštvu svojih veza ne prekinemo tu komunikaciju s poznanicima, zavičajem ili župskom zajednicom.

Nasljedovanje Isusa je zahtjevan dar, obveza i rizik. «Ne smije se – piše Papa Franjo mladima i svima koji žele nasljedovati Isusa – počinjati od toga da se pitamo gdje se može zaraditi više novca ili gdje se može steći veća slava i društveni ugled, ali se ne bi smjelo počinjati ni od toga da se pitamo koji će nam poslovi priuštiti najviše zadovoljstva. Ako ne želimo pogriješiti, potrebno je promijeniti perspektivu i pitati se: Poznajem li samoga sebe, onkraj onoga što pokazujem prema van i mojih osjećaja? Znam li što donosi radost a što tugu mome srcu? Koje su moje jake a koje slabe točke?» (Papa Franjo, Christus vivit – Krist živi, 285).

U kojem god stadiju poziva bili, na početku, usred života ili negdje pred smrt, Isus nas iznova poziva. Nije primjereno stalno sebeispitivanje, iscrpljujuće postavljati pitanje Tko sam ja?, jer to je često, nastavlja Papa Franjo, gubljenje vremena, niti je ispravno lijeno očekivati da nam odnekle dođe rješenje ili drugi stvore uvjete kako bismo onda mi izišli u svijet da budemo «ribari ljudi». Temeljno je pitanje, bili mi na početku ili koncu života: Za koga sam ja? I to posve konkretno, konkretne ljude, bližnje, prijatelje. «Ti si, nesumnjivo, za Boga. Ali on je htio da i ti budeš također za druge i dao ti mnoge osobine, sklonosti, darove i karizme koje nisu za tebe, nego za druge» (Christus vivit, 286).

Ni ove nedjelje Božja riječ, Isus, ne ostavlja nas gdje nas je našla. Tjera nas iz naše ravnodušnosti, iz lijenosti duha, izgoni nas iz jazbine našeg sveznanja, narcisoidnog samoopravdanja i samoljubiva zatvora mržnje prema protivnicima, iz pogubna očekivanja da se drugi promjene, obrate prije mene. Božja riječ je svjetiljka mojoj životnoj stazi, ona je ribarska mreža naših odnosa, radosnih susreta s Isusom i bližnjima. Božja riječ se Bogu ne vraća bez «ulova».

Tekst i slika: fra Ivan Šarčević u www.polis.ba

---

by Zupnik

Propovijed Msgr. Alexandra Hoffmana, nadbiskupiskog pročelinika za zajednice drugih materinskih jezika na Badnju večer

Geschichte: Der König und seine drei Söhne

Es war einmal ein König, der hatte drei Söhne. Als er alt wurde, wollte er einen von ihnen zu seinem Nachfolger bestellen. Er versammelte die Weisen des Landes und rief seine Söhne herbei. Er gab jedem fünf Silberstücke und sagte: „Ihr sollt für dieses Geld die Halle in unserem Schloss bis zum Abend füllen. Womit, ist eure Sache.“ Die Weisen sagten: „Das ist eine gute Aufgabe.“

Der älteste Sohn ging davon und kam an einem Feld vorbei, wo die Arbeiter dabei waren, das Zuckerrohr zu ernten und in einer Mühle auszupressen. Das ausgepresste Zuckerrohr lag nutzlos umher. Er dachte sich: „Das ist eine gute Gelegenheit, mit diesem nutzlosen Zeug die Halle meines Vaters zu füllen.“ Mit dem Aufseher der Arbeiter wurde er einig, und sie schafften bis zum Nachmittag das ausgedroschene Zuckerrohr in die Halle. Als sie gefüllt war, ging er zu seinem Vater und sagte: „Ich habe deine Aufgabe erfüllt. Auf meine Brüder brauchst du nicht mehr zu warten. Mach mich zu deinem Nachfolger.“ Der Vater antwortete: „Es ist noch nicht Abend. Ich werde warten.“

Nun kam der mittlere Sohn. Er hatte für das Geld flaumige Federn besorgt. „Sie sind leicht,“ dachte er, „und doch groß. Damit ist der Raum schnell gefüllt.“ Das Zuckerrohr wurde aus dem Raum entfernt und die Federn hinein gefüllt. Als die Halle gefüllt war, ging er zu seinem Vater und sagte: „Ich habe deine Aufgabe erfüllt. Auf meinen Bruder brauchst du nicht mehr zu warten. Mach mich zu deinem Nachfolger.“ Der Vater antwortete: „Es ist noch nicht Abend. Ich werde warten.“

Bald darauf kam auch der jüngste Sohn. Er bat darum, die Federn wieder aus der Halle zu entfernen. So geschah es. Dann stellte er mitten in die Halle eine Kerze und zündete sie an. Ihr Schein füllte die Halle bis in die letzte Ecke hinein.

Der Vater sagte: „Du sollst mein Nachfolger sein. Deine Brüder haben fünf Silberstücke ausgegeben, um die Halle mit nutzlosem Zeug zu füllen. Du hast nicht einmal ein Silberstück gebraucht und hast sie mit Licht erfüllt. Du hast sie mit dem gefüllt, was die Menschen brauchen."

(nach einem Märchen von den Philippinen)

„Du hast sie mit dem gefüllt, was die Menschen brauchen!“ Was wir Menschen brauchen, sehen wir im Advent und Weihnachten an den vielen kleinen Lichtern, auf den Straßen, an den Häusern, in den Fenstern, auf den Christbäumen, steigenden Energiepreisen zu trotz!

Wir brauchen Licht, um sichere Schritte setzen zu können, wir brauchen Licht, um Angst überwinden zu können, wir brauchen Licht in unseren Augen und Herzen, um hoffnungsvolle und zuversichtliche Menschen sein zu können. Deswegen packen wir jedes Jahr im Advent die Lichter aus und schmücken und beleuchten was gerade geht. Die vom Krieg geplagten Menschen in der Ukraine können es dieses Jahr nicht tun. Sie sitzen heute Abend im Dunkeln und kämpfen und hoffen, dass eines Tages das hoffnungsvolle Jesaja-Wort, das wir gerade in der Lesung gehört haben, auch für sie wieder wahr werden kann: Das Volk, das in der Finsternis ging, sah ein helles Licht, über denen, die im Land des Todesschattens wohnen, strahlte ein Licht auf.

Wir Menschen brauchen Licht und meinen damit Hoffnung, wir sprechen vom Licht und meinen den Erlöser, das Jesus-Kind, dessen Name ins Deutsche übersetzt „Gott rettet“, heißt. Vom Kommen Gottes in die Welt ergriffen schufen Paul Gerhard und Johann Sebastian Bach ein wunderbares Lied, dass Sie alle von Kindesbeinen an kennen: „Ich steh an deiner Krippe hier, o Jesu, du mein Leben. Ich komme, bring und schenke dir, was du mir hast gegeben“. Wir werden es in diesen Tagen in den Gottesdiensten singen und auch im Fernsehen hören. Für Gerhard und Bach war dieses Lied Ausdruck ihrer Liebe und ihrer Hingabe an das Wunder, das an Weihnachten gefeiert wird. Gott wird Mensch, kommt in die Niederungen menschlichen Dasein, auf die Ebene derer, die klein und gering geachtet werden, auf die Ebene derer, die am Rande der Gesellschaft leben und arbeiten, ihnen will er besonders nahe sein.

Er kommt in die Welt, aber nicht bloß um mit uns zu sein, vielmehr soll der Kleine und Geringe groß werden, ihm soll bewusst werden, das er Ebenbild Gottes ist. Mit Weihnachten kommt so Licht in die Dunkelheiten und Sackgassen unseres Lebens. Gott wird Mensch und richtet den Menschen auf. Das ist die Botschaft, das Licht, das von Weihnachten ausgeht. Und diese muss weitergetragen werden.

Die vielen kleinen Lichter draußen in den Straßen könnten ja auch so gedeutet werden, dass sie ein Bild für uns Christen sind, die das Licht von Betlehem weiter in die Welt und in den Alltag tragen. Zumindest erinnern sie uns daran, dass jeder einzelne von uns ein Licht sein kann und dass dieses Licht gebraucht wird, um die große Halle, d.h., die Welt in der wir leben, mit Licht zu füllen. So gut wir können. Eine Kerze, ein kleines Licht, ist auch ein Licht, und täuschen wir uns nicht, es wirkt, und es wird gebraucht, heute gebraucht, in unseren Beziehungen, Familien, in unseren Gemeinden. Hören wir nicht auf, es immer wieder neu und kreativ zu versuchen, Licht zu sein, wie der jüngste Sohn in der Geschichte…  Weihnachten lädt dazu ein.

Msgr. Dr. Alexander Hoffmann,

---

by Zupnik

Molitva svetog Patrika

Uzdižem se danas
kroz silnu snagu, u zazivu Trojstva,
kroz vjerovanje u Trojstvo,
kroz priznanje jedinoga
Stvoritelja svijeta.

Uzdižem se danas
kroz snagu Kristova rođenja i njegovog krštenja,
kroz snagu njegovog raspeća i pokopa,
kroz snagu njegova uskrsnuća i njegova uznesenja.

Uzdižem se danas
kroz snagu ljubavi kerubina,
u poslušnosti anđela,
u služenju arkanđela,
u nadi u uskrsnuće,
u molitvi patrijarha,
u propovijedi apostola,
u vjeri ispovjednika,
u nedužnosti djevica,
u djelima pravednika.

Uzdižem se danas
kroz snagu neba,
svjetlost sunca,
sjaj vatre,
brzinu munje,
hitrost vjetra,
dubinu mora,
postojanost zemlje,
čvrstoću kamena.

Uzdižem se danas
kroz Božju snagu da me vodi,
Božju silu da me podupire,
Božju mudrost da me vodi,
Božje oči da vide prije mene,
Božje uši da me čuju,
Božju riječ da mi govori,
Božju ruku da me čuva,
Božji oklop da me štiti,
Božju silu da me spasi,
od zamki Đavla,
od iskušenja poroka,
od svakog tko me želi učiniti zlim,
dalek i nedostupan sam
ili u mnoštvu.

Pozivam danas svu ovu snagu između mene i grijeha,
protiv svake okrutne nemilosrdne snage koja se suprotstavlja mome tijelu i duši,
protiv vračanja lažnih proroka,
protiv mračnih zakona bezbožnika,
protiv lažnih zakona krivovjeraca,
protiv umijeća idolopoklonstva,
protiv čari i vračanja,
protiv svih spoznaja koje zavode čovjekovo tijelo i dušu.
Krist me danas štiti
protiv otrova, protiv strasti, protiv uvreda,
tako da primim nagradu u obilju.

Krist je sa mnom, Krist je preda mnom, Krist je iza mene,
Krist je u meni, Krist je ispod mene, Krist je iznad mene,
Krist mi je s desna, Krist mi je s lijeva,
Krist je kad ležim, Krist kada sjedim,
Krist je u srcu svakog čovjeka koji misli na mene,
Krist je na usnama svakog čovjeka koji govori o meni,
Krist je u oku koje me gleda,
Krist je u uhu koje me čuje.

Uzdižem se danas
kroz silnu snagu,
u zazivu Trojstva,
kroz vjerovanje u Trojstvo
kroz priznanje jedinoga Stvoritelja svijeta,

Spasenje je Gospodnje,
Spasenje je od Krista,
Tvoje spasenje, o Gospodine, budi s nama zauvijek.
Amen.

---

by Zupnik