SVETI ARKANĐELI MIHOVIL, GABRIJEL, RAFAEL
BOŽJI VJESNICI DOBRA I BORCI ZA ŽIVOT
Danas jednim blagdanom častimo trojicu arkanđela, posebnih Božjih glasnika, o kojima se govori u Svetom pismu i o kojima je kršćanska tradicija isplela raznih priča i legendi. Nije jednostavno govoriti o anđelima, o tim Božjim nevidljivim ministrima. U njih, neki će kazati vjeruju još samo djeca i skrenuti duhovnjaci. I uistinu, ima onih koji više vjeruju u razne duhove, osobito mračne sile, nego u samoga Boga, a po vjeri sve je u Božjoj ruci i ništa ne može biti bez Boga, ni anđeli, dobri duhovi, ni zli duhovi, demoni, ni sam đavao. Mi kršćani kažemo da ne možemo imati pristup Bogu po nekim drugim moćima, nikakvim utvarama, osim po Isusu iz Nazareta, tom konkretnom zemaljskom i povijesnom čovjeku.
Anđeli su Božja stvorenja, bez tijela, duhovna bića, čiji je smisao da slave Boga, da služe Bogu i pomažu ljudima. Danijel u svojoj knjizi viđenja govori o veličanstvenosti Božjega gospodstva, o mirijadama, nebrojenom mnoštvu koje služi Bogu. I o Sinu čovječjem kojemu se dariva sva vlast. Slično ponavlja evanđelje, dok posljednja biblijska knjiga, Otkrivenje, govori o ratu na nebu, između Mihaela i njegovih anđela i Zmaja, stare zmije, Sotone, zavodnika koji je sa svojim anđelima pobijeđen i zbačen na zemlju.
Sve je ovo dio jednoga vremena u kojem vjernici traže vezu s Bogom. Vjeruju da između dvaju razdvojenih i nepristupačnih svjetova, Božjega i čovjekova, neba i zemlje postoje duhovna bića, dobra i opaka. Bog prebiva u “nedostupnu svjetlu”, a anđeli su oni – Sv. pismo je jasno – u redu stvaranja manji od ljudi, slični su Bogu, ali su bića bez tijela. Oni su Božja moć, sila, energije. Oni su bića svjetlosti, Božjega svjetla. Oni unose svjetlo u ljudski život, prate čovjeka, čuvaju ga na putu. Oni silaze i uzlaze od Boga k ljudima i obratno. Mi smo kao djeca voljeli cjeloviti svijet svemira i živjeli smo sa svim Božjim stvorenjima, životinjama i zvijezdama, travama i puževima, vjetrovima i svemirom. Dolaskom k umnosti mi smo izišli iz zaštite svijeta, postajali smo kao zreli. Možda smo i pregrubo odrastali uništavajući u sebi glasove dobra, anđele Božje i anđele čuvare, anđele koji su nam kao Božji dobri glasnici, navjestitelji opasnosti i dobra, dolazili i govorili – ne nasilu, nego tiho – što trebamo činiti.
RAFAEL – JE ANĐEO ČIJE IME ZNAČI “BOG LIJEČI”.
[U islamu spada u četiri velika meleka; zove se Israfil koji će puhanjem u rog označiti kraj svijeta i najaviti sudnji dan.] Rafael je kršćanima poznat iz Tobijine knjige kao anđeo koji vraća vid starom Tobiji i prati mladoga Tobiju na putu. On je Božja moć koja tjeskobnom čovjeku pokazuje put, otvara oči slijepome. Rafael je zaštitnik slijepih, dobri duh sretnoga susreta mladića i djevojke, uopće zaštitnik sretnoga susreta, zaštitnik medicinskih sestara, liječnika i putnika.
I nama djeluje često da je naš put zatvoren, nekima i da nam je budućnost zatvorena, da se nemamo čemu nadati. Nekima se uslijed velike patnje, uslijed osamljenosti, uslijed nezaposlenosti ili uslijed raznih poraza i gubitka, zatvore oči, ugase nade, čovjek smrkne svoje lice, povuče se u sebe. A negdje iz nas i oko nas ipak dolazi glas, tihi ali moćni Božji glas, koji nam kaže: Bog liječi, Bog vodi povijest, Bog je gospodar tvoga života.
Možemo li čuti taj glas, možemo li čuti svoga anđela kojega Bog šalje i kaže da je on konačni liječnik svih? Ljudi ne uspijevaju do kraja svojim zlom ovladati ovim svijetom. Rafael znači: Bog nas prati na našem putu – svakoga od nas pojedinačno. Rafael – Bog otvara nam oči za ljepotu života u našim dosadama, otvara dušu za širinu horizonata u našim skučenostima, za radost svakodnevnoga rada, za sreću života s bližnjima koji su nam možda dojadili. Bog jedini liječi tmine naše sljepoće, naših zamora i odustajanja. Rafael je Božji duh u nama koji nam kaže da ne odustajemo od susreta s ljudima; i na naš životni put Bog šalje životnoga druga, ženu, muža. Ne treba se strašiti rizika budućnosti, ni života zajedno. Bog nas ne ostavlja, nego nas prati svojim dobrim duhom.
GABRIJEL JE ANĐEO GLASNIK.
Znamo ga iz biblijskoga teksta o Zahariji: govori mu da će mu žena Elizabeta roditi sina Ivana; znamo za Gabrijela koji donosi blagu vijest Mariji u Nazaret i najavljuje rođenje Spasitelja, Emanuela. Gabrijel znači “moja je moć Bog”, “moj je ratnik Bog”. Neke vjerske tradicije vjeruju da Gabrijel nosi veliku trubu kojom će objaviti Sudnji dan i dolazak Boga, a kršćanska i islamska tradicija ga također opisuje kao vjesnika ili glasnika, pa ga se često naziva “anđelom glasnikom”. [Džibril je u islamu dostavljač svih Božjih objava vjerovjesnicima i poslanicima, izvršitelj Božjega gnjeva nad nevjernicima i vođa svih anđela.] Ima u nama jedan dio nas, ako ga nismo uspavali, ako ga nismo zatrpali svakodnevnim brigama i svojom umišljenošću, svojim zlom, kada čujemo Božjega glasnika u našem životu. Možda u snu kao što se Bog Josipu javio, i kazao Na boj se!, možda kao Mariji kad je došao i posredovao Božju poruku.
I nas Božji glas poziva na nama nemoguće, na ono teže, na ono što djeluje u ljudskim računicama ludo. I nama se javio da možda napustimo svoj grad i župu u vremenu rata i herodâ, da se vratimo iz svoga Egipta, da preuzmemo ovo poslanje i službu, ali dolazi vrijeme kada se trebamo vratiti, znajući da nikada ne cvatu ruže, kada se trebamo odlučiti za novi život, na obraćenje, na darivanje života, na jedan dugi put – za drugu budućnost. Božji glasnik nam dolazi i naviješta: Moja je moć Bog. Moja je snaga moj Gospodin. Kada bismo i mi poput Zaharije makar i sa sumnjama povjerovali Božjem glasniku da će se ono staro obnoviti, kada bismo se izručili Bogu poput Marije i Josipa oživio bi naš stari život, naš zapušteni kraj, naša sela. Naravno, ne ide to ništa preko noći, ali sigurno za neko vrijeme.
MIHAEL ILI MIHOVIL
se od svih anđela izgleda najviše štuje u Crkvi. Vjerojatno jer ga vjernička tradicija i imaginacija smatra najvećim borcem, i slika ga se s vatrenim mačem i vagom. On je anđeo Božjega suda nad zlom, djelitelj pravde. Zaštitnik policije, zaštitnik reda, Božjega reda i Božje pravde. [U islamu se zove Mikail i zadužen je za sve procese u svemiru i prirodi, od kretanja zvijezda, oblaka i vjetra do rasta biljaka.] Prvi je koji ustaje na nepravdu i ustaje protiv naoči daleko moćnijeg zla da zaštiti Božji red i ugroženoga čovjeka.
Mihael, paradoksalno, nije anđeo ratnik nego anđeo Božjega mira kojega zli ne mogu podnijeti. Njegovo ime znači: “Tko je kao Bog!” Nitko! Anđeo nema mača, jer je bez tijela; nema krvi, kako smo mi skloni misliti. Volimo ga jer doista postoje trenuci zla kojemu se, tako nam izgleda, ne možemo oprijeti, zato pozivamo Božju silu i providnost. Ako se Mihaela prikazuje s ognjenim mačem i vagom, to je Božji mač, ne naš stvarni mač, jer anđeo je Božji duh, Božja sila. A vaga se veže uz našu kršćansku tradiciju da kada čovjek umre, arkanđeo Mihael nosi dušu Bogu i važe je pred Bogom. Za Mihaela je važno da pokazuje kako i najveće zlo ne može pobijediti dobro.
Čitamo u posljednjoj biblijskoj (novozavjetnoj) knjizi, u Otkrivenju, o Mihaelu koji je zametnuo rat protiv Zmaja, onoga koji želi proždrijeti dijete koje se ima roditi od žene, koji želi napakostiti ljudima, moru i kopnu, zvijezdama i zemlji. I Mihael i njegovi pobjeđuju ga. Taj se Zmaj opisuje kao đavao, sotona, tužitelj svoje braće. A oni su ga pobijedili ne mačem nego “Janjetovom krvlju i riječju svoga svjedočanstva jer su prezreli svoj život sve do smrti.”
Mihael je Božji anđeo snage pred zlom, zlom krive optužbe i svakovrsnih opakosti. Nema sumnje, jedno od najveći poteškoća ljudske povijesti i čovjeka pojedinačno jest pitanje zla. Zlo je ovdje predstavljeno kao laž i pred samim Bogom; to je slično kao doći moliti se Bogu, a najopakije izmišljati i lagati o svome bližnjemu. To je zlo iznimno snažno, ono najgore jer ne podnosi dobro; zlo koje nije bez pameti ali koje premda zna ne voli nikoga, ni Boga. Može se čak bojati Boga ili dobrih ljudi, može ih i poštivati, ali ih ne voli – što je zlo opakije, sve manje ljubi ikoga. Iz toga zla nastaju onda isključivanja, odstranjivanja, ubojstva. Mnogi ljudi se straše zla. Ali ono je skriveno, privlačno, zavodljivo, zamamnije i lakše od dobra. Zlo tako nekada probija u čovjeku da čovjek to i ne osjeća, uspavao se, osalio se u savjesti, grijehu i opakosti. Mihael je onaj glas u čovjeku koji se tome hoće usprotiviti i govori nam da nema kompromisa sa zlom, da ne popuštamo ni pred onim najmanjim. Put nam je pokazan: Janje, Isus na križu, i naša patnja i nevolja, ali sa smislom, s ljubavlju, nikakva žrtva zbog puke žrtve. Pismo kaže da se zlo pobjeđuje ”riječima svoga svjedočanstva”, dakle riječima koje nisu licemjerne, nego potvrđene životom, riječima koje ne kalkuliraju, nego ustaju protiv zla za dobro i po cijenu života, zato se i kaže za te svjedoke Isusove da su ”mrzili svoj život do smrti”, da su ga bili spremni dati za dobro.
Vrijedi se prisjetiti da za nekoga i od ljudi kažemo da je lijep kao anđeo, dobar kao anđeo. Kažemo za nekoga da je naš anđeo pratitelj, anđeo čuvar. Za nekoga opet kažemo slično da je dobri duh kuće, da je dobar duh naše zgrade, našega susjedstva, naše obitelji, naše zajednice. A susrećemo ljude za koje kažemo da su nemirna, nesređena, izopačena duha; neki koji nose nešto negativno sa sobom, neki zao duh, neke podjele, neki smradoluk, neku negativnu energiju. Naravno, nismo suci ljudi, Bog je posljednji sudac, ali važno nam je da shvatimo da su Božji anđeli Božji dobri duhovi, kao duhovni ministri, duhovne službe Božje – ljudima na korist. Prepoznat ćemo ih povrh svega po ljudima koji unose dobru atmosferu, koji oko sebe šire dobrotu, mir, kritiku zla, jer su ono zahvaćeni i praćeni Božjim duhom, pa sami postaju nositelji dobroga duha.
Ovaj nas blagdan svetih arkanđela potiče da se otvorimo Bogu, Božjim dobrim silama, Božjoj moći da nas prati. Da i mi poput Rafaela budemo ljudi koji su nevidljivi a korisni suputnici svojim bližnjima; koji će čuti svoga anđela Gabrijela što treba činiti u vremenima dilema i odlučiti se za teže; da i mi drugima budemo nenasilni Božji glas da drugi slijede Isusa Krista i čine dobro; da se i mi uključimo u duhovnu struju Mihaela pravednog, da ustajemo na zlo, da svoj život promatramo kroz život i križ Isusa Krista, i da dajemo beskompromisno svjedočanstvo protiv laži, protiv svih demonskih sila.
Kako je lijepo širiti Božji duh, kao da smo u pratnji Božjih anđela kada hodimo ovim svijetom. Rafael – anđeo duševnog i duhovnog zdravlja, Gabrijel – anđeo jake, vesele i radosne vijesti, poruke nade; Mihael – anđeo unutarnjeg i vanjskog mira, koji se ne straši nikoga i ničega nego nasljedujući Isusa nepatvoreno i iskreno kroči ovom zemljom.
Mir, pravi mir, neka nam Gospodin udijeli, valjalo bi uvijek moliti kada se sjetimo anđela Mihaela, svoga zaštitnika. On je kao Božja nepobjediva snaga u nama, sigurnost našoj duši, jakost našem tijelu i mir našem vremenu. On nam pomaže izdržati u dobru, biti postojan.
Fra Ivan Šarčević: Sveti arkanđeli Mihovil, Gabrijel, Rafael | Božji vjesnici dobra i borci za život – Polis.ba
Slika je preuzeta s portala: bitno.com
Sveti Vinko Paulski
Vinko Paulski rođen je 1581. godine u Pouyu u Francuskoj. Za svećenika je zaređen 1600. godine. Sav svoj život služio je siromasima, bijednicima i odbačenoj djeci. Umro je u Parizu 1660. godine kad je jutarnje zvono pozivalo na molitvu. Godine 1729. proglašen je blaženim, a 1737. svetim. Papa Leon XIII. proglasio ga je zaštitnikom svih karitativnih djelatnosti. Osnovao je bratovštine kršćanske ljubavi, Družbu misionara i Kćeri kršćanske ljubavi. U liturgiji se slavi 27. rujna.
Sveti Vinko Paulski (1581.-1660.)
Sveti Vinko bio je sin siromašnog gaskonjskog seljaka. “Moj prvi zanat bio je pasti stado mog oca”, nije se ustručavao izjavljivati. Zaređen je za svećenika s 19 godina. Inteligentan i snalažljiv, uspijevao je u radu i napredovao u karijeri. Bio je odgojitelj u grofovskoj obitelji de Gondi, milostinjar kraljice Margarete de Valois, osobni prijatelj i savjetnik kraljice Ane Austrijske, duhovnik svih francuskih galijaša, boravio je među bogatašima i na kraljevskom dvoru. Samo je čudo milosti Božje da je Vinko i u tom društvu krenuo putem svetosti.
Briga za siromahe i bolesnike
Vođen Duhom Svetim Vinko je shvatio da mora svoj život posvetiti potrebitima, najbjednijima. U Francuskoj je u to doba bilo mnogo siromaha i beskućnika. Plemstvo, vodeći stalež, propadalo je i ginulo na bojnim poljima i u dvobojima. Veleposjednici su vodili vjerske ratove protiv protestanata koji su dobivali sve više pristalica. Biskupi su se otimali za bogate biskupske nadarbine. Niže svećenstvo je živjelo u neznanju i zaostalosti. Svi su iskorištavali narod, a nitko se za njega nije brinuo. Vinko Paulski je to sve vidio i razmišljao kako pomoći Crkvi i Francuskoj.
Već kao župnik u Chatillon-u osnovao je prvu bratovštinu kršćanske ljubavi (1617.) koja je imala zadaću da se brine za siromahe i bolesnike u župi. Nadzor nad takvim bratovštinama koje su se širile i po drugim župama povjerio je Lujzi de Marillac.
Na prijedlog gospođe Goussolt osnivao je i bratovštine gospođa kršćanske ljubavi čije su članice bile većinom iz visokoga plemstva. One su revno dvorile bolesnike. Njihove milostinje su bile obilne, a djelovanje uspješno. Općenito, u životu sv. Vinka žene su igrale važnu ulogu. Bile su mu suradnice, savjetnice i novčano su ga pomagale. Bez njih bi mogao malo ili ništa učiniti.
Uz pomoć grofice de Gondi osnovao je i Družbu svećenika misionara – lazarista koji su na njezinim imanjima seljacima držali misije. Kuća u kojoj su stanovali zvala se Kuća sv. Lazara, pa su po njoj misionare prozvali lazaristima. Kasnije su misionari u Kući sv. Lazara održavali duhovne vježbe za siromahe i tako ih pridobivali za čestit kršćanski život.
Crkva se kroz stoljeća oslanjala isključivo na redovnike. Redovnice su bile odijeljene od svijeta i života strogom klauzurom i svečanim zavjetima. Nije im bilo dopušteno baviti se apostolatom, kao što je njega bolesnika i poučavanje mladeži izvan samostanskih zidina. Sveti Vinko je prvi koji je uključio redovnicu u aktivni apostolat.
U želji da pomogne siromasima Vinko je u suradnji s Lujzom de Marillac osnovao družbu Kćeri kršćanske ljubavi i poslao ih u bolnice, staračke domove, sirotišta i župe. Gospođe i kćeri kršćanske ljubavi preuzele su u Parizu i brigu za nahočad.
Vinko je ljubio siromahe, ali nije prezirao ni bogataše. Sve što je od njih dobivao davao je siromasima, koje je nazivao “naši gospodari”. Za sebe i svoje dvije družbe nije tražio ništa.
“Njegov je život bio Evanđelje”
Vinko je bio ponizan i jednostavan u govoru i vladanju. U radu je bio neumoran. Obnovio je vjerski život. Bio je najspretniji, a možda i najveći reformator klera. Njegovom zaslugom osnovana su sjemeništa. Njegov utjecaj bio je velik među redovnicima i redovnicama, svećenicima i biskupima.
Vinkov je život bio plodan. Ako bi i nestale njegove ustanove, ostao bi on, Vinko Paulski, neiscrpivi izvor duhovnog bogatstva, o kojemu Andrè Frossard kaže: “Njegov je život bio Evanđelje”, ili “Gospodin Vinko ostaje neusporedivi vođa na putu ostvarenja ljubavi prema Bogu i prema čovjeku“.
Srž njegove ljubavi prema bližnjemu je u tome što je bijednima i nesretnima vratio ljudsko dostojanstvo i pokazao da se ljubav ne može odijeliti od poštivanja. Snagu za sve ovo crpio je pred Presvetim. Njemu je jedino bilo važno ne izgubiti u djelovanju kontakt s Bogom. Vodilo ga je bezgranično povjerenje u Božje vodstvo i Božju providnost i nisu ga zbunile ni brige ni udarci. Sve je prihvaćao u istinskoj poniznosti. Govorio je svojim sestrama: “Vi nastavljate djelo Isusa Krista i dužne ste postati mu slične.”
“Kako bi naš Gospodin o tome prosuđivao? Kako bi se On ponašao u takvom slučaju? Što je On o tome rekao?”, pitao se često sv. Vinko, tako da je to postalo “kraljevsko pravilo” svih njegovih čina. Jezgra je, dakle, Vinkove duhovnosti raditi kao Isus Krist. Neka to bude i “kraljevsko pravilo” njegovih duhovnih kćeri, sestara milosrdnica!
Preuzeto s portala sestara milosrdnica: www.milosrdnice.hr
Padre Pio – svetac koji je cijeloga života bio uronjen u Božju blizinu i otajstvo!
„Duša koja se uzda u Boga nema se čega bojati.“ Danas Crkva slavi spomendan svetoga padra Pia. Velikog čudotvorca, stigmatika no iznad svega jednostavnog svećenika, poniznog kapucina, strpljivog ispovjednika, upornog molitelja.
Doista Bog ga je odabrao u najpotrebitijem vremenu da bude znakom Božje prisutnosti a nama je darovan svecem koji će nas trajno opominjati i usmjeravati na uskrsnuće i život svetih. Kako svaki naraštaj vjernika uvijek ima potrebu za nad naravnim u ovom svakodnevnom ali bez truda bez napora i muke odricanja u ovom čovjeku pokušavaju gledati samo djeliće njegova života s posebnom pažnjom na to da je bio nositelj rana Kristovih na svome tijelu. No iza njega krije se jedna povijest koja je povijest čovjeka vjere. Duboke vjere i ukorijenjenosti u evanđeoskog Krista, Božjeg milosrđa i utjehom Duha Svetoga. Jer govoriti o padru Piju a zaboravljati izvor njegova života bilo bi apsurdno.
Padre je bio čovjek evanđelja koji je sve podložio Božjoj volji i u Božjoj volji prihvaćao svaki dan ono što se stavljalo ispred njega. Bog je bio sav njegov život. I upravo zato i nama danas može biti veliki poticaj da se i mi kao vjernici ostvarimo. Njegov život bio je ponajviše isprepleten boli i patnjom. Tjelesnom i duhovnom. Bio je patnik kojemu nije bilo mjesta među onima koji su polovični, mlaki i koju svoju vjeru gledaju isprazno u površnom odnosu prema Bogu. Takvi bi od njege odmah pri prvom susretu dobili lekciju. Jer mu je Bog dao da pronikne u namisli ljudskih srca koji kao i danas egoistično traže bezuvjetno ispunjenje svojih želja. Molitva mu je bila život. Molitva mu je bila utjeha u danima zabrana, javnih poniženja, ogovaranja od zlobna i naroda zločestih i pokvarenih misli i jezika. No uvijek jer je bio s Bogom ma koliko god je patio izdizao se iznad svih ljudskih obijesti. I usprkos svih njihovih pokvarenosti imali su želju poljubiti rane na njegovim rukama, dotaknuti njegov habit ili pak u svojoj bezočnosti tražiti da moli za njih. Njegov je život bio molitva ljubav i praštanje. I zato je toliko velik. Primjer nama vjernicima današnjeg vremena. Zato je svaki poticaj koji nam je ostavio i danas toliko zvučan znakovit i toliko jak. „Oni koji mnogo mole bit će spašeni. Oni koji malo mole riskiraju biti osuđeni. Onima koji uopće ne mole ne treba sotona da ih odvede u pakao; tamo će otići na vlastitim nogama.“
On koji je bio uronjen u Božju blizinu i otajstvo znao je što govori a nama i danas jasno poručuje. I premda bi smo mi danas naraštaj koji voli da nam se laska kako smo mi dobri kako smo prekrasni u svojim djelima i životu nas naš vlastit život demantira. Biti s Bogom poziv je vjernika a ne samo povremeno simpatizerstvo jer od površnosti nema ništa. Samo onom koji vjerom pristupa ima mogućnost zadobiti sve. Sveti padre Pijo nikako nije volio polovičnost i mlakost u vjeri i vjerskom životu. Nije podnosio osrednjost. A s nama je zavladala ravnodušnost prema onome što je najdragocjenije a to je Bog. Tolikima je svejedno ne otići na nedjeljnu misu. Mnogi se vjernici ne ispovijedaju. Prakticiraju nekakve svoje oblike vjere koji nemaju zdrava razuma. Opravdavaju svoje vlastite grijehe i glorificiraju ih kao nešto što je napredno i dobro. Sve je to zato što smo zašli u zamke demona i djela njegovih. Demon psovke, ogovaranja, ponižavanja, ruganja, ismijavanja, izmišljanja laži neprestano je prisutan. Demon svađe, zatora, rastave, bračne prevare, zanemarivanja, nemorala, iskorištavanja polako nas uništava. Udaljeni od Boga sami smo se prepustili mučenju zlotvora. Prepustili smo sebe očaju i beznađu. Neprestano samo kukamo izražavamo svoje nezadovoljstvo i beznađe a sami smo sve to namrli, svojevoljno odabrali jer smo ostavili Boga izbacili ga iz naših obitelji iz našeg stana sa našeg posla. Zato nema nikakvoga blagoslova. A tamo gdje nema blagoslova, nema ni blagostanja u ničemu.
I upravo današnji spomendan ovog poniznog čovjeka kojega je Bog odabrao kao slugu oltara i ispovjedaonice nama postaje okosnica povratka svojem Bogu. Samo s Bogom se moguće boriti sa svim zamkama zla i đavolskih napada. A put je jednostavan ispovjedaonica i sveta misa. Danas je mnogima dosadno na misama one su im duge ali im nije dugo izležavanje na kavama i ljenčarenje uz komentar kako nam je jako loše ekonomsko stanje, kako nemamo novca i kako nemamo posla. Ako se nema vremena za Boga imat će se vremena za đavla jer tamo gdje je besposličarenje tamo se lako uvuče i nađe sebi dobar i ugodan smještaj. Otajstveni život nam je toliko potreban i bez života sakramenata kršćanin ostaje osamljen i sam prepušten svojevoljno svojim htijenjima i željama. Ništa ne može napuniti ispražnjeno srce ništa ne može utješiti nemir koju odabiremo u životu bez Boga. Danas odaberimo dobro za sebe. Započnimo živjeti kao vjernici. Ako smo kršćani onda živimo kao kršćani i kao jedino mjerilo slijedimo jedinoga životnog učitelja Isusa Krista. Temelj svih velikih darova kojima je Bog obasuo slugu svoga padra Pija proizašla su iz najvećeg čuda a to je euharistija, sveta misa. Zato od danas se zaputimo slaviti Božju blizinu jer zašto zapustiti taj veliki dar koji nam je ostavljen da ovu dolinu suza pretvorimo u rajski vret. Nikada se ne bojite ničega ako živite sakramentalno. Dobra i kvalitetna tjedna ispovijed je čišćenje srca da u njemu Bog obilato blagoslovi svakog od nas. Ponukani primjerom svetoga padra Pija otvorimo se otajstvenom životu jer najveće njegovo djelo je bilo jer je služio oltaru i ljude dovodio Bogu pa raki i mi se prepustimo njegovu vodstvu jer tamo gdje je Krista tamo izobilova svaka milost. Tada je sve lako proći u životu. Sva napastovanja zloga, sva poniženja ismijavanja, pogrde i nepravde. Ne bojte se jer Bog će biti uz vas jer on je naša snaga naš mir naše spasenje. „Nikad se nemojte oslanjati na sebe. Sve svoje povjerenje stavite u Gospodina.“ Neka nas zagovor padra Pija prati pred licem Očevim za naše spasenje.
don Damir Bistrić
PET PRAVILA PADRA PIJA ZA DOBAR KRŠĆANSKI ŽIVOT
- TJEDNA ISPOVIJED „Ispovijed je pranje duše. Na ispovijed morate ići najmanje jednom tjedno. Ne želim da duše ostaju bez ispovijedi više od tjedan dana. Čak i čista, prazna soba skuplja prašinu – vratite se nakon tjedan dana i vidjet ćete da joj je potrebno ponovno brisanje prašine!”
- SVAKODNEVNA PRIČEST „Istina je da nismo dostojni toga dara. Međutim, pristupiti Presvetom sakramentu u stanju smrtnog grijeha je jedno, dok pričestiti se poniznim osjećajem nedostojnosti je nešto sasvim drugo. Svi smo mi nedostojni, ali On je taj koji nas poziva. On je taj koji to želi, čezne za nama. Pričestimo se ponizno, srca skrušena i puna ljubavi.”
- ISPIT SAVJESTI SVAKE VEČERI Netko je jednom Padru Piju rekao kako misli da je večernji ispit savjesti besmislen, jer ovaj već zna što je sagriješio taj dan. Padre Pio mu je odgovorio: „To je istina. No svaki iskusan trgovac tijekom cijelog dana prati svoje trgovanje: koliko je izgubio ili dobio od svake prodaje. U večernjim satima vodi svoje financijske knjige za taj dan kako bi utvrdio gdje je pogriješio u poslovanju, to jest što bi sljedeći dan trebao popraviti. Zaključujemo da je neophodno napraviti strog ispit savjesti, kratak ali lucidan, svake večeri.”
- DNEVNO DUHOVNO ČITANJE „Naježim se od zla koje dolazi dušama zbog nečitanja svetih knjiga… Koju samo snagu duhovna literatura može imati u našem životu, da mijenja naše pravce i svjetovne ljude vodi na put savršenstva.”
- MISAONA MOLITVA DVA PUTA DNEVNO „Ako ne uspijete meditirati dobro, nemojte odustati od svog zadatka. Ako vam mnoge stvari odvlače pažnju, nemojte se obeshrabriti; meditirajte strpljivo pa ćete i dalje biti na dobitku. Odredite si trajanje meditacije, ali ne odustajte prije vremena, čak i ako se morate žrtvovati. Zašto se toliko brinete jer ne znate meditirati onako kako biste željeli? Meditacija je sredstvo za dostizanje Boga, a ne cilj sam po sebi. Meditacija teži ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Ljubi Boga svom dušom svojom, bezrezervno, i ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe. I to je već polovica meditacije.”
MOLITVA ZA MIR U SVIJETU
Bože, koji si jedan u svakome narodu, kako god tebe ljudi nazivali, kako god oni tebe opisivali, kako god oni u tebe vjerovali.
Molim Te kao nedostojni sluga Tvoj, svrni svoj pogled na sve ljude ovoga svijeta, na svakoga čovjeka koji sada korača ovom zemaljskom dolinom suza, svakoga koji se tek rađa, svakoga koji u ovom času umire.
To te molim, Bože moj, jer mi se srce para od boli koje čovjek čini čovjeku, koje brat čini svojem bratu, kojeg stvorenje čini stvorenju i stvorenje Tebi Stvoritelju.
Pitam se, plačeš li Ti nad nama ljudima, kada iz svojega Kraljevstva promatraš što mi ljudi jedni drugima činimo. Kada mi u Tvoje ime drugima sudimo, kada mi pozivajući se na Tebe, drugima, koje si Ti kao i nas iz ljubavi stvorio, život oduzimamo.
Ako plačeš Bože, neka tvoja suza padne među sve one koji trpe, među sve progonjene, bolesne, ranjene, iznemogle, žalosne, prestrašene, bijedne i sve druge koji poradi nas ljudi i naših grijeha toliko trpe.
Molim Te da ta Tvoja suza otvori oči onima koji su u tami, podari mir onima koji su u ratu, dadne sigurnost svakom životu, jer ovaj svijet toliko se ljulja, da čovjek gubi tlo pod nogama.
Osobito Te molim za sve koji svaki dan bivaju ubijeni, jer ne misle kao netko drugi, jer ne vjeruju kao neki drugi, jer žive drugačije od drugih, onako kako si im Ti to po svojoj Volji podario.
Pogledaj Bože nas ljude i svoju svetu ruku pruži nad nas, kako naša ljudska ruka ne bi dizala ruku protiv ruke, i od iste ruke koju si nam podario kao oruđe, kao medij dodira, povezanosti, ljubavi i prijateljstva, činila oružje i bila uzrok zla i boli u ovome svijetu.
Moj Gospodine, molim te za sve koji su ikada bili žrtve sukoba i rata, za sve žrtve sviju terorističkih napada, za sve koji su zbog ljudske mržnje na bilo koji način bili ubijeni.
Molim Te za sve sadašnje žrtve po čitavom svijetu, osobito u Ukrajini, na Bliskom i Dalekom istoku... Molim te za sve žrtve ljudskih ideologija, rasizma i vjerske netrpeljivosti, i znaj, to te molim kao Boga kojega jedni zovu Jahve, drugi Alah, treći Brahman, četvrti ovako ili onako.
Pogledaj na ovaj svijet i smiluj se svakom čovjeku, otvori nam naše oči i pročisti pogled. Daj da prekujemo koplja u srpove, a mečeve u plugove. Daj da ljubimo jedni druge kao braća jer si ti Bože svima nama Otac.
I na kraju Bože, daruj nam mir. Daruj nam mir u kojem svaki čovjek može na svoj način Tebe slaviti, svaki čovjek može Tebe tražiti, svaki čovjek može Tebe naći i to po Tvojoj slici, po drugom čovjeku, u kojem svatko Tebe može vidjeti, ali samo onda kada živi ono što si Ti. A ti si, Bože moj, Ljubav.
Stoga, učini da svaki čovjek bude ljubav po Tebi, bude Ljubav u Tebi i Ljubav s Tobom, koja neka se pronosi među svim ljudima i po čitavoj zemlji, kako bi onda u Tvome stvorenju vladao Tvoj mir.
Bože, daruj nam mir.
Tekst je preuzet s portala: zajednistvo.com; slika je preuzeta s portala: molitve.hr
Rane svetoga Franje (17.rujna)
Tko nije bio na La Verni, teško će mu je biti dočarati. To je zapravo brdo u brdima, ali izvija se iz prostrane visoravni. S jedne joj se strane prilazi blagim usponom, a s druge je strane kao poduprta klisurama, visokima i do 40 metara. Na jednoj takvoj klisuri diže se Kapela stigmata ili Svetih rana, na mjestu gdje je Franjo primio Rane Isusove. La Verna predstavlja najviši uspon Franjine i franjevačke mistike. Tu je serafski Otac Franjo 1224. godine doživio svoj najviši mistični doživljaj – suraspeće s Kristom.
La Vernu je Franji poklonio grof Orlando iz Chiusija. Bilo je to 8. svibnja 1213. godine. Franjo se onamo više puta navraćao, a posljednji je put ondje propostio svoj veliki post od Velike Gospe do blagdana sv. Mihaela Arkanđela (od 16.8. do 29. 9. 1224.). Franjo je ovaj puta na La Vernu pošao s trojicom izabrane braće: Maseom, Anđelom i Leonom, a vodila ga je posebna nakana: “Vidim da mi se približava smrt, pa namjeravam biti sam, sabrati se u Bogu i pred Njim oplakivati svoje grijehe.” No, Bog mu je tu spremao svoje najljepše darove. Tajna Franje i La Verne jest Isus… Iz te zaokupljenosti Isusom izvila se i ona žarka molitva koju je Franjo molio onih dana dok je obavljao svoj velikogospojinski post: „Gospodine, udijeli mi dvije milosti prije nego umrem: Da za svoga života osjetim u duši i na tijelu, koliko god je to moguće, onu bol što si je ti, slatki Gospodine, podnio u vrijeme svoje pregorke Muke… i da osjetim u svome srcu… onu neizmjernu ljubav kojom si Ti, Sine Božji, gorio da dragovoljno podneseš toliku muku za nas grešnike.”
O tome svjedoči i odlomak iz "Cvjetića sv. Franje”: Veliki je to bio intezitet, silina, te Franjine molitve. „Molitvom, suzama i udaranjem u prsa nastojao je naći Isusa Krista, zaručnika i ljubimca svoje duše… Sad bi mu govorio s poštovanjem kao Gospodinu… Odgovarao kao svome Sucu, zatim ga je molio kao svoga Oca… Razgovarao kao s prijateljem. Braća su ga čula „kako u plaču i suzama pobožno moli Božje milosrđe za grešnike… Glasno oplakuje Isusovu Muku kao da je gleda svojim očima… I kako moli ruku raširenih u obliku križa…”
Izvještaj iz životopisa sv. Franje od blaženog Tome Čelanskog o tome događaju:
“Dok se zadržavao u samotištu koje se po mjestu, gdje se nalazi, zove Alverna, dvije godine prije nego što mu se duša preselila u nebo, u zanosu je vidio na križ propeta čovjeka koji je poput Serafa imao šest krila. Bio je uspravljen, ruke su mu bile raskriljene a noge skupljene. Dva su mu krila bila uzdignuta povrh glave, dva su bila raširena za let, a ostala su mu dva pokrivala cijelo tijelo. Dok je blaženi sluga Svevišnjega to gledao, bio je ispunjen najvećim divljenjem, ali nije znao što mu je viđenje htjelo kazati. Silno se radovao i još više uživao u dobrostivu i milu pogledu kojim ga je Seraf promatrao; a njegova je ljepota bila neopisiva, ali ga je posve ispunio strahom pogled na Razapetoga i gorčina njegove Muke. Izgledao je, da tako reknem, i žalostan i veseo; radost i tuga su se u njemu izmjenjivale. Mnogo je razmišljao o tome što bi ovo viđenje moglo značiti i duh mu se mnogo naprezao da shvati njegov smisao. - Kad od svega toga nije ništa razumom spoznao i kad mu se duboko u srce ucijepila novina ovoga viđenja, počeli su se na njegovim rukama i nogama pokazivati znakovi čavala, kao što je to malo prije povrh sebe vidio na razapetom čovjeku.
Činilo mu se kao da su mu i noge i ruke u sredini probijene čavlima. Glave čavala su mu se pokazivale s unutrašnje strane ruke, na dlanovima, i na vanjskoj strani nogu. Šiljci su im bili na protivnoj strani. Ti su znakovi na unutrašnjoj strani bili okrugli, a na vanjskoj dugoljasti, neka mesna izbočina se pokazivala kao vrh čavala koji su bili kao zavinuti i izudarani. To se na tijelu izdizalo poput oteklina. Tako su i u nogama bili utisnuti znakovi čavala i bili ispupčeni na tijelu. Desni mu je bok bio kao kopljem proboden i na njemu rana, a ona je često krvarila tako da su mu i gaće i tunika bile mnogo puta zakrvavljene. O, kako je malo onih koji su zavrijedili vidjeti svetu ranu na prsima dok je živio propeti sluga Propetoga Gospodina! Sretna li brata Ilije koji je gdjekada imao priliku da je vidi dok je Svetac živio. Ništa manje ne bijaše sretan Rufin koji je te rane doticao rukama. Kad je spomenuti brat Rufin jedanput svoju ruku turio u njedra svetoga čovjeka da ga protare, ruka mu je dospjela na njegov desni bok pa se tako dogodilo da je taknuo onu dragocjenu ranu. Ovaj je doticaj Sveca jako zabolio. Odgurnuo mu je od sebe ruku i zaviknuo neka mu oprosti Gospodin. Pred stranima je to najpomnjivije sakrivao. Oprezno je sakrivao i pred najbližima tako da ni njegova braća pobočnici ni njegovi najvjerniji pratioci nisu dugo vremena to znali. Iako je sluga i prijatelj Svevišnjega gledao sebe ukrašena tolikim i takvim biserjem, koje se blistalo poput najskupocjenijih dragulja, i premda je to bio više nego ijedan čovjek čudesno urešen slavom i čašću, ipak mu srce nije postalo niti je išao za tim da bi se nekom poradi isprazne slave svidio. Na sve moguće načine je nastojao to sakriti da ga naklonost ljudi ne bi lišila ove milosti.
Običavao je rijetko kome ili nikome otkrivati izvanrednu tajnu. Bojao se da ne bi poradi posebne ljubavi, kao što običavaju činiti oni koji uživaju posebnu ljubav, zbog dane mu milosti pretrpio kakvu štetu. Zato je uvijek u svom srcu nosio i često imao na jeziku onu Prorokovu: „U svom srcu sam sakrio tvoje riječi da ne sagriješim Tebi!” A kad bi mu došao koji svjetovnjak, a on nije želio da se s njime upusti u razgovor, braći i sinovima koji su s njim boravili, dao je to kao znak, da naime onda, kad taj redak izrekne, odmah one, koji su se oko njega okupili, uljudno otpuste. Stekao je naime iskustvo da je veliko zlo, ako se svima povjerava sve; znao je da onaj čovjek čije tajne nisu savršenije i brojnije od onoga što se na njemu očito vidi, ne može biti duhovan, i tako ga ljudi na temelju onoga što se pokazuje izvana mogu suditi. Upoznao je neke koji su naoko bili s njima složni, a iznutra se nisu s njim slagali. U lice su mu povlađivali, a iza leđa su ga ismjehivali. Tako su ovi sami sebi pribavili osudu i ljude ispravne učiniše donekle sumnjivima. Zloća naime često nastoji ocrniti čistoću i zato se zbog lažljivosti, koja je svojstvena mnogima, mnogima ne vjeruje."
Ne smijemo zaboraviti da je taj izvanjski scenarij prvenstveno želio iskazati nutarnji svečev događaj, rekao bih, onaj unutarnji zagrljaj kojim ga je zagrlio – iz svojega sadašnjeg nebeskoga, uskrsloga stanja – njegov Raspeti Gospodin Isus. I od toga zagrljaja ostadoše Svetom Franji i u tijelu tragovi Isusovih Rana od kojih je ona na desnom boku često krvarila (1Čel 95).
Svete su rane ili stigme izvanredni milosni Božji dar. Po sebi, one nisu ni znak ni uvjet svetosti. Bog ih daje kome hoće: ili da nagradi ili da pobudi… Ili samog obdarenika ili druge ljude. Ta je ljubav, Kristova i Franjina, posljednja tajna La Verne. La Verna tom ljubavlju još odiše i diše. Dobro je zapisao veliki Franjin oduševljenik, obraćenik Johannes Joergensen u svome Hodočašću franjevačkom Italijom „La Vernu nazivaju Franjevačkom Golgotom jer se na njoj obavilo raspinjanje čudnovatim načinom na Franjinom tijelu. Ali mogla bi se također Taborom nazvati, brdom preobraženja, jer se Franjo nije nikada toliko nebu približio… A nama je malenima lakše da ga slijedimo na Tabor nego na Golgotu.”
Izvor: svjetlorijeci.ba