Uz nedjeljna čitanja
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
U ono vrijeme: Među onima koji su se došli klanjati na blagdan bijahu i neki Grci. Oni pristupe Filipu iz Betsaide galilejske pa ga zamole: „Gospodine, htjeli bismo vidjeti Isusa.“ Filip ode i kaže to Andriji pa Andrija i Filip odu i kažu Isusu. Isus im odgovori: „Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji. Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod. Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni. Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom. I gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj. Ako mi tko hoće služiti, počastit će ga moj Otac. Duša mi je sada potresena i što da kažem? Oče, izbavi me iz ovoga časa? No, zato dođoh u ovaj čas! Oče, proslavi ime svoje!“ Uto dođe glas s neba: „Proslavio sam i opet ću proslaviti!“
Mnoštvo koje je ondje stajalo i slušalo govoraše: „Zagrmjelo je!“ Drugi govorahu: „Anđeo mu je zborio.“ Isus na to reče: „Ovaj glas nije bio poradi mene, nego poradi vas. Sada je sud ovomu svijetu, sada će knez ovoga svijeta biti izbačen. A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi.“
To reče da označi kakvom će smrću umrijeti.
Riječ Gospodnja.
Dragi i poštovani vjernici!
„Došao je, vidio i pobijedio“ kaže se za Cezara. „Veni, vidi, vici!“ Cezar je poznati rimski vojskovođa koji se proslavio ratujući i osvajajući nove rimske pokrajine. Mačem, uništavanjem i ubijanjem. Proslavio se ratujući i osvajajući kao i mnogi drugi vojskovođe toga i drugih vremena koji su nasiljem osvajali svijet. Nakon osvajačkih pohoda su okićeni pobjedničkim lovorom ulazili u grad prolazeći s vojskom kroz slavoluk napravljen za proslavljene pobjednike.
Za Isusa bi se moglo reći: „Došao je, umro i pobijedio!“ Za širenje svoga kraljevstva Isusu nije trebao mač niti bilo kakav oblik nasilja. Jedino oružje kojim se služio bila je ljubav. Ljubav kojom je liječio, ohrabrivao i tješio. Ljubav radi koje se darivao i na koncu do kraja darovao svoj život za spasenje svijeta. Nisu mu bili potrebni pobjednički lovori ni slavoluci koji bi ga proslavljivali. Kada on govori o svojoj proslavi onda je ta proslava uzdignuće na križ. Križ je njegov slavoluk, a trnova kruna na glavi njegov pobjednički lovorov vijenac.
Prošlih tjedana smo u evanđeljima slušali kako Isus kaže da još nije došao čas za njegovo proslavljenje, a u današnjemu evanđelju on izričito kaže da je došao taj čas proslave. Isus je u Jeruzalemu. Zna da će biti nepravedno optužen, osuđen i na stravičan i sramotan način pogubljen. Na križu. Simbolu poruge i sramote. U svome molitvenome monologu on kaže: „Duša mi je sada potresena i što da kažem? Oče, izbavi me iz ovoga časa? No, zato dođoh u ovaj čas! Oče, proslavi ime svoje!“
„Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji“: kaže on. Njegova proslava je uzdignuće na križ o kojemu je, o tome smo slušali prošle nedjelje, govorio Nikodemu. To uzdignuće je za spasenje svijeta. U današnjemu evanđelju Isus govori o pšeničnome zrnu koje mora pasti u zemlju i umrijeti da bi moglo donijeti obilan rod.
Isus je rado koristio slike iz prirode. Promatrajući, a zacijelo i sam obavljajući poljske poslove na njivi poznavao je procese oranja, sijanja, rasta, zrijenja i žetve.Vidio je kako iz jednoga jedinoga posijanoga zrna pšenice izrasta stabljika s klasom u kojemu bubri i sazrijeva mnoštvo novog zrnja koje će se samljeti u brašno, ispeći u kruh, nasititi mnoštvo ljudi, nahraniti ih i osnažiti, dati im životnu radost obiteljskoga druženja u lomljenju toga kruha. Sigurno je vidio kako pšenično zrno zaostalo u ambaru naprotiv ne donosi nikakav plod nego je samo i nekorisno.
Sam Isus je to pšenično zrno koje mora umrijeti da bi donijelo obilan plod, spasenje svega svijeta, svih onih koji mu vjeruju.
Govoreći o sebi kao zrnu koje će umirući donijeti obilan plod Isus poziva i nas da budemo spremni „umrijeti“ da bi mogli donijeti obilan plod: „Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni.“
Kroz čitavu povijest pa sve do današnjih dana je bilo mnogo kršćana koji su svoj život, svoje planove podredili Božjim planovima i koji su hrabro svjedočili za Isusa. Mnogi su podnijeli mučeničku smrt. Umrli su poput posijanoga zrna da bi donijeli obilan plod. I danas su kršćani u nekim zemljama progonjeni, mučeni i ubijani. I danas je mnogo pravih Kristovih svjedoka koji propovijedaju radost njegovoga kraljevstva. Ti kršćani svojom krvlju svjedoče za Isusa Krista. Oni su ti za koje se kaže: „Krv mučenika sjeme je novih kršćana“. Jedno umire da bi se drugo oplodilo i donijelo obilan plod.
Isus i nas poziva da ne budemo poput sjemena koje hoće pošto poto živjeti. Sjeme koje živi je izolirano. Ono je samo i nekorisno. Zato ga moramo pustiti da umre i da donese obilan plod. Čovjek koji misli samo na sebe i koji se okreće samo oko svoje osi je poput nezakopanoga i neumrloga zrna, on nije spreman pogledati svijet oko sebe očima ljubavi i suosjećanja te prepoznati siromahe i ugrožene, biti bliz patnicima.
Onaj tko hoće slijediti Isusa ne smije biti egoist. Ne smije sve podređivati sebi i svojim interesima. Ne smije biti zaokupljen samo svojim potrebama, svojim užicima, svojim ovisnostima. Čovjek kršćanin mora biti okrenut drugim ljudima i drugim stvorenjima. Mora se darivati. Mora pustiti da u njemu umre onaj egoizam koji ga priječi biti čovjekom koji se dariva drugima i biva darivan. Čovjek koji poput zrna nije spreman umrijeti nikada neće osjetiti što znači ljubiti i biti ljubljen. Nikada neće osjetiti toplinu zahvalnoga osmjeha. Nikada neće moći prepoznati upućeni mu smiješak. Zauvijek će ostati u zidinama svoga egoizma.
Neka nam ovo korizmeno vrijeme bude poticaj da tako živimo u ovome svijetu da nas Isus pridigne sebi u vječnu radost svoga kraljevstva.
Slika preuzeta s portala: vjeraidjela.com
Uz nedjeljna čitanja
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu (Iv 3,14-21)
U ono vrijeme: Reče Isus Nikodemu:
"Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji,
tako ima biti podignut Sin Čovječji
da svaki koji vjeruje u njemu ima život vječni.
Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca
da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.
Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu.
Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se;
a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega.
A ovo je taj sud:
Svjetlost je došla na svijet,
ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla.
Uistinu, tko god čini zlo, mrzi svjetlost
i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotkriju djela njegova;
a tko čini istinu, dolazi k svjetlosti nek bude bjelodano
da su djela njegova u Bogu učinjena."
Riječ Gospodnja.
Dragi i poštovani vjernici!
Ne znam kakvo je bilo osobno iskustvo Boga u vašemu djetinjstvu. Ja se tako sjećam raznih događaja iz moga najranijega djetinjstva. Kada bi mi djeca, bili „zločesti“ poneka pobožna bakica bi nas upozorila: „Ne smiješ to raditi! Kaznit će te dragi Bog!“ Ili ako bi izgovorili neku psovku ili neku ružnu riječ (a u selu je nažalost uvijek bio netko tko je djecu tome učio i smijao se slušajući psovke iz dječjih usta) tada bi bili upozoreni: „Ne govori to! Doći će fratar i odrezat će ti jezik!“
Kakva li samo slika Boga! Bog kao „agent ili policajac“. Kao da mu ništa nije na umu, nego loviti grešnike i kažnjavati ih.
Postoji i druga slika iz moga djetinjstva. Kada moja majka nije mogla izići na kraj s nama trojicom živahnih sinova, kadkada je znala zaprijetiti s ocem koji je radio u Njemačkoj: „Uskoro će doći ćaća. Kazat ću ja njemu da niste bili dobri. Sve ću ja njemu kazati“. A onda bi otac, pun čežnje za nama, došao s onim svojim širokim osmjehom i ozarenim licem. Izgrlio bi nas i izljubio, vadio iz kofera njemačke slatkiše, igračke i nije skidao pogleda sa nas. Pogleda puna neizmjerne ljubavi.
Dvije različite slike Boga. Boga kazne i Boga ljubavi. Slike koje formiraju čovjeka u njegovoj ranoj dobi i prate ga najčešće kroz čitav život. Tako ljudi koji odrastaju sa slikom strogoga Boga koji kažnjava, žive opterećeni najraznoraznijim zakonima i moralnim normama u strahu da ne sagriješe i svojim grijehom ne zasluže Božju kaznu. Druga slika dobroga oca nam pokazuje kakav je Bog uistinu. Bog kojega navješta Isus Krist.
U današnjemu evanđelju čitamo kako Nikodem, jedan od uglednijih svećenika dolazi Isusu. Tajno. Onako kako su u prošlome režimu komunisti, potajni vjernici, dolazili noću u crkve u udaljenim krajevima da bi se tajno vjenčali ili donijeli dijete na krštenje bojeći se da ne budu viđeni.
Dolazi u tami jer još nije obasjan svjetlom vjere. Čovjek je koji traži. Koji se propituje. Isus mu otkriva tajnu svoga života i tajnu svoga poslanja. To poslanje je križ koji služi spasenju svakoga čovjeka.
U razgovoru Isus podsjeća Nikodema na izlazak Božjega naroda iz egipatskoga ropstva i hod kroz pustinju. Podsjeća ga kako su zmije otrovnice ujedale ljude kada su se okrenuli od Boga. Mojsije je, vođen od Jahve, od mjedi napravio zmiju i postavio je na stup. Svaki onaj koji je bio ujeden, kada bi podigao oči i pogledao tu zmiju, bio je spašen. Zato je i danas zmija znak za medicinu i liječničko osoblje. Isus povezuje to uzdignuće sa svojim uzdignućem. Uzdignućem na križ. Svatko tko podigne svoj pogled prema njemu na križu i povjeruje mu imat će život vječni.
Ovo je lijepa slika koja poziva da podignemo svoj pogled prema gore. Prema Kristu. Isus govori o svojoj smrti na križu. Sasvim dobrovoljno je uzeo križ na svoja ramena i pokazao nam kolika je njegova ljubav prema čovjeku. Smrću na križu je pokazao da se na mržnju može odgovoriti ljubavlju. Nenasiljem se može pobijediti nasilje. Istinskim mirom se može pobijediti rat i svaka vrsta nemira.
Čovjek mora uvijek iznova učiti, svoj pogled usmjeravati prema križu i u tom križu tražiti nadahnuće za svoj život i sve ono što život sa sobom nosi. Kao što su Izraelci u pustinji pogledavši zmiju podignutu na stup ozdravljivali tako i naš pogled, pogled s vjerom na križ uzdignutoga Spasitelja našemu životu donosi spasenje, ispunjenje i životni smisao.
Dalje Isus govori o svome Ocu i o sebi, a to je najljepša poruka naše vjere: „Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni“. Bog ne želi našu smrt i propast nego život. Život u punini i radosti. Iz ljubavi nas je Bog stvorio. Ne iz hira, nego iz ljubavi. Iz ljubavi ide za nas na križ. Iz ljubavi nas želi spasiti. Iz ljubavi hoće da već sada njemu vjerujemo i s njime živimo jer će već sada i ovdje naš život s njime biti ispunjen. Ali naravno, svaki čovjek je od Boga dobio i slobodu. Može se slobodno odlučiti za Boga ili protiv. Onaj tko odbija prihvatiti Isusovu ponudu osuđuje samoga sebe. „Bog, koji te je stvorio bez tebe, neće te i spasiti bez tebe”, reče sv. Augustin.
U poslanici Efežanima Pavao nam donosi ono što naš život treba određivati: ljubav i praštanje. Ne po našim zaslugama nego po Božjoj milosti smo spašeni. Zbog velike ljubavi kojom nas uzljubi i velikim milosrđem Bog nas očisti od naših prijestupa i oživi nas zajedno s Kristom.
Engleski teolog William Barclay je Božju ljubav o kojoj piše Pavao komentirao: „Bog neizmjerno ljubi svijet. Ne samo određeni narod, ne samo pobožne i ne samo one koji ga ljube; on ljubi čitavi svijet. I pogane. I osamljene i one koji nikoga nemaju. I one koji uživaju u Božjoj ljubavi i one koji je odbacuju. Čitav svijet, sva stvorenja su uključena u tu ogromnu i sveobuhvatnu Božju ljubav“.
Sveti Augustin je to ovako formulirao: „Bog voli svakoga od nas kao da nema nikoga osim nas kome bi mogao darovati svoju ljubav.“
A sveti Franjo Asiški je razmišljajući o tome kako je čovjek ravnodušan prema Bogu, jecao: „Ljubav nije ljubljena“.
BOG U KOJEGA NE VJERUJEM I NIKAD NE ĆU VJEROVATI
– u Boga koji traži da ga se ljudi boje
– u Boga vrača i čarobnjaka
– u Boga koji bi sprečavao ljudski razum u njegovu traženju
– u Boga koji bi bio monopol jedne Crkve, rase, kulture ili kaste
– u Boga djeda koga se može manipulirati
– u Boga kome ne bi trebao čovjek
– u Boga suca koji sudi uvijek sa zakonom u ruci
– u Boga koji se može rastumačiti filozofijom
– u Boga koji priječi čovjeku da raste, da osvaja, da se preobražava, da se razvija dotle da postane “gotovo kao Bog“
– u Boga koji od čovjeka, zato što vjeruje, zahtijeva da se odrekne da bude čovjek
– u Boga koji kaže “platit ćeš ti meni“
– u Boga koji se koji put kaje što je ljudima dao slobodu
– u Boga koji se zadovoljava da čovjek kleči čak i ako ne radi
– u Boga opijum za obnovu zemlje i nadu samo za budući život
– u Boga onih koji misle da ljube Boga zato što ne ljube nikoga
– u Boga kojemu se sviđaju oni koji uvijek govore “sve je u redu“
– u Boga koji opravdava rat
– u Boga koji daje prednost bogatima
– u Boga koji ne spašava one koji ga nisu upoznali, ali koji su ga željeli i tražili
– u Boga koji se zaručuje s politikom
– u Boga koji zemlju i stvari što ih čovjek voli uništava umjesto da ih preobrazi
– u Boga koji ne bi bio misterij, koji ne bi bio veći od nas
– u Boga koji bi zauvijek uništio naše tijelo umjesto da ga uskrisi
– u Boga za koga ljudi vrijede ne po onome što jesu, nego po onome što imaju ili predstavljaju
– u Boga koji ne bi bio ljubav i koji ne bi znao pretvoriti ljubav u ono što treba
– u Boga u koga se ne bih mogao pouzdati i onda kad zakažu sve nade
Juan Arias
Uz nedjeljna čitanja
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu (Iv 2, 13-25)
Blizu bijaše židovska Pasha. Stoga Isus uziđe u Jeruzalem. U Hramu nađe prodavače volova, ovaca i golubova i mjenjače gdje sjede. I načini bič od užeta te ih sve istjera iz Hrama zajedno s ovcama i volovima. Mjenjačima rasu novac i stolove isprevrta, a prodavačima golubova reče: "Nosite to odavde i ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku." Prisjetiše se njegovi učenici da je pisano: Izjeda me revnost za dom tvoj.
Nato se umiješaju Židovi i upitaju ga: "Koje nam znamenje možeš pokazati da to smiješ činiti?" Odgovori im Isus: "Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići." Rekoše mu nato Židovi: "Četrdeset i šest godina gradio se ovaj hram, a ti da ćeš ga u tri dana podići?" No on je govorio o hramu svoga tijela. Pošto uskrsnu od mrtvih, prisjetiše se njegovi učenici da je to htio reći te povjerovaše Pismu i besjedi koju Isus reče.
Dok je boravio u Jeruzalemu o blagdanu Pashe, mnogi povjerovaše u njegovo ime promatrajući znamenja koja je činio. No sam se Isus njima nije povjeravao jer ih je sve dobro poznavao i nije trebalo da mu tko daje svjedočanstvo o čovjeku: ta sam je dobro znao što je u čovjeku.
Riječ Gospodnja.
Dragi i poštovani vjernici!
Vjerni Židovi su za blagdan Pashe hodočastili u Jeruzalem. Tamo su obavljali svoje zavjete, pobožnosti i prinosili žrtve. Slično kao što se događa i danas u poznatim svetištima u koja dolazi mnoštvo hodočasnika koji dolaze obaviti zavjet. Kako tada tako i sada; treba te ljude primiti u svratišta, hotele, motele, hostele, treba ih nahraniti i napojiti. Treba im ponuditi suvenire kao spomen na mjesto gdje su bili i nabožne predmete koje će ponijeti sa sobom, za sebe ili kao dar nekome. Kupuju se svijeće i pale se u žrtvenicima svetišta. Na nekim mjestima sve to sliči sajmu s mnoštvom svijeta, gužvom i velikim brojem grlatih prodavača.
Tako je bilo i u hramu. Prodavali su se volovi, ovce i golubovi koje će vjernici dati prinijeti kao žrtvu. Svatko je kupovao i žrtvovao prema svojim mogućnostima. Razumljivo je da je tu bila i mjenjačnica. Vjerski propisi su zabranjivali upotrebu stranoga novca u hramu i zato je trebalo taj novac u mjenjačnici promijeniti. U svoj toj zbrci, buci i gužvi ispunjavanja zakona i propisa ljudi zaboravljaju ono bitno. Zaboravljaju zašto su došli. Zaboravljaju da je Bog u svome svetom hramu. Hram je mjesto intimnoga susreta s Bogom. Bog je taj kome se prinose žrtve. Sva ta trka i zbrka oko kupoprodaje žrtvenih životinja postaje važnija od onoga komu će se žrtve prinijeti.
Nije li često tako kod naših raznih slavlja? Ne guramo li i mi s vanjskim pripremama kao npr. pripremama svečanih ručkova, pečenjem kolača i čišćenjem stanova najveće kršćanske svetkovine u drugi plan? Koliko nam je važan sam čin krštenja djeteta, a koliko ono okolo? Koliko je mladencima važna svetost braka, ono što se događa u crkvi na samome vjenčanju, a koliko sve ono okolo kao npr.svadbena dvorana, stotine gostiju, holivudska ceremonija u crkvi, glazbeni i drugi zabavljači, darovi…?
Isus ulazeći u hram i susrećući se sa svim tim anomalijama biva pogođen ponašanjem ljudi u kući njegovoga Oca. Isus je bijesan gledajući to nedostojno ponašanje, bezobzirnost i bogohulu prodavača i kupaca. Isus, kojega poznajemo kao "blaga i ponizna srca", kao "samu dobrotu i nježnost", da, baš taj Isus plete bič i bičem sve istjeruje iz hrama. I trgovce i njihove životinje, a novac mjenjača rasipa po podu i izvrće im stolove.
I što se promijenilo? Ništa. Poslije kratkoga vremena ista slika. U Božjoj kući, domu molitve i dalje prodaja, kupnja, gužva, galama, prinos žrtava, vanjštinom zatrpana bit. Jedino se Isus mora pravdati pred svećenicima koji od njega traže znak. Traže dokaz da on smije tako postupati.
Isus, izgovarajući rečenicu: "Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići," govori o sebi, o svojoj smrti i uskrsnuću. On govori o svome tijelu kao hramu. On sam je mjesto prisutnosti živoga Boga. Bog je u Isusu i sam Isus je hram Božji. To tijelo, taj hram će biti ubijen i srušen, ali treći dan živ i podignut. Njegovi učenici to još ne shvaćaju. Tek poslije uskrsnuća će shvatiti da nije samo Isus hram Božji, nego da je svaki kršćanin hram Božji. Pavao govori u poslanici Korinćanima: "Ne znate li? Hram ste Božji i Duh Božji prebiva u vama". (1 Kor 3,16)
Veličanstveno otajstvo Božjega bivovanja u nama ne smije nas ostaviti pasivnima, nego nam treba biti izazov da neprestano izgrađujemo svoje biće, Božji stan. U prvome čitanju nam deset Božjih zapovjedi iz knjige Izlaska pokazuju kako u slobodi možemo živjeti naš odnos s Bogom i ljudima. Te zapovijedi su zapravo Božje ponude koje primamo u potpunoj slobodi da bi mogli živjeti uspješan život i izgrađivati istinske odnose s Bogom i ljudima, ali i sa svim stvorenjima. Zato psalmist pjeva o Božjemu zakonu kao o savršenu zakonu koji dušu krijepi i neuka uči, srce sladi i oči prosvjetljuje (Psalam 19).
Božje zapovijedi nas ne žele sputati i ograničiti u našoj slobodi. One nam ne žele uzeti našu životnu radost. Naprotiv, one hoće da naš život bude ispunjen istinskom božanskom radošću i njegovim svjetlom.
Korizmeno vrijeme nas poziva da "ispletemo bič" i s njime istjeramo sve ono nebitno iz našega života i napravimo mjesto Bogu čiji smo hram.
Uz nedjeljna čitanja
Dragi i poštovani vjernici!
Nevjerojatno lijep je osjećaj kada nakon višesatnoga napornoga uspona dođete na sami vrh planine, do križa. Kada bacite pogled na naselja, rijeke i jezera u dolini ili gore na vrhove planina koji se sjaje na suncu. Ili onaj osjećaj kada kroz gusti oblak idete prema vrhu i kada ga, suncem obasjanoga dosegnete i ugledate nepregledno prostranstvo magle iz koje izbijaju planinski vrhunci. Tko to može platiti! Taj čarobni neopisivi doživljaj. Došavši na vrhunac, čovjeku kao da se otvore oči za neke zbilje kojih do tada nije bio svjestan, kao da se nađu rješenja za probleme o kojima je dugo promišljao, kao da dobije odgovor na neka pitanja koja su se zadnjih tjedana i dana motala po glavi. Čovjek bi najradije ostao u toj ljepoti i nebi uopće više silazio u dolinu.
U svetome pismu brijeg je često bio iskustvo susreta s Bogom. U današnjemu prvome čitanju iz knjige Postanka susrećemo Abrahama, praoca vjere koji se nalazi na velikom iskušenju. Gospodin, koji mu je u poznoj starosti darovao sina hoće da mu Abraham toga sina na brdu Moriji prinese kao žrtvu. Abraham je vjeran svome Bogu i spreman je njemu sve žrtvovati. Vidjeviši Abrahamovu vjernost Bog se pokazuje kao Bog milosrđa, ljubavi i izvora svakoga blagoslova. Bog obećava Abrahamu da će njegovo potomstvo umnožiti i učiniti ga brojnim poput zvijezda na nebu i pijeska na obali morskoj.
Brdo je mjesto na kojemu Bog daje Mojsiju svoje zapovjedi, ploče saveza. Đavao je iskušavao Isusa na brdu u pustinji. Na brdu blaženstava iznad Genezaretskoga jezera Isus je održao besjedu mnoštvu koje je hrlilo za njim. Isus je molio i znojio se krvavim znojem uoči svoje muke na maslinskom brdu, a na brdu Golgoti je razapet na križu umro.
U današnjem evanđelju čitamo kako je Isus poveo trojicu svojih učenika Petra, Jakova i Ivana na brdo Horeb. Ono što će ta trojica doživjeti na brdu toliko će ih oduševiti da će poželjeti tu i ostati. Isus se pred njima preobrazio. Haljine su mu postale sjajne i tako bijele da ih nijedan ličilac na zemlji ne bi mogao tako izbijeliti. I ukaza im se Ilija s Mojsijem. Razgovarali su s Isusom. A onda ista scena kao i za vrijeme krštenja na Jordanu. Iz oblaka koji ih je zasjenio začu se glas: „Ovo je sin moj ljubljeni! Slušajte ga!“ Kako bi bilo lijepo zaustaviti ovaj trenutak! Sagraditi kućice i zastalno se nastaniti u tom osjećaju rajske sreće! Ali, učenici obazrevši se naokolo vidješe Isusa sama, kaže evanđelist Marko. Valja sići s brda u dolinu, u životnu svakodnevnicu.
Isus je sa svojim učenicima na putu iz Galileje u Jeruzalem gdje će biti izdan, nepravedno osuđen i na najbrutalniji način ubijen. Da bi svoje učenike pripremio za taj događaj i da bi im otvorio oči za njegovu božansku stvarnost on ih vodi na brdo, preobražava se pred njima tako da mogu u njemu kasnije čak i u trenutcima velikoga petka prepoznati Božju veličanstvenost i sjaj. Tu veličanstvenost i sjaj će još više naglasiti nazočnost starozavjetnih proroka Ilije i Mojsija. Mojsije koji je „vidio Božje lice i s njim razgovarao“ i Ilija „koji je u vihoru vatrenoga ognja u kolima s vatrenim konjima bio podignut u nebo“ kao i glas s neba potvrđuju Isusovo božanstvo. Učenici o tome ne smiju govoriti dok on ne ustane od mrtvih. Do tada će im ovaj događaj s brda biti snaga koja će ih voditi kroz teške trenutke velikoga petka i velike subote sve do dana kada će svoga učitelja susresti u slavi uskrsnuća.
Uskrsnuće i vječni život u Božjoj radosti jest cilj našega života. Za razliku od Petra koji koji hoće zaustaviti trenutak i sagraditi tri kućice i zauvijek ostati na brdu Božji glas koji se začu iz oblaka upućuje na svoga sina Isusa: „Ovo je Sin moj ljubljeni! Njega slušajte!“. Isus nas hoće povesti upravo u tu nebesku radost.
Ovo vrijeme korizme nas poziva da se povučemo iz svakodnevnice i da iz jedne druge perspektive pogledamo na naš život. S brda na primjer. S mjesta gdje nećemo imati iskrivljenu sliku života, nego jasan i bistar pogled. Ići s Isusom na osamu ne znači udaljavati se od ljudi, nego ljude gledati Isusovim očima i ljubiti ih djelotvornom ljubavlju. Znači podignuti pogled s naših lonaca i topline doma i svrnuti ga na sestre i braću na Baniji i na njihove porušene domove, na njihove svakodnevne strahove i neizvjesnu budućnost. Vrijeme korizme nas hoće podsjetiti da nam neprestano u ušima trebaju odzvanjati Božje riječi: „Ovo je sin moj ljubljeni! Slušajte ga“. On je naš Put, Istina i Život.
Uz nedjeljna čitanja
Čitanje svetog Evanđelja po Marku - Mk 1, 12-15
U ono vrijeme: Duh nagna Isusa u pustinju. I bijaše u pustinji četrdeset dana, gdje ga je iskušavao Sotona; bijaše sa zvijerima, a anđeli mu služahu.
A pošto Ivan bijaše predan, otiđe Isus u Galileju. Propovijedao je evanđelje Božje: „Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!“
Riječ Gospodnja.
Dragi i poštovani vjernici!
Evanđelist Marko ne opisuje tako detaljno Isusov četrdestodnevni boravak u pustinji kao što to čine Luka i Matej. Oni podrobno izvješćuju o Isusovom boravku u pustinji i o trostrukom sotonskom iskušenju kojemu je Isus bio izložen, trostrukim napastima kojima smo i mio danas izloženi: napasti konzumerizma, napasti slave i duhovne zloupotrebe i napasti slave i moći nad drugima. Markov izvještaj je kratak; „odmah nakon krštenja gdje se zaorio očev glas iz otvorenih nebesa koji mu je iskazao očinsku ljubav Duh je nagnao Isusa u pustinju gdje je proveo četrdeset dana. Đavao ga je iskušavao. Živio je sa zvijerima, a anđeli mu služahu“ .
Pustinja je mjesto gdje su jako teški uvjeti za život. Mjesto puno opasnosti. Tu caruju zmije, škorpioni i divlje zvijeri. Mjesto je to pustinjskih oluja i svakovrsnih nedaća. U pustinji su noći jako hladne s niskim, a dani vrući s visokim temperaturama. Oaza u pustinji je bila jedino mjesto u kojemu je bujao život.
Četrdeset godina je izabrani Božji narod hodio kroz pustinju – iz ropstva u slobodu. U pustinji je bio izložen razim iskušenjima. Nedostajalo je vode i hrane. Zmije otrovnice su ujedale ljude. Narod je gubio vjeru, klanjao se lažnim bogovima, ali se hodeći pustinjom i čistio. Pročišćavao je svoju vjeru i učvršćivao je svoj odnos s Jahvom, svojim Gospodinom. U pustinji je narod dobio Božje zapovjedi. Budu li se držali Božjih zapovjedi biti će sretni i Božji blagoslov će biti s njima.
Pustinja je u biblijskom smislu mjesto sabranosti, povučenosti i susreta s živim Bogom. Isus je u pustinji postio i molio prije početka svoga javnoga djelovanja. Mnogi redovnici pustinjaci su provodili čitav život u pustinji u postu i molitvi. I danas ćemo u pustinji pronaći ljude koji su pobjegli iz gradske vreve i trke u pustinju i tamo u miru i tišini traže smisao svoga života. Dobro je to mjesto za traženje životnoga smisla i za ulazak u vlastitu nutrinu. U pustinji čovjek ne može pobjeći od sebe. Ne može pobjeći u ovisnost o poslu u zabavu u konzumiranje materijalnih dobara i zadovoljavanje vlastitih strasti. Suočen s mirom i tišinom pustinje, suočen s opasnostima kojima je izložen, čovjek je prisiljen susresti se sa samim sobom i tražiti susret sa svojim Stvoriteljem. U pustinji se čovjek pročišćava i spoznaje ono najbitnije u životu.
Pred nama je vrijeme korizme. Vrijeme milosti i obraćenja. Dobro bi bilo u ovome milosnome vremenu povući se u pustinju vlastitoga života. Naći si svakodnevno vremena i miran kutak u koji se možemo povući i susresti se sa samim sobom. Ne bježati od svoga života, svoje životne zbilje u bilo kakve ovisnosti nego stati pred samoga sebe u svjetlu Božje ljubavi. Tko sam ja? Zašto sam na ovome svijetu? Koji je smisao moga života? Što želim napraviti od svoga života? Što će biti nakon hoda ovozemaljskom cestom?
Pođimo s Isusom u korizmu i odbacimo sve ono što nas usporava ili štoviše koči na našemu putu prema vječnosti. Odbacimo sve oholosti, častohleplja, zavisti, mržnju, ravnodušnost prema potrebitima. Neka na nama zaživi Božje obećanje dano Noi o kojemu smo čitali u prvome čitanju: „Evo, sklapam savez svoj s vama i s vašim potomstvom poslije vas i sa svim živim stvorovima što su s vama: s pticama, sa stokom, sa svim zvijerima, sa svime što je s vama izišlo iz korablje – sa svim živim stvorovima na zemlji“. (Postanak 9, 8-9)
Obdržavati ovaj savez kojega je Jahve sklopio ne samo sa čovjekom i njegovim potomstvom, nego sa svim životinjama i svim stvorenjima znači stvarati sklad za kojim čitavo čovječanstvo i sve što je stvoreno čezne. Čežnja za izgubljenim rajem.
Ova čežnja se ostvaruje upravo u Isusu. Evađelist Marko donoseći ovaj izvještaj koji nipošto nije povijesni, hoće naglasiti da se u Isusu ostvaruje Božje kraljevstvo. On nas vraća u stanje raja na zemlji u kojemu je vladao potpuni mir i sklad između čovjeka i životinja, štoviše između čovjeka i divljih zvijeri. Isus je novi Adam. Kao što je Adam s Evom živio u savršenom miru s divljim zvjerima tako i Isus u pustinji živi u tome skladu posluživan od anđela i iskušavan od sotone koji nad njim nema nikakvu moć.
Nakon četrdeset dana posta i molitve Isus odlazi u Galileju i navješta: „Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!“ (Mk 1,15). Poslušajmo njegov glas. Obratimo se i napravimo zaokret. Neka i u nama zaživi radost Božjega kraljevstva.