Uz nedjeljna čitanja
Čitanje Knjige o Jobu - Job 7, 1-4.6-7
Job progovori:
„Nije li vojnikovanje život čovjekov na zemlji
i dani mu kao dani nadničara?
Kao što trudan rob za hladom žudi
i kao nadničar štono plaću čeka,
mjeseci jada tako me zapadoše
i noći su mučne meni dosuđene.
Liježuć pomišljam: ’Kad li ću ustati?’
A dižuć se: ’Kad ću večer dočekati!’
I tako se kinjim sve dok se ne smrkne.
Dani moji brže od čunka prođoše,
promakoše hitro bez ikakve nade.
Spomeni se: život moj samo je lahor
i oči mi neće više vidjeti sreće!“
Riječ Gospodnja.
Čitanje svetog Evanđelja po Marku - Mk 1, 29-39
U ono vrijeme: Pošto Isus iziđe iz sinagoge, uđe s Jakovom i Ivanom u kuću Šimunovu i Andrijinu. A punica Šimunova ležala u ognjici. I odmah mu kažu za nju. On pristupi, prihvati je za ruku i podiže. I pusti je ognjica. I posluživaše im. Uvečer, kad sunce zađe, donošahu preda nj sve bolesne i opsjednute. I sav je grad nagrnuo k vratima. I on ozdravi bolesnike – a bijahu mnogi i razne im bolesti – i zloduhe mnoge izagna. I ne dopusti zlodusima govoriti jer su ga znali.
Rano ujutro, još za mraka, ustane, iziđe i povuče se na samotno mjesto i ondje se moljaše. Potražiše ga Šimun i njegovi drugovi. Kad ga nađoše, rekoše mu: „Svi te traže.“ Kaže im: „Hajdemo drugamo, u obližnja mjesta, da i ondje propovijedam! Ta zato sam došao.“ I prođe svom Galilejom: propovijedao je u njihovim sinagogama i zloduhe izgonio.
Riječ Gospodnja.
Dragi i poštovani vjernici!
svatko od nas je na neki blaži ili teži način doživio teret boli izazvan smrću drage osobe, vlastitom ili bolešću bliske osobe, razočaranjem, rastavom, samoćom ili strahom. Isto tako do nas svakodnevno dopiru vijesti o ratovima i prirodnim katastrofama. Pomislimo samo na očaj i bol stanovništva na Baniji kojega je pogodio i još uvijek pogađa razorni potres. Ljudi su u jednome trenutku ostali bez ičega. Očaj, bol i strah su teret koji čovjeka hoće slomiti, čini ga nijemim, grči i paralizira tijelo i razum. Ne može se ni naprijed ni natrag. Očaj, bol i strah gospodare životom.
Upravo tako se osjećao Job iz današnjega prvoga čitanja. Job je pobožni i bogobojazni židov iz Usa koji je imao ama baš sve što je za sretan život potrebno. Čitamo na početku knjige o njemu da je imao je sedam sinova i tri kćeri. Posjedovao je sedam tisuća ovaca, tri tisuće deva, pet stotina jarmova volova, pet stotina magaraca i osim toga mnogo čeljadi. I onda je sve izgubio: Djeca mu stradaju od olujnog nevremena, stada ovaca mu otmu Sabejci, deve, volove i magarad Kaldejci, a na koncu i on sam oboli od teške bolesti. Job se osjeća od Boga napuštenim. Svoj život opisuje kao vojnikovanje i nadničarenje ispunjeno beznađem. Slikovito opisuje Job noći u kojima ne može zaspati, noći koje su ispunjene nemirom, brigama i strahom. Ima osjećaj da život juri mimo njega i da je je njegov život poput lahora bez budućnosti. U današnje vrijeme bi psihoterapeut to stanje dijagnosticirao kao depresiju. Depresija je bijes i agresija iskazana prema nutrini. Prvi terapijski korak je pričati. Pričati o svemu što je čovjeku na srcu, pričati o svemu što ga opterećuje. Drugi korak je traženje promjene.
Job čini baš to. On ne pada u šutnju. Svoju bol i bijes zbog zla koje ga snađe on ne guta, nego čini nešto što je nama danas neuobičajeno. On moli. Razgovara s Bogom tužeći se njemu i moli, i čak optužujuje Boga koji mu je naizgled dao tu patnju. On s Bogom razgovra kao s osobom i vidi u njemu sugovornika koji ga čuje i koji mu govori.
On vriskom izgovara svoju bol, očaj, svoje strahove i žalost. I što je iznenađujuće: i u takvoj situaciji on se čvrsto drži Boga i moli: „Spomeni se: život moj samo je lahor“. Kao da hoće reći: „Gospodine Bože, promisli još jednom, ta ja imam samo ovaj jedan život, promisli hoćeš li zlo, koje me snađe, okrenuti na dobro“. Pri kraju knjige o Jobu stiže i odgovor. Bog progovara Jobu i uspijeva ga uvjeriti da je život lijep i da je Božje stvorenje lijepo i dobro unatoč patnjama koje nas pogađaju. Bog Jobovu bol okreće na dobro. Najvažnije kod Joba je to što je on svoju bol i očaj prihvatio, formulirao ga i tako stekao snagu. Njegova sudbina se mijenja u razgovoru s Bogom i otvaraju mu se nove životne perspektive.
Kada mi kršćani razgovaramo s Bogom taj razgovor ne vodimo s nekim ili nečim apstraktnim nego s osobom kojoj se možemo povjeriti i koja prati svaki dan našega života. Kada svakodnevno polažemo svoj život u njegove ruke, zapravo polažemo sve što doživljavamo i proživljavamo. Sve naše misli, osjećaje i djela. Sve segmente života. Možemo od radosti kliktati, ali i jadikovati. U teškim situacijama žalosti i straha, ako mu vjerujemo, on će nas ispuniti nadom i novom snagom.
Prije tri tjedna smo čitali u Markovom evanđelju kako Isus učenike koji su pošli za njim pita: „Što tražite?“ U današnjemu evanđelju, nakon što je ozdravio Šimunovu punicu od groznice primivši je za ruke i nakon što je ozdravio mnoge, polažući na njih ruke, Isus se povlači u osamu. A učenici, našavši ga kažu: „ Svi te traže.“ Svi traže Isusa jer u njemu prepoznaju Božju moć koja je na djelu. Moć ljubavi i dobrote koja liječi i koja istjeruje demone zla, straha, beznađa, mržnje i mnogo togo što čovjeka opterećuje i neda mu mira.
Prije nekoliko godina sam nazvao jednu prijateljicu kojoj je dijagnosticirana teška bolest da bi joj iskazao solidarnost i ohrabrio je. Ona mi reče: „Ma ne bojim se ja. Dosta sam investirala u banku svojega života i iz te banke sada s kamatama dobivam uloženo.“ „U banku tvojega života!?“: rekoh iznenađen. „Da, ja sam svoj život gradila na Bogu na odnosu i susretima s njime. Čvrsto vjerujem, da ova bolest koja me je zadesila ima smisla, iako sada ne razumijem, i da će Bog ovo zlo okrenuti na dobro. Ja sam spremna“: reče ona s osmjehom koji je zračio istinskom vjerom.
Istinska vjera o kojoj svjedoči pravedni Job potiče nas da u svim situacijama tražimo susret i razgovor s Bogom. To je najbolja terapija za zacjeljivanje rana. To je susret koji ohrabruje i tješi. Susret koji unosi svjetlo u tame naših života. Susret koji pomaže u traženju puta.
Zato krenimo s Isusom u osamu. Ne prestanimo ga tražiti. Prihvatimo njegovu ispruženu ruku koja podiže, liječi i spašava.
PRIKAZANJE GOSPODINOVO- SVIJEĆNICA
Čitanje svetog Evanđelja po Luki (Lk 2, 22-40)
Kad se po Mojsijevu Zakonu navršiše dani njihova čišćenja, poniješe Isusa u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu — kao što piše u Zakonu Gospodnjem: Svako muško prvorođenče neka se posveti Gospodinu! — i da prinesu žrtvu kako je rečeno u Zakonu Gospodnjem: dvije grlice ili dva golubića.
Živio tada u Jeruzalemu čovjek po imenu Šimun. Taj čovjek, pravedan i bogobojazan, iščekivaše Utjehu Izraelovu i Duh Sveti bijaše na njemu. Objavio mu Duh Sveti da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega. Ponukan od Duha, dođe u Hram. I kad roditelji uniješe dijete Isusa da obave što o njemu propisuje Zakon, primi ga on u naručje, blagoslovi Boga i reče:
»Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru,
po riječi svojoj, u miru!
Ta vidješe oči moje
spasenje tvoje,
koje si pripravio
pred licem sviju naroda:
svjetlost na prosvjetljenje naroda,
slavu puka svoga izraelskoga.«
Otac njegov i majka divili se što se to o njemu govori. Šimun ih blagoslovi i reče Mariji, majci njegovoj: »Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan — a i tebi će samoj mač probosti dušu — da se razotkriju namisli mnogih srdaca!« A bijaše neka proročica Ana, kći Penuelova, iz plemena Ašerova, žena veoma odmakla u godinama. Nakon djevojaštva živjela je s mužem sedam godina, a sama kao udovica do osamdeset i četvrte. Nije napuštala Hrama, nego je postovima i molitvama danju i noću služila Bogu. Upravo u taj čas nadođe. Hvalila je Boga i svima koji iščekivahu otkupljenje Jeruzalema pripovijedala o djetetu.
Kad obaviše sve prema Zakonu Gospodnjem, vratiše se u Galileju, u svoj grad Nazaret. A dijete je raslo, jačalo i napunjalo se mudrosti i milost je Božja bila na njemu.
Riječ Gospodnja.
Dragi i poštovani vjernici!
Jedna priča govori o kralju koji je imao dva sina. Kada je kralj ostario, želio je odrediti kojega će od svojih sinova postaviti da bude njegov nasljednik. On pozva k sebi mudrace iz svih krajeva svoga kraljevstva i svoje sinove. Svakome sinu dade po pet srebrenjaka te im reče: „Onaj tko sa ovih pet srebrenjaka napuni dvoranu bit će moj nasljednik. Čime, to je vaša stvar“. Mudraci se jednoglasno složiše da je to dobar i mudar zadatak.
Stariji sin ode i prolazeći pored polja na kojemu su radnici rezali šećernu trsku, nosili je u mlin i gnječenjem dobijali šećer, zastade i zamisli se. Samljevene trske su ležale naokolo. On pomisli: „Ovoliko trski! Kupit ću ih. Ovo je prigoda da napunim dvoranu mojega oca.“ S nadglednikom radova se brzo dogovorio i radnici su poslijepodne odnijeli trske i s njima napunili dvoranu. Kada je dvorana bila puna on, prepun samopouzdanja, otiđe svome ocu i reče mu: „Ispunio sam tvoj zadatak. Ne moraš čekati moga brata. On nema šanse. Učini me svojim nasljednikom.“ Otac odgovori: „Polako. Još nije večer. Počekat ću i vidjeti što će tvoj brat napraviti.“
Uskoro dođe i mlađi sin. On zamoli da se iz dvorane iznese sva samljevena trska. Kada se dvorana isprazni on postavi u sredinu dvorane jednu svijeću i zapali je. U istome trenutku je svjetlo obasjalo dvoranu do posljednjega ugla.
Na to otac reče: „Ti ćeš biti moj nasljednik. Tvoj brat je potrošio pet srebrenjaka da bi dvoranu napunio bezvrijednim samljevenim trskama. Ti si manje od jednoga srebrenjaka potrošio i dvoranu si ispunio do vrha. Ti si dvoranu ispunio s onim što je ljudima potrebno“.
Da. Ljudima je potrebno svjetlo. Štoviše, ono je životno važno. Čovjek ne može živjeti u tami. Biljke, cvijeće i stabla rastu okrenuti prema svjetlu. Pođete li u šumu vidjet ćete da se stabla koja su u sjeni većih stabala iskrivljuju tražeći put prema svjetlu.
Na današnji blagdan Prikazanja Gospodinovog ili Svijećnice sve se vrti oko svjetla. Starac Šimun pokazuje na to svjetlo. Možda bi ga bez toga starca i previdjeli jer je to svjetlo tako skromno i nenametljivo.
Čitav život je Šimun čekao na ovaj trenutak ne znajući kada će se dogoditi. On je iščekivao spasiteljev dolazak u molitvi i tišini. Zapravo, čitavi je židovski narod iščekivao Mesiju.
Sigurno su Marija i Josip noseći dijete u hram susreli mnogo ljudi. Mnogo užurbanih, zaposlenih i trkom i zbrkom opterećenih ljudi koji nisu mogli prepoznati Spasitelja koji je već tu, među njima. Šimun vidi ono što drugi nisu mogli vidjeti upravo zato jer se Boga najbolje može susresti u molitvi i tišini.
Starac Šimun zadivljen uzima dijete u naručje, uzima u naručje ispunjenje svoga sna i blagoslivlje Boga: „Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru! Ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem sviju naroda: svjetlost na prosvjetljenje naroda, slavu puka svoga izraelskoga“.
Isus je svjetlo ljudskosti, milosrđa i ljubavi. To je ono što svakome čovjeku treba i za čim ljudsko srce čezne. Isus želi svakoga čovjeka obasjati svojim svjetlom; sve tame ljudskoga života prouzročene bolešću, razočaranjem, osamljenošću, nerazumijevanjem, strahom i drugim problemima on hoće obasjati i to svaki ugao. On želi darovati toplinu.
Da nikada ne zaboravimo da je Isus naše svjetlo, danas se na misama blagoslivljaju svijeće. Te svijeće će gorjeti na oltaru u crkvi i kod kuće u našim domovima. Prigoda je da se danas u obiteljima upale krsne, prvopričesničke i zaručničke svijeće kao znak da je Isus nazočan u obitelji. Da njegovo svjetlo obitelji daje božansku tolinu, da je povezuje mirom i blagošću, da joj bude putokaz, da joj bude blagoslov.
Ali kada sam i sam, mogu upaliti svijeću. Ona je znak da nikada nisam sam. Ona mi pokazuje da je Isus, Svjetlo svijeta, uvijek sa mnom. On je svjetlo moga života. Svjetlost na prosvjetljenje naroda i svakoga čovjeka.
Slika je preuzeta https://kloster-alexanderdorf.de/
Uz nedjeljno evanđelje
Dragi i poštovani vjernici!
U današnjemu evanđelju čitamo kako je Isus u sinagogi u Kafarnaumu naviještao radosnu vijest i to ne onako kako to pismoznanci čine, nego kao onaj koji ima vlast. Otkuda Isusu pravo da ovako postupa? Je li on bogohulnik, kako ga pismoznanci nazivaju, ili je uistinu Svetac Božji? U knjizi Ponovljenoga zakona nalazimo kriterije koji krase Božjega proroka.
Ljudima su potrebni primjeri po kojima će se ravnati, potrebni su vođe koji će ukazivati na pravi put kojim treba ići. Na put koji vodi u slobodu i u bolje sutra pojedinca i zajednicu. Ljudi koji su od Boga pozvani.
Samoprozvani vođe, naprotiv, vode ljude u zabludu. Ljudi, to nam pokazuje povijest, se daju često i lako zavesti. Dovoljno su zavodljivi plakati i slatkorječivi govori politčkih kandidata u predizbornim kampanjama. Dovoljna su lažna obećanja da zaslijepe i zavedu, već prevareni narod da zaboravi na dotadašnje postupke i način vladanja tih političara. Da zaborave svu samovolju, korupciju i skandale. Dovoljno je stvaranje neprijatelja i netrepljivosti tamo gdje ih nema, da bi se takvi političari predstavljali kao jedini zaštitnici nacionalnih interesa. Znamo iz vlastitoga iskustva što znači imati vođe koji zavode ljude i vode ih u zabludu samo da bi postigli svoje vlastite materijalne i ideološke ciljeve. Takve vođe su kroz povijest bili uzrokom mnogim katastrofama koje su rađale neizmjerne patnje naroda i razaranja. Takve su vođe u naše vrijeme i u našoj domovini prouzrokovale egzodus našega naroda, ponizile ga i mnoge ljude srozale na rub siromaštva, tako da su morali potražiti, i mnogi nažalost još uvijek traže, bolju egzistenciju diljem bijeloga svijeta.
Da bi drugima mogao pokazati pravi put sam vođa mora imati nekoga tko će njemu biti primjer i putokaz. Nekoga tko će ga usmjeravati. Pravi vođa ne dolazi u vlastito ime nego je pozvan od nekoga. Pravi i istinski vođe ne gledaju svoj vlastiti interes nego dobro povjerenih mu ljudi.
U starome zavjetu su proroci oni koji narodu pokazuju put i usmjeravaju ga, pogotovo onda kada vođe zakažu. Uvijek kada vođe naroda gledaju kako će na račun naroda steći svoju vlastitu materijalnu dobit, proroci ih upozoravaju da se okrenu narodu koji im je povjeren i da se brinu za dobro i prosperitet svoga naroda. Upozoravaju ih da vode brigu o Božjoj pravednosti, a ne o svojim interesima.
Mojsije je bio prorok i vođa. On je vodio Izraelce kroz pustinju prema Obećanoj zemlji. Knjiga Ponovljenoga zakona stoji na pragu između hoda kroz pustinju i ulaska u Obećanu zemlju. Mojsije zna da on neće uvesti svoj narod u tu zemlju, štoviše neće je ni vidjeti. Bog će pozvati druge vođe koji će narod dalje voditi. Mojsije je svjestan opasnosti kojima je izložen njegov narod.
On upozorava svoj narod na te opasnosti. Upozorava ih da održavaju zapovjedi koje im dade Bog i da se čuvaju kultova drugih naroda. Samo onda ako Izrael ostane vjeran svome Bogu opstat će kao narod među drugim narodima.
„Proroka kao što sam ja, iz tvoje sredine, od tvoje braće, podignut će ti Gospodin, Bog tvoj: njega slušajte!“ (Pnz 18, 15) Taj prorok će podsjećati narod na Božje upute i zapovjedi koje će roditi pravednost i slobodu, a ne ropstvo. Bit će i lažnih proroka. Ali narod mora učiti razlikovati prave i lažne proroke.
Božji prorok neće propitkivati duhove umrlih, gatare i razne vrste vještica koje za obilan novac daju „savjete“ ili skidaju „uroke“, vidovnjake i čarobnjake nego će se orijentirati isključivo na Božju riječ.
Takav prorok će biti Mojsijev nasljednik. On će se držti riječi koje je Mojsije primio od Boga. On neće za tu službu imenovati samoga sebe. Neće se nametnuti, nego će biti pozvan od Boga. Da li je taj prorok od Boga pozvan i opunomoćen vidjet će se iz njegovih riječi; da li su one istinite i kakv plod donose.
Evanđelja nam pokazuju da je Isus onaj kojemu je dana vlast da može narod poučavati i voditi. U samome trenutku njegova krštenja širom će se otvoriti nebesa i glas će se zaoriti: „Ovo je moj sin ljubljeni! U njemu mi je sva milina!“ (Mk 1, 11) Čitamo da su ga za vrijeme iskušavanja u pustinji anđeli služili (Mk 1, 12). Na brdu preobraženja sam Bog govori učenicima: „Ovo je sin moj ljubljeni! Njega slušajte!“ (Mk 9, 7) U današnjemu evanđelju i sam nečisti duh svjedoči: „Znam tko si: Svetac Božji“! (Mk 1, 24)
Isusov nauk se ne razlikuje od Mojsijevoga nego pokazuje na njegovo pravo značenje, a to je pravednost koja se temelji na Božjoj volji i slobodi, a ne u ropskom održavanju tisuća zakona i propisa.
Isus nudi više od lijepih riječi. Njegovo navještanje Kraljevstva Božjega se potvrđuje silnim djelima koja čini. Ta djela pokazuju da je vlast koju ima primio od Oca. Isus govori autoritetom kojega je primio od Boga tako da tim autoritetom može i nečistim duhovima zapovijedati. On ne govori samo o ljubavi Božjoj, nego je ta ljubav u njemu vidljiva i opipljiva. On sam je ljubav, iskustvena za svakoga čovjeka.
Poput sudionika bogoslužja u ono vrijeme u Kafarnaumu budimo i mi zaneseni Isusovim riječima i njegovim djelima. Neka se po nama, našim riječima i djelima pročuje kako je silan Gospodin i kako su silna djela njegova.
Uz nedjeljno evanđelje
Čitanje svetog Evanđelja po Marku (Mk 1, 14-20)
Pošto Ivan bijaše predan, otiđe Isus u Galileju. Propovijedao je evanđelje Božje: „Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!“
I prolazeći uz Galilejsko more, ugleda Šimuna i Andriju, brata Šimunova, gdje ribare na moru; bijahu ribari. I reče im Isus: „Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi!“ Oni odmah ostaviše mreže i pođoše za njim.
Pošavši malo naprijed, ugleda Jakova Zebedejeva i njegova brata Ivana: u lađi su krpali mreže. Odmah pozva i njih. Oni ostave oca Zebedeja u lađi s nadničarima i otiđu za njim.
Riječ Gospodnja.
Dragi i poštovani vjernici!
Šimun, Andrija, Jakov i Ivan su na jezeru zaokupljeni svojim svakodnevnim poslovima. Onako kako to čine svaki dan. Ribarenje je svagdanji kruh ovih iskusnih ribara koji dobro poznaju jezero i mjesta u njemu, gdje se nadaju dobrome ulovu. Oni poznaju vodena strujanja, znaju kada treba isploviti, ali i to da će poneko isplovljavanje biti uzaludno. Poznaju mjesečeve mijene i prate vremenske prilike. Sigurno su se ponekad našli u vrtlogu nevremena i bješnjenju valova na jezeru kada su morali spašavati goli život. O ulovu je ovisila njihova i egzistencija njihove obitelji. Kada nisu bili na moru često su sjedili u svome brodu ili na obali, krpali i čistili mreže i obavljali popravke na svojemu brodu. Sasvim neupadljiva svakodnevna situacija.
U tu svakodnevicu njihovoga života stupa Isus, pogleda ih i pozva da ga slijede. Isusov pogled i njegova riječ donose potpuni zaokret u živote učenika. Oni, od Isusa pozvani, napuštaju svoje mreže, brodove i svakodnevnicu i započinju novi život. Od sada će loviti ljude.
Isus ne kaže ribarima da je njihov dosadašnji život bio bezvrijedan i da to što su do sada radili nije bilo dobro. On kaže: „Hajdete za mnom“. Isus ih poziva u svoju blizinu. Otvara im nove perspektive. Hoće ih učiniti ribarima ljudi.
Ribari ljudi!? Što možemo razumjeti pod „biti ribar ljudi“?
Isus ne poziva u svoj tim visokoobrazovane teologe, školovane ljude, odlične organizatore, izvrsne komunikatore, vrsne propovjednike i govornike, psihologe, nego četvoricu jednostavnih ljudi, ribara. Isus ih poziva s njihovim sposobnostima i talentima.
Šimun, Andrija, Jakov i Ivan su ribari – a ribar mora imati istančane osjećaje, mnogo strpljenja i izdržljivost. Ribar mora računati da će nekada čitavu noć provesti na jezeru, naporno raditi i vratiti se kući praznih mreža. On je izložen noćnim tišinama i olujnim nevremenima. Ovo su sve sposobnosti koje su nužne i u ophođenju s ljudima. Često sam promatrao pokojnoga fra Šimu, fratra i svećenika koji je u slobodno vrijeme rado ribario i s ulovom često prehranjivao samostansku obitelj. Ribario je nekada s mrežama, nekada s parangalima a nekada onako s udicom. Nekada s brodićem na moru, nekada sjedeći u ribarskoj drvenoj kućici na ušću rijeke Cetine. On je bio primjer ribara istančanih osjećaja, strpljivosti i izdržljivosti. Sve ove kvalitete su bile prepoznatljive u njegovome svećeničkom radu i u njegovome ophođenju sa subraćom u samostanu: istančan osjećaj za ljude i njihove probleme, strpljivost saslušati i neumornost i autentičnost u navještanju kraljevstva Božjega.
Jesu li Šimun, Andrija, Jakov i Ivan odmah znali u što se upuštaju, nije nam poznato. Oni vjeruju trenutku, vjeruju riječima koje su čuli, osjećaju se pozvanima. Isusov pogled i njegova riječ ne ostavljaju ih ravnodušnima. Oni dozvoljavaju da njegov pogled i njegova riječ prožme cijelo njihovo biće. Toliko su prožeti tom riječju da ostavljaju i brodove i mreže i slijede Isusa i njemu povjeravaju svoju budućnost.
„Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!“, tako započinje današnje evanđelje. Kraljevstvo Božje nastaje kada čovjek čuje Božju riječ, prihvati je i mijenja se. Kada se obrati, napravi obrat ili zaokret u svome životu, povjeruje i sve svoje povjerenje položi u onoga tko ga pozva, u Isusa. Kada čovjek svoje darove i sposobnosti otkrije u svjetlu vjere tada se ispunilo vrijeme i približilo se kraljevstvo Božje.
Isus je prije dvije tisuće godina pozvao Šimuna, Andriju, Jakova i Ivana. A danas? Danas poziva tebe i mene da budemo ribari ljudi. Taj poziv se ne događa na spektakularan način. Događa se kao i u ono vrijeme na Galilejskom jezeru. U tišini svakodnevnice, dok obavljamo najobičnije poslove. Gospodin baca svoj pogled na nas i želi nas svojom riječju prožeti: „Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi“.
Biti ribar ljudi za mene danas znači: susretati ljude s poštovanjem, zauzimati se za dobro, za pravdu i mir, štititi život i dostojanstvo ljudskoga života od samoga početka do kraja, zauzimati se za očuvanje Božjih stvorenja, brinuti se za ljude koji svojom, ali i krivnjom drugih, žive na rubu društvenoga života. Ribare ljudi prepoznajem u bračnim parovima koji nesebično njeguju uzajamnu ljubav, koju je sam Bog posijao u njihova srca. Prepoznajem ih u roditeljima, koji se s neizmjernom ljubavlju i strpljivošću brinu za svoju djecu. Prepoznajem ih u svim onim divnim ljudima koji su prošlih tjedana duboko suosjećali sa stradalnicima potresa i u kolonama donosili potrepštine i novac za stradale. Prepoznajem ih u tolikim dragim ljudima, koji su svakodnevno u našoj dvorani primali donacije, sortirali, prepakiravali. Ribare ljudi prepoznajem u našim vozačima koji su stavili na raspolaganje svoja vozila, svoje vrijeme i svoj novac, da bi sve te donacije došle potrebitima. Prepoznajem ribare ljudi u svima koji u ovome vremenu pandemije, tješe žalosne i ohrabruju one koji žive u strahu. Prepoznajem ih u ljudima kojima je samo istina i istinoljubivost životni ideal.
„Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje!“ Ova radosna vijest današnje nedjelje nas poziva da budemo budni. Ovdje nije govor o nečemu što će jednoga dana doći, nego o ovome trenutku. Govor je o sada. To su Šimun, Andrija, Jakov i Ivan shvatili.
Budimo i mi budni i otvoreni za Isusov pogled, za njegovu riječ i za njegovu nazočnost u našemu životu. Molimo da nas on dotakne i potakne: „Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi!“
Fra Frano
