Uz nedjeljna čitanja
Katkada znamo reći za nekoga da je ‘konzervativan’ ili ‘progresivan’. I jedna i druga riječ mogu imati negativan prizvuk. Tako se nekoga može etiketirati da je ‘nazadan’, ‘konzerva’, odnosno da je ‘liberalan’, ‘moderan’. Često su takva etiketiranja prilično besmislena. Ona su čak i glupa. ‘Biti konzervativan’ doslovno znači htjeti ‘sačuvati’ sve ono što je dobro i vrijedno iz prošlosti. U tom smislu svaki kršćanin mora biti ‘konzervativan’.
Isto tako, ‘biti progresivan’ znači doslovno ‘predvoditi’, koračati naprijed, izložiti se budućnosti i njezinim izazovima. U ovom smisli svaki kršćanin mora biti i ‹napredan›. U biti, obje riječi valja u sebi objediniti. Ako bismo bili samo konzervativni, Crkva bi postala muzej. Ne bi imala više što reći današnjem ljudima.
S druge strane, ako smo jednostrano progresivni, nismo ukorijenjeni, nemamo čvrsto tlo pod nogama, olako prodajemo dragocjenu baštinu (tradiciju) i zajedničku povijesti. Nije moguće izbjeći u Crkvi napetost između tradicije i napretka. Nju valja izdržati i nositi na evanđeoski primjeren način. A to uvijek znači spremnost učiti, sebe korigirati, otvoriti se sadašnjem trenutku. U tom pogledu poučno je ono što apostol Pavao savjetuje u 14. i 15. poglavlju poslanice Rimljanima. Naime, on podsjeća kršćane u Rimu da zajedništvo vjere dublje seže od svih međusobnih razlika i prijepora. Pavao jasno prepoznaje tipične slabosti kako ‘konzervativaca’ tako i ‘progresista’. Konzervativni kršćani izlažu se opasnosti da druge osude, da posumnjaju ili čak potpuno zaniječu drugima pravovjernost. Pa se onda zna čuti: ‘Taj i taj nije više crkveni i katolički, treba upozoriti biskupa!’ Progresivni su kršćani u opasnosti da druge gledaju s visoka i bez poštovanja, da ismijavaju nečiju ‘naivnu vjeru’. Apostol Pavao zaklinje obje strane da se tako ne odnose jedni prema drugima. I podsjeća ih na to da je Krist umro i za one koji drukčije misle. I to mora biti vidljivo u međusobnom ophođenju.
I u naše vrijeme često slušamo o razmiricama i različitim diskusijama unutar Crkve i župne zajednice. Kada bismo smogli snage one koji drukčije razmišljaju prihvatiti i respektirati, bilo bi to duhovsko čudo!To bi značilo da želimo razumjeti jezik drugoga. Djela apostolska pripovijedaju o saboru u Jeruzalemu koji se zbio nekih dvadesetak godina nakon događaja uskrsnuća.
Na saboru je došlo do otvorene prepirke između Petra, Jakova, Pavla i drugih. Postavljeno je odlučujuće pitanje za budućnost Crkve: je li ona samo pokret unutar židovstva? Neki vrlo utjecajni članovi prve zajednice zastupali su takvo stajalište. Tko želi postati kršćanin, treba se podvrći židovskim zakonima. S druge strane, Pavlova skupina zahtijevala je da se Evanđelje naviješta svim ljudima i da se ide među pogane. Pavao oduševljeno izvještava kako je Bog i poganima otvorio vrata vjere, kako više nije bitno obdržavati cijelu nepromijenjenu tradiciju, kako iz slavne prošlosti treba izvući živu srž i njome oploditi sasvim novu budućnost.
Danas znamo da se Pavlovo mišljenje nije nametnulo, ne bi bilo misionarske djelatnosti i kršćani bi ostali mala, getoizirana sljedba unutar židovske religije. I mi danas ne bismo sjedili u Crkvi. Iskreno i otvoreno sučeljavanje nije tada razorilo Crkvu.
Ona je ojačala i narasla. Jasnije je vidjela svoj put kojim mora krenuti. Sve to što se nekoć događalo, bistri pogled na današnje stanje Crkve. Mnogi su zabrinuti. S pravom. S druge strane, svjesni smo da se Crkva sastoji od ljudi. I oni nisu savršeni. Kako nekoć, tako i danas. Malo opuštenosti u našem crkvenom životu i međusobnom ophođenju bilo bi nam od velike koristi. Svatko od nas osobno pridonosi toj odveć ljudskoj Crkvi na koju se tako rado i često tužimo. To ne bismo trebali nikada zaboraviti!
U knjizi Otkrivenja, Ivan opisuje prizor “velikog mnoštva što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda”. U tekstu nalazimo tri slike Crkve koje su i danas aktualne: to je Crkva koja je oprala haljine svoje u krštenju i obukla bijelu haljinu (vjernost krsnim obećanjima, trajna potreba obnove vjerničke zajednice); Crkva koja pred prijestoljem Božjim služi Bogu i ljudima (Crkva služiteljica); Crkva koja dopušta da je Jaganjac vodi na izvore vodâ života (povratak Evanđelju).
Fra Anđelko Domazet
Uz nedjeljna čitanja
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
U ono vrijeme:
Isus se ponovno očitova učenicima na Tiberijadskome moru. Očitova se ovako: Bijahu zajedno Šimun Petar, Toma zvani Blizanac, Natanael iz Kane Galilejske, zatim Zebedejevi i još druga dva njegova učenika. Kaže im Šimun Petar: „Idem ribariti.“ Rekoše: „Idemo i mi s tobom.“ Izađoše i uđoše u lađu, ali te noći ne uloviše ništa.
Kad je već svanulo, stade Isus na kraju, ali učenici nisu znali da je to Isus. Kaže im Isus: „Dječice, imate li što za prismok?“ Odgovoriše mu: „Nemamo.“ A on im reče: „Bacite mrežu na desnu stranu lađe i naći ćete.“ Baciše oni i više je ne mogoše izvući od mnoštva ribe. Tada onaj učenik kojega je Isus ljubio kaže Petru: „Gospodin je!“ Kad je Šimun Petar čuo da je to Gospodin, pripaše si gornju haljinu, jer bijaše gol, te se baci u more. Ostali učenici dođoše s lađicom vukući mrežu s ribom jer ne bijahu daleko od kraja, samo kojih dvjesta lakata.
Kad iziđu na kraj, ugledaju pripravljenu žeravicu i na njoj pristavljenu ribu i kruh. Kaže im Isus: „Donesite ribâ što ih sada uloviste.“ Nato se Šimun Petar popne i izvuče na kraj mrežu punu velikih riba, sto pedeset i tri. I premda ih je bilo toliko, mreža se ne raskinu. Kaže im Isus: „Hajde, doručkujte!“ I nitko se od učenika ne usudi upitati ga: „Tko si ti?“ Znali su da je Gospodin.
Isus pristupi, uzme kruh i dade im, a tako i ribu. To se već treći put očitova Isus učenicima pošto uskrsnu od mrtvih.
Nakon doručka upita Isus Šimuna Petra: „Šimune Ivanov, ljubiš li me više nego ovi?“ Odgovori mu: „Da, Gospodine, ti znaš da te volim.“ Kaže mu: „Pasi jaganjce moje!“ Upita ga po drugi put: „Šimune Ivanov, ljubiš li me?“ Odgovori mu: „Da, Gospodine, ti znaš da te volim!“ Kaže mu: „Pasi ovce moje!“ Upita ga treći put: „Šimune Ivanov, voliš li me?“ Ražalosti se Petar što ga upita treći put: „Voliš li me?“ pa mu odgovori: „Gospodine, ti sve znaš! Tebi je poznato da te volim.“ Kaže mu Isus: „Pasi ovce moje!“ „Zaista, zaista kažem ti: Dok si bio mlađi, sam si se opasivao i hodio kamo si htio; ali kad ostariš, raširit ćeš ruke i drugi će te opasivati i voditi kamo nećeš.“ A to mu reče nagovješćujući kakvom će smrću proslaviti Boga. Rekavši to doda: „Idi za mnom!“
Riječ Gospodnja.
Poštovane sestre i braćo,
ako današnji evanđeoski odlomak pokušamo čitati kao simboličnu priču, prepoznat ćemo neke ključne slike koji mogu biti vodeće misli za današnju crkvenu situaciju. Želio bih da uočimo tri detalja u evanđeoskom tekstu: prvi govori o poslanju (misiji) i zadaći Crkve; drugi govori o viziji, perspektivi i cilju, a treći detalj govori o identitetu, razumijevanju Crkve.
Temeljno poslanje Crkve glasi: raditi za kraljevstvo Božje, biti ribari ljudi. Kraljevstvo Božje nije prostorna kategorija, nego stvarnost međuljudskih odnosa i zajedništva. To je “Isusova vizija” novoga Božjega svijeta. Odlučujuće je da mrežu uvijek iznova bacamo na desnu stranu – desna strana od starine predstavlja pozitivnu stranu (primjerice, desni razbojnik): „Bacite mrežu na desnu stranu lađe i naći ćete.“ ‘Desna strana’ simbolizira pozitivan pristup zadaći koju Crkva treba ispuniti, svijest da djeluje u Isusovo ime, ispunjena Duhom Svetim. Drugi detalj govori o viziji Crkve koja je ‹katolička›, sveobuhvatna. Ona je slična velikoj mreži koja obuhvaća i međusobno povezuje ljude, često različite po boji kože, naciji ili društvenom položaju. To je mreža – Crkva u kojoj ima mjesta za Petra koji je zatajio Isusa, za Tomu koji je oprezan i sumnjičav, za Natanaela koji u prvom susretu s Isusom bez okolišanja pita: ‹Iz Nazareta da može biti što dobro?› (Iv 1, 46) U njoj ima mjesta i za Zebedejeve sinove koji se prepiru oko prvih mjesta. Crkva je zajednica nesavršenih ljudi, slabih i jakih, sigurnih i nesigurnih.
Sveti Jeronim na jednom mjesto broj 153 ribe tumači tako što kaže da je u Isusovo vrijeme u Tiberijadskom jezeru bilo sto pedeset i tri vrste riba, a to zapravo simbolično predstavlja svaku vrstu ljudi.
Sveti Augustin tumači broj 153 tako da broj 10 predstavlja broj Božjih zapovijedi, a 7 broj darova Duha Svetoga – što zajedno čini 17. I kada se zbroje svi brojevi od 1 do 17, dobije se 153. To znači upravo ono što je Jeronim htio reći: svi spadaju u mrežu Crkve – židovi koji su slijedili put deset Božjih zapovijedi prije dolaska Isusa i pogani koji dolaze do Isusa putem milosti. I ta velika mreža – Crkva – neće se raskinuti usprkos različitosti njezinih članova: „I premda ih je bilo toliko, mreža se ne raskinu.“
Naš identitet, odnosno samorazumijevanje Crkve dolazi do izražaja kada slavimo euharistiju, Isusovu gozbu ljubavi. Od nje Crkva i kršćani žive. Na njoj nas Isus poziva: ‹Hajde, doručkujte!›
Uz kruh, i riba je euharistijski znak privih kršćana. Slaveći euharistiju, stječemo iskustvo zajednice u kojoj Isus uskrsnuli živi i djeluje danas. Međusobno se hrabrimo da budemo Crkva otvorena za sve ljude.
Što je poslanje Crkve? Pozivati ljude k Isusu, a ne postavljati prepreke na putu do Isusa; pred očima imati viziju žive Crkve, a ne biti neki muzej prošlosti; radovati se različitosti, a ne htjeti sve uniformirati. Slaviti Boga, buditi radost vjere, graditi zajedništvo na Isusov način, a ne samo ‘slušati misu’. Opis Isusova ukazanje učenicima kod Tiberijadskog jezera ponudio nam je ‹atraktivnu› sliku Crkve za sva vremena.
Evanđeoski odlomak završava prizorom u kojemu Isus podjeljuje Petru prvenstvo: ‘Pasi ovce moje!’ Zašto baš Petru? U izvještaju o Isusovoj muci dva muškarca igraju veliku ulogu. Prvi je Petar. Zatajio je Isusa. Često pada, ali iznova ustaje. Nije slučajno što je Isus izabrao upravo njega kao svoga prvog nasljednika. S Petrom se možemo lako poistovjetiti. Slično njemu, i mi često padamo i ustajemo.
No, tu je i drugi muškarac – lik Jude. On pada, ali više ne ustaje. Izgubio je povjerenje u Božju bezuvjetnu ljubav. Upao u očajanje. Zato Isus Petru povjerava Crkvu. Imao je snage obratiti se, otvoriti srce praštajućoj ljubavi. Isus od Petra traži kao jedini uvjet uvijek veću ljubav. Jer, nitko od nas ne može se pohvaliti da je već dovoljno ljubio.
Fra Anđelko Domazet na portalu: franjevci-split.hr
Slika preuzeta s vatikannews.va
USKRSNI HVALOSPJEV
Nakon blagoslova uskrsnog ognja u crkvu se unosi uskrsna svijeća i postavlja se na istaknuto mjesto uz oltar. Nakon toga slijedi vazmeni hvalospjev.
Nek usklikne sad nebesko mnoštvo Anđela,
nek uskliknu službenici Božji,
i s pobjede tolikog Kralja
neka jekne trublja spasenja.
Nek se raduje i zemlja, tolikim obasjana blijeskom,
i rasvijetljena sjajem vječnoga Kralja
neka osjeti da je nestalo po čitavome svijetu mraka.
Nek se veseli i Majka Crkva,
sjajna s tolikoga svjetla,
i od gromkog klicanja naroda nek ova odjekne dvorana.
I vas molim zato, braćo i sestre,
okupljene oko divnoga ovog svjetla,
sa mnom zajedno zazovite milosrđe svemogućega Boga.
On me bez mojih zasluga ubrojio među svoje levite,
nek mi da svoga svjetla,
da otpjevam hvalospjev ovoj svijeći.
Gospodin s vama. - I s duhom tvojim.
Gore srca. - Imamo kod Gospodina.
Hvalu dajmo Gospodinu Bogu našemu. -Dostojno je i pravedno.
Uistinu je dostojno i pravedno nevidljivoga Boga
Oca svemogućeg i Sina njegovog jedinorođenoga
Gospodina našega Isusa Krista
svim zanosom srca i duše iz svega glasa veličati.
On je za nas vječnome Ocu Adamov dug platio
i zadužnicu naših grijeha dokinuo svojom krvlju.
Ovo su naime vazmeni blagdani,
kada se onaj pravi Jaganjac kolje,
čijom se krvlju posvećuju pragovi vjernika.
Ovo je noć kad si nekoć naše oce, sinove Izraelove,
izveo iz Egipta i kroz More Crveno po suhu proveo.
Ovo je dakle noć kad je svjetlo ognjenoga stupa
raspršilo tamu grijeha.
Ova noć i danas Kristove vjerne po svem svijetu
oslobađa od bijede grijeha i opačina svijeta,
a vraća milosti i pridružuje svetima.
Ovo je noć kad je Krist raskinuo okove smrti
i kao pobjednik od mrtvih ustao.
Jer ništa nam ne bi vrijedilo rođenje,
da nismo dobili otkupljenja.
O, divne li pažnje Božje prema nama.
O, neshvatljive li ljubavi Očeve:
da roba otkupiš, Sina si predao.
O, zaista potrebna Adamova grijeha,
što ga smrt Kristova uništi.
O, sretne li krivice,
koja je zavrijedila takvog i tolikog Otkupitelja.
O, zaista blažene noći, koja jedina zavrijedi
znati vrijeme i čas, kad je Krist od mrtvih ustao.
Ovo je noć o kojoj je pisano:
I noć će sjati kao dan,
i noć mi je svjetlo u radosti mojoj.
Ova uskrsna sveta noć ništi grijehe, pere krivice,
i nevinost vraća palima, a radost tužnima.
Dokida mržnju, uspostavlja slogu i svladava nasilje.
I zato, u milosnoj ovoj noći primi, sveti Oče,
našu večernju žrtvu hvale:
od pčelinjeg rada noćas ti Crkva,
po rukama službenika,
kao blagdanski poklon prinosi ovu svijeću.
Mi znamo što ona govori,
dok Bogu na čast gori i svijetli.
Njezin je plamen podijeljen drugima
ali ga ustupljeno svjetlo nije umanjilo,
jer hrani ga mirisni vosak
što ga skupljaju marljive pčelice.
O, zaista blažena noć, u kojoj se
nebesko sa zemaljskom,
božansko s ljudskim povezuje.
Molimo te, dakle, Gospodine,
da ova svijeća, posvećena na čast tvoga imena,
neoslabljena ostane, da razgoni tamu ove noći.
I primljena na ugodni miris,
svjetlilima nebeskim neka se pridruži.
Plamen ovaj jutarnja zatekla Danica.
Danica koja ne zna zalaza, a to je Krist Uskrsli,
povratnik od mrtvih, koji svijetli svakom čovjeku
te živi i kraljuje u vijeke vijekova. Amen.
ZAŠTO JE VELIKI PETAK VELIKI?
Što je vrhunac ljubavi
Tko se boji križa, ne prihvaća ga ili mu se ruga, ne može shvatiti njegovu spasonosnu i pobjedničku ulogu. Ne može shvatiti da križ nije kraj, nego most između zemlje i neba.
Veliki petak. Tko se ozbiljno pita zašto je Veliki? Nalazi se u Velikom tjednu pa je zato veliki. Veliki je što se nešto jako veliko, nešto najveće dogodilo taj dan, a to je Isusova smrt na križu. Da je Isus ostao na križu, bio bi poput mnogih razapetih za koje danas nitko ne zna.
Za Isusa je križ stuba za nebo, a preko Isusa i čovjekova stuba. Isus je prošao taj put umiranja na križu da bi ljudi živjeli vječno s njim. Križ postaje čovjekov spas. Križ je ponos i kršćanima nešto najvrjednije.
Živjeti po ljubavi i za ljubav
Od križa se ne bi smjelo bježati, nego ga je potrebno prigrliti, slaviti i radovati mu se. Na križu je ljubav razlivena u naše živote kako bi ona ponovno skupljena mogla biti Bogu prinesena kad bude vrijeme prinošenja. Zašto ljudi ne bi, poput pčela, postali skupljači ljubavi i njezini prerađivači. Skupljenu ljubav već sada je moguće dijeliti jer će se ona dijeljenjem povećavati. Tu povećanu ljubav moguće je ponijeti u svom srcu i pretočiti je u bezgranično Božje srce.
Dobro je znati i doživjeti da se dobrota, radost, sreća, ljubav… dijeljenjem povećavaju i kada ih se dijeli, svi su uvijek na dobitku. Stoga, dijeliti ih treba već sada ne čekajući kraj života, kada će biti kasno. Živjeti drukčije već sada moguće je, a to znači živjeti po Božjem programu. Živjeti po ljubavi i za ljubav. Ne prikupljati samo materijalno koje je potrebno samo dok je čovjek na zemlji. Prikupljati ono duhovno, što jedino može i treba ponijeti sa sobom u vječnost pred Vječnoga.
Put preko križa do uskrsnuća
Moguće je prestati gledati maglovito i razbistriti pogled: gledati srcem i pitati često svoje srce je li ono sretno s hranom kojom ga čovjek hrani. Trbuh govori jezikom zemlje jer prima zemaljske plodove, a srce traži više od zemlje. Ono traži ljubav, a početak ljubavi je Bog. Vrhunac ljubavi je križ i davanje života za bližnje, za prijatelje. Upravo je to učinio Isus za ljude svojom smrću na križu.
Tko se boji križa, ne prihvaća ga ili mu se ruga, ne može shvatiti njegovu spasonosnu i pobjedničku ulogu. Ne može shvatiti da križ nije kraj, nego most između zemlje i neba. Isus je izabrao put preko križa do uskrsnuća kako bi svi ljudi lakše shvatili i prihvatili svoje križeve i povjerovali da ih oni poput Isusa vode do uskrsnuća.
Izvor: https://www.glas-koncila.hr/zasto-veliki-petak-veliki-sto-vrhunac-ljubavi/
Autor slike: luisw_pics
Uz nedjeljna čitanja
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
U ono vrijeme:
Isus se uputi na Maslinsku goru.
U zoru eto ga opet u Hramu. Sav je narod hrlio k njemu. On sjede i stade poučavati. Uto mu pismoznanci i farizeji dovedu neku ženu zatečenu u preljubu. Postave je u sredinu i kažu mu: „Učitelju! Ova je žena zatečena u samom preljubu. U Zakonu nam je Mojsije naredio takve kamenovati. Što ti na to kažeš?“
To govorahu samo da ga iskušaju pa da ga mogu optužiti.
Isus se sagne pa stane prstom pisati po tlu.
A kako su oni dalje navaljivali, on se uspravi i reče im: „Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.“
I ponovno se sagnuvši, nastavi pisati po zemlji. A kad oni to čuše, stadoše odlaziti jedan za drugim, počevši od starijih. Osta Isus sâm – i žena koja stajaše u sredini.
Isus se uspravi i reče joj: „Ženo, gdje su oni? Zar te nitko
ne osudi?“ Ona reče: „Nitko, Gospodine.“
Reče joj Isus: „Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti.“
Riječ Gospodnja.
Slika je preuzeta s portala: kirche-und-leben.de