Uz nedjeljna čitanja
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu - Iv 10, 11-18
U ono vrijeme: Reče Isus:
"Ja sam pastir dobri. Pastir dobri život svoj polaže za ovce. Najamnik – koji nije pastir i nije vlasnik ovaca – kad vidi vuka gdje dolazi, ostavlja ovce i bježi, a vuk ih grabi i razgoni: najamnik je i nije mu do ovaca.
Ja sam pastir dobri i poznajem svoje i mene poznaju moje, kao što mene poznaje Otac i ja poznajem Oca i život svoj polažem za ovce.
Imam i drugih ovaca, koje nisu iz ovog ovčinjaka. I njih treba da dovedem i glas će moj čuti i bit će jedno stado, jedan pastir. Zbog toga me i ljubi Otac što polažem život svoj da ga opet uzmem. Nitko mi ga ne oduzima, nego ja ga sam od sebe polažem. Vlast imam položiti ga, vlast imam opet uzeti ga. Tu zapovijed primih od Oca svoga.«
Riječ Gospodnja.
Dragi i poštovani vjernici!
Današnja, četvrta uskrsna nedjelja, je nedjelja Dobroga pastira. Diljem svijeta se moli za svećenička, redovnička ali i zvanja pastoralnih suradnica i suradnika, vjeroučitelja i svih onih koji navještaju Isusovu radosnu vijest.
Današnje evanđelje nam opisuje što jednoga pastira čini dobrim. Dobar pastir vodi i voli svoje stado i sve čini za njega. Za razliku od plaćenoga najamnika koji bježi kada se pojavi opasnost on ostaje i svojim životom brani svoje stado. Dobri pastir, za razliku od najamnika, ne misli na vunu i meso koje će dobiti od svojih ovaca. Ne misli na profit i zaradu, nego sve čini da stadu bude dobro. Stado mu je u srcu. On poznaje svoje stado, a stado poznaje njegov glas jer on neprestano komunicira s njim.
Slika dobroga pastira koju nam donosi evanđeoski ulomak pokazuje kako je zahtjevno biti dobar pastir. Isus za sebe kaže da je on dobri pastir, da voli svoje stado i daje život za njega.
Već od najranijih Isusovih prikaza pronađenih u rimskim katakombama slika je Isusa kao dobroga pastira koji na svojim ramenima nosi ovcu. Brižno, s ljubavlju i nježnošću. I na mnogim nadgrobnim spomenicima ranoga kršćanstva pa do danas možemo vidjeti Isusa kao dobroga pastira. On ne dozvoljava da itko propadne od onih koje mu je otac dao.
Čitajući starozavjetne biblijske tekstove vidjet ćemo da se Boga često uspoređuje sa dobrim pastirom. Između svih tih tekstova je zasigurno najljepši psalam 23 koji opjevava Boga kao pastira koji čini sve da stado ne oskudjeva. On ga vodi na vrutke tihane, na vodu gdje je život i to punina života. On daje stadu toliku sigurnost da se ono ne boji ni prolaska kroz dolinu smrti. Njegov štap i palica nisu sredstvo nasilja, nego zaštite i zato su utjeha stadu.
Ta slika se često prenosi na biskupe i svećenike. U nekim krajevima vjernici nazivaju svećenika pastorom. Pastor je latinska riječ koja znači pastir. Preneseno bi to značilo da bi svećenici trebali biti pastiri poput onoga pastira o kojemu govori Isus u današnjemu evanđelju. A to je onaj koji će voljeti povjereno mu stado, povjerenu mu župu i njezine vjernike, svim se žarom brinuti za njih ne zanimajući se kako od tih ovaca izvući materijalnu korist, životnu ugodu, nekakav ugled i društvene privilegije. To je dušebrižnik koji imenom poznaje povjerene mu ljude svojega stada, zanima se za njih, za njihove živote, radosti i probleme. „Palicom“ im pokazuje kako pronaći put prema Isusu, „štapom rastjeruje“ ono što će stado dovesti u opasnost. A vjernici s druge strane poznaju glas svoga dušebrižnika jer su u stalnom susretu i to ne samo na nedjeljnim misama, nego u svim životnim prigodama.
Svjesni smo da se slika svećenika kroz povijest mijenjala. Danas je ta slika pomalo zamagljena zbog skandala koji zadnjih godina potresaju crkvu, a koji su izazvani skandaloznim ponašanjima pojedinih svećenika. Hvala Bogu da takvih nije mnogo iako je svaki takav skandal naprosto užasan. Jednom netko reče: „Na nebu je tisuće aviona koji lete prema nekome odredištu. Mi čujemo za one koji padnu.“ Ne vidimo toliko toga dobroga što svećenici čine, nego samo pad pojedinih.
Svjesni smo da zanimanje za svećenička i redovnička zvanja opadaju i to ne samo u zapadnoj Europi, nego i u našoj domovini. Svećenika je sve manje, a župe su sve veće. Svećeniku je sve teže živjeti intenzivan odnos sa povjerenim mu stadom. Sve teže može doći do svojih vjernika, upoznati ih imenom i sudjelovati u njihovome životu. S druge strane je vjernicima sve teže doći do svojih župnika. Sve je manje bliskosti između pastira i njegovoga stada.
Zato je potrebno moliti za duhovna zvanja. Potrebno je podržavati i ohrabrivati mlade ljude koji u svome srcu osjećaju Božji poziv da mu služe kao svećenici, redovnici i redovnice. To je uzvišen poziv. Uzvišeno je i časno poslanje biti blagovjesnikom Isusa Krista u ovome svijetu. Biti navjestitelj kraljevstva Božjega žalosnima, obeshrabrenima, bolesnima, ostavljenima i osamljenima. Uzvišen je poziv donosti svjetlo Kristovo onima koji žive u tami. Zato crkva treba hrabre. Treba odlučne. Treba one koji su spremni nastaviti Kristovo djelo u ovome svijetu. Takvih sigurno ima. Ima ih i u našoj zajednici. Njih treba ohrabriti da se usude razmišljati o pozivu, da prebiru u srcu što je to, što Gospodin od njih traži. To je proces. Osjetiti da ti srce gori dok razmišljaš o svećeničkom ili redovničkom pozivu i ne dati da se ta vatra ugasi. Sveti Franjo Asiški je neprestano u srcu ponavljao: „Gospodine što hoćeš od mene? Što hoćeš da činim?“ Takvo propitkivanje dovelo ga je do toga da je najprije doživio nerazumijevanje i porugu, a kasnije želju mnogih da mu se pridruže i s njim zajedno slijede Isusa Krista živeći u bratskim ili sestrinskim zajednicama. I danas će mladi ljudi koji krenu slijediti zov svoga srca i odgovore na Kristov poziv doživjeti nerazumijevanje i poruge, ali iznad svega će doživjeti neizmjernu radost u srcu. Papa Benedikt je rekao: „Onaj koji se predaje Gospodinu ne gubi ništa, ali dobija sve.“
Duhovno zvanje je Božji dar. To zvanje počinje ovdje, kod nas. U našim obiteljima, našim zajednicama i prijateljskim druženjima. Zato je važno da molimo za zvanja. Ne samo danas na dan duhovnih zvanja, nego svakodnevno. I ne samo moliti za duhovna zvanja, nego stvarati pozitvno ozračje da oni koji se odluče krenuti putem svećeništva ili redovništva u nama imaju molitvenu i svaku drugu podršku.
Današnja nedjelja nas poziva da molimo i podržavamo i druga pastirska zvanja kao npr. zvanje pastoralnih suradnika i vjeroučitelja u našim zajednicama. Jednako tako nam hoće posvijestiti da smo svi mi po sakramentu krštenja jedni drugima pastiri. Svi nosimo odgovornost jedni za druge. Roditelji za djecu i djeca za roditelje. Odgovornost za svijet u kojemu živimo da taj svijet bude bolji za život i suživot svih stvorenja Božjh.
Uz nedjeljna čitanja
Čitanje svetog Evanđelja po Luki (Lk 24,35-48)
U ono vrijeme: Učenici su Isusovi pripovijedali što se dogodilo na putu i kako ga prepoznaše u lomljenju kruha. Dok su oni o tom razgovarali, stane Isus posred njih i reče im: „Mir vama!“ Oni, zbunjeni i prestrašeni, pomisliše da vide duha. Reče im Isus: „Zašto se prepadoste? Zašto vam sumnje obuzimaju srce? Pogledajte ruke moje i noge! Ta ja sam! Opipajte me i vidite jer duh tijela ni kostiju nema kao što vidite da ja imam.“
Rekavši to, pokaza im ruke i noge. I dok oni od radosti još nisu vjerovali, nego se čudom čudili, on im reče: „Imate li ovdje što za jelo?“ Oni mu pruže komad pečene ribe. On uzme i pred njima pojede.
Nato im reče: „To je ono što sam vam govorio dok sam još bio s vama: treba da se ispuni sve što je u Mojsijevu Zakonu, u Prorocima i Psalmima o meni napisano.“ Tada im otvori pamet da razumiju Pisma te im reče: „Ovako je pisano: ’Krist će trpjeti i treći dan ustati od mrtvih, i u njegovo će se ime propovijedati obraćenje i otpuštenje grijeha po svim narodima počevši od Jeruzalema.’ Vi ste tomu svjedoci.“
Riječ Gospodnja.
Dragi i poštovani vjernici!
Vjera u uskrsnuće je centralna tema naše vjere. To jasno kaže apostol Pavao u poslanici Korinćanima: „A ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je vjera vaša.“ (1Kor 15,17a). O vjeri u Kristovo uskrsnuće ovisi i naše uskrsnuće.
Centralno pitanje za svakoga kršćanina je kako postići vjeru u uskrsnuće i kako postati svjedokom uskrsnuća. Slušali smo u izvještajima o Isusovu uskrsnuću prošlih tjedana kako je učenicima bilo teško povjerovati da je njihov učitelj uskrsnuo, da nije više među mrtvima nego da je živ. A upravo su apostoli oni na čijem svjedočanstvu se temelji naša vjera. Oni su bili prvi kojima je dana vlast da budu svjedoci. Da bi to mogli biti moraju se sami osvjedočiti i povjerovati da je Isus uskrsnuo. To nije bilo posve jednostavno na početku. Kada su žene učenicima ispričale da je grob prazan i da je Isus živ oni su to smatrali tlapnjom i ženskim brbljanjem. Kada je Petar vidio grob bio je iznenađen, ali nije povjerovao. Čak i onda kada je Isus stupio u njihovu sredinu, oni su se prestrašili pomislivši da vide duha.
Naslov današnjega teksta iz evanđelja bi mogao biti: „Isus osposobljava svoje učenike za vjerodostojne svjedoke“. Da bi učenici mogli povjerovati potrebne su dvije stvari: Isus se mora pokazati kao uskrsli, kao onaj koji je živ i učenicima se moraju otvoriti oči.
Isus se ukazuje učenicima. Uskrsnuo je dušom i tijelom. Pokazuje svoje ruke i noge te učenike poziva da ga dotaknu. „Dodirnite me i vidite. Duh nema meso ni kostiju kao što na meni vidite.“ (Lk 24,39). Kada ni nakon ovoga ne mogu povjerovati - ovaj put od velike radosti, Uskrsli traži da mu dadu nešto za pojesti. I jeo je pred njima. Oni ga prepoznaju u lomljenju kruha.
Da bi mogla nastati vjera u uskrsloga još je nešto potrebno. Potrebno je učenicima otvoriti oči. To vidimo kod učenika na putu za Emaus i u današnjemu evanđelju. Uskrsli Isus otvara učenicima oči tumačeći im pisma koja navješćuju događaj Isusovoga uskrsnuća, kojega postavljaju u središte povijesti spasenja: „To je ono što sam vam govorio dok sam još bio s vama: treba da se ispuni sve što je u Mojsijevu Zakonu, u Prorocima i Psalmima o meni napisano…Ovako je pisano: ’Krist će trpjeti i treći dan ustati od mrtvih.“ (Lk 24, 44-46). Dakle, Isus se apostolima pokazuje kao „živ“, otvara im oči i osposobljuje ih da budu svjedoci njegova uskrsnuća.
I mi smo pozvani ne samo vjerovati u uskrsnuće, nego ujedno biti svjedoci uskrsnuća. Svjedoci da je Isus pobjedio smrt i da je živ i da ćemo i mi s njime živjeti. Kako ćemo se mi osposobiti za svjedoke? Naša vjera u uskrsnuće temelji se na svjedočanstvu apostola i onih koji su doživjeli iskustvo uskrsnuća. Apostol Pavao govori o njima u prvoj poslanici Korinćanima (1 Kor 15, 1-9) kada govori o apostolima koji navještaju uskrsnuće i važnost onoga što propovijedaju, a to je život kojega zadobismo po Kristovome uskrsnuću, ako u uskrsnuće vjerujemo. Ti svjedoci koji svjedoče uskrsnuće i život imaju iskustvo koje mi nemamo.
Iako nemamo iskustvo apostola i mi možemo spoznati da je Isus živ i da je među nama. Da bi mogli prepoznati njegovu nazočnost moraju se i nama otvoriti oči. Moramo otvarati svetu knjigu - bibliju, razmatrati svetopisamske tekstove i pokušati ih razumijevati.
Oči će nam se otvoriti sudjelujući na lomljenju kruha, na slavlju euharistije. Ali ne onako površno, običaja radi, nego svjesni da je Uskrsli s nama i da je misno slavlje njegova trajna žrtva. Nakon pretvorbe u svetoj misi izgovaramo tajnu vjere: „Tvoju smrt Gospodine navještamo. Tvoje uskrsnuće slavimo. Tvoj slavni dolazak iščekujemo.“ Svjedočanstvo Isusovih učenika i učenica i iskustvo vjere neka i nas osposobi da mognemo biti svjedoci uskrsnuća.
Za Uskrs je običaj da se ukrašuju jaja i donose na blagoslov. Jaje je simbol nastanka novoga života. Ljudi su uvijek s divljenjem promatrali kako iz mrtvoga jajeta nastaje život. Znanstvenici su, istražujući fenomen nastaka života jednoga pileta, otkrili da je malome piletu u jaju Stvoritelj dao jedan mali zubić koji se nalazi na njegovome kljunu. Kada pile dovoljno odraste postane mu tijesno u ljuski jajeta te mu ponestaje zraka i hvata ga panični strah. Tim zubićem pile razbija ljusku jaja da bi došlo do zraka i spasilo se. Taj zubić, kao alat, pile upotrebljava samo taj put i nikada više. Zubić, alat za izlazak na slobodu.
Svaki čovjek dođe u situaciju da ga obuzmu panični strahovi, koji stvaraju osjećaj zatvorenosti, paraliziranosti i nemoći. Strahovi nam ne daju disati, hoće nas ugušiti. I nama je Stvoritelj dao alat s kojim se protiv tih osjećaja možemo boriti: dao nam je vjeru u uskrsnuće. Vjeru u život. Svatko tko ima hrabrosti upotrijebiti ovaj alat, tko hoće živjeti vjeru, moći će razbiti ljusku straha i izići u slobodu. Tada ćemo iskusiti kako je oslobađajuća naša vjera i kako nam pomaže da i u najtežim trenutcima možemo disati posve slobodno, punim plućima. Zato pustimo da nas obuzme radost uskrsne vjere koja oslobađa i daruje puninu života, daruje mir.
Uz nedjeljna čitanja
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu (Iv 20, 19-31)
Uvečer toga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: „Mir vama!“ To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina. Isus im stoga ponovno reče: „Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.“ To rekavši, dahne u njih i kaže im: „Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.“
Ali Toma zvani Blizanac, jedan od dvanaestorice, ne bijaše s njima kad dođe Isus. Govorili su mu dakle drugi učenici: „Vidjeli smo Gospodina!“ On im odvrati: „Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.“
I nakon osam dana bijahu njegovi učenici opet unutra, a s njima i Toma. Vrata bijahu zatvorena, a Isus dođe, stade u sredinu i reče: „Mir vama!“ Zatim će Tomi: „Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran.“ Odgovori mu Toma: „Gospodin moj i Bog moj!“ Reče mu Isus: „Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!“
Isus je pred svojim učenicima učinio i mnoga druga znamenja koja nisu zapisana u ovoj knjizi. A ova su zapisana da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu.
Riječ Gospodnja.
Dragi i poštovani vjernici!
Za raspoloženje iz današnjega evanđelja se ne može reći da pruža veličanstvenu i ohrabrujuću sliku rane crkve. Tu je grupica prestrašenih i preplašenih učenika opterećenih bremenom sumje i nevjerice u Kristovo uskrsnuće te nesigurnosti i straha za vlastiti život. Isus je pogubljen. S njegovom smrću gubi smisao sve ono što su dosada radili i čemu su se nadali. I sam Bog kao da ih je napustio, kao da je daleko, daleko.
Mogu zamisliti da su se učenici, sakriveni iza zaključanih vrata dvorane posljednje večere, sa sjetom sjećali dana življenoga zajedništva s Učiteljem. Sjećali su se kako je Isus s božanskom moći ozdravljao bolesnike, istjerivao zle duhove, tješio i ohrabrivao. Sjećali su se njegovih Riječi i mnoštva koje ga je slijedilo. Mnoštva koje ga je slaveći dočekalo, kada je kao pobjednik ušao u Jeruzalem. Od tih slavnih dana ostala su samo sjećanja. Utučenost, nemoć, neizmjerna žalost i beznađe su ispunjavali srca skupljenih učenika.
Ali onda se odjednom sve mijenja. I to iz temelja. Dok su učenici u strahu od Židova iza zaključanih vrata, ulazi Isus, baš kroz ta zaključana vrata, daruje im mir, isunjava ih svojim Duhom i šalje ih da budu vjerovjesnici njegova uskrsnuća. Štoviše, šalje ih da budu navjestitelji i darovatelji njegovoga milosrđa: „Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im“. (Iv 20,19-23)
Toga dana, prvoga u tjednu, Toma nije bio nazočan u krugu učenika. Kada mu oni svjedoče o susretu s Uskrslim on ne dozvoljava da njihova kipuća radost zbog susreta s živim Kristom prijeđe na njega i obuzme ga. On se ne da zaraziti euforijom svjedoka vjere u Kristovo uskrsnuće. Toma hoće dokaze. Ne bilo kakve, nego opipljive dokaze. Dok ne vidi, opipa i osjeti, on neće vjerovati. Sve drugo je „čula,rekla,kazala!“ Toma postavlja zahtjeve: „Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati“. (Iv 20,25)
Toma je u jeziku naroda ostao zauvijek nevjerni Toma iako je njegova nevjera zapravo vapaj Isusu da pomogne njegovoj nevjeri. Isus pomaže onima koji ga traže. On nikoga ne odbacuje. Nema kod njega osude zbog nevjere ili sumnje. On i onima koji sumnjaju ili ne vjeruju izlazi u susret. Svima koji ga traže iskrena srca.
Toma sumnja. Sumnjičavost i nesigurnost ne znače nešto negativno. Sumnja pomaže u preispitivanju i upozorava na praznovjerje koje se kadkada prodaje kao zdrava vjera. Upozorava na ispraznost samo izvanjskoga življenja vjere. Sumnja upozorava na nestalnost vjere koja se hoće hraniti samo vidljivim takozvanim čudesima i ukazanjima. Bilo bi suludo kada bi vjerovali u sve ono što čujemo. Zato možemo razumjeti Tomu. Zato ga ne smijemo osuđivati niti mu njegovu nevjeru predbacivati. To nisu učinili ni njegova braća i sestre, Isusovi učenici i učenice koji su se i poslije Učiteljeve smrti nastavili sastajati u dvorani posljednje večere. Tamo gdje su s Učiteljem blagovali. Tamo gdje im je on kao spomen darovao samoga sebe pod prilikama kruha i vina u kojima će on biti nazočan, Bog s nama, kroz čitavu povijest sve do kraja svijeta. Kroz sve bure i oluje. U svim strahovima izazvanim pandemijom Covida -19 i drugim raznoraznim uzrocima. U današnjemu evanđelju Isus oba puta na učenike i učenice zaziva mir. Mir koji ujedno znači: „Ne boj se!“ To je duševni mir kojega je prestrašeni čovjek i te kako potreban. Mir koji čovjeka ohrabruje i tješi. Mir koji stvara zdrave odnose u obiteljima, crkvenim zajednicama i općenito u društvu.
Isus je prepoznatljiv u lomljenju kruha onda i danas. Prepoznatljiv je u iskrenom zajedništvu crkve. Ne samo za vrijeme mise nego prije, ispred crkve i poslije, mise u našim druženjima. U našoj spremnosti da jedni druge podržimo i jedni drugima izlazimo u susret.
U današnjemu prvome čitanju prepoznajemo tu Kristovu crkvu. Oni koji su prigrlili vjeru bili su jedno srce i jedna duša, čitamo u Djelima apostolskim. Isusove učenice i učenici su sve dijelili među sobom. Nisu jedni druge ogovarali, nisu se jedni pred drugima nadimali i hvalisali, nisu se laktali i brinuli samo za svoju korist. Bili su jedno srce i jedna duša. Propovijedali su riječju i životom. Oni koji su vidjeli njihovu živu vjeru i ljubav kojom su se uzajamno ljubili htjeli su postati poput njih i biti dijelom toga zajedništva uskrloga Krista. Tako je crkva neprestano rasla i vjera u Uskrsloga se širila.
Takva zajednica ne isključuje Tomu. Ne isključuje grešnike. Ne isključuje one koji drugačije vjeruju. U tome zajedništvu se događa susret: „Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran.“ Evanđelist Ivan ne piše da li je Toma uistinu dodirnuo Isusove rane. Za njega je važna Tomina riječ, izgovorena iz dubine njegovoga bića: „Gospodin moj i Bog moj“!
Molimo Gospodina da i nama otvori oči, srce i dušu da ga prepoznamo i da čvrsto vjerujemo u njega, Uskrloga. Pogotovo onda kada je teško vjerovati i kada Božje planove ne možemo razumjeti. Neka nas on ispuni svojim milosrđem da i mi poput Tome možemo iz dubine svoga srca priznati: „Gospodin moj i Bog moj“!
NEDJELJA BOŽANSKOGA MILOSRĐA
Pobožnost se Božjem milosrđu razvila na temelju poruka koje je u svojim viđenjima primala poljska redovnica sv. Faustina Kowalska (25. 8. 1905. – 5. 10. 1938.), a kao njezin poseban štovalac, sv. papa Ivan Pavao II. proglasio je Nedjelju Božjeg milosrđa svetkovinom za cijelu Crkvu 30. travnja 2000. god. Tog je dana bila 2. vazmena nedjelja, jednako kao i 8. travnja 1993. god., kada ju je proglasio blaženom, a dosljedno Isusovoj poruci koju je svetica primila, određeno je da se Nedjelja Božjeg milosrđa slavi upravo u nedjelju nakon Uskrsa.
Naime, u Dnevniku svete Faustine stoji i ovo:
“Želim da svetkovina milosrđa bude utočište i zaklon svim dušama, osobito bijednim grješnicima. Toga su dana otvorene nutrine milosrđa mojega i ja izlijevam čitavo more milosti na duše koje se približe izvoru mojega milosrđa. Duša koja pristupi ispovijedi i sv. pričesti zadobit će potpuni oprost od grijeha i kazni. Neka se nijedna duša ne boji meni približiti, makar joj grijesi bili crveni kao skerlet. Svetkovina milosrđa izvire iz moje nutrine i želim da se slavi u prvu nedjelju po Uskrsu.“
2. veljače 1931. god. sv. Faustina je doživjela mistično iskustvo u kojem je vidjela Milosrdnoga Isusa iz čijeg srca izlaze dvije zrake – crvena i bijela, i koji joj povjerava zadaću da se naslika i štuje takva slika i na takav način pokrene pobožnost Božjem milosrđu.
Slika Božjeg milosrđa tako prikazuje Isusa s podignutom desnom rukom na blagoslov, a iz lijeve se njegove ruke prelijevaju crvena i bijela zraka, koje simboliziraju krv i vodu koje su potekle iz Isusova probodena srca na križu. Njihovo širenje označava prelijevanje Božjega milosrđa na cijeli svijet. Ispod slike piše “Isuse, ja se uzdam u tebe”.
Riječ je, dakle, o pobožnosti koja ima za cilj po molitvi i drugim oblicima duhovnosti isprositi milost i ljubav Božju za cijeli svijet. Prema obećanjima danima sv. Faustini, Krist je posebno preporučio da se snažno moli svakodnevno u 15 sati, u vrijeme njegove smrti, odnosno u vrijeme velike Božje milosti koja se izlila na svijet.
Poseban oblik te pobožnosti je molitva krunice Božjeg milosrđa, koja se moli na običnoj krunici, ali s posebnim zazivima. U narodu je zaživjelo nekoliko sličnih inačica te molitve, kao i drugih molitava Božjem milosrđu, što je izazivalo zbunjenost kod vjernika, pa je Koordinacija zajednica, pokreta i udruga štovatelja Božjega milosrđa uputila molbu Hrvatskoj biskupskoj konferenciji da se ujednače molitve i štovanje Božjeg milosrđa. Hrvatska biskupska konferencija to je i učinila i 27. siječnja 2014. god. odredila da je službeni oblik molitve krunice Božjega milosrđa ovakav:
Uvodna molitva:
Vječni Oče, prikazujem ti tijelo i krv, dušu i božanstvo preljubljenoga Sina tvojega, Gospodina našega Isusa Krista, kao zadovoljštinu za grijehe naše i cijeloga svijeta.
Deset puta zaziv:
Po njegovoj pregorkoj muci, budi milosrdan nama i cijelomu svijetu.
Završetak krunice:
Sveti Bože, sveti jaki Bože, sveti besmrtni Bože, smiluj se nama i cijelomu svijetu!
Zaključna molitva:
O Krvi i Vodo što potekoste iz Srca Isusova kao izvor milosrđa za nas, uzdam se u tebe!
Marijo, Majko milosrđa, moli za nas!
Isuse, uzdam se u tebe! (triput)
Smiluj se nama i cijelomu svijetu, Gospodine!
Preuzeto s portala: www.bitno.com
Uz nedjeljna čitanja
Dragi i poštovani vjernici!
Danas slavimo Cvjetnicu – nedjelju Muke Gospodnje. Slavljenje ovoga događaja većinu od nasa vraća u najranije djetinjsvo. Barem nas, koji smo odrastali na selu. Kao djeca smo brali ljubičice, jaglace i drugo cvijeće koje smo uvečer stavljali u vodu u umivaonik te se ujutro svi s tom mirisnom vodom umivali. U procesiji smo nosili grančice koje je svećenik blagoslovio i te blagoslovljene grančice su se raspoređivale u obiteljskoj kući, u štali, po oranicama, livadama i na groblju. Zelene grančice i cvijeće su znak života i životne radosti koji stoje na početku Velikoga tjedna u kojemu slavimo najveća otajstva naše vjere: Kristovu smrt i uskrsnuće. Te grančice nas sijećaju na Isusov ulazak u Jeruzalem uz mahanje grančicama oduševljenoga naroda.
Cvjetnica je, koliko god bila lijepa i svečana, svetkovina kontrasta. Prvi dio slavlja obilježen je oduševljenjem, radosnim klicanjem i mahanjem grančicama a u drugome dijelu svjedočimo nepravednoj osudi, urlikanju mase, poniženju i smrti na križu.
Na početku današnjega slavlja čitamo izvještaj o Isusovom svečanom ulasku u Jeruzalem. Iako je jahao na magaretu, a ne na konju ili sjedeći u kočiji praćen slugama, Isus je dočekan poput kralja. Ljudi su osjećali da je on onaj koji dolazi u ime Gospodnje. Da je on sin Davidov, prorok i mesija. Evanđelist Luka piše kako mnogi prostriješe svoje haljine po putu a drugi narezaše zelenih grana po poljima. Klicali su: „Hosana!“ što znači „Spasi nas!“ Hosana je ujedno bio i poklik radosti, zahvalnosti i štovanja.
Radost, zahvalnost i štovanje je jedna strana medalje. Nekoliko dana nakon svečanoga ulaska u Jeruzalem taj narod će promijeniti ploču. Neće više biti „Hosana!“ nego „Raspni ga!“ Očekivali su moć i silu a pred njima je Isus krotka i ponizna srca. Očekivali su spasitelja koji će narod izbaviti mačem i ratom a pred njima je onaj koji rat, ropstvo i mržnju pobjeđuje ljubavlju.
U poslanici Filipljanima Pavao kaže da je Isus je trajni lik Božji koji se nije držao svoje jednakosti s Bogom, nego je postao ljudima sličan, uzevši lik sluge. Postao je poslušan do smrti na križu. Isus, pravi Bog i pravi čovjek je blizak ljudima. Patnik blizak patnicima. Možemo ga prepoznati u siromasima, bolesnima, izbjeglicama, stradalnicima, žrtvama covida-19, žrtvama ratova, potresa i drugih prirodnih katastrova. Možemo ga prepoznati u prezrenima i odbačenima. U ljudima koji se žrtvuju za pravdu i mir u ovome svijetu. Isusov život nije život luksuza i karijere nego naprotiv silazak u malenost, u naličje života malenoga čovjeka. O tome nam goviri njegov život, njegova djela i konačno smrt na križu.
Isusov stav nije slavodobitni. On nije lik pun ponosa i sjaja nego izudaran, izvrijeđan, ponižen i ubijen na najbestijalniji način. Poslušan do kraja.
Zato ga Bog preuzvisi i darova mu Ime, Ime nad svakim imenom, da se na Ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika, veli dalje sv. Pavao u poslanici Filipljanjima.
Sv. Pavao u istoj poslanici upozorava: „Neka u vama bude isto mišljenje kao i u Kristu Isusu!“ To znači da Isusa trebamo tražiti gdje on uistinu i jest: u slabima, poniženima, bespomoćnima i siromasima. Ne u bogatsvu i sjaju, sili i moći. Isus je napustio zonu komfora da bi bio blizu čovjeku.
Neka i u nama bude isto mišljenje kao i Kristu Isusu. Budimo i mi blizu jedni drugima. Pustimo da sam Isus po nama djeluje u ovome svijetu. Pogotovo u ovome vremenu Pandemije korona virusa. Budimo jedni drugima radost, ohrabrenje i utjeha.
Molimo i živimo sa svetim Franjom Asiškim:
„Boze moj, dopusti mi, mira tvog da budem glas.
Ima li mrznja bilo gdje, daj da ljubav nosim tu.
Ima li sumnja bilo gdje, daj da vjeru nosim tu.
Ima li ocaj bilo gdje, daj da nadu nosim tu.
Ima li zalost bilo gdje, daj da radost nosim tu.
Ima li tama bilo gdje, daj da svjetlo budem tu.“