RAZMIŠLJANJE O SVEĆENIŠTVU
Prigodom Mlade mise fra Filipa Čogelje
Dragi fra Filipe, započinješ svoj svećenički put u vremenu svakojakih kriza, od kojih izdvajam jednu koja je bitno povezana s našim svećeničkim i kršćanskim poslanjem. Riječ je o „krizi vjerodostojnosti“: u naše vrijeme vjerodostojnost je postala 'skriveno blago' koje se teško pronalazi. Javni mediji razotkrivaju na svim društvenim poljima nevjerodostojnost i neautentičnost različitih društvenih institucija, interesnih skupina, političkih stranaka, javnih osoba i autoriteta. Stoga ne treba se čuditi da su mnogi mladi postali 'skeptični naraštaji' koji više nikomu ne vjeruju.
Crkva i svećenici također doživljavaju krizu vjerodostojnosti zašto što postoji raskorak između istine u koju vjeruju i načina života u svakidašnjici. Općenito, mnogi koji kritiziraju današnju Crkvu, pa i oni dobronamjerni, slažu se u tvrdnji da je današnje kršćansko svjedočenje u društvu slabo i beskrvno, puno nedosljednosti i licemjerja. Crkva i kršćani nisu im autentični.
Znamo da je Isus u Evanđelju oštre riječi uputio na račun dvoličnosti ili licemjerja: to je unutarnji neprijatelj vjere i naše ljudskosti. Zato svećenik danas treba biti autentična osoba, vjrodostojna u svom svećeničkom poslanju i djelovanju.
Što je autentičnost? Autentičnost je odluka da budemo svoji, odluka da drugi vide naši istinsku osobnost. Odabrati autentičnost znači: razvijati hrabrostda budemo iskreni i istinoljubivi; da budemo pošteni, dopustiti sebi da budemo ranjivi; izražavati suosjećajnost; njegovati osjećaj zajedništva sa svim ljudima. Nije lako biti autentičan! Jer, onaj tko je autentičan, ne uklapa se lako, ne uljepšava stvari, otvoreno izriče svoje mišljenje. Ostaje vjeran sebi, slijedi svoj nutarnji zov, a sve to često ima svoju cijenu. Mnogi ljudi nisu spremni platiti cijenu!
Zato je ovo naše vrijeme – vrijeme bezosobnosti: čovjek je bez vlastitosti, čovjek mase, neautentičan pojedinac, otuđen od sebe u kulturu kompromiserstva gdje su prilivodstvo i potkupljivost glavne kreposti. Ti, naprotiv, dragi fra Filipe, budi osoba oblikovana Kristom! Nastoj hodati ovom zemljom kao otkupljen čovjek, uzdignuta čela, ne daj se pokolebati… Čvrsto stoje iza onoga u što su uvjereni da je ispravno, a ne što je trenutno probitačno… U teškim trenutcima neka ti Krist, unutarnji učitelj, i tvoja savjest pokazuju put…
Poštuj uvijek svoju svećeničku službu! Ona je velika u Božjim i ljudskim očima! Jednom sam pročitao da su svećenici poput zrakoplova: vijest je samo kada padnu, a toliko ih je koji lete. To je vrlo istinito jer potvrđuje osjetljivost svećeničke službe i koliko štete može cijelom tijelu Crkve nanijeti jedan svećenik koji „padne“. Zato uvijek cijeni svoje svećeničko poslanje i pastoralni rad koji se može sažeti u jednu riječ: biti dušobrižnik! Svećenik je dušobrižnik! Pozvan si skrbiti o ljudskim dušama! Cura animarum. Kao što to Isus čini u današnjem Evanđelju kada poziva upravo izmorene, opterećene, ojađene ljude da nađu u Njemu spokoj dušama svojim. Eto, to je za mene smisao svećeničkog poslanja: zajedno s Isusom, biti iscjelitelji životnih rana;biti lijek, melem, utjeha ljudima koji su izranjeni raznim životnim udarcima! Jer, čovjek je ranjiv, čovječanstvo je ranjivo, kao što potvrđuje i ova korona-epidemija… Kao svećenik susretat ćeš duše koji imaju fizičke rane (fizičke bolesti i ograničenja); ljude koji nose duševne rane (razne psihičke probleme kao što su: depresija, tjeskoba, strahovi, frustracije, emocionalni problemi i sl.); susretat ćeš i duše koje nose egzistencijalne rane uzrokovane današnjom društveno-političkom i ekonomskom situacijom u našoj zemlji, gubitkom smisla, narušenim obiteljskiom odnosima, i sl.
Svećeničko srce zato ne smije biti usko, nego široko, univerzalno, otvoreno svijetu, svim ljudima, svakoj nevolji. Svećenici ne mogu imati zatvorene oči, hladno srce niti stisnute ruke pred nevoljom patnika... Stoga ti želim da živiš svoje svećeništvo u duhu franjevačke karizme malenosti, poniznosti, jednostavnosti, uvijek nastojeći odozdo, iz perspektive malenih i obespravljenih prosuđivati današnje vrijeme i vidati ljudske rane. Na tvom putu neka te prati misao sv. Pavla: Sve mogu u onom koji me jača! Bog Ti dao mir i ustrajnost u dobru! Amen.
Dr.fra Anđelko Domazet
PRVA PRIČEST 2020
PRVU PRIČEST planiramo slaviti u subutu 26. 09. 2020 i u subotu 3.10. 2020 u 11.00 sati u crkvi Krista Kralja u Rosenheimu.
Ne ostaje nam mnogo vremena za pripremu pa će stoga vjeronauk za prvopričesnike biti u subotom i to 4., 11. i 18. 07. 2020 u 10.30 sati u velikoj dvorani naše misije.
Roditeljski sastanak u svezi slavlja i pripreme će biti u subotu 11.07. u 11.15 sati u velikoj dvorani naše misije.
Obavijesti
GODIŠNJI ODMOR
Ove godine mi svećenici ne možemo računati na ispomoć iz domovine nego se moramo organizirati sami između sebe. Razlog je pandemija i strah od odgovornih u nadbiskupiji da svećenici iz inozemstva donesu zarazu ili da se ovdje zaraze. To znači da će za vrijeme župnikovog odmora biti ( ionako) reducirane svete mise.
Od ponedjeljka 29. 06. 2020 do subote 11. 07. 2020 radnim danom neće biti svetih misa.
U nedjelju 5. 06. 2020 sveta misa će biti samo u 12.30 sat u crkvi Krista Kralja u Rosenheimu.
U nužnoj potrebi, ako se radi o bolesti ili smrtnom slučaju, nazovite:
Vlč. Drago Ćurić (Großkarolinenfeld) Tel.: 08031 5129
Fra Ivan Rozić (München) 0176 345 505 04
Fra Vislav Krijan (Traunreut) 0175 747 60 78
Župnikova poruka
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju (Mt 10, 37-42)
U ono vrijeme: Reče Isus svojim apostolima: „Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan. Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan. Tko nađe život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga.
Tko vas prima, mene prima; a tko prima mene, prima onoga koji je mene poslao. Tko prima proroka jer je prorok, primit će plaću proročku; tko prima pravednika jer je pravednik, primit će plaću pravedničku. Tko napoji jednoga od ovih najmanjih samo čašom hladne vode zato što je moj učenik, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća.“
Riječ Gospodnja.
Dragi i poštovani vjernici!
Evanđeoski tekst kojega nam liturgija današnje nedjelje stavlja pred oči može čitatelje zbuniti, što više i prestaršiti. To što Isus traži od onih koji ga žele slijediti je ipak previše. „Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan“. Nije li taj zahtjev pomalo prepotentan? Tko li to smije od nas zahtijevati da ga ljubimo više nego roditelje? Što je sa četvrtom Božjom zapovijedi koja glasi: Poštuj oca i majku da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji! Zar Isus hoće ukinuti tu zapovjed?
Ključ za razumjevanje ovoga teksta je u riječima „više nego“. Isus ne namjerava obezvrijediti ljubav prema roditeljima. Ali onaj tko ga hoće slijediti mora postaviti prioritete. Četvrta zapovjed nije prva. Bogu pripada prvo mjesto.Već kao dvanaestogodišnjak Isus odgovara svojim roditeljima koji su ga nakon tri dana traženja našli u hramu: „Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onom što je Oca mojega?“ (Lk 2,49) Na drugome mjestu kada su Isusu javili da ga traže njegova majka i braća veli: „Tko je majka moja, tko li braća moja? Doista, tko god vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima, taj mi je brat i sestra i majka.“ (Mt 12,50)
Isus je jako zahtjevan. Mnogi su mu već tada a mnogi mu i danas okreću leđa. Neki su ni vrući ni hladni. Neki bi ga slijedili ali bi radije sjedili na dvije stolice. Mnogi naprotiv su ostali i ostaju kao njegovi vjerni i autentični učenici. Mnogi su otvoreni za njegov poziv i ima ih i danas mnogo koji ga slijede srcem i dušom. Bog mora biti u središtu čovjekovog života. Bogu više nego ikome drugome pripada čast i slava. Odnos prema njemu je najvažniji. Povezanost s njim ima prednost pred svim našim vezama. Zato moramo izići iz uskih okvira svoje obitelji, iz svoje sebične okrenutosti samome sebi, moramo podignuti pogled iznad obitelji, rodbine, rodnog mjesta, nacije i rase i da se u ljubavi darujemo Isusu a time i svima. Ljubav se dariva. Ljubav se žrtvuje. To isto je Isus činio. Ljubio je svoje. Ne polovično. Ne mlako nego svim žarom svoga srca tako da je taj ljubav doživjela vrhunac na križu i u smrti za svoje ljubljenike.
Možda će nam ovaj Isusv zahtjev da ljubimo njega više nego roditelje, braću i sestre i rodbinu i naciju biti razumljiviji kada bacimo pogled u međuljudske odnose. Mnoge bračne krize nastaju jer se kod parova nije dogodio „rastanak“ od roditeljske kuće. „Stoga će čovjek ostaviti oca i majku, da prione uza svoju ženu, i bit će njih dvoje jedno tijelo“ (Mk 10,7) Biti jedno tijelo je pridržano samo mužu i ženi a ne roditeljima i djeci. Prejaki odnos između majke i kćeri ili između majke i sina može biti uzrokom da se ne može razviti zdravi ljubavni odnos između muža i žene. Tko hoće sklapati brak nužno mora presjeći „pupčanu“ vezu s roditeljima da bi taj brak bio moguć. Potrebno je raskinuti staro da bi moglo nastati novo. Ako se stavi Boga na prvo mjesto onda će svi drugi odnosi dobiti jednu novu i bolju kvalitetu. Tada će se još više ljubiti i poštivati roditelje i braću i sestre ali u svjetlu Božje ljubavi. Radi se o tome da je nužno izgraditi jedan duboki unutarnji odnos prema Isusu. Taj odnos ne smije biti opterećen drugim odnosima nego mora biti potpuno slobodan i otvoren za Isusa i njegovo djelo. Pogotovo je to važno kada shvatimo da se u ovome odnosu ne radi o čovjeku nego o Bogu i našemu odnosu prema njemu. Tko se upušta u odnos s Isusom upušta se u odnos s njegovim i našim ocem na nebesima. Treba tražiti najprije kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će nam se ostalo dodati (Mt 6, 32).
Pokoj vječni
Bog ljubavi i milosrđa pozvao je 25.06 2020, nakon što je primila svete sakramente, u svoje kraljevstvo FILU PERKUŠIĆ rođ. Golemac.
Fila je rođena 26.10. 1950 u Donjoj Drežnici u Hercegovini. Prije 40 godina je došla u Rosenheim. Ovdje je sa svojim suprugom Ivanom sklopila sakramenat braka, rodila i podigla četvero djece. Sahrana je u subotu 27. 06. 2020 u 17.00 sati u župi Podbablje.
Pokoj vječni daruj joj Gospodine!