Molitva za misije (Fra Ivica Vrbić)
Kapucin fra Ivica Vrbić u misiji u Mineru u Boliviji djeluje od 2015.
Župa Minero ima oko 50 tisuća stanovnika, a uz glavnu postaju još su 22 filijale, od kojih su neke vrlo teško dostupne.
Oče naš,
tvoj Sin jedinac Isus Krist,
uskrsnuli od mrtvih,
povjerio je svojim učenicima mandat
da “idu i učine učenicima sve narode”.
Ti nas podsjećaš da po krštenju
svi sudjelujemo u poslanju Crkve.
Po darovima tvojeg Duha Svetoga
daj nam milost da budemo svjedoci evanđelja,
hrabri i gorljivi,
da bi poslanje povjereno Crkvi,
koje je još daleko od ostvarenja,
moglo pronaći nove i učinkovitije načine
za donošenje života i svjetlosti svijetu.
Pomozi nam da svi narodi
susretnu spasonosnu ljubav
i milosrđe Isusa Krista,
našeg Gospodina i našeg Boga,
koji s tobom živi i kraljuje,
u jedinstvu Duha Svetoga,
sada i u sve vijeke vjekova.
Amen
Marija - Kraljica krunice
Mjesec listopad, kao i mjesec svibanj, je na poseban način posvećen Blaženoj Djevici Mariji. U našoj kapeli obavljat ćemo listopadsku pobožnost u čast Blaženoj Djevici Mariji.
Utorkom i petkom u 19.00 molimo svetu krunicu, a u 19.30 slavimo večernju svetu misu. Nedjeljom molimo krunicu u 12.00 sati. Pozivamo sve župljane da se uključe u ovu pobožnost te pozivamo na molitvu krunice u obiteljima.
Kako moliti krunicu?
Držeći križić krunice u ruci, prekrižimo se i molimo Apostolsko vjerovanje. Nakon vjerovanja moli se Oče naš, tri Zdravo Marijo i Slava Ocu, a zatim Oče naš, deset puta Zdravo Marijo i Slava Ocu. Iza riječi Isus kod svake Zdravo Marijo dodaju se odgovarajući zazivi vjere, ufanja i ljubavi te pojedinih otajstava:
Na tri prva zrna
1. Koji neka nam umnoži vjeru.
2. Koji neka nam učvrsti ufanje.
3. Koji neka nam usavrši ljubav.
Radosna otajstva krunice:
Mole se ponedjeljkom i subotom.
1. Koga si, Djevice, po Duhu Svetom začela.
2. Koga si, Djevice, Elizabeti u pohode nosila.
3. Koga si, Djevice, rodila.
4. Koga si, Djevice, u hramu prikazala.
5. Koga si, Djevice, u hramu našla.
Žalosna otajstva krunice:
Mole se utorkom i petkom.
1. Koji se za nas krvavim znojem znojio.
2. Koji je za nas bičevan bio.
3. Koji je za nas trnjem okrunjen bio.
4. Koji je za nas teški križ nosio.
5. Koji je za nas raspet bio.
Slavna otajstva krunice:
Mole se srijedom i nedjeljom.
1. Koji je od mrtvih uskrsnuo.
2. Koji je na nebo uzašao.
3. Koji je Duha Svetoga poslao.
4. Koji je tebe, Djevice, na nebo uzeo.
5. Koji je tebe, Djevice, na nebu okrunio.
Otajstva svjetla krunice:
Mole se četvrtkom.
1. Koji je na rijeci Jordanu kršten bio.
2. Koji nam se na svadbi u Kani objavio.
3. Koji nam je kraljevstvo Božje navijestio i na obraćenje nas pozvao.
4. Koji se na gori preobrazio i svoju nam slavu objavio.
5. Koji nam se u otajstvu euharistije darovao.
Napomena: Na početku i na kraju sv.krunice može se dodati ovaj zaziv:
“O, Isuse, to je tebi za ljubav, za obraćenje grešnika i kao naknada za uvrede, koje se nanose Bezgrešnom Srcu Marijinu.”
Poslije svake desetke može se dodati:
“O, moj Isuse, oprosti nam naše grijehe, očuvaj nas od paklenoga ognja i dovedi u raj sve duše, osobito one kojima je najpotrebnije tvoje milosrđe.”
Na kraju krunice molimo:
Zdravo, Kraljice, Majko milosrđa, živote, slasti i ufanje naše, zdravo! K tebi vapijemo prognani sinovi Evini. K tebi uzdišemo, tugujući i plačući u ovoj suznoj dolini. Svrni, dakle, zagovornice naša, one svoje milostive oči na nas te nam poslije ovoga progona pokaži Isusa, blagoslovljeni plod utrobe svoje.
O blaga, o mila, o slatka djevice Marijo!
Uz nedjeljna čitanja
Čitanje svetog Evanđelja po Marku
U ono vrijeme: Otišavši s gore, Isus i njegovi učenici prolažahu kroz Galileju. On ne htjede da to itko sazna. Jer poučavaše svoje učenike. Govoraše im: „Sin Čovječji predaje se u ruke ljudima. Ubit će ga, ali će on, ubijen, nakon tri dana ustati.“ No oni ne razumješe te besjede, a bojahu ga se pitati.
I dođoše u Kafarnaum. I već u kući upita ih: „Što ste putem raspravljali?“ A oni umukoše jer putem među sobom razgovarahu o tome tko je najveći. On sjede i dozove dvanaestoricu te im reče: „Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj!“ I uzme dijete, postavi ga posred njih, zagrli ga i reče im: „Tko god jedno ovakvo dijete primi u moje ime, mene prima. A tko mene prima, ne prima mene, nego onoga koji mene posla.“
Riječ Gospodnja.
Dragi i poštovani vjernici!
Isus u današnjemu evanđelju po drugi put govori svojim učenicima da će biti uhićen, ponižen, nepravedno osuđen i ubijen na križu. Učenici ne razumiju ni Isusov govor ni njegovo poslanje. Prošle nedjelje smo čuli kako Isus u Cezareji Filipovoj naviješta svoju smrt i kako Petar reagira na ovaj Isusov govor i pokušava ga odvratiti od njegovoga puta. Isus ga ukorava jer mu nije na pameti što Bog hoće, nego što ljudi žele. Bog želi čovjekovo spasenje, a ljudi žele Isusa zakraljiti. Ljudi u njemu očekuju Mesiju koji će snažnom mišicom i silnom moći uništiti neprijatelje, ujediniti plemena Izraelova i donijeti slobodu i mir svome narodu. U današnjem evanđelju čitamo kako reagiraju učenici na Isusov drugi navještaj njegove muke. Dok on govori o svojoj smrti oni se ne trude ni poslušati ga, nego raspravljaju tko je od njih najveći, kome pripada prvo mjesto. Naravno, onome koji je najveći njemu će se služiti, uzdizati ga i slaviti. Svaki čovjek je u napasti da čezne za tim biti prvi, da izgrađuje karijeru, bori se svim sredstvima za što veći utjecaj bilo to u politici, sportu, na radnome mjestu, ali i u obitelji. Često se u tim nastojanjima bezobzirno povređuje druge ljude, gazi se njih i njihovo dostojanstvo da bi se došlo do vlastitih ciljeva.
„Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj!“ Jesu li učenici razumjeli Isusovu riječ? Jesu li shvatili njegovo poslanje? Jesmo li mi to shvatili?
Isus gradi karijeru na sasvim drugačiji način od ljudi. Njegova karijera nije uzlazna nego silazna. S nebeskih visina silazi u ovu dolinu suza. On živi skromno od samoga začeća u neznatnom gradiću Nazaretu i rođenja u betlehemskoj štalici. Iako je bio Božji Sin, Isus nije pokazivao znakove moći nego znakove malenosti. Nije se družio s velikima ovoga svijeta, nego s malenima i s onima na društvenom rubu koji su svojom ili tuđom krivnjom izgubili svoje mjesto u društvu, koji su izgubili ili im je oduzeto ljudsko dostojanstvo. Svojom ljubavlju i služenjem Isus vraća ljudima izgubljeno dostojanstvo. Njegov put je put nenasilja, križa i smrti. Jednom riječju: Isus ide putem beskonačne i bezuvjetne ljubavi. On biva malen i slab da bi mi mogli shvatiti što je to istinska ljubav. On umire da bi mi mogli uskrsnuti i živjeti. Vrhunac njegovoga silaska prema dolje jest kada se saginje, pere svojim učenicima noge, podnosi strašne muke i stravičnu smrt na križu.
Isus poziva svoje učenike, ali i nas da slijedimo njegovu logiku da bismo bili veliki u Božjim očima. Tko je uistinu velik? Svatko onaj koji služi drugome i čini ga sretnim. Velik je onaj tko s djetinjim povjerenjem živi svoj odnos s nebeskim ocem.
Isus izokreće na glavu hijerarskijski red. U očima Božjim nisu veliki bogataši, olimpijski pobjednici i oni koji su napravili veliku karijeru i postali uglednici ovoga svijeta. U Božjim očima su veliki oni koji imaju veliko srce za svoje bližnje. Tu su maleni često kilometrima ispred slavnih i bogatih.
Isus nas poziva da prednjačimo u služenju bližnjima jer ćemo tada biti prvi u Božjim očima. U ljubavi prema Bogu i bližnjemu treba biti prvi. Poslanje crkve je služenje. Svi mi koji smo kršteni, a ne samo biskupi i svećenici, smo crkva. Biskup Jacques Gaillot je jednom rekao: „Crkva koja ne služi, ne služi ničemu“.
Uz nedjeljna čitanja
Čitanje svetog Evanđelja po Marku - Mk 6, 30-34
U ono vrijeme: Apostoli se skupe oko Isusa i izvijeste ga o svemu što su činili i naučavali. I reče im: „Hajdete i vi u osamu na samotno mjesto, i otpočinite malo.“ Jer mnogo je svijeta dolazilo i odlazilo pa nisu imali kada ni jesti. Otploviše dakle lađom na samotno mjesto, u osamu. No kad su odlazili, mnogi ih vidješe i prepoznaše te se pješice iz svih gradova strčaše onamo i pretekoše ih. Kad iziđe, vidje silan svijet i sažali mu se jer bijahu kao ovce bez pastira pa ih stane poučavati u mnogočemu. Riječ Gospodnja.
Dragi i poštovani vjernici,
ne znam kako se osjećate u zadnjim tjednima ove školske godine. Vjerojatno umorno i jedva čekate da posljednji put zazvoni školsko zvonce u školama vaše djece pa da spakirate kofere, utrpate ih u kola i krenete na godišnji. Napokon! Zaboraviti svakodnevnicu, iscrpljujuće poslove i krenuti na odmor. Zaboraviti svakodnevnu jurnjavu na poslu, u školi i drugim mjestima koja stvara napetost i opustiti se. Čak i ako radimo poslove koje volimo i tada je nužan odmor.
Pored mnogih novih riječi koje su do prije tridesetak godina bile nepoznate je i riječ stres, napetost. Ljudi tu riječ često upotrebljavaju u svojim susretima i žale se na stresne situacije kojima su izloženi na poslu, obitelji, ali i u korištenju slobodnog vremena. Svaki trenutak dana je do tančina isplaniran. Netko mi ovih dana žaleći se na stresne situacije i silne obaveze reče: „A gdje sam ja u svemu tome?“ Da, događa se da mnogo radeći, sebe naprosto izgubimo, zaboravimo, zapustimo. Stres nam stvaraju poslodavci koji hoće sve više proizvodnje i učinkovitosti u što manje vremena. Stres stvaraju djeca koja su sve zahtjevnija i kojima se, mnogi to smatraju, mora ama baš sve priuštiti. Mnogi stvaraju stres sami sebi jer hoće još brže, još kvalitetnije i još više. Strest ili napetost je postala realnost našega života. Ta realnost je dovela do toga da „Burnout“, sindrom izgaranja, postane jedna od najraširenijih bolesti ovoga stoljeća.
Zbog toga je važno na određeno vrijeme zastati, promijeniti sredinu, opustiti se, odmoriti i napuniti dušu i tijelo novom snagom. Okrijepiti se. Nitko ne može samo davati, a ništa ne primati. Nužno je misliti na sebe i učiniti nešto dobroga samome sebi.
Prošle nedjelje smo u Markovu evanđelju čitali kako Isus šalje svoje učenike u dvoje da idu po selima i gradovima, propovijedaju dolazak kraljevstva Božjega i pozivaju na obraćenje. Oni su ozdravljali bolesne, izgonili zloduhe, po njima su ljudi mogli doživjeti Božju blizinu. Bili su prihvaćeni, ali i odbačeni.
U današnjemu evanđelju čitamo kako su se vratili sa svojih misionarskih putovanja puni doživljaja i dojmova i pripovijedali što su sve činili i propovijedali. Isus ima otvorene oči i uši za njih. Sluša ih pažljivo i njegovim očima ne promiče koliko su iscrpljeni od napornoga puta. Isus ih ne šalje odmah u nove misijske podhvate. Ne traži povećanje učinka. Isus ih poziva na samotno mjesto gdje će u miru jesti i odmoriti se. Isus osjeća što je učenicima u tom trenutku najvažnije. Mir, osama i opuštenost. I on sam se često povlačio u osamu da bi se odmorio i u tišini, daleko od buke i svakodnevne trke bio u intimi susreta sa svojim nebeskim Ocem.
„Hajdete i vi u osamu na samotno mjesto, i otpočinite malo.“ Kako li su blagotvorne ove riječi koje pozivaju da se na trenutak iziđe iz svakodnevne jurnjave i napetosti.
Sljedećih dana ćemo i mi slijediti ovaj poziv. Otići i otpočinuti. U roditeljskim domovima, vlastitim kućama diljem domovine, na jezerima i rijekama, ali i na plavome Jadranu. Imao sam prigodu obići veliki dio naše domovine Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Boke Kotorske, a i Vojvodine. Savršena mjesta za opustiti se, za okrijepiti dušu i tijelo. U srcima mnogih je prisutna i čežnja za vratiti se i živjeti u tim krajevima.
Isus nas sve poziva da odemo na mjesta gdje ćemo otpočinuti. S njim. U misama i molitvama gdje god se odmarali. U našim svetištima: Olovu, Mariji Bistrici, Sinju, Međugorju, Trsatu, Aljmašu, Kondžilu, Rami, Bunariću, kod Gospe Tekijske… svuda s Isusom koji nam hoće pomoći da skinemo s leđa teško breme svakodnevnih poslova i napetosti i koji nam hoće darovati mir i opuštenost.
„Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti.“ (Mt 11,29)
Uz nedjeljna čitanja
Čitanje svetog Evanđelja po Marku
U ono vrijeme:
Dozva Isus dvanaestoricu te ih poče slati dva po dva dajući im vlast nad nečistim dusima. I zapovjedi im da na put ne nose ništa osim štapa: ni kruha, ni torbe, ni novaca o pojasu, nego da nose samo sandale i da ne oblače dviju haljina.
I govoraše im: „Kad uđete gdje u kuću, u njoj ostanite dok ne odete odande. Ako vas gdje ne prime te vas ne poslušaju, iziđite odande i otresite prah ispod svojih nogu njima za svjedočanstvo.“
Otišavši, propovijedali su obraćenje, izgonili mnoge zloduhe i mnoge su nemoćnike mazali uljem i oni su ozdravljali.
Riječ Gospodnja.
Dragi i poštovani vjernici!
O poslanju dvanaestorice, odnosno sedamdesetdvojice apostola, odnosno učenika imamo više evanđeoskih izvještaja. To pokazuje koliko je važan taj događaj poslanja učenika da naviještaju radosnu vijest i nastavljaju Isusovo spasiteljsko djelo. Primarna zadaća crkve kroz čitavu povijest sve do današnjih dana jest nastavljati činiti ono što je Isus činio. Biti misionarska crkva koja riječju i djelom propovijeda Radosnu vijest i bude sredsto spasenja svakomu čovjeku. Upute koje je Isus dao svojim učenicima vrijede za sva vremena.
Važno je primjetiti da je Isus one koje šalje najprije pozvao da budu s njim, da s njim hode i da od njega uče. Pozvani učenici i učenice žive s Isusom, slušaju njegovu riječ i svjedoci su ozdravljivanja bolesnih i oslobađanja opsjednutih. Učenici najprije idu u Isusovu školu, a poslije osposobljeni bivaju poslani i idu samostalno naviještati. Svjedok može biti samo onaj tko je vidio, čuo i doživio.
Svatko tko danas želi u Isusovo ime naviještati Radosnu vijest bilo kao svećenik, redovnik ili vjernik laik mora najprije ići u Isusovu školu, mora gledati kako je Isus živio, naučavao, činio i od njega učiti i nadahnjivati se. Samo tako je moguće biti Isusovim glasnikom ljubavi i biti oruđem njegovoga mira u ovome svijetu. Povezanost s Isusom i neprestano učenje na njegovom primjeru je i danas nužno. Inače se može dogoditi da upadnemo u opasnost da vlastita razmišljanja propovijedamo kao Isusova i vlastitu istinu kao njegovu istinu.
Ljudi koje je Isus pozvao, koje je poučavao i na koncu poslao su obični, neškolovani ribari, ratari, carinici, ljudi sa slabostima; ponekad pretemperamentni u nastupu, nekada prestrašeni; bez pretjeranih vrlina i ne s velikim umom; sve laici bez visokog teološkog obrazovanja.
Isus ih šalje u dvoje. Trebaju jedno drugoga podržavati, uzajamno si pomagati i nositi terete jedan drugoga, izdržati napore, nadvladavati krize i odupirati se opasnostima. Kada su u dvoje mogu razmjenjivati iskustva, porazgovarati o problemima, jedan drugoga poticati. Zajedništvo je izvor snage i novih ideja. Ići u dvoje znači živjeti zajedništvo. Učenice i učenici će propovijedati ne samo riječima nego i djelima. Treba za svakoga postati vidljivo kako se u zajedništvu živi vjera, kako se uzajamno ljubi, jedno drugome oprašta i uči se strpljivosti. Ići u dvoje znači: kršćani ne žive vjeru kao samotnjaci, osobenjaci ili solisti. Vjera se živi u zajedništvu, bratsko sestrinskoj povezanosti na zajedničkom putu prema vječnosti.
Evanđelist dalje kaže da učenici sa sobom ne trebaju ništa nositi. Ni torbu, ni štapa, ni novca. Samo najosnovnije. Mislim da tako učenici trebaju iskusiti što znači prepustiti se ljudskoj dobroti i Božjoj providnosti. Propovijedati Božju ljubav ne podnosi se sa stalnom trkom za zaradom da bi se osigurala materijalna sigurnost.
„Ništa ne ponijeti sa sobom“ za mene znači: Idi ljudima takav kakav si, kakav uistinu jesi. Daruj sebe onakav kakav jesi. Govori o onome u što uistinu vjeruješ. Govori o svojim životnim i vjerskim iskustvima. Za to ti ne trebaju doktorati, nikakva propagandna sredstva i nikakav nepotrebni teret. Manje stvari, pomoćnih sredstava, institucija i birokracije, a više slobode i pokretljivosti. Manje imati, a više biti.
„Ništa ne nositi sa sobom“ može značiti: Nemoj se stalno pozivati na svijelu povijest i hvalisati se njome. Kao na primjer vjerom naših predaka, svijetlom tradicijom, onim što smo nekada bili i značili. Nemoj naviještajući stvarati svoj osobni imidž i nemoj sebe profilirati nego Njega. On i njegovo kraljevstvo moraju rasti. Njegova Riječ treba doći do svakog srca. Bogatsvo i moć, častohleplje i glad za uspjehom te karijerizam nisu kategorije Isusovoga evanđelja. To može samo paralizirati naviještanje Radosne vijesti.
„Kad uđete gdje u kuću, u njoj ostanite dok ne odete odande“ kaže Isus. Hodati od kuće do kuće može značiti nestalnost i nesigurnost. Učenice i učenici moraju s objema nogama stajati čvrsto na zemlji i imati čvrst stav.
Isus je realan. On zna da njegove učenice i učenici neće svugdje biti primljeni raširenih ruku. Negdje će naići na ravnodušnost, negdje na podsmijeh i porugu, negdje će s mržnjom biti odbačeni, a nekada i progonjeni i mučeni. Tamo gdje takvo nešto dožive ne trebaju se zadržavati, nego otresti prah sa svojih nogu i ići dalje. Ne držati prijeteće propovijedi i prijetiti Božjom kaznom, ne nasiljem pokušavati uvjeriti u ispravnost nauka kojega propovijedaju, nego ići dalje. Otresti prah s nogu da zaborave neugodnosti koje su doživjeli i ne nositi zlovoljnost i duh osvete u srcu.
Učenice i učenici moraju svom snagom sijati Božju riječ i tako je jasno naviještati da svakome bude razumljiva. Ne smiju je nasilno nametati. Hoće li Božja riječ biti prihvaćena ovisi o svakom čovjeku. Čovjek je pozvan u slobodi vjerovati i u slobodi živjeti. Sloboda je najveće dobro koje je Bog darovao čovjeku. Bog poštuje slobodu svakog čovjeka.
Isus ne šalje učenike da naviještaju samo riječju. On im daje i punomoć da u njegovo ime mogu ozdravljati bolesne i izgoniti zloduhe; to znači pomagati im da skinu sa sebe okove raznih ovisnosti, probleme koji ih pritišću i pomagati im da se oslobode od strahova koji ih čine bolesnima. Najbolji lijek protiv tih okova i strahova je spoznaja da smo ljubljena djeca Božja i da nas on ljubi i to bezuvjetno. Ovakve kakvi jesmo. Baš ovakve!
Kroz čitavu povijest je bilo mnogo onih koji su poput prvih učenica i učenika krenuli za Isusom. On ih je pozvao, od njega su učili i on ih je osposobljene poslao da naviještaju Božju spasiteljsku radosnu vijest ljudima koji su živjeli u beznađu da bi ohrabreni mogli disati punim plućima.
Ne mogu danas, a nisu mogli ni prije svi ostaviti sve, i krenuti naviještati bez štapa, bez novca, druge haljine i torbe, ovisni o dobroti ljudi i Božjoj providnosti poput izaslanih učenica i učenika o kojima govori evanđelje. Ali propovijedati evanđelje je zadaća svakog kršćanina. Bez straha. Ono čega nam je srce puno (ako je) to naprosto mora kipjeti iz naših usta. Svaki kršćanin je Kristov misionar. Najprije u svojoj obitelji, na poslu i svugdje tamo gdje se susreće s drugim ljudima. Isus nas poziva. Isus nas poučava. Isus nas šalje.
Autor slike "Isus šalje dvanaestoricu" je G. M. Ehlert. Slika je preuzeta sa stranice: gmehlert.wordpress.com