Svijećnica- Prikazanje Gospodinovo
Židovska tradicija utkana u kršćanstvo
Ovaj prekrasni blagdan svjetla (Svijećnica) koji simbolizira Isusa Krista kao svjetlo svijeta ukorijenjen je u židovskoj tradiciji koja je postala dio i naše kršćanske tradicije. Naša zajednička judeokršćanska baština. Mi kršćani ne smijemo zaboraviti ono što smo naslijedili od braće Židova. Naslijedili smo kompletan Stari zavjet. I to nam je zajedničko. Naša cjelokupna zapadna civilizacija se temlji na judeokršćanskim vrijednostima.
Upravo blagdan Svijećnice iliti Prikazanja Gospodinovog pokazuje spoj židovske i kršćanske tradicije. Spoj Starog i Novog zavjeta. Blagdan Svijećnice slavi se 40 dana nakon Božića.
U židovskoj tradiciji je svaka žena 40 dana nakon poroda ponovno smjela pristupiti hramu i tzv. obredu očišćenja. Tako je i Marija kao vjerna Židovka 40. dan nakon što je rodila Isusa, ponovno došla u Hram. Blagdan Svijećnice naziva se još i Prikazanje Gospodinovo.
PRIKAZANJE PRVOROĐENCA
Prema propisu Mojsijeva Zakona, Josip i Marija donijeli su dijete Isusa u Hram da ga, kao prvorođenca, obredno prikažu Bogu. Tu se, (bilježi evanđelist,) zatekao starac Šimun, koji je uzeo dijete u naručje i, u nadahnuću, prepoznao u njemu budućeg Mesiju. Mariji je prorekao da će joj “mač boli probosti dušu”. Pri tom je Šimun – to je i okosnica blagdana – Isusa nazvao Svjetlom, doslovno “svjetlost na prosvjetljenje naroda”.
Isus je zaista svjetlo svijeta. U Ivanovom evanđelju on to i sam potvrđuje:
„Ja sam svjetlost svijeta; tko ide za mnom, neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života.“
Iv 8, 12-20
Prije Isusova dolaska čovječanstvo je živjelo u tami, tami grijeha. Nijedan čovjek nije mogao pobijediti smrt niti sam sebe spasiti. Pod teretom grijeha čovjek gubi jasnu sliku Božanskog lica i stvorenog svijeta jer gleda samo očima tijela. Isus nam svojim svjetlom otvara duhovne oči i daje nam novi pogled na Boga. On objavljuje i otkriva Božje lice, kakav je Bog zaista. Milosrdni otac koji čeka svoje dijete, Dobri pastir koji traži svaku izgubljenu ovcu. Bog nikad ne odustaje od čovjeka. Ako pogledamo povijest izraelskog naroda, vidjet ćemo kako se Bog stalno obraća čovjeku i sklapa saveze koje čovjek zbog svojih slabosti i grijeha stalno prekida.
Zato je po Isusovoj žrtvi na križu stvoren konačan i trajni savez Boga i čovjeka kojeg ni smrt ni grijeh više ne mogu prekinuti. Kristova otkupiteljska žrtva na križu je svjedočanstvo Božje ljubavi prema nama. Njegovo svjetlo zasjalo je nad tamom ovoga svijeta i ostaje s nama do svršetka vremena. Do vječnosti.
Svjetlo nasuprot tami, ljubav nasuprot mržnji, mir nasuprot nemiru.
Isus u tamu naših života unosi svjetlo, mir i radost. Naša je zadaća da to Kristovo svjetlo donosimo u svaki mračan kutak ovoga svijeta. Neka nas danas na blagdan Svijećnice obasjaju Kristovo svjetlo i mir, neka nas to svjetlo Božje ljubavi uvijek prati i čuva.
Martina Bočkaj-Geißler
Uz nedjeljna čitanja
Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima - 1Kor 12-31-13, 13
Braćo i sestre:
Čeznite za višim darima! A evo vam puta najizvrsnijega!
Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske, a ljubavi ne bih imao,
bio bih mjed što ječi ili cimbal što zveči.
Kad bih imao dar prorokovanja i znao sva otajstva i sve spoznanje;
i kad bih imao svu vjeru da bih i gore premještao, a ljubavi ne bih imao – ništa sam!
I kad bih razdao sav svoj imutak i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže,
a ljubavi ne bih imao – ništa mi ne bi koristilo.
Ljubav je velikodušna,
dobrostiva je ljubav,
ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se;
nije nepristojna,
ne traži svoje,
nije razdražljiva,
ne pamti zlo;
ne raduje se nepravdi, a raduje se istini;
sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi.
Ljubav nikad ne prestaje.
Prorokovanja?
Uminut će.
Jezici?
Umuknut će.
Spoznanje?
Uminut će.
Jer djelomično je naše spoznanje, i djelomično prorokovanje. A kada dođe ono savršeno, uminut će ovo djelomično. Kad bijah nejače, govorah kao nejače, mišljah kao nejače, rasuđivah kao nejače. A kad postadoh zreo čovjek, odbacih ono nejačko.
Doista, sada gledamo kroza zrcalo, u zagonetki, a tada – licem u lice!
Sada spoznajem djelomično, a tada ću spoznati savršeno, kao što sam i spoznat!
A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav
– to troje –
ali najveća je među njima ljubav.
Riječ Gospodnja.
Drage sestre i braćo,
četvrta nedjelja crkvene godine stavlja nam pred oči Hvalospjev ljubavi iz poslanice sv. Pavla apostola Korinćanima. Nastavak je to poslanice iz koje smo čitali prošle nedjelje, a odnosi se na bračni život, ali i na život u kršćanskoj i svakoj drugoj zajednici.
Korint je bio lučki grad koji se brzo razvijao, a u njemu se brzo razvijala i rasla mlada kršćanska zajednica.
Pavao je boravio u toj zajednici i naviještao joj evanđelje Isusa Krista. Kako čitamo u poslanici, u zajednici je bilo mnoštvo onih koji su djelovali ispunjeni Duhom Svetim, jedni kao apostoli, drugi kao proroci, treći kao učitelji; po nekima su se događala čudesa, neki su imali dar liječenja, neki su bili dobri upravitelji, a neki su imali dar jezika.
Onda su se u zajednici počele događati ružne stvari. Neki su se počeli izdizati iznad drugih i držati sebe boljima, pobožnijima i svetijima od drugih. Htjeli su da se život zajednice odvija onako kako oni misle da je najbolje.
Naravno, kada netko sebe izdiže iznad ostalih u zajednici, držeći sebe najsposobnijim, najsvetijim i najpobožnijim, tada on druge gura u podčinjeni položaj, obezvrjeđuje ih i omalovažava. Ne vidi u bližnjima tolike dobre i vrijedne darove Duha kojima su oni ispunjeni.
Često se zaboravlja da ponizna ljubav proizlazi od Duha i da je ona dar. U toj situaciji u zajednici nastaju podjele i grupiranja. Nestaje jedinstvo nastalo iz uzajamne ljubavi, a sve što se bez ljubavi čini, čini se kao puko izvršavanje zakona i propisa.
Izvršavanje zakona i propisa bez ljubavi rađa surovost i nemilosrdnost. Zakon bez ljubavi ubija. Farizeji su, držeći se slijepo zakona koji nije bio ispunjen ljubavlju htjeli kamenovati grešnicu. Isus daje zakonu puninu ljubavi i daruje grešnici oproštenje i život. Zbog tvrdoće srca, Isusovi sugrađani odbacuju Isusa i hoće ga odvesti na rub grada i strmoglaviti ga jer ne ispunjava njihova očekivanja i ne govori ono što oni žele čuti.
Pavao naglašava da su darovi kojima smo darovani namijenjeni ne nama nego drugima. Dani su nam da ih možemo upotrijebiti za dobro drugih ljudi. Onaj tko se smatra boljim kršćaninom od drugih očito nije razumio ni Isusa ni njegov križ. Isus nas ljubi. Isus živi za nas. Isus umire za nas na križu. Onaj tko ljubi gleda drugoga dobrohotnim očima, očima ljubavi i trudi se u njemu prepoznati samo dobre strane. Kaže se da je ljubav slijepa. Nije ona slijepa. Ona vidi sve mane i nedostatke ljubljene osobe, ali je prihvaća onakvom kakva ona uistinu jest. Ne po svojoj mjeri, nego po Božjoj mjeri.
Isusova učenica, Isusov učenik susreću čovjeka, ne kopajući po njemu tražeći njegove pogreške i mane i kritizirajući ga s visoka, nego služeći mu ponizno i s ljubavlju i prateći ga svojim molitvama.
U čitavome 12. poglavlju Pavao govori da su članovi crkve jedno tijelo. Baš onako kako udovi tvore jedno tijelo i djelovi su toga tijela. I svi su važni. I mali i veliki. I sveti i grešni.
I jaki i slabi.
Svaki ud ima svoju ulogu na tijelu i svaki član crkve ima svoju važnu ulogu u mističnom tijelu Kristovu, u crkvi. Svatko prema darovima koje je dobio: jedni kao apostoli, drugi kao proroci, treći kao učitelji; po nekima će se događati čudesa, neki imaju dar liječenja, neki su dobri upravitelji, a neki imaju dar jezika. Svi jednako vrijedni, svi na istoj razini očiju, svi ponizni u ljubavi.
Svaki ud tijela tj. svaki član kršćanske zajednice će težiti tomu da pronađe svoje mjesto u zajednici koje mu po njegovome poslanju pripada.
Sveta Mala Terezija iz Lisieux, koja je živjela u zatvorenom samostanu sa strogim pravilima, čeznula je biti svećenik, misionarka i mučenica kako bi što više ljudi privukla Isusu Kristu. Shvatila je napokon da ju je Bog pozvao na samostanski život u Karmelu, daleko od javnosti. To je shvatila nakon što je pročitala i promišljala poslanicu Korinćanima: „U crkvi koja je moja majka želim biti ljubav, živjeti ljubav i zračiti ljubav!“ Sveta mala Terezija je tu ljubav živjela u malim, jednostavnim stvarima koje su jednako vrijedne kao i velike stvari, ako se iskreno i od srca žive.
Pred nama su izbori za novo župno vijeće. U zajednici možemo biti molitelji, pjevači, čitači, organizatori slavlja, rada s djecom i mladima, socijalno - karitativno aktivni, zauzeti za potporu obiteljima, starima i bolesnima i na mnogo drugih načina, ispunjeni Duhom Svetim koji nam je dan. Svatko po svojim karizmama i sposobnostima. Vođeni ljubavlju.
Koliko je ljubav važna pokazuje nam apostol Pavao u ovoj prekrasnoj poslanici. On je postavlja iznad dara prorokovanja i poznavanja svih otajstava, iznad jezika anđeoskih i svih spoznaja, iznad vjere koja i brda može premještati, iznad širokogrudnog darivanja svega imanja i žrtve mučeništva. Bez ljubavi bi sve to bilo ništa.
Ovaj Hvalospjev ljubavi iz poslanice Korinćanima mladenci rado uzimaju kao čitanje na dan vjenčanja, kao životno geslo i kao pratitelja na bračnom putu. Ovo čitanje je bilo i bračno obećanje Helmuta Grofa od Moltke, koji je optužen da je sudjelovao u pripremi atentata na Adolfa Hitlera i bio osuđen na smrt, njegovoj supruzi. Prije nego će biti smaknut na Plötzensee kod Berlina napisao je svojoj supruzi: „Ti si moje trinaesto poglavlje poslanice Korinćanima“.
Dio te poslanice glasi:
„Ljubav je velikodušna,
dobrostiva je ljubav,
ne zavidi,
ljubav se ne hvasta,
ne nadima se;
nije nepristojna,
ne traži svoje,
nije razdražljiva,
ne pamti zlo;
ne raduje se nepravdi, a raduje se istini;
sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi.
Ljubav nikad ne prestaje.
A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav
– to troje –
ali najveća je među njima ljubav.“
Drage kršćanke i kršćani,
neka nas sve prožme ponizna Božja ljubav. Razmišljajmo i razgovarajmo o njoj i živimo je.
Dragi supružnici,
želim vam da, kada jedno drugome dajete poljubac za laku noć možete iskreno jedno drugome reći: „Ti si moje trinaesto poglavlje poslanice Korinćanima“.
Uz nedjeljna čitanja
Početak svetog Evanđelja po Luki - Lk 1, 1-4; 4, 14-21
Kad već mnogi poduzeše sastaviti izvješće o događajima koji se ispuniše među nama – kako nam to predadoše oni koji od početka bijahu očevici i sluge Riječi – pošto sam sve, od početka, pomno ispitao, naumih i ja tebi, vrli Teofile, sve po redu napisati da se tako osvjedočiš o pouzdanosti svega u čemu si poučen.
U ono vrijeme: Isus se u snazi Duha vrati u Galileju te glas o njemu puče po svoj okolici. I slavljen od sviju, naučavaše po njihovim sinagogama.
I dođe u Nazaret, gdje bijaše othranjen. I uđe po svom običaju na dan subotni u sinagogu te ustane čitati. Pruže mu Knjigu proroka Izaije. On razvije knjigu i nađe mjesto gdje stoji napisano:
"Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje."
Tada savi knjigu, vrati je poslužitelju i sjede. Oči sviju u sinagogi bijahu uprte u njega. On im progovori: " Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima."
Riječ Gospodnja.
Poštovane sestre i braćo,
Isus ispunjen Duhom se vraća u Galileju u Nazaret, u gradić u kojemu je odrastao i u subotu na dan Gospodnji ide kao i svi pobožni židovi u sinagogu na bogoslužje. U sinagogi, vođen Duhom Svetim, riječima proroka Izaije, navješta svoj program:
"On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje."
"On ga posla". Isus jasno imenuje onoga tko ga posla. Onaj koji posla njega šalje i sve one koji slušaju njegovu riječ, onda u sinagogi i nas danas. Riječima proroka Izaije Isus objašnjava nazočnima ali i svima nama što im je/što nam je činiti: Svrnuti pogled na one koji su izvan društvenoga vidokruga, na one od kojih ljudi okreću glavu kada ih susretnu. Danas su to izbjeglice, azilanti i migranti, beskućnici, prosijaci na ulicama i ispred naše crkve, ljudi na lošu glasu zbog svoje prošlosti, nezaposleni ili oni koji sa svojom plaćom ne mogu prehraniti obitelj i upućeni su na socijalnu pomoć.
Tu su i ljudi iz naše bliže sredine, rodbina i susjedi, koji su doživjeli bračni i obiteljski brodolom i nalaze se na rubu socijalne egzistencije. Njima nisu potrebne ni moralne lekcije ni uzdignut kažiprst nego djelotvorna ljubav, blaga riječ, podrška, ohrabrenje. Razumijevanje a ne osuda. Isus poziva da budemo bliski čovjeku u njegovoj potrebi, da ga gledamo očima ljubavi i iskreno suosjećamo s njim. Isus ne donosi program s mnogo riječi. Dovoljno je samo nekoliko rečenica iz kojih se lako dade isčitati što je činiti.
Kada Isusove riječi postanu zbilja tada se ostvaruje njegova riječ: "Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima." Ta riječ postaje zbilja kada nastaje jedna zajednica ili zajedništvo kojima nije svejedno kako njihov bližnji živi, kako se osjeća, što mu nedostaje, nego se svatko brine za svakoga. Tada se ostvaruje Isusova riječ: "Danas se ispunilo"(Kraljevstvo božje).
Duh Sveti koji je vodio Isusa i s nama je. On je pokretačka snaga. Dajemo li se voditi tim Duhom, i jesmo li otvoreni za njegov savjet? Što za nas znači Godina milosrđa koju Isus proglašava? Dali je i mi proglašavamo u našim odnosima? Kakve poruke slijedimo? Vrijedi li u našemu životu: "Svatko je kovač svoje sreće"ili "Tko mu / tko joj je kriv?" Ili smo svjesni da nitko nije otok?
Mi smo svi upućeni jedni na druge. Jedni bez drugih ne možemo opstati, nesposobni smo sami živjeti. Sve što smo postigli postigli smo, ne samo zahvaljujući trudu naših ruku i dostignuću vlastitoga uma, nego zahvaljujući najprije Gospodinu koji nam darova sve te sposobnosti koje imamo a onda roditeljima i drugim ljudima, koji su nam učitelji i podrška na našemu putu. Iz toga proizlazi zahvalnost a iz zahvalnosti odgovornost za druge ljude i za ovaj svijet. Pojedinac ne smije sebe staviti u središte tako da se oko njega čitavi svijet vrti. Sveti Pavao piše zajednici u Korintu. "Kao što je tijelo jedno te ima mnogo udova, a svi udovi tijela iako mnogi, jedno su tijelo – tako i Krist. Ta u jednom Duhu svi smo u jedno tijelo kršteni, bilo Židovi, bilo Grci, bilo robovi, bilo slobodni. I svi smo jednim Duhom napojeni. Ta ni tijelo nije jedan ud, nego mnogi."(1 Kor 12,12)
Pred nama su izbori za novo župno vijeće. Nije li to prigoda da se zapitamo gdje je moje mjesto u crkvi, mističnom tijelu Kristovom? U našoj konkretnoj zajednici Hrvatskoj katoličkoj zajednici Rosenheim? Hoćemo li biti samo pasivni konzumeri misa, sakramenata i drugih ponuda a sav trud, angažman prepustiti na pleća drugih ili ćemo preuzeti svoj dio odgovornosti za budućnost zajednice u kojoj će svatko imati svoje mjesto: stari, mladi, djeca, bolesni, siromašni, dobrostojeći, pravedni, grešni, vjernici i oni koji tapkaju tražeći Isusa pa i oni kojima je svejedno.
Sveti Pavao kaže da smo svi mi jedno, koji smo kršteni u Kristu Isusu. Svi smo jedanko važni i svi nosimo odgovornost jedni za druge. Nitko ne može reći da mu nitko ne treba. I kada jedan ud tijela trpi, trpi čitavo tijelo. Toga smo svjesni pogotovo posljednjih dana, mjeseci i godina kada na vidjela izlaze gnjusna nedjela pojedinih udova tjela crkve, svećenika i drugih crkvenih namještenika. Bolne posljedice ne trpe samo počinitelji nego čitava crkva. Bolne posljedice grijeha raskola crkve kroz povijest osjeća čitavo razjedinjeno kršćanstvo, koje ovaj tjedan na poseban način moli za ponovno ujedinjenje koje se može ostvariti samo djelovanjem Duha Svetoga.
Mi smo udovi jednoga tijela i zajedno tvorimo tijelo crkve kojoj je glava sam Isus Krist. Svi smo različiti. Bog je Bog različitosti. Izrael ima dvanaest plemena, četiri evanđelja nam svedoče radosnu vijest, dvanaest je apostola Isus odabrao i mnogo žena koje su ga slijedile. Budimo i mi privrženi jedni drugima u raznolikosti, solidarnosti i ljubavi – u našim obiteljima, našoj zajednici, crkvi i svijetu. Jedno je tijelo a svi mi udovi, pozvani jedni za druge brinuti i nosti odgovornost jedni za druge.
Uz nedjeljna čitanja
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu - Iv 2, 1-12
U ono vrijeme: Bijaše svadba u Kani Galilejskoj. Bila ondje Isusova majka. Na svadbu bijaše pozvan i Isus i njegovi učenici. Kad ponesta vina, Isusu će njegova majka: „Vina nemaju.“ Kaže joj Isus: „Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas!“ Nato će njegova mati poslužiteljima: „Što god vam rekne, učinite!“
A bijaše ondje Židovima za čišćenje šest kamenih posuda od po dvije do tri mjere. Kaže Isus poslužiteljima: „Napunite posude vodom!“ I napune ih do vrha. Tada im reče: „Zagrabite sada i nosite ravnatelju stola.“ Oni odnesu. Kad okusi vodu što posta vinom, a nije znao odakle je – znale su sluge koje zagrabiše vodu – ravnatelj stola pozove zaručnika i kaže mu: „Svaki čovjek stavlja na stol najprije dobro vino, a kad se ponapiju, gore. Ti si čuvao dobro vino sve do sada.“
Tako, u Kani Galilejskoj, učini Isus prvo znamenje i objavi svoju slavu te povjerovaše u njega njegovi učenici. Nakon toga siđe sa svojom majkom, s braćom i sa svojim učenicima u Kafarnaum. Ondje ostadoše nekoliko dana.
Riječ Gospodnja.
Drage sestre i braćo,
Isus čini svoje prvo čudo. Ne u hramu ili sinagogi gdje bi ga najprije očekivali nego na svadbi. Isus je sudionik slavlja. Tu je i njegova majka Marija i prvi učenici. Isus na svadbi. Ne kao onaj koji drži moralne propovijedi, upozorava i naučava mladence i goste, nego kao sudionik slavlja koji uživa sa svojom rodbinom, prijateljima i drugim suslavljenicima. Evanđelist Ivan o tome ne piše ali je sigurno jeo pio i zabavljao se kao i svi drugi.
Prvo čudo koje Isus čini događa se na toj svadbi. I to čudo pretvaranja vode u vino. Svadbe su u Isusovo vrijeme a i današnje vrijeme nešto najljepše što se može slaviti. Slavlje ljubavi. Slavlje nastanka novoga. Dvoje postaju jedno tijelo. U ono vrijeme u Palestini su svadbe trajale i po tjedan dana. I to ne u malome obiteljskom krugu. Pozvana je bila sva rodbina mladenke i mladenca, svi susjedi, čitavo selo.
Za vrijeme toga slavlja događa se prvo od sedam čuda o kojima izvještava evanđelist Ivan. Voda se pretvara u vino. Svadbeno slavlje postaje pozornicom objave Božje slave. To nije slučajno. Svadbeno slavlje je slika koju biblija često koristi kao sliku kraljevstva Božjega gdje će svi zajedno sjediti za stolom i slaviti u obilju svake punine i radosti. Vino je već u starom zavjetu znak radosti i spasenja. Vino razveseljuje srce čovječje (Psalam 104,14-15).
Tko uočava nepriliku na svadbi kada na njoj ponestaje vina? Marija. Ona je brižna, i kada primjeti da ponestaje vina, zabrinuta. Marija djeluje. Ona zna kome će se obratiti, tko će pomoći mladencima. Ona se pouzdava u svoga sina Isusa i vjeruje da će on izvući mladence iz ove situacije iako je on najprije odbija. „Što god vam rekne, učinite!“ reče poslužiteljima, povlači se i prepuša mjesto Isusu da on djeluje. I tada se događa nevjerojatno: Voda u šest kamenih posuda po sto litara postaje izvrsno vino. Svadba je spašena a mladensci pošteđeni sramote.
Isus ne škrtari. On stvara 600 litara vina. On daruje puninu. Kasnije će reći: „Došao sam da imaju život, puninu života.“ (Iv 10,10) Vino koje je Isus pretvorio iz vode nije bilo nekakvo jeftino, stolno vino. Bilo je najbolje kvalitete. Vrhunsko. Neusporedivo s onim što ga čovjek može ponuditi. Isus daje najviše i Isus daje najbolje.
„Što god vam rekne, učinite!“ su posljednje Marijene riječi u evanđeljima. To su riječi koje ona i nama upućuje. Da neprestano podižemo svoj pogled prema Isusu, slušamo njegove riječi, budemo sudionici slavlja na koja nas on poziva i s nama slavi. I da budemo svjedoci njegove nazočnosti u ovome svijetu.
Po Mariji ga smijemo moliti da pretvori svu vodu našega života, sve ono lijepo što se razvodnilo, u vrhunsko vino radosti.
Uz nedjeljna čitanja
Čitanje svetog Evanđelja po Luki - Lk 3,15-16.21-22
Narod bijaše u iščekivanju i svi se u srcu pitahu o Ivanu nije li on možda Krist. Zato im Ivan svima reče: „Ja vas, istina, vodom krstim. Ali dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan odriješiti mu remenje na obući. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem.“ Kad se krstio sav narod, krstio se i Isus. I dok se molio, rastvori se nebo, siđe na nj Duh Sveti u tjelesnom obličju, poput goluba, a glas se s neba zaori: Ti si Sin moj, ljubljeni! U tebi mi sva milina!
Riječ Gospodnja.
Drage sestre i braćo,
U nekom djelovima Rimskoga carstva je nekoć bio običaj da se novorođeno dijete prezentira poglavaru ili ocu obitelji (Pater familias). Ako se njemu dijete svidjelo uzeo ga je u naručje i tako ga predstavio kao ljubljenog sina ili kći. Ako mu se dijete nije svidjelo ostavio ga je da leži po strani. Time je djetetova sudbina bila zapečaćena i dijete najčešće nije imalo nikakve šanse da ostane na životu. (Christ in der Gegenswart, 2, 2022)
U našim ali i u očima prvih kršćana je taj običaj smatran barbarskim. Barbarskim bi taj običaj proglasilo i današnje društvo koje je po tom pitanju ipak proturiječno. Društvo u kojemu živimo teži i danas donošenju sličnih odluka. Hoće odlučivati koje dijete je dostojno a koje nedostojno života-zdravo ili bolesno, koje će biti prihvaćeno a koje odbačeno, koje dijete ima dobre životne šanse a koje će biti na teret drušva. Odluke prihvatiti ili ne prihvatiti donose se prije i poslije rođenja; čedomorstvom ili rođenjem, s darovanom ili uskarćenom ljubavlju i pažnjom.
Biti neprihvaćen je najveća tragedija svakoga čovjeka koja ga vodi do toga da na koncu ni on samoga sebe ne prihvaća. Jedan liječnik za djecu mi je pričao kako on svako dijete koje dođe na pregled, da bi ga ohrabrio, najprije nazove „dragim djetetom“. Taj naziv najčešće izazove radosni osmjeh na lice djeteta i oslobodi ga straha. Jednom je doživio da je jedan dječak reagirao sasvim drugačije: „Ja nisam drago dijete. Ja sam zločesti Mark!“ „Ma ne“, odgovori mu liječnik, „ti si jedan dobri i dragi dečko“. Na to će dječak: „mama mi kaže da sam zločest, tata mi kaže da sam zločest...svi mi kažu da sam zločest“. Dijete koje umjesto lijepih riječi ljubavi, ohrabrenja i poticaja mora svakodnevno slušati riječi prijekora i psovke, dijete koje ne doživljava zagrljaj u naručju svojih roditelja, koje se osjeća nevoljenim i neprihvaćenim na koncu nije sposobno prihvatiti ni samoga sebe. To dijete odrasta s kompleksima i guši u sebi sve sposobnosti koje su mu prirođene, ne može se u nikakvome smislu razvijati i ne očekuje ništa više od života. Tragično je kada čovjek ništa više ne očekuje od života.
U današnjem evanđelju čitamo kako je narod bio u isčekivanju i dolazio je Ivanu na Jordan krstiti se i očistiti se od svojih grijeha. Narod je najprije sva svoja očekivanja polagao u Ivana koji je, stojeći s objema nogama čvrsto na zemlji, propovjedao, pozivao na obraćenje i tako pripravljao put onome koji ima doći - koji će krstiti „ognjam i mačem“. Ivan je bio nošen sviješću da ga je sam Bog pozvao i poslao navještati Kristov dolazak. Kod Boga Oca je osjećao svu ljubav i sigurnost. Osjećajući tu ljubav i prihvaćenost od Oca, i to od samoga trenutka začeća, Ivan dobiva takvu sigurnost i snagu da njegova riječ kod slušateljsva odjekuje uvjerljivo i autentično da mnogi u njemu vide očekivanoga Mesiju. Ivan odvraća pogled naroda sa sebe i usmjerava ga na Mesiju, koji dolazi tiho i neprimjetno, staje u red pokornika solidarizirajući se s čovjekom i iako bez grijeha daje se od Ivana krstiti.
Evanđelist Luka ovako opisuje taj događaj: „Kad se krstio sav narod, krstio se i Isus. I dok se molio, rastvori se nebo, siđe na nj Duh Sveti u tjelesnom obličju, poput goluba, a glas se s neba zaori: Ti si Sin moj, ljubljeni! U tebi mi sva milina!“(Lk 3,22)
Iako Isus do tada nije učinio nikakvo čudo niti je izgovorio Govor na gori, ni uskrisio Lazara, ni dao slijepcu da progleda, Bog Otac mu iskazuje svoju ljubav i podršku. „Pater familias“, Otac svega čovječanstva prihvaća svoga Sina, koji je jedno s njim, i iskazuje mu bezuvjetnu ljubav i podršku.
Kad god se događa krštenje djeteta ili odrasle osobe i tada se događa ono što se dogodilo na Jordanu: Bog na nas izlijeva svoga Duha i iskazuje nam svoju ljubav: „Ti si sin moj, ljubljeni! Ti si kći moja, ljubljena! U tebi mi sva milina!“ „Pater familias“ otac čitavoga svijeta nas prima u svoje naručje i daruje nam, svojim kćerima i sinovima svoju ljubav. Zauvijek.