Uz nedjeljna čitanja
Dragi i poštovani vjernici!
Nevjerojatno lijep je osjećaj kada nakon višesatnoga napornoga uspona dođete na sami vrh planine, do križa. Kada bacite pogled na naselja, rijeke i jezera u dolini ili gore na vrhove planina koji se sjaje na suncu. Ili onaj osjećaj kada kroz gusti oblak idete prema vrhu i kada ga, suncem obasjanoga dosegnete i ugledate nepregledno prostranstvo magle iz koje izbijaju planinski vrhunci. Tko to može platiti! Taj čarobni neopisivi doživljaj. Došavši na vrhunac, čovjeku kao da se otvore oči za neke zbilje kojih do tada nije bio svjestan, kao da se nađu rješenja za probleme o kojima je dugo promišljao, kao da dobije odgovor na neka pitanja koja su se zadnjih tjedana i dana motala po glavi. Čovjek bi najradije ostao u toj ljepoti i nebi uopće više silazio u dolinu.
U svetome pismu brijeg je često bio iskustvo susreta s Bogom. U današnjemu prvome čitanju iz knjige Postanka susrećemo Abrahama, praoca vjere koji se nalazi na velikom iskušenju. Gospodin, koji mu je u poznoj starosti darovao sina hoće da mu Abraham toga sina na brdu Moriji prinese kao žrtvu. Abraham je vjeran svome Bogu i spreman je njemu sve žrtvovati. Vidjeviši Abrahamovu vjernost Bog se pokazuje kao Bog milosrđa, ljubavi i izvora svakoga blagoslova. Bog obećava Abrahamu da će njegovo potomstvo umnožiti i učiniti ga brojnim poput zvijezda na nebu i pijeska na obali morskoj.
Brdo je mjesto na kojemu Bog daje Mojsiju svoje zapovjedi, ploče saveza. Đavao je iskušavao Isusa na brdu u pustinji. Na brdu blaženstava iznad Genezaretskoga jezera Isus je održao besjedu mnoštvu koje je hrlilo za njim. Isus je molio i znojio se krvavim znojem uoči svoje muke na maslinskom brdu, a na brdu Golgoti je razapet na križu umro.
U današnjem evanđelju čitamo kako je Isus poveo trojicu svojih učenika Petra, Jakova i Ivana na brdo Horeb. Ono što će ta trojica doživjeti na brdu toliko će ih oduševiti da će poželjeti tu i ostati. Isus se pred njima preobrazio. Haljine su mu postale sjajne i tako bijele da ih nijedan ličilac na zemlji ne bi mogao tako izbijeliti. I ukaza im se Ilija s Mojsijem. Razgovarali su s Isusom. A onda ista scena kao i za vrijeme krštenja na Jordanu. Iz oblaka koji ih je zasjenio začu se glas: „Ovo je sin moj ljubljeni! Slušajte ga!“ Kako bi bilo lijepo zaustaviti ovaj trenutak! Sagraditi kućice i zastalno se nastaniti u tom osjećaju rajske sreće! Ali, učenici obazrevši se naokolo vidješe Isusa sama, kaže evanđelist Marko. Valja sići s brda u dolinu, u životnu svakodnevnicu.
Isus je sa svojim učenicima na putu iz Galileje u Jeruzalem gdje će biti izdan, nepravedno osuđen i na najbrutalniji način ubijen. Da bi svoje učenike pripremio za taj događaj i da bi im otvorio oči za njegovu božansku stvarnost on ih vodi na brdo, preobražava se pred njima tako da mogu u njemu kasnije čak i u trenutcima velikoga petka prepoznati Božju veličanstvenost i sjaj. Tu veličanstvenost i sjaj će još više naglasiti nazočnost starozavjetnih proroka Ilije i Mojsija. Mojsije koji je „vidio Božje lice i s njim razgovarao“ i Ilija „koji je u vihoru vatrenoga ognja u kolima s vatrenim konjima bio podignut u nebo“ kao i glas s neba potvrđuju Isusovo božanstvo. Učenici o tome ne smiju govoriti dok on ne ustane od mrtvih. Do tada će im ovaj događaj s brda biti snaga koja će ih voditi kroz teške trenutke velikoga petka i velike subote sve do dana kada će svoga učitelja susresti u slavi uskrsnuća.
Uskrsnuće i vječni život u Božjoj radosti jest cilj našega života. Za razliku od Petra koji koji hoće zaustaviti trenutak i sagraditi tri kućice i zauvijek ostati na brdu Božji glas koji se začu iz oblaka upućuje na svoga sina Isusa: „Ovo je Sin moj ljubljeni! Njega slušajte!“. Isus nas hoće povesti upravo u tu nebesku radost.
Ovo vrijeme korizme nas poziva da se povučemo iz svakodnevnice i da iz jedne druge perspektive pogledamo na naš život. S brda na primjer. S mjesta gdje nećemo imati iskrivljenu sliku života, nego jasan i bistar pogled. Ići s Isusom na osamu ne znači udaljavati se od ljudi, nego ljude gledati Isusovim očima i ljubiti ih djelotvornom ljubavlju. Znači podignuti pogled s naših lonaca i topline doma i svrnuti ga na sestre i braću na Baniji i na njihove porušene domove, na njihove svakodnevne strahove i neizvjesnu budućnost. Vrijeme korizme nas hoće podsjetiti da nam neprestano u ušima trebaju odzvanjati Božje riječi: „Ovo je sin moj ljubljeni! Slušajte ga“. On je naš Put, Istina i Život.
Uz nedjeljna čitanja
Čitanje svetog Evanđelja po Marku - Mk 1, 12-15
U ono vrijeme: Duh nagna Isusa u pustinju. I bijaše u pustinji četrdeset dana, gdje ga je iskušavao Sotona; bijaše sa zvijerima, a anđeli mu služahu.
A pošto Ivan bijaše predan, otiđe Isus u Galileju. Propovijedao je evanđelje Božje: „Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!“
Riječ Gospodnja.
Dragi i poštovani vjernici!
Evanđelist Marko ne opisuje tako detaljno Isusov četrdestodnevni boravak u pustinji kao što to čine Luka i Matej. Oni podrobno izvješćuju o Isusovom boravku u pustinji i o trostrukom sotonskom iskušenju kojemu je Isus bio izložen, trostrukim napastima kojima smo i mio danas izloženi: napasti konzumerizma, napasti slave i duhovne zloupotrebe i napasti slave i moći nad drugima. Markov izvještaj je kratak; „odmah nakon krštenja gdje se zaorio očev glas iz otvorenih nebesa koji mu je iskazao očinsku ljubav Duh je nagnao Isusa u pustinju gdje je proveo četrdeset dana. Đavao ga je iskušavao. Živio je sa zvijerima, a anđeli mu služahu“ .
Pustinja je mjesto gdje su jako teški uvjeti za život. Mjesto puno opasnosti. Tu caruju zmije, škorpioni i divlje zvijeri. Mjesto je to pustinjskih oluja i svakovrsnih nedaća. U pustinji su noći jako hladne s niskim, a dani vrući s visokim temperaturama. Oaza u pustinji je bila jedino mjesto u kojemu je bujao život.
Četrdeset godina je izabrani Božji narod hodio kroz pustinju – iz ropstva u slobodu. U pustinji je bio izložen razim iskušenjima. Nedostajalo je vode i hrane. Zmije otrovnice su ujedale ljude. Narod je gubio vjeru, klanjao se lažnim bogovima, ali se hodeći pustinjom i čistio. Pročišćavao je svoju vjeru i učvršćivao je svoj odnos s Jahvom, svojim Gospodinom. U pustinji je narod dobio Božje zapovjedi. Budu li se držali Božjih zapovjedi biti će sretni i Božji blagoslov će biti s njima.
Pustinja je u biblijskom smislu mjesto sabranosti, povučenosti i susreta s živim Bogom. Isus je u pustinji postio i molio prije početka svoga javnoga djelovanja. Mnogi redovnici pustinjaci su provodili čitav život u pustinji u postu i molitvi. I danas ćemo u pustinji pronaći ljude koji su pobjegli iz gradske vreve i trke u pustinju i tamo u miru i tišini traže smisao svoga života. Dobro je to mjesto za traženje životnoga smisla i za ulazak u vlastitu nutrinu. U pustinji čovjek ne može pobjeći od sebe. Ne može pobjeći u ovisnost o poslu u zabavu u konzumiranje materijalnih dobara i zadovoljavanje vlastitih strasti. Suočen s mirom i tišinom pustinje, suočen s opasnostima kojima je izložen, čovjek je prisiljen susresti se sa samim sobom i tražiti susret sa svojim Stvoriteljem. U pustinji se čovjek pročišćava i spoznaje ono najbitnije u životu.
Pred nama je vrijeme korizme. Vrijeme milosti i obraćenja. Dobro bi bilo u ovome milosnome vremenu povući se u pustinju vlastitoga života. Naći si svakodnevno vremena i miran kutak u koji se možemo povući i susresti se sa samim sobom. Ne bježati od svoga života, svoje životne zbilje u bilo kakve ovisnosti nego stati pred samoga sebe u svjetlu Božje ljubavi. Tko sam ja? Zašto sam na ovome svijetu? Koji je smisao moga života? Što želim napraviti od svoga života? Što će biti nakon hoda ovozemaljskom cestom?
Pođimo s Isusom u korizmu i odbacimo sve ono što nas usporava ili štoviše koči na našemu putu prema vječnosti. Odbacimo sve oholosti, častohleplja, zavisti, mržnju, ravnodušnost prema potrebitima. Neka na nama zaživi Božje obećanje dano Noi o kojemu smo čitali u prvome čitanju: „Evo, sklapam savez svoj s vama i s vašim potomstvom poslije vas i sa svim živim stvorovima što su s vama: s pticama, sa stokom, sa svim zvijerima, sa svime što je s vama izišlo iz korablje – sa svim živim stvorovima na zemlji“. (Postanak 9, 8-9)
Obdržavati ovaj savez kojega je Jahve sklopio ne samo sa čovjekom i njegovim potomstvom, nego sa svim životinjama i svim stvorenjima znači stvarati sklad za kojim čitavo čovječanstvo i sve što je stvoreno čezne. Čežnja za izgubljenim rajem.
Ova čežnja se ostvaruje upravo u Isusu. Evađelist Marko donoseći ovaj izvještaj koji nipošto nije povijesni, hoće naglasiti da se u Isusu ostvaruje Božje kraljevstvo. On nas vraća u stanje raja na zemlji u kojemu je vladao potpuni mir i sklad između čovjeka i životinja, štoviše između čovjeka i divljih zvijeri. Isus je novi Adam. Kao što je Adam s Evom živio u savršenom miru s divljim zvjerima tako i Isus u pustinji živi u tome skladu posluživan od anđela i iskušavan od sotone koji nad njim nema nikakvu moć.
Nakon četrdeset dana posta i molitve Isus odlazi u Galileju i navješta: „Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!“ (Mk 1,15). Poslušajmo njegov glas. Obratimo se i napravimo zaokret. Neka i u nama zaživi radost Božjega kraljevstva.
KRIŽNI PUT
Uvodna molitva
Gospodine Isuse Kriste,
želim te sada u duhu pratiti na tvom putu muke
koja je bila cijena našega spasenja.
Želim te slijediti kao svoga učitelja,
koji mi u svojoj muci pokazuješ najizvrsniji put,
put ljubavi, potpunog sebedarja – do kraja.
Pomozi mi da jasno prepoznam put ljubavi kojim mi je ići za tobom
i daj mi hrabrost da se, idući njime, ne okrenem natrag i ne odustanem.
1. postaja: ISUSA OSUĐUJU NA SMRT
Nedužno osuđeni Isuse,
možda mislim da s tvojom osudom nemam ništa.
Ali i ja sam sudjelovao u njoj svaki puta
kada sam nemilosrdno – jezikom ili srcem – osuđivao druge.
Ti si rekao: Ne sudite da ne budete suđeni.
Mjerom kojom mjerite, vama će se mjeriti.
Daj da uvijek budem svjestan kako su moje spoznaje o drugima ograničene
i da sudove prepustim tebi koji jedini poznaješ tajne srdaca.
A kad sam na sebi osjetim nepravedne osude,
neka to bude naknada za moja nepromišljena osuđivanja drugih.
Kad jednom budem stao pred tvoj sud, nemoj me osuditi.
2. postaja: ISUS PRIMA NA SE KRIŽ
Ako tko hoće ići za mnom – rekao si,
– neka se odreče samog sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.
Nitko nije prisiljen ići za tobom.
Ali, ako netko hoće, ako želi, zna što mu je činiti.
Ići putem tvoga primjera: darovati život.
Iako sam velikodušan na riječima, znaš da se užasavam križa,
ma kakav god on bio i kako se zvao.
Križ moje svakodnevice, svagdanjih teškoća i ograničenosti,
križ moje samoće i nerazumijevanja.
Križ zapetljanih međuljudskih odnosa
i svega onoga što me satire a ne mogu promijeniti.
Daj mi milost da svoj križ hrabro prigrlim
i strpljivo nosim dokle god ti hoćeš.
3. postaja: ISUS PADA PRVI PUT POD KRIŽEM
Padovi su sastavni dio naše duboke istine: krhki smo.
I ti, Gospodine, nisi upotrijebio čudesnu moć
da bez pada izneseš teret križa na Kalvariju.
I ti si pao.
Kako li se samo različito odnosimo prema padovima!
Dok svoje, pošto -poto, opravdavamo,
prema tuđima smo nemilosrdni.
Oprosti mi, Gospodine, moje padove, moje nevjernosti tvojoj ljubavi,
i ne daj da ja ikad budem uzrok tuđeg pada.
4. postaja: ISUS SUSREĆE SVOJU SVETU MAJKU
Kad su te vojnici uhvatili, svi su se tvoji učenici razbježali i ostavili te.
Ali Marija, tvoja majka i najvjernija učenica, ne.
Ona je ovdje. Na tvome putu muke.
Neće otići. Iako ne može učiniti ništa.
Možda ne mogu za tebe, Gospodine, učiniti ništa.
Možda ne mogu promijeniti svijet, uništiti zlo.
Ali daj mi da, unatoč svemu, ostanem s tobom, uza te,
makar nijemom i naoko besplodnom prisutnošću.
A ti, Gospodine, ostani uvijek sa mnom.
Krijepi me svojom blizinom da mogu uvijek hrabro kročiti križnim putem svoga života.
A tvoja Majka neka mi bude putokaz.
5. postaja: ŠIMUN CIRENAC POMAŽE ISUSU NOSITI KRIŽ
Htio si biti potreban pomoći čovjeka iako si svemogući Bog.
Šimun iz Cirene se isprva otimao
kad su ga vojnici zaustavili na putu kući i prisilili da ti pomogne.
Ali, koje li radosti kad je spoznao kome je pomogao nositi križ!
Zar nisi ti, Gospodine, onaj koga susrećem u ljudima kojima je potrebna moja pomoć?
Ne dopusti mi da mirno nastavim svojim putem ravnodušnosti i nebrige,
nego mi pomozi da dragovoljno, a ne prisilno,
pomažem tebi pomažući čovjeku,
jer ti si sam rekao: Što učiniste jednom od ove moje najmanje braće,
meni učiniste!
6. postaja: VERONIKA PRUŽA ISUSU RUBAC
Gospodine, progovaraš mi u svojoj riječi:
Bog ne gleda kao što gleda čovjek:
čovjek gleda na oči, a Bog gleda što je u srcu.
Ali, onima koji su ti povjerovali, ti daješ taj svoj božanski pronicavi pogled
da se mogu zagledati ispod pojavnoga.
I Veronika je imala takav pogled.
Zato je, u trenutku u kojem ti je prišla,
imala hrabrosti učiniti drugačije nego što čine ostali.
I zato, i više nego na njezin rubac, ti su u njezinu dušu utisnuo svoj sveti lik.
Neću te, Gospodine, ovdje na zemlji susresti u tvojoj ljudskoj prilici,
ali ću te zato često susretati u svojoj trpećoj braći i sestrama.
Daj mi sućutno Veronikino srce da ti lakšam muke
i budem bliz svakom čovjeku potrebnom moje ljubavi
u kojem se ti kriješ.
7. postaja: ISUS PADA DRUGI PUT POD KRIŽEM
U tvome padu zasigurno veliku ulogu ima težina križa kojeg nosiš potpuno iscrpljen.
Ali on ima i svoju tajanstvenu, duhovnu težinu: grijeh svijeta.
Davno je prorokovao prorok: Gospodin je svalio na njega bezakonje nas sviju!
Neizmjerna težina svih grijeha ljudi ruši te u prah.
I ja imam udjela u tom grijehu
i stoga imam isto tako udjela u tvojoj muci i tvojem padu.
Gospodine, udijeli mi milost
da izbjegavam svaki pa i najmanji grijeh iz ljubavi i sućuti prema tebi
koji si mene na svojim plećima ponio.
8. postaja: ISUS TJEŠI JERUZALEMSKE ŽENE
Gospodine, okrećeš se jeruzalemskim ženama koje plaču nad tvojom patnjom
i govoriš im: Ne plačite nada mnom, nego nad sobom i nad svojom djecom!
Prava nesreća nad kojom treba plakati je propast
kojoj idemo u susret odbijajući živjeti po tvom primjeru ljubavi,
zaustavljajući se u besplodnoj osrednjosti i duhovnoj sljepoći.
Daj mi milost da se trgnem i zaplačem nad sobom i svojim kamenim srcem,
jer tu je pravi izvor tvojih boli i patnja!
Neka razmatranje tvoje muke
u meni rodi plodom temeljitog obraćenja
i iskrenog popravka života.
9. postaja: ISUS PADA TREĆI PUT POD KRIŽEM
Već si posve blizu stratišta, a ponovno padaš.
Sve ti snage nestade.
Ali tvoja ljubav niti može niti hoće zaustaviti se na pola puta.
Gospodine, ne dopusti mi da ikad odustanem od tebe, od tvog evanđelja,
od strmog puta i uskih vratiju koji jedini vode u život.
I onda kad sam obeshrabren svojim mnogim i opetovanim padovima,
kad me malodušnost pritisne na tlo moje zemaljske krhkosti,
ne daj da svoj pogled odvratim od tebe, mog Početka i Svršetka.
Iako na tlu, želim već danas, sada,
započeti opet ići za tobom.
10. postaja: ISUSA SVLAČE
Kad su te vojnici lišili odijela,
više ti ništa od zemaljskog nije ostalo osim tvoga izranjenog tijela.
I svojim razgoljenim tijelom
ti mi, Gospodine, govoriš o svome posvemašnjem siromaštvu.
Daruješ se sav, do potpune razgolićenosti.
Snagom svoje patnje,
oslobodi me navezanosti uz sve što je zemaljsko i prolazno.
Ti, koji si zbog mene bio svučen do gola,
svuci s mene sve ono što me smeta da potpuno tebi pripadam,
a ti mi budi jedina prava slast
i najveće blago koje posjedujem.
11. postaja: ISUSA PRIBIJAJU NA KRIŽ
Nemilosrdni udarci čekića pribijaju tvoje svete udove na tvrdo drvo križa.
Dok mi odzvanjaju u duši postajem svjestan:
kad god pristajem na grijeh, ponovno probadam tvoje ruke i noge.
Ti, koji si za me bio na križu prikovan,
daj mi odvažnosti da razapnem svoje tijelo s njegovim požudama i strastima.
Prikuj me čvrsto i zauvijek za sebe
i ne dopusti da se ikad odijelim od tebe.
Privini me posve k sebi i učvrsti me u svojoj ljubavi
da zauvijek budem tvoj!
12. postaja: ISUS UMIRE NA KRIŽU
Nevini Jaganjče, dok te na strašnom žrtveniku križa opkoljuje tama i mržnja,
kao da pakao slavi svoju pobjedu nad tobom.
U posljednjim trenucima života,
ti ulaziš u stravičnu nutarnju samoću,
najteži osjećaj napuštenosti, koji čovjek može osjetiti,
najstrašnije siromaštvo koje se može doživjeti: osjećaj potpune ostavljenosti.
Naslućujem to iz tvoga bolnog jauka: Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?
Prošavši to iskustvo, ostaješ trajno sa mnom,
pa i onda kad osjećam da sam od svih napušten i neshvaćen.
Ni tada nisam posve sam.
13. postaja: ISUSA SKIDAJU S KRIŽA
U ovom trenutku tvoja se smrt očima ljudskim čini kao propast i nesreća.
Ali ona već sada počinje donositi plodove spasenja.
Dok tvoja Majka prima tvoje mrtvo tijelo na svoje krilo,
tek sada stavlja svoj Amen na riječi Neka mi bude kod navještenja.
Dovršeno je djelo spasenja i otkupljenja.
Daruj mi Marijinu ustrajnost u vjeri
da vidim smisao ljubavi i onda kad se čini da ga nema.
Daruj mi da vjerujem tebi više nego sebi i svome ograničenom ljudskom iskustvu.
Da ti ostanem vjeran do kraja.
14. postaja: ISUSA POLAŽU U GROB
Gospodine Isuse,
ti si božansko sjeme bačeno u zemaljsku brazdu
u kojoj je ukopano, da bi donijelo stostruki rod.
Smrt, koja se usudila progutati tebe, Začetnika života,
progutala je svoju vlastitu propast.
I moj je život zrno.
Ohrabri me da se ne bojim umrijeti sebi i dati život u ljubavi,
jer ljubav ne može istrunuti.
Upravo onaj tko besplodno čuva svoj život ne darujući ga,
tek će ga tako izgubiti.
Završna molitva
Gospodine moj i Bože moj,
koji si tajnu Križa sakrio od mudrih i umnih a objavio malenima;
pomozi mi da živom vjerom i ljubavlju
naučim mudrost tvoje ponizne ljubavi
i da životom slijedim tvoj primjer,
kako bi, već sada, živio novim životom onih koji ti pripadaju
– ovdje i u vječnosti.
Amen.
Preuzeto s portala: kosljun.hr
IMA JEDNA DUGA CESTA
Dragi i poštovani vjernici!
„Ima jedna duga cesta koja vodi sve do raja“, naslov je jedne popularne duhovne pjesme. Rođenjem smo krenuli tom cestom koja je puna uspona i padova. Puna je krivina, raznih križanja i kružnih tokova. Ta cesta nas vodi kroz životne vjetrometine prema vječnosti kada će se, kako sv. Augustin kaže, naše nemirno srce smiriti u Gospodinu; („ Za sebe si nas, Gospodine, stvorio i nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi“).
Hodeći tom cestom života često na križanjima moramo odlučiti kamo dalje. Često imamo osjećaj da smo na dobrome putu, ali kadkada nas prati i loš osjećaj, jer put kojim se krećemo nije ispravan i ne vodi cilju prema kojemu smo krenuli. Znamo da smo skrenuli s pravoga puta, ali nemamo se hrabrosti vratiti na pravi put jer ta odluka iziskuje napor.
Vrijeme korizme je vrijeme obraćenja, obrata, zaokreta. Stati, nogometnim riječnikom rečeno, na loptu i promisliti: gdje se ja sada u ovome trenutku nalazim? Jesam li još na pravome putu? Je li pravac kojim idem još uvijek ispravan ili sam na nekome od kružnih tokova izišao i krenuo krivim pravcem, a da to do sada nisam pravo ni primijetio?
Danas gotovo svatko ima u autu navigacijski sistem ili se dade u prometu voditi navigacijom sa smartfona. Digitalni glas nam govori kada i gdje trebamo skrenuti da bi precizno došli do cilja.
U prvome čitanju čujemo glas koji nas poziva: „Vratite se k meni svim srcem svojim!“ Gospodinov je to glas koji upozorava da ispravimo dosadašnji način života i da, štoviše, promijenimo pravac životnoga putovanja i vratimo se njemu. I to hitno! Svjesni smo svoje manjkavosti, svojih nedostataka, svoje grešnosti. Svjesni smo da svojim grijehom štetimo sebi i bližnjima. I tijelu i duši. Vratimo se Bogu: „Jer on je nježnost sama i milosrđe, spor na ljutnju, a bogat dobrotom, on se nad zlom ražali“.
Starozavjetni molitelj, svjestan svoje grešnosti, svoju je molitvu sročio u psalam:
Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome,
po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje!
Operi me svega od moje krivice,
od grijeha me mojeg očisti!
Bezakonje svoje priznajem,
grijeh je moj svagda preda mnom.
Tebi, samom tebi ja sam zgriješio
i učinio što je zlo pred tobom!
Čisto srce stvori mi, Bože,
i duh postojan obnovi u meni!
Ne odbaci me od lica svojega
i svoga svetog duha ne uzmi od mene!
Vrati mi radost svoga spasenja
i učvrsti me duhom spremnim!
Otvori, Gospodine, usne moje,
i usta će moja navješćivati hvalu tvoju.
(Ps 51, 3-6a.12-14.17)
U evanđelju nas Isus poziva da činimo djela milosrđa, na post i molitvu. I to u tajnosti. U skrovitosti srca. Upozorava nas da ne blistamo na vani svojom širokogrudnošću, pobožnošću i požrtvovnošću, nego samozatajno, da ne zna ljevica što čini desnica. Bog, nebeski otac koji vidi u skrovitosti bit će takvima nagrada.
Ima jedna duga cesta koja vodi sve do raja. To je cesta mira i ljubavi. Cesta popločena dobrim djelima, postom i molitvom.
Neka nam svima bude blagoslovljeno vrijeme korizme.
Uz nedjeljna čitanja
Čitanje svetog Evanđelja po Marku
U ono vrijeme: Dođe k Isusu neki gubavac, klekne i zamoli: „Ako hoćeš, možeš me očistiti!“ Isus ganut pruži ruku, dotače ga se pa će mu: „Hoću, budi čist!“ I odmah nesta s njega gube i očisti se. Isus se otrese na nj i odmah ga otpravi riječima: „Pazi, nikomu ništa ne kazuj, nego idi, pokaži se svećeniku i prinesi za svoje očišćenje što propisa Mojsije, njima za svjedočanstvo.“ Ali čim iziđe, stane on uvelike pripovijedati i razglašavati događaj tako da Isus više nije mogao javno ući u grad, nego se zadržavao vani na samotnim mjestima. I dolažahu k njemu odasvud. Riječ Gospodnja.
Dragi i poštovani vjernici!
Prošlo je već godinu dana od kako je virus Covid-19 čitavi svijet prisilio na izvanredno stanje. Mnogi su oboljeli, mnogi su od posljedica ovoga virusa umrli, strah i nesigurnost su zavladali među ljudima. Zbog sprječavanja širenja zaraze zatvorene su mnoge škole, vrtići, restorani i druga mjesta okupljanja. S nestrpljenjem se očekuje povratak u normalnost. S čežnjom se iščekuje trenutak kada će se ljudi ponovno moći srdačno zagrliti, družiti, uzajamno se posjećivati, izići na piće i naravno napokon skinuti maske te slobodno udisati zrak.
Iako je ova pandemija po mnogo čemu drugačija od drugih, povijest pamti mnoge epidemije i pandemije koje su pogađale čovječanstvo kroz povijest. U novije vrijeme ebola, razne vrste gripa, aids. U ne tako davnoj povijesti španjolska groznica i još prije kuga, kolera, guba i mnoge druge. Kako prije tako i danas te pandemije ubijaju ljudske živote, zatvaraju ih u izolaciju, sputavaju i paraliziraju normalan način života.
I u prvome čitanju i evanđelju današnjega misnoga slavlja govor je o teškoj zaraznoj bolesti gube ili lepre i posljedicama te bolesti. Gubom zaraženi čovjek uplovljava u luku užasa. On ne gubi samo zdravlje koje najredovitije vodi u smrt, nego biva isključen iz društva. Čak i iz vlastite obitelji. Gubom zaraženi je izopćen i mora biti na velikoj udaljenosti od drugih ljudi zbog opasnosti da i njih ne zarazi. Knjiga levitskoga zakona propisuje da takav mora nositi rasparanu odjeću raščupanu kosu, mora prekriti gornju usnu i vikati: „Nečist!“ Nečist“! I mora stanovati nasamo, izvan naselja. Kako li je to bilo stravično za pogođene osobe! Izolacija, bol, isključenost iz vjerske zajednice, obitelji i društva i upućenost na milosrđe drugih ljudi. Takvi nesretnici su već pripadali carstvu mrtvih. Zdrav se bolesnome nije smio primaknuti niti bolesni zdravome. To više nije bio život. Baš zbog ovakve teške situacije su na zidovima u starim crkvama prizori ozdravljenja gubavca postavljani direktno uz prizor uskrsnuća. Ozdravljenome je ponovno omogućen život, život u zajedništvu. Da, Isus spašava život. Isus uskrsava.
Današnje evanđelje opisuje ozdravljenje gubavca. U njemu se ne spominje Božji zakon koji jasno kaže da je zabranjeno dodirnuti gubavca. I još više: zabranjuje mu dodir i blizinu jer je gubavac ritualno nečist. Ta nečistoća je posljedica grijeha. Kultna nečistoća predstavlja opasnost za svetost koju svećenici čuvaju. Zbog toga svećenik dijagnosticira „nečistoću“, isključuje gubavca iz hrama, ali i iz društvene zajednice. Ritualni povratak u zajednicu je moguć samo onda kada svećenik potvrdi da je gubavac opet čist. Zbog tog Isus šalje gubavca svećeniku da ga svećenik pregleda.
Što čini Isus? Zašto se ne drži zakona? Zato jer on suosjeća s gubavcem i liječi ga svojim dodirom. Samo jedan dodir i gubavac je očišćen. Liječeći dodirom gubavca Isus griješi protiv zakona. Za njega je čovjek iznad zakona. Evanđelist Marko hoće nagalasiti da je Isus iznad zakona, da u njemu susrećemo samoga Boga i da se u Isusu ostvaruje Božje kraljevstvo na zemlji. Iz toga kraljevstva koje je otvoreno za svakoga čovjeka nitko ne smije biti isključen, pa ni gubavac. Spasenje je namjenjeno svima.
Ovdje susrećemo Boga koji se neda zaustaviti zakonima i zabranama kada je u pitanju dobro čovjeka. Bog je iznad svih zakona i religioznih propisa. Bog suosjeća s ljudima i po svome sinu Isusu Kristu se spasiteljski odnosi prema njima. Tako spasiteljski da su i čuda moguća.
Kada čitamo ovaj ulomak iz evanđelja nameće nam se pitanje: Kako se mi danas odnosimo prema „gubavcima“ našega vremena, prema ljudima koji su zbog raznoraznih razloga izopćeni i isključeni iz života?! Iz života društva, obitelji, crkvene zajednice. Mislim na ljude koji više „ne pripadaju“ jer ne ispunjavaju norme koje su ponekad društvu, obitelji ili crkvi tako važne. Moraju li takvi uistinu zauvijek ostati izopćeni? Ili postoji spasenje po Isusu koji je iznad zakona. Kako se odnosimo prema „gubavcima“ jer su druge vjere, drugačijih svjetonazora, političkih stavova, jer pripadaju drugim narodima?
Nerijetko mi pričaju krizmanici o mobingu kojega doživljavaju u školi. Mobing nad učenikom ili učenicom koji se događa u njihovome razredu samo zato jer je taj učenik ili učenica drugačija od ostalih. Takvi učenici koji trpe mobing su poput gubavaca. Izopćeni, osamljeni, sami, ranjeni. Kako bi bilo lijepo takvoga učenika/učenicu dodirnuti pažnjom i ljubavlju, izliječiti ga i vratiti osmijeh na njegovo ili njezino lice, vratiti ga u život. Uskrsnuti ga na nov život.
Postupajmo i mi poput Isusa. Nemojmo biti ravnodušni prema boli drugih. Liječimo jedni druge, liječimo „gubu“ dodirom dobrote, ljubavi i milosrđa. Neka nam u tome bude primjer sv. Valentin, svetac i mučenik kojega se danas spominjemo. Dobrota, ljubav i milosrđe mogu čuda činiti.