VAZMENO TRODNEVLJE
VELIKI ČETVRTAK
Kada govorimo o vazmenome trodnevlju, tri dana dakle, radi se zapravo o jednome slavlju koje traje tri dana. Zbog toga svećenik na završetku slavlja Posljednje večere na Veliki četvrtak i obreda Kristove muke i smrti na križu ne dijeli blagoslov i ne otpušta vjernike riječima: „Idite u miru!“ Onako kako to čini nakon svakoga misnoga slavlja, nego tek poslije po svršetku uskrsnoga bdijenja. Isto tako obrede Velikoga petka i uskrsne noći ne započinje znakom križa. Slavlja ova tri dana čine jednu cjelinu. Drama u tri čina.
Prvi dio te cjeline slavimo danas na Veliki četvrtak. Isus slavi Pashalno slavlje. Onako kako to čine vjerni Židovi, kao spomen na oslobođenje izraelskoga naroda iz egipatskoga ropstva. Bog oslobađa. Isusovo poslanje je osloboditi čovjeka od njegovih grijeha i ovisnosti i darovati mu slobodu. Isus ovome pashalnome slavlju daje novu dimenziju. On daruje samoga sebe pod prilikama kruha i vina. Kruha koji život znači i vina koje razveseljuje srce čovječje. Emanuel-Bog s nama hoće zauvijek ostati s nama pod ovim prilikama. Isto tako, perući noge svojim učenicima, daje nam primjer kako i mi trebamo služiti jedni drugima. Sveta Majka Terezija iz Kalkute je to ovako shvatila i živjela: „Ako istinski shvatimo euharistiju, ako je učinimo središtem svoga života, ako se hranimo euharistijom, nećemo imati nikakvih poteškoća da otkrijemo siromahe i Krista u siromasima, da njih i Njega ljubimo, da njima i Njemu u njima služimo.“
VELIKI PETAK
Drugi dio cjeline svetoga ili vazmenoga trodnevlja je Veliki petak. Na veliki petak se ne slavi misa. Spomen muke i smrti Kristove ne započinje znakom križa jer su obredi nastavak jučerašnjega dana. U centru slavlja je križ. Križ koji je nekoć bio sramotni znak smrti i poniženja, a nakon Kristove smrti znak pobjede i uzvišenja. Taj križ krasi naše domove, visi na lančićima oko vrata, nalazimo ga na vrhuncima planina i na križanjima puteva. U znaku križa smo kršteni, započinjemo dan, rad, molitvu i jelo. Tim znakom roditelji blagoslivljaju djecu. Znak križa će jednom na našemu grobu svjedočiti da smo s Kristom živjeli, umrli i da ćemo s njime uskrsnuti.
Sjećam se jedne zgode iz vremena moga župnikovanja u Berlinu. Jedan dječak iz ateističke obitelji je bio na slavlju prve pričesti i promatrao je kako blagoslivljajući malenu djecu na njihovu čelu napravim znak križa. I upita on mene: „Zašto ste djeci stavljali plus na čelo“? Zastao sam na trenutak i kroz glavu mi je prošla misao: Da, križ je plus, uistinu jedan veliki plus u životu vjernika koji vjeruje Isusu Kristu. Kristov križ je znak života i ljubavi. Znak pobjede nad smrću. Kristova krv ne traži krv, krvnu osvetu, nego daruje pomirenje i ljubav. Kristov križ hoće prekinuti sotonski krug neprijateljstva i mržnje. U Kristovoj smrti i uskrsnuću se obistinjuje redak iz Pjesme nad pjesmama: „Ljubav je jaka kao smrt“. Zbog toga je za kršćane nevažno tko je krivac za Kristovu smrt jer Kristova krv ne traži osvetu, nego daruje praštanje, pomirenje i ljubav.
USKRSNO BDIJENJE
Treći dio svetoga vazmenoga trodnevlja je uskrsno bdijenje. Bdijenje započinje paljenjem i blagoslovom ognja koji rasvjetljava noćnu tamu. Na tome ognju se pali uskrsna svijeća koja se svečano unosi u crkvu i s koje se pale sve ostale svijeće. Toj svijeći, koja označava Isusa Krista, svjetlo svijeta se pjeva „exultet“, hvalospjev. Čitaju se starozavjetna čitanja koja opisuju kako je Bog s ljubavlju stvorio ovaj svijet, kako je oslobodio svoj narod iz egipatskoga ropstva i treće čitanje navještaj dolaska Spasitelja. Nakon trećega starozavjetnoga čitanja uz svečanu pratnju orgulja i zvon zvona pale se sva svjetla u crkvi. Isus je uskrsnuo! Aleluja.
U izvještajima o uskrsnuću čitamo da su oni koji su vidjeli Uskrsloga bili preplašeni, ali isto tako i ispunjeni neizmjernom radošću. Sve je puno pobožne dinamike. Žene vidjevši Isusa žurno potrkaše k apostolima. Isus učenicima otvara oči da bi mogli razumjeti Sveto pismo i šalje ih kao svjedoke njegovoga uskrsnuća. Onaj tko je dirnut susretom s Uskrslim ne može ostati ravnodušan. On mora krenuti, propovijedati i naviještati da je Isus živ. Da je ljubav pobijedila mržnju. Da je dobro pobijedilo zlo. Da je život pobijedio smrt.
Tu radosnu vijest su Isusovi učenici od samih početaka, kroz svu povijest sve do današnjih dana širili po čitavome svijetu. Pustimo da i nas Uskrsli susretne i dodirne. Neka nas njegova smrt i uskrsnuće oslobode od okova strahova i ispune radosnom nadom i pouzdanjem da je on uvijek s nama. „Ne plašite se“: rekao je Isus prestrašenim ženama na grobu. To on i nama danas poručuje.
Zato dopustimo da nas preplavi radost uskrsnuća i učini nas evanđelistima, blagosvijesnicima Kristova uskrsnuća u ovome svijetu.
Slika je preuzeta s portala Sisačke biskupije (siscia.hr/veliki-tjedan/)
ZNAČENJE NAZIVA KORIZMENIH NEDJELJA
Korizma započinje Pepelnicom tek od 6. stoljeća, a u rimskoj liturgiji postoji od 4. stoljeća. Vrijeme obilježeno pokorom i odricanjem vodi nas prema Vazmenoj noći kroz 40 dana i 6 nedjelja koje u tradiciji hrvatskog naroda imaju svoja imena.
Na Pepelnicu započinjemo korimeni hod. Pozvani na obraćenje, glave posute pepelom, krećemo u proces unutarnjeg čišćenja s naglaskom na odricanje, umjerenost, molitvu, post i dobra djela.
„Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah vratiti“.
Četrdesetnicu obilježava i šest nedjelja koje u tradiciji hrvatskog naroda imaju sljedeća imena:
1. Čista nedjelja dolazi nakon Čiste srijede. Imena katekumena koji će u vazmenoj noći pristupiti slavlju sakramenata kršćanske inicijacije, zapisuju se u obredu izbora na ovu nedjelju.
2. Pačista nedjelja je još čišća od prve nedjelje. Na Pačistu nedjelju pozvani smo osvrnuti se na protekli dio korizme.
3. Bezimena nedjelja ime nije dobila iz poštovanja prema muci Kristovoj. Katekumeni koji se pripremaju za slavlje sakramenata u vazmenoj noći na ovu nedjelju imaju svoju prvu provjeru ili “scrutinium”.
4. Sredoposna nedjelja svoje je ime dobila zbog četvrtka koji joj prethodi i označava polovicu korizmenog hoda. Katekumeni se nalaze na pola puta “čišćenja i prosvjetljenja”.
5. Gluha nedjelja obilježena je pjevanjem bez pratnje orgulja te pokrivanjem slika i križeva ljubičastim platnom. Križ ostaje zastrt do obreda otkrivanja u bogoslužju Muke Gospodnje na Veliki petak, a slike do uoči Vazmenog bdjenja.
Križeve vjernici mogu zastrijeti i u svojem domu kako bi se na Veliki petak upriličilo obiteljsko ljubljenje križa. Gluha nedjelja ukazuje nam na veličinu dana muke, smrti i uskrsnuća Gospodina.
6. Cvjetnica ili Nedjelja Muke Gospodnje. Cvjetnicom počinje Veliki tjedan uz klicanje, blagoslov i procesiju s palminim i maslinovim grančicama. U Hrvatskoj je poznat običaj umivanja u cvijeću i kićenja bunara u jutro Cvjetne nedjelje.
Dodajmo da ako planirate slavlje rođendana, obljetnica i nekih drugih spomendana, činite to u nedjelju najbližu datumu spomena jer je svaka nedjelja, pa tako i korizmena, izuzeta od pokorničkog tona korizme.
PORUKA SVETOGA OCA FRANJE ZA KORIZMU 2023. GODINE
Draga braćo i sestre!
U evanđeljima po Mateju, Marku i Luki postoji podudarnost u izvješćima o događaju Isusova preobraženja. U tom događaju vidimo Gospodinov odgovor na neuspjeh njegovih učenika da ga razumiju. Neposrednog prije toga došlo je do pravog sukoba između Učitelja i Šimuna Petra, koji – nakon što je priznao Isusa Kristom, Sinom Božjim – odbacio je njegov navještaj muke i križa. Isus ga je oštro prekorio: »Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!« (Mt 16, 23). I gle, »nakon šest dana uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana, brata njegova, te ih povede na goru visoku, u osamu« (Mt 17, 1).
Evanđelje o preobraženju naviješta se svake godine na drugu korizmenu nedjelju. Naime, Gospodin nas u tom liturgijskom vremenu uzima sa sobom i vodi nas u osamu. Dok redovite obveze traže od nas da ostanemo u svojim uobičajenim mjestima, živeći jednoličnu i katkad dosadnu svakodnevicu, u korizmi smo pozvani uspeti se zajedno s Isusom “na goru visoku”, da sa svetim Božjim narodom doživimo posebno iskustvo askeze.
Korizmena askeza je zalaganje, uvijek prodahnuto milošću, da nadvladamo svoj manjak vjere i otpore nasljedovanju Isusa na križnom putu. Upravo ono što su Petar i ostali učenici trebali učiniti. Da bismo produbili svoje poznavanje Učitelja, da bismo u punini razumjeli i prihvatili otajstvo Božjeg spasenja, koje se ostvaruje u potpunom darivanju samoga sebe iz ljubavi, moramo pustiti njemu da nas povede u osamu i u visine, odvajajući se od osrednjostî i ispraznostî. Trebamo krenuti na put koji vodi uzbrdo, koji zahtijeva napor, žrtvu i usredotočenost, baš poput izleta u planine. Ti su preduvjeti važni i za sinodski put kojim smo kao Crkva predano krenuli. Dobro će nam doći da razmišljamo o tom odnosu između korizmene askeze i sinodskog iskustva.
Na “duhovnu obnovu” na gori Tabor Isus vodi sa sobom trojicu učenika, odabranih da budu svjedoci jedinstvenog događaja. On želi da to milosno iskustvo ne bude samotno, nego nešto što se dijeli s drugima, kao što je to, uostalom, i sav naš život u vjeri. Isusa se nasljeduje zajedno i zajedno, kao Crkva hodočasnica u vremenu, živimo liturgijsku godinu i u njoj korizmu, putujući s onima koje nam je Gospodin dao za suputnike na našem životnom putu. Slično usponu Isusa i učenikâ na goru Tabor, možemo reći da je naš korizmeni hod “sinodski”, zato što je nešto što činimo zajedno i svi idemo istim putem, kao učenici jedinoga Učitelja. Znamo, štoviše, da je On sâm Put, i zato Crkva, i u liturgijskom i u sinodskom itinerariju, ne čini ništa drugo nego sve dublje i potpunije ulazi u otajstvo Krista Otkupitelja.
I dolazimo tako do vrhunca. U Evanđelju se kaže da Isus »preobrazi se pred njima. I zasja mu lice kao sunce, a haljine mu postadoše bijele kao svjetlost« (Mt 17, 2). To je “vrh”, cilj puta. Na kraju uspona, dok stoje s Isusom na vrhu gore, trojici učenika dana je milost da ga vide u njegovoj slavi, obasjanog nadnaravnom svjetlošću koja nije dolazila izvana, nego je zračila iz njega samog. Božanska ljepota tog viđenja bila je neusporedivo veća od svih napora koje su učenici morali uložiti dok su se uspinjali na goru Tabor. Kao i kod svakog napornog izleta u planinu, dok se penješ moraš dobro paziti na stazu, ali panorama koja se na kraju pruža pred očima iznenađuje i uzvraća svojom divotom. I sinodski se proces često čini napornim i ponekad bismo mogli klonuti duhom. No, ono što nas čeka na kraju nesumnjivo je nešto čudesno i iznenađujuće, što će nam pomoći da bolje razumijemo Božju volju i naše poslanje u službi njegova kraljevstva.
Iskustvo učenikâ na gori Tabor dodatno se obogaćuje kad se uz preobraženog Isusa pojavljuju Mojsije i Ilija, koji uosobljuju Zakon odnosno Proroke (usp. Mt 17, 3). Kristova je novost ispunjenje Staroga saveza i obećanjâ; neodvojiva je od povijesti Boga s njegovim narodom i otkriva njezino duboko značenje. Sinodski je hod, slično tome, također ukorijenjen u tradiciji Crkve i istodobno otvoren novostima. Tradicija je izvor nadahnuća za traženje novih putova, kloneći se pritom napasti nepokretnosti, s jedne strane, i napasti improviziranog eksperimentiranja, s druge.
Korizmeni asketski hod i, na sličan način, sinodski hod, imaju za cilj duboku promjenu i na osobnoj i na crkvenoj razini. Ta duboka promjena, i u jednom i u drugom slučaju, ima svoj uzor u Isusovu preobraženju i postiže se milošću njegova vazmenoga otajstva. Da bi se takva duboka promjena dogodila ove godine u nama, želim predložiti dva “puta” kojim nam je ići da bismo zajedno s Isusom svladavali uspon i s njim došli do cilja.
Prvi se odnosi na poziv koji je Bog Otac uputio učenicima na gori Tabor dok su gledali preobraženog Isusa. Glas iz oblaka govori: »Slušajte ga!« (Mt 17, 5). Prva je uputa, dakle, vrlo jasna: slušati Isusa. Korizma je vrijeme milosti u onoj mjeri u kojoj slušamo njega koji nam govori. A kako nam govori? Ponajprije u Riječi Božjoj koju nam Crkva daje u liturgiji: neka naše uši ne budu začepljene za nju; ako ne možemo stalno ići na misu, čitajmo biblijska čitanja iz dana u dan, pa i uz pomoć interneta. Osim u Svetom pismu, Gospodin nam govori u našoj braći i sestrama, posebno u licima i pričama onih koji su u potrebi. No, želim dodati još jedan vid, koji je vrlo važan u sinodskom procesu: slušanje Krista povezano je također sa slušanjem naše braće i sestara u Crkvi. Riječ je o onom uzajamnom slušanju koje je u nekim fazama glavni cilj, ali je, međutim, uvijek neizostavno u metodi i stilu sinodske crkve.
Čuvši Očev glas, »učenici padoše licem na zemlju i silno se prestrašiše. Pristupi k njima Isus, dotakne ih i reče: “Ustanite, ne bojte se!” Podigoše oči, ali ne vidješe nikoga doli Isusa sama« (Mt 17, 6-8). Evo drugog savjeta za ovu korizmu: nemojmo iz straha od suočavanja sa stvarnošću s njezinim svakodnevnim naporima, potrebama i proturječjima bježati u religioznost sazdanu od izvanrednih događaja, sugestivnih iskustava. Svjetlo koje Isus pokazuje učenicima predokus je uskrsne slave, a pristupa mu se nasljedovanjem “njega jedinoga”. Korizma je usmjerena na Uskrs: to “povlačenje u osamu” nije samom sebi svrha, već nas priprema da s vjerom, nadom i ljubavlju živimo muku i križ kako bismo došli do uskrsnuća. I na sinodskom putu se ne smijemo zavaravati da smo stigli do cilja kad nam Bog daje milost nekih snažnih iskustava zajedništva, jer i tad nam Gospodin ponavlja: »Ustanite, ne bojte se!«. Siđimo u nizinu i neka nam milost koju smo doživjeli pomogne umješno raditi na sinodalnosti u svakodnevnom životu naših zajednica.
Draga braćo i sestre, neka nas u ovoj korizmi Duh Sveti snaži i potiče u našem usponu s Isusom, kako bismo mogli iskusiti njegov božanski sjaj i tako, ojačani u vjeri, nastavili svoj put zajedno s njim, koji je svjetlost na prosvjetljenje narodâ i slava puka svoga.
Rim, Sveti Ivan Lateranski, 25. siječnja, blagdan Obraćenja svetoga Pavla
Preuzeto s portala ika.hr
MOLITVA GOSPI LURDSKOJ
Danas se spominjemo Gospe Lurdske.
Marija se djevojčici Bernardici ukazala kao Bezgrješno Začeće.
Bože, Oče naš, među svim stvorenjima
stvorio si Mariju,savršeno stvorenje,
Bezgrješno Začeće.
Ona je u Lurdu izgovorila svoje ime
koje je Bernardica ponavljala.
Bezgrješna, ovo je vapaj nade:
zlo, grijeh i smrt više nisu pobjednici.
Marijo, znaku nade, zoro spasenja!
Marijo, Ti, nevinosti i utočište grješnika,
moli za nas!
Zdravo, Marijo...
Gospodine Isuse, dao si nam Mariju za našu Majku.
Ona je sudjelovala u Tvojoj muci i uskrsnuću.
U Lurdu se ukazala Bernardici,
ražalošćena zbog naših grijeha,
ali obasjana Tvojim svjetlom.
Po Njoj, Tebi, Isuse, povjeravamo radosti i žalosti,
svoje osobne, onih koji su bolesni,
kao i cijeloga čovječanstva.
Marijo, naša Majko, naše pouzdanje i naša pomoći,
moli za nas!
Zdravo, Marijo...
Duše Sveti, Duše ljubavi i zajedništva.
U Lurdu je Marija, po Bernardici,
tražila da se sagradi kapela
i pozivala ljude da onamo dolaze.
Nadahni Crkvu, koju Krist gradi na Petrovoj vjeri,
da bude jedno.
Upravljaj hod Crkve u vjernosti i odvažnosti!
Marijo, koja si ispunjena Duhom Svetim,
koja si zaručnica i službenica,
koja si uzor kršćana i majčinsko lice Crkve,
moli za nas.
Zdravo, Marijo...
Za mnoge primljene milosti, za sva obraćenja,
oproštenja, ozdravljenja, za sve pozive i obećanja
koja si Ti potvrdila ili potaknula,
za ljubav služenja drugima
na koju si nas Ti potaknula,
Majko Božja Lurdska, hvala Ti!
Zdravo, Marijo...
Sa svom braćom i sestrama,
sa svim narodima koji čeznu za mirom i pravdom,
s mladima koji traže svoj put,
Ti koja si se pokazala kao mlada žena Bernardici,
sa svima onima koji su žalosni,
bolesni, ostavljeni, napušteni,
s onima koji se suočavaju s očajem:
naša Majko Lurdska, moli za nas.
Zdravo, Marijo...
Budući da si Ti osmijeh Božji,
odsjaj svjetla Kristova,
prebivalište Duha Svetoga,
jer si izabrala Bernardicu u njezinoj nedostojnosti,
jer si Ti zvijezda jutarnja,
vrata nebeska,
i prvo proslavljeno stvorenje
divimo Ti se, veličamo Te, kličemo Ti
i s Tobom pjevamo čudesna djela Božja.
Veliča
„Veliča duša moja Gospodina,
klikće duh moj u Bogu,
mome Spasitelju,
što pogleda na neznatnost službenice svoje:
odsad će me, evo, svi naraštaji
zvati blaženom.
Jer velika mi djela učini Svesilni,
sveto je ime njegovo!
Od koljena do koljena dobrota je njegova
nad onima što se njega boje.
Iskaza snagu mišice svoje,
rasprši oholice umišljene.
Silne zbaci s prijestolja,
a uzvisi neznatne.
Gladne napuni dobrima,
a bogate otpusti prazne.
Prihvati Izraela, slugu svoga,
kako obeća ocima našim:
spomenuti se dobrote svoje
prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka.“
Treća nedjelja kroz godinu - Nedjelja Božje riječi
Mk 1,14-20
Na Dan sv. Jeronima, prevoditelja, istraživača i tumača Biblije, na 1600. godišnjicu njegove smrti (30. rujna 2019.), Papa Franjo je motuproprijem Tada im otvori pameti (Aperuit illis) odredio treću nedjelju kroz godinu za Nedjelju Božje riječi. Polazeći od Jeronimova uvjerenja da «tko ne pozna Pisma, ne pozna ni Krista», Papa želi potaknuti kršćane na dosljednije čitanje, razmatranje i djelovanje po Pismu, po Božjoj riječi. Na primjeru Isusovih emauskih učenika, koji su razočarani pobjegli ispod Isusova križa, jer nisu poznavali Pisma, i na primjeru kako im se stranac, Isus, otkriva u Pismima i lomljenju kruha, Papa naglašava da je za svakog vjernika od odsudne važnost trostruki odnos: prema Isusu, uskrslom Gospodinu, prema zajednici vjernika i prema Svetom pismu. Isusa se razumijeva kroz Pismo, posebno kroz evanđelja; biblijski se tekstove pak čitaju i slušaju, tumače i žive u zajednici. Isus, njegov govor i djelovanje ključ su čitanja i razumijevanja Pisma. Isus je prvi tumač, egzeget, put i model kako živjeti u obitelji, prijateljstvu, u društvu po Božjoj riječi.
Ova treća nedjelja kroz godinu pada u vrijeme Molitvene osmine za jedinstvo kršćana što pojačava njezinu ekumensku važnost. Ovom nedjeljom, naime, kršćani se vraćaju svojim izvorima, a to je bez sumnje Biblija, Sveto pismo, koju dijelimo s našom starijom braćom, Židovima. Dužni smo poštivati i svetu knjigu muslimana, Kur’an, koji također sa židovima i nama dijele dio zajedničke povijesti, abrahamske i proročko-poslaničke baštine te sličan odnos prema svetom tekstu.
Biblija nije knjiga specijalista, nekolicine izabranih i povlaštenih. Nije ni knjiga tajni rezervirana samo za učene i dostupna navodno iznimnim bogomoljcima, nego je knjiga Božjega naroda – za sve ljude. Pisana je davno, ljudskim jezikom i treba danas biti dostupna na razumljivom jeziku, svima, i neukima, svim tragačima smisla, svima koji su željni čuti riječ koja oslobađa, koja ljubi, koja tješi, ali koja i opominje. Jer nije Sveto pismo tek zbirka nabožnih i sladunjavih tekstova, nego i tekstova koji opominju, prekoravaju, donose istinu. A gdje je istina, ondje ima i težine i gorkosti, ondje je poziv na obraćenje, svjetlo koje razotkriva strahove mraka i tame, na što mnogi ne pristaju nego im je draža laž i sila, spletkarenje i oholost nego pravda i milosrđe.
Budući da je Biblija pisana stotinama godina, nju treba čitati sa sviješću dalekoga vremena, s priznanjem nepoznavanja svega, s otvorenošću za poučljivost od onih koji znaju više. Valja u Bibliji tražiti svevremenu poruku, aktualnu za danas, ne vršeći nasilje nad tekstom, čitajući pojedini tekst iz cjeline te zbirke spisâ (knjigâ). A cjelina poruke je uvijek poruka Božje ljubavi prema svakom čovjeku, poruka milosrđa i spasenja. Događa se, naime, posebno među fanatičnim karizmaticima i fundamentalističkim vjernicima da se služe svetim tekstovima kao receptima i matematičkim formulama, štoviše, kao batinom i oružjem kako da što prije umire svoj duhovni nemir, odgurnu od sebe svako mišljenje i kako da ušutkaju, pa i «ubiju» duhovno a neki i stvarno one druge koji nisu njihove vjere (religiozni fanatici, teroristi koriste tekstove svete knjige da opravdaju svoje zločine). Sveto pismo uvijek se iznova tumači. To se čini u poznavanju predaje, u znanju o povijesti učinaka koje je taj tekst koji sada čitamo proizveo kroz prošlost; i taj se tekst čita, sluša, tumači ne samo u kontemplativnoj osami nego uvijek u vjerničkoj zajednici, u uzajamnom slušanju i razgovaranju. Taj se tekst ne tumači naposljetku samo svojima, nego mora biti posredovan razumljivim jezikom i dobrohotno i onima drugima, onim suvremenicima, susjedima i sugrađanima koji nisu našega puta, i to tako posredovan tekst kao kad se prijateljima dijeli od vlastitoga izobilja: prijatelje se ne želi zarobiti, misionarati, nego s njima podijeliti radost riječi, radost nađenoga smisla od kojega se živi.
Od posebne je važnost za kršćane euharistijska homilija (propovijed). Nije homilija samo tumačenje pročitanoga teksta, nego susret s Bogom u njegovoj riječi, dijalog, razgovor i molitva pojedinca i zajednice s Bogom i s Isusom Kristom.
Božja riječ koju slušamo i čitamo treba se tako slušati i čitati kao da smo mi sami, pojedinačno i kao zajednica akteri, subjekti događaja koje tekst opisuje. Mi u tekst ulazimo sa svojim pitanjima i potrebama, nesrećama i problemima, čežnjama i željama. I onda kada smo zasićeni slušanja i govora, vrijedi se otvoriti, iskoračiti iz sebe da poslušamo što nam to tekst ima za reći, jer i o nama se u tekstu radi. Možemo se identificirati s likovima, od Adama i Eve, Kajina i Abela, Abrahama i Jone do Isusa i Jude, Pilata i farizeja, velikih svećenika i razbojnika, Barabe i Magdalene, Sare i Herodijade, Ane i Marije, sve do novozavjetnih zajednica, Pavlovih ili iz Ivanova Otkrivenja koje su se odale idolatriji, koje štuju zemaljske vođe više nego Boga, koje su nesolidarne i srebroljubive, koje su mlake u svojoj vjeri, koje su iz straha, umora u dobru ili iz koristoljublja iznevjerile svoju prvu ljubav – Isusa Krista.
Biblija je nezaobilazna u vjeri. Ona je i ljudska i Božja riječ, pomaže nam da se susretnemo s Bogom. Za kršćane je povrh svega važan Novi zavjet i u njemu Isusovo evanđelje. Kada slušamo biblijske tekstove, posebno evanđelja, korisno je, ponovimo, identificirati se s likovima, i ne samo pozitivnima nego i negativnim, nužno je uplesti se u događaj. Mi preko tekstova ulazimo u susret s Isusom, sa svojim učiteljem i Gospodinom. I mi s njime hodimo od Galileje do Jeruzalema, od Jordana i kušnji u pustinji preko samarijskih sela, preko gora blaženstava i preobraženja do Getsemanija, do dvorane posljednje večere i razbojničke Golgote. I nas Isus tješi i opominje, kori zbog licemjerstva i malovjernosti, zbog zataja i izdaja; hrabri nas da se ne stidimo svoga podrijetla i statusa, da nemamo straha pred moćnicima ovoga svijeta i da ne zatvaramo oči pred nevoljnicima niti da ikada budemo grubi prema nejakima. Ništa tako ne odgaja čovjeka kao susret s Isusom preko teksta.
Imajući gore rečeno u vidu, možemo se kratko osvrnuti na današnji odlomak s početka Markova evanđelja i kratko pokazati kako se taj tekst odnosi na nas. Piše Marko da Isus odlazi u Galileju – počinje svoje javno djelovanje – nakon što je Ivan predan, nakon što ga je Herod stavio u hapsanu. Ivan je zapriječen – Isus nastupa. Odnosi se to i na nas koji smo pozvani nastaviti propovijedati evanđelje na svoje predšasnike, koji su – jedni umrli, drugi ostarjeli, neki se umorili, treći zašutjeli, neki iskrivljuju, obeskrepljuju Božju riječ…
Dalje Marko navodi temeljnu, životnu Isusovu poruku koju vrijedi uvijek ponavljati: «Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!» Danas je, ovdje i sada, za svakoga od nas punina vremena, ovo je naše vrijeme, drugoga mi nemamo. Ne možemo u prošlost, ne možemo skočiti u budućnost, ovdje i sada nam se približava Božje kraljevstvo. Najkraće kazano Božje kraljevstvo su novi odnos prema sebi, svome poslu, dužnostima, Bogu, ljudima, Božje kraljevstvo je najsažetiji odgovor na pitanje kako je Isus govorio i radio. Ovdje se naravno otvara široko područje razmišljanja i tumačenja. Za ovu priliku dovoljno je reći da svi naši odnosi i ustroji, boluju od dvoličnosti i nasilja. Isključujemo ovu Isusovu glavnu poruku, odnosno ne prihvaćamo niti izgrađujemo Božje kraljevstvo nego se izoliramo, gradimo teokratske države, entitete i crkvene utvrde, stanove i palače samodovoljnosti, makar i male rezervate straha i ugroženosti.
Isus zatim traži obraćenje. Ne traži od tamo nekih da se obrate, ne traži prvo da se obrate naši neprijatelji i povjeruju u evanđelje, nego od nas traži radikalnu promjenu mišljenja, govora i djelovanja. Obraćenje je krajnje zahtjevno, daleko teže do svake naše dijete i najteže tjelesne askeze. Mnogi koji tvrde da su se obratili, najčešće lažu, zavaravaju i sebe i druge, postali su samo jasniji u svojoj opakosti, najčešće su postali isključiviji i oholiji. Obraćenje naposljetku nije konačni sud koji mi o sebi dajemo, nego je u konačnom ono izloženo samo Božjoj prosudbi.
Isus poziva da se vjeruje evanđelju, njegovoj dobroj vijesti. Evanđelje je grčka riječ koju Isus i evanđelisti suprotstavljaju nikome drugome nego vladarima, carevima, koji su sebi posvojili tu vrstu poslanica smatrajući kakvu god poruku izricali i pisali, da je ta poruka dobra (grč. eu-dobar; angelion – vijest, poruka), radosna, spasonosna poruka – što i znači ta riječ i od nje ime imaju sami anđeli – božanski glasnici. Isus je izričit, evanđelisti su izričiti: Božja riječ koja dolazi u Isusu i s Isusom, riječ je oslobođenja od osobnih i društvenih grijeha, spasonosni izlazak iz vlastite zarobljenosti i opsjednuća, ovisnosti i nesređenih emocija, ali i iz ropstva političkog idolopoklonstva i društvenih nepravdi. Božja riječ u Isusu, riječ je istine, života, spasenja, jednostavno dobra vijest – evanđelje s kojim čovjek prelazi preko zapreka i kušnji, nadilazi svoje i tuđe uskoće, ljubi svoje bližnje bez uvjeta i prepoznaje da je u milosrđu prema neprijateljima vrhunac ostvarenja te dobre poruke.
U današnjem evanđelju slušamo i o Isusovu pozivu prvih učenika, ribara. Treba uvijek imati na pameti: Koliko je ljudi, toliko je različitih poziva. I ovdje vrijedi samo kratko zamisliti se i uživjeti u to davno događanje na obali Genezaretskoga jezera i uplesti se u te događaje i susrete s Isusom. Što bismo, naime, mi učinili da smo na mjestu od jednoga od ovih ribara? Jer s kojom se samo brzinom i lakoćom odazivaju braća Andrija i Petar, Jakov i Ivan na Isusov poziv da budu ribari ljudi! Kao da su ti odzivi bez razmišljanja, ili su ti ljudi bili umorni i jedva čekali da započnu novi život. Ne znamo jesu li stvarno posve ostavili svoju obitelj, jer neki su bili oženjeni. Pošli su za Isusom, a on im ništa ne obećaje, ni bolji društveni status, ni imanje, ni stanove, ni novac. Isusu, Bogu se ne dolazi s novcem. Isus ne niječe čovjeka i njegova dostignuća, ali da se bude Isusov učenik nisu presudne titule i diplome, nikakav samozaljubljeni osjećaj duhovne superiornosti, nikakav uspjeh u prevari i lukavom nadmudrivanju drugih. (Kako je malo istinskih učenika Isusovih!)
Božja riječ iz današnjeg evanđelja otvara nam čitav niz poticaja. Traži od nas, suvremenih kršćana da se upitamo o svome pozivu i nasljedovanja Isusa. I ako se to po odgovornosti najviše odnosi na biskupe, svećenike, franjevce, redovnike, odnosi se također i na sve vjernike koji hoće nasljedovati Isusa. Ne znamo u detalje što je potaknulo genezaretske ribare i druge Isusove učenike i učenice da pođu za Isusom «ribariti» ljude, da zajedno grade Božje kraljevstvo. U svakom slučaju taj poziv nije poziv za samoga sebe, nego poziv nesavršenih ljudi da «zagriju», «oduševe» druge kako ima smisla raditi ono što je Isus radio.
I dok slušamo Božju riječ, presudno je unutarnje slušanje, unutarnje razlučivanje. I treba stalno imati pri svijesti: o nama se radi u tekstu, o meni govori evanđelje. Na takav se način, kroz slušanje, čitanje, razgovore s drugim vjernicima, s prijateljima, kroz praksu, izgrađuje i oblikuje moja savjest, samoodgajam se. U mojoj obitelji, prijateljskim i drugim zajednicama Božja riječ ne samo da stoji na vidnom mjestu nego oblikuje naše uzajamne odnose (= Božje kraljevstvo), nekada i s otporom i bolno, jer se neki, često mnogi pa i većina spotičemo o evanđelje kao o kamen istine i ljubavi, ne želimo ništa suprotno uhodanom čuti da se ne bismo morali mijenjati ili bi neki samo pričali o ljepoti Božje riječi, zaboravljajući da su najblaženiji oni koji Božju, Isusovu riječ izvršuju.
ovu Nedjelju Božje riječi i mi čujemo Isusov poziv: Hajdete za mnom! Neki smo pošli s oduševljenjem za više vrednote, neki smo pošli da umaknemo od težine života, samo zbog sebe, neki smo se već umorili, neki razočarali, neki ne želimo znati ništa o Isusu, neki opet u Isusovoj zajednici idemo drugim putem, suprotnim i zlim, neki tek pomalo svratimo k Isusu, onako da ga iskoristimo u svojoj opakosti, da se pokažemo pred drugima i zamažemo im oči, da steknemo poene u svojoj vojničkoj, političkoj i crkvenoj hijerarhiji, neki opet, eto, da u mnoštvu svojih veza ne prekinemo tu komunikaciju s poznanicima, zavičajem ili župskom zajednicom.
Nasljedovanje Isusa je zahtjevan dar, obveza i rizik. «Ne smije se – piše Papa Franjo mladima i svima koji žele nasljedovati Isusa – počinjati od toga da se pitamo gdje se može zaraditi više novca ili gdje se može steći veća slava i društveni ugled, ali se ne bi smjelo počinjati ni od toga da se pitamo koji će nam poslovi priuštiti najviše zadovoljstva. Ako ne želimo pogriješiti, potrebno je promijeniti perspektivu i pitati se: Poznajem li samoga sebe, onkraj onoga što pokazujem prema van i mojih osjećaja? Znam li što donosi radost a što tugu mome srcu? Koje su moje jake a koje slabe točke?» (Papa Franjo, Christus vivit – Krist živi, 285).
U kojem god stadiju poziva bili, na početku, usred života ili negdje pred smrt, Isus nas iznova poziva. Nije primjereno stalno sebeispitivanje, iscrpljujuće postavljati pitanje Tko sam ja?, jer to je često, nastavlja Papa Franjo, gubljenje vremena, niti je ispravno lijeno očekivati da nam odnekle dođe rješenje ili drugi stvore uvjete kako bismo onda mi izišli u svijet da budemo «ribari ljudi». Temeljno je pitanje, bili mi na početku ili koncu života: Za koga sam ja? I to posve konkretno, konkretne ljude, bližnje, prijatelje. «Ti si, nesumnjivo, za Boga. Ali on je htio da i ti budeš također za druge i dao ti mnoge osobine, sklonosti, darove i karizme koje nisu za tebe, nego za druge» (Christus vivit, 286).
Ni ove nedjelje Božja riječ, Isus, ne ostavlja nas gdje nas je našla. Tjera nas iz naše ravnodušnosti, iz lijenosti duha, izgoni nas iz jazbine našeg sveznanja, narcisoidnog samoopravdanja i samoljubiva zatvora mržnje prema protivnicima, iz pogubna očekivanja da se drugi promjene, obrate prije mene. Božja riječ je svjetiljka mojoj životnoj stazi, ona je ribarska mreža naših odnosa, radosnih susreta s Isusom i bližnjima. Božja riječ se Bogu ne vraća bez «ulova».
Tekst i slika: fra Ivan Šarčević u www.polis.ba